Predlog zakona o državnim službenicima

PREDLOG ZAKONA

Glava prva

UVODNE ODREDBE

Sadržina zakona

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se prava i dužnosti državnih službenika i pojedina prava i dužnosti nameštenika.

Pojedina prava i dužnosti državnih službenika u pojedinim državnim organima mogu se posebnim zakonom urediti i drukčije ako to proizlazi iz prirode njihovih poslova.

Pojam državnih službenika i nameštenika

Član 2.

Državni službenik je lice čije se radno mesto sastoji od poslova iz delokruga organa državne uprave, sudova, javnih tužilaštava, Republičkog javnog pravobranilaštva, službi Narodne skupštine, predsednika Republike, Vlade, Ustavnog suda i službi organa čije članove bira Narodna skupština (u daljem tekstu: državni organi) ili s njima povezanih opštih pravnih, informatičkih, materijalno-finansijskih, računovodstvenih i administrativnih poslova.

Državni službenici nisu narodni poslanici, predsednik Republike, sudije Ustavnog suda, članovi Vlade, sudije, javni tužioci, zamenici javnih tužilaca i druga lica koja na funkciju bira Narodna skupština ili postavlja Vlada i lica koja prema posebnim propisima imaju položaj funkcionera.

Nameštenik je lice čije se radno mesto sastoji od pratećih pomoćno-tehničkih poslova u državnom organu.

Poslodavac državnih službenika i nameštenika

Član 3.

Poslodavac državnih službenika i nameštenika je Republika Srbija.

Prava i dužnosti poslodavca u ime Republike Srbije vrši rukovodilac državnog organa (u daljem tekstu: rukovodilac), ako ovim ili posebnim zakonom ili drugim propisom nije drukčije određeno.

Primena opštih propisa o radu i posebnog kolektivnog ugovora

Član 4.

Na prava i dužnosti državnih službenika koji nisu uređeni ovim ili posebnim zakonom ili drugim propisom primenjuju se opšti propisi o radu i poseban kolektivni ugovor za državne organe (u daljem tekstu: poseban kolektivni ugovor).

Poseban kolektivni ugovor zaključuju Vlada i reprezentativni sindikati koji su osnovani za teritoriju Republike Srbije.

Na prava i dužnosti nameštenika primenjuju se opšti propisi o radu i poseban kolektivni ugovor, ako ovim ili posebnim zakonom nije drukčije određeno.

Glava druga

NAČELA DELOVANjA DRŽAVNIH SLUŽBENIKA

Zakonitost, nepristrasnost i politička neutralnost

Član 5.

Državni službenik dužan je da postupa u skladu sa Ustavom, zakonom i drugim propisom, prema pravilima struke, nepristrasno i politički neutralno.

Državni službenik ne sme da na radu izražava i zastupa svoja politička uverenja.

Odgovornost za rad

Član 6.

Državni službenik odgovara za zakonitost, stručnost i delotvornost svog rada.

Dostupnost informacija o radu državnih službenika

Član 7.

Informacije o radu državnih službenika dostupne su javnosti, prema zakonu kojim se uređuje slobodan pristup informacijama od javnog značaja.

Jednaka dostupnost radnih mesta

Član 8.

Pri zapošljavanju u državni organ kandidatima su pod jednakim uslovima dostupna sva radna mesta.

Izbor kandidata zasniva se na stručnoj osposobljenosti, znanju i veštinama.

Napredovanje i stručno usavršavanje

Član 9.

Napredovanje državnog službenika zavisi od stručnosti, rezultata rada i potreba državnog organa.

Državni službenik ima pravo i dužnost da se stručno usavršava prema potrebama državnog organa.

Jednake mogućnosti

Član 10.

Svi državni službenici su jednaki kad se odlučuje o napredovanju i nagrađivanju i ostvarivanju njihove pravne zaštite.

Glava treća

PRAVA I DUŽNOSTI DRŽAVNIH SLUŽBENIKA

I. PRAVA DRŽAVNIH SLUŽBENIKA

Uslovi rada

Član 11.

Državni službenik ima pravo na uslove rada koji mu neće ugroziti zdravlje, na tehničke i druge uslove potrebne za rad i na zaštitu od pretnji, napada i svih vrsta ugrožavanja bezbednosti na radu.

Rukovodilac je dužan da na zahtev državnog službenika preduzme mere za zaštitu njegove bezbednosti na radu.

Primanja

Član 12.

Državni službenik ima pravo na platu, naknade i druga primanja prema zakonu kojim se uređuju plate u državnim organima.

Odmori i odsustva

Član 13.

Državni službenik ima pravo na odmore i odsustva prema opštim propisima o radu i posebnom kolektivnom ugovoru.

Državni službenik ima pravo na godišnji odmor od najmanje 20 a najviše 30 radnih dana, prema merilima određenim posebnim kolektivnim ugovorom.

Članstvo u sindikatu i udruženju

Član 14.

Državni službenik ima pravo da bude član sindikata i profesionalnog udruženja i njihovih organa upravljanja.

Pravo na žalbu

Član 15.

Državni službenik ima pravo žalbe na rešenje kojim se odlučuje o njegovim pravima i dužnostima, ako žalba ovim zakonom nije izričito isključena.

Žalba se izjavljuje u roku od osam dana od dana prijema rešenja, ako ovim zakonom nije određen kraći rok.

Žalba ne odlaže izvršenje rešenja samo kad je to ovim zakonom izričito određeno.

Dodatna prava državnih službenika

Član 16.

Posebnim kolektivnim ugovorom državnim službenicima mogu da se utvrde prava koja ovim zakonom nisu utvrđena, u skladu sa ovim zakonom i opštim propisima o radu.

II. DUŽNOSTI DRŽAVNIH SLUŽBENIKA

Izvršenje naloga

Član 17.

Državni službenik dužan je da izvrši usmeni nalog pretpostavljenog, izuzev kad smatra da je nalog suprotan propisima, pravilima struke ili da njegovo izvršenje može da prouzrokuje štetu, što saopštava pretpostavljenom.

Nalog koji pretpostavljeni ponovi u pismenom obliku državni službenik dužan je da izvrši i o tome pismeno obavesti rukovodioca.

Državni službenik dužan je da odbije izvršenje usmenog ili pismenog naloga ako bi ono predstavljalo kažnjivo delo i da o tome pismeno obavesti rukovodioca odnosno organ koji nadzire rad državnog organa ako je nalog izdao rukovodilac.

Premeštaj

Član 18.

Državni službenik dužan je da prihvati radno mesto u istom ili drugom državnom organu na koje je prema odredbama ovog zakona trajno ili privremeno premešten.

Privremeni rad na poslovima koji nisu u opisu radnog mesta

Član 19.

Državni službenik dužan je da, po pismenom nalogu pretpostavljenog, radi i poslove koji nisu u opisu njegovog radnog mesta ako za njih ispunjava uslove, zbog privremeno povećanog obima posla ili zamene odsutnog državnog službenika.

Vrstu i trajanje poslova određuje pretpostavljeni pismenim nalogom, najduže na 30 radnih dana.

Privremeni rad na nižem radnom mestu

Član 20.

U slučaju prirodnih i drugih nepogoda, više sile ili drugih nepredvidivih okolnosti, državni službenik je dužan da, po pismenom nalogu pretpostavljenog, radi na radnom mestu nižem od svog, dok traju te okolnosti.

Državni službenik za to vreme zadržava prava koja proizlaze iz njegovog radnog mesta.

Rad u radnoj grupi

Član 21.

Državni službenik dužan je da se povinuje pismenom nalogu kojim ga rukovodilac određuje za rad u radnoj grupi u svom ili drugom državnom organu.

Čuvanje službene i druge tajne

Član 22.

Državni službenik dužan je da čuva službenu ili drugu tajnu određenu zakonom ili drugim propisom.

Poštovanje radnog vremena

Član 23.

Državni službenik dužan je da poštuje radno vreme i pravila ponašanja u državnom organu.

Ako je sprečen da radi, državni službenik dužan je da o razlozima obavesti neposredno pretpostavljenog u roku od 24 sata od nastanka razloga.

III. SPREČAVANjE SUKOBA INTERESA

Zabrana primanja poklona i korišćenja rada u državnom organu

Član 24.

Državni službenik ne sme da primi poklon u vezi s vršenjem svojih poslova, izuzev protokolarnog ili prigodnog poklona manje vrednosti, niti bilo kakvu uslugu ili drugu korist za sebe ili druga lica.

Državni službenik ne sme da koristi rad u državnom organu da bi uticao na ostvarivanje svojih prava ili prava s njime povezanih lica.

Na određivanje kruga povezanih lica i na prijem poklona primenjuju se propisi kojima se uređuje sprečavanje sukoba interesa pri vršenju javnih funkcija.

Dodatni rad

Član 25.

Državni službenik može, uz pismenu saglasnost rukovodioca, van radnog vremena da radi za drugog poslodavca ako dodatni rad nije zabranjen posebnim zakonom ili drugim propisom, ako ne stvara mogućnost sukoba interesa ili ne utiče na nepristrasnost rada državnog službenika.

Saglasnost rukovodioca nije potrebna za dodatni naučnoistraživački rad, objavljivanje autorskih dela i rad u kulturno-umetničkim, humanitarnim, sportskim i sličnim udruženjima, ali rukovodilac može zabraniti i takav rad ako se njime onemogućava ili otežava rad državnog službenika ili šteti ugledu državnog organa.

Obaveštavanje o dodatnom radu

Član 26.

Državni službenik dužan je da o svom dodatnom radu obavesti rukovodioca.

Kad državnim organom rukovodi državni službenik, o davanju saglasnosti za njegov dodatni rad i o zabrani dodatnog rada odlučuje državni organ ili telo nadležno za njegovo postavljenje.

Zabrana osnivanja privrednih društava i javnih službi

Član 27.

Državni službenik ne sme da osnuje privredno društvo, javnu službu, niti da se bavi preduzetništvom.

Na prenos upravljačkih prava u privrednom subjektu na drugo lice primenjuju se propisi kojima se uređuje sprečavanje sukoba interesa pri vršenju javnih funkcija.

Državni službenik dužan je da podatke o licu na koje je preneo upravljačka prava i dokaze o njihovom prenosu dostavi rukovodiocu, a državni službenik koji je na položaju ( Republičkom odboru za rešavanje o sukobu interesa.

Ograničenje članstva u organima pravnog lica

Član 28.

Državni službenik ne sme biti direktor, zamenik ili pomoćnik direktora pravnog lica, a član upravnog odbora, nadzornog odbora ili drugog organa upravljanja pravnog lica može biti jedino ako ga imenuje Vlada ili drugi državni organ prema posebnom propisu.

Državni službenik nema pravo na primanja po osnovu članstva u organu upravljanja pravnog lica.

Prijavljivanje interesa u vezi s odlukom državnog organa

Član 29.

Državni službenik dužan je da neposredno pretpostavljenog pismeno obavesti o svakom interesu koji on, ili s njime povezano lice, može imati u vezi sa odlukom državnog organa u čijem donošenju učestvuje, radi odlučivanja o njegovom izuzeću.

Kad državnim organom rukovodi državni službenik, on o interesu pismeno obaveštava državni organ ili telo nadležno za njegovo postavljenje.

Time se ne dira u pravila o izuzeću propisana zakonom kojim se uređuje opšti upravni postupak.

Član 30.

Na državne službenike na položaju primenjuju se zakoni i drugi propisi kojima se uređuje sprečavanje sukoba interesa pri vršenju javnih funkcija, ali i odredbe ovog zakona o dodatnom radu i zabrani osnivanja privrednog društva, javne službe i bavljenja preduzetništvom.

Glava četvrta

VRSTE RADNIH MESTA DRŽAVNIH SLUŽBENIKA

I. POLOŽAJI I IZVRŠILAČKA RADNA MESTA

Član 31.

Radna mesta državnih službenika dele se na položaje i na izvršilačka radna mesta, u zavisnosti od složenosti poslova, ovlašćenja i odgovornosti.

Odredbe ovog zakona o podeli radnih mesta ne primenjuju se na policijske, carinske i poreske službenike i na državne službenike koji rade na bezbednosnim poslovima i u zavodima za izvršenje zavodskih sankcija.

II. POLOŽAJI

Pojam

Član 32.

Položaj je radno mesto na kome državni službenik ima ovlašćenja i odgovornosti vezane za vođenje i usklađivanje rada u državnom organu.

Položaj se stiče postavljenjem od Vlade ili drugog državnog organa ili tela.

Položaji u Vladi i ostalim državnim organima

Član 33.

Vlada postavlja na položaj pomoćnika ministra, sekretara ministarstva, direktora organa uprave u sastavu ministarstva, pomoćnika direktora organa uprave u sastavu ministarstva, direktora posebne organizacije, zamenika i pomoćnika direktora posebne organizacije, direktora službe Vlade, zamenika i pomoćnika direktora službe Vlade, zamenika i pomoćnika Generalnog sekretara Vlade, Republičkog javnog pravobranioca, zamenika Republičkog javnog pravobranioca i načelnika upravnog okruga.

Položaji u sudovima i javnim tužilaštvima određuju se aktom Vrhovnog suda Srbije odnosno Republičkog javnog tužioca, a položaji u ostalim državnim organima određuju se njihovim aktima.

III. IZVRŠILAČKA RADNA MESTA

Pojam i razvrstavanje po zvanjima

Član 34.

Izvršilačka radna mesta jesu sva radna mesta koja nisu položaji, uključujući i radna mesta rukovodilaca užih unutrašnjih jedinica u državnom organu.

Izvršilačka radna mesta razvrstavaju se po zvanjima, u zavisnosti od složenosti i odgovornosti poslova, potrebnih znanja i sposobnosti i uslova za rad.

Zvanja su viši savetnik, samostalni savetnik, savetnik, mlađi savetnik, saradnik, mlađi saradnik, referent i mlađi referent.

Viši savetnik

Član 35.

U zvanju višeg savetnika rade se najsloženiji poslovi koji znatno utiču na određivanje politike ili postizanje rezultata u nekoj oblasti iz delokruga državnog organa, koji zahtevaju stvaralačke sposobnosti, preduzimljivost i visok stepen stručnosti, samostalnosti i iskustva, uz obraćanje pretpostavljenom samo o pitanjima vođenja politike.

Za rad na poslovima u zvanju višeg savetnika državni službenik mora da ima završen fakultet i najmanje sedam godina radnog iskustva u struci.

Samostalni savetnik

Član 36.

U zvanju samostalnog savetnika rade se složeni poslovi koji zahtevaju posebno specijalističko znanje i iskustvo, analitičke sposobnosti, samostalan rad bez nadzora pretpostavljenog i donošenje odluka u složenim slučajevima uz samo opšta usmerenja i uputstva pretpostavljenog.

Za rad na poslovima u zvanju samostalnog savetnika državni službenik mora da ima završen fakultet i najmanje pet godina radnog iskustva u struci.

Savetnik

Član 37.

U zvanju savetnika rade se složeni poslovi koji su najčešće precizno određeni i podrazumevaju primenu utvrđenih metoda rada, postupaka ili stručnih tehnika sa jasnim okvirom samostalnog delovanja, uz povremeni nadzor pretpostavljenog. Poslovi zahtevaju sposobnost da se problemi rešavaju bez pojedinačnih uputstava pretpostavljenog i uz obraćanje pretpostavljenom samo kad je problem složen i zahteva dodatno znanje i iskustvo.

Za rad na poslovima u zvanju savetnika državni službenik mora da ima završen fakultet i najmanje tri godine radnog iskustva u struci.

Mlađi savetnik

Član 38.

U zvanju mlađeg savetnika rade se složeni poslovi koji podrazumevaju primenu utvrđenih metoda rada, postupaka ili stručnih tehnika unutar precizno određenog okvira delovanja, uz redovan nadzor pretpostavljenog, i donošenje odluka na osnovu postojeće prakse ili opštih i pojedinačnih uputstava pretpostavljenog. Poslovi zahtevaju sposobnost rešavanja manjih tehničkih ili proceduralnih problema.

Za rad na poslovima u zvanju mlađeg savetnika državni službenik mora da ima završen fakultet i završen pripravnički staž.

Saradnik

Član 39.

U zvanju saradnika rade se manje složeni poslovi koji obuhvataju ograničen krug međusobno povezanih različitih zadataka i zahtevaju sposobnost samostalne primene utvrđenih metoda rada, postupaka ili stručnih tehnika, uz opšta usmerenja i uputstva i povremeni nadzor pretpostavljenog.

Za rad na poslovima u zvanju saradnika državni službenik mora da ima završenu višu školu i najmanje tri godine radnog iskustva u struci.

Mlađi saradnik

Član 40.

U zvanju mlađeg saradnika rade se manje složeni poslovi koji su precizno određeni i podrazumevaju primenu utvrđenih metoda rada, postupaka ili stručnih tehnika uz sposobnost rešavanja rutinskih problema, uz opšta i pojedinačna uputstva i redovan nadzor pretpostavljenog.

Za rad na poslovima u zvanju mlađeg saradnika državni službenik mora da ima završenu višu školu i završen pripravnički staž.

Referent

Član 41.

U zvanju referenta rade se administrativni, tehnički i drugi pretežno rutinski poslovi koji obuhvataju širok krug zadataka i mogu zahtevati poznavanje i primenu jednostavnijih metoda rada ili postupaka, a rade se samostalno i uz povremeni nadzor pretpostavljenog.

Za rad na poslovima u zvanju referenta državni službenik mora da ima završenu srednju školu i najmanje dve godine radnog iskustva u struci.

Mlađi referent

Član 42.

U zvanju mlađeg referenta rade se administrativni, tehnički i drugi rutinski poslovi sa ograničenim krugom sličnih zadataka koji mogu zahtevati poznavanje i primenu jednostavnijih metoda rada ili postupaka, uz povremeni nadzor pretpostavljenog.

Za rad na poslovima u zvanju mlađeg referenta državni službenik mora da ima završenu srednju školu i završen pripravnički staž.

IV. RAZVRSTAVANjE RADNIH MESTA I POSLOVA PODZAKONSKIM AKTIMA

Član 43.

Uredbom Vlade koja važi za organe državne uprave, službe Vlade, sudove, javna tužilaštva i Republičko javno pravobranilaštvo razvrstavaju se položaji i radna mesta rukovodilaca užih unutrašnjih jedinica, određuju poslovi koji se rade u svakom od zvanja i propisuju merila za opis poslova radnih mesta u pravilniku o unutrašnjem uređenju i sistematizaciji radnih mesta.

Radna mesta i poslovi u ostalim državnim organima razvrstavaju se njihovim aktima.

Glava peta

POPUNjAVANjE SLOBODNIH RADNIH MESTA

I. ZAJEDNIČKE ODREDBE

1. Uslovi za zaposlenje

Član 44.

Kao državni službenik može da se zaposli punoletan državljanin Srbije i Crne Gore koji ima propisanu stručnu spremu i ispunjava ostale uslove određene zakonom, drugim propisom i pravilnikom o unutrašnjem uređenju i sistematizaciji radnih mesta u državnom organu, ako mu ranije nije prestajao radni odnos u državnom organu zbog teže povrede dužnosti iz radnog odnosa i nije osuđivan na kaznu zatvora od najmanje šest meseci.

Pored toga, za rad na položaju potreban je i završen fakultet i najmanje devet godina radnog iskustva u struci.

2. Pravilnik o unutrašnjem uređenju i sistematizaciji radnih mesta u državnom organu

Član 45.

Radna mesta, potreban broj državnih službenika na svakom radnom mestu i uslovi za rad na svakom radnom mestu u državnom organu određuju se pravilnikom o unutrašnjem uređenju i sistematizaciji radnih mesta u državnom organu (u daljem tekstu: Pravilnik).

3. Dopuštenost popunjavanja radnog mesta

Član 46.

Radno mesto može da se popuni kad se ispune dva uslova: da je radno mesto predviđeno Pravilnikom i da se njegovo popunjavanje uklapa u doneseni kadrovski plan.

Kad se oba uslova ispune, rukovodilac odlučuje da li je potrebno da se radno mesto popuni.

4. Način popunjavanja radnog mesta

Član 47.

Izvršilačko radno mesto popunjava se premeštajem iz istog ili drugog državnog organa ako je izabran kandidat koji je već državni službenik ili zasnivanjem radnog odnosa ako je izabran kandidat koji nije državni službenik.

Položaj se uvek popunjava postavljenjem.

II. POPUNjAVANjE IZVRŠILAČKIH RADNIH MESTA

1. Redosled radnji pri popunjavanju izvršilačkih radnih mesta u svim državnim organima

Član 48.

Pri popunjavanju izvršilačkog radnog mesta prednost ima premeštaj državnog službenika iz istog državnog organa, sa napredovanjem ili bez njega.

Ako rukovodilac odluči da radno mesto ne popuni tako, može da se sprovede interni konkurs, a ako interni konkurs nije sproveden ili nije uspeo ( obavezno se sprovodi javni konkurs.

Ako ni javni konkurs nije uspeo, radno mesto se ne popunjava, ali rukovodilac može odlučiti da se sprovede novi javni konkurs.

2. Interni i javni konkurs u organima državne uprave i službama Vlade

a) Interni konkurs

Obaveznost internog konkursa. Pravo učešća na internom konkursu

Član 49.

Radi popunjavanja izvršilačkog radnog mesta u organima državne uprave i službama Vlade obavezno se sprovodi interni konkurs ako radno mesto nije popunjeno premeštajem državnog službenika iz istog državnog organa.

Na internom konkursu mogu da učestvuju samo državni službenici iz organa državne uprave i službi Vlade koji ispunjavaju uslove za napredovanje, koji rade na radnom mestu koje ima isto zvanje kao radno mesto koje se popunjava ili koji su neraspoređeni.

Interni konkurs prethodno može da se sprovede samo u organu državne uprave ili službi Vlade u kojoj se popunjava radno mesto, pod uslovima određenim uredbom Vlade.

Interni konkurs oglašava Služba za upravljanje kadrovima.

Konkursna komisija

Član 50.

Interni konkurs sprovodi konkursna komisija.

Konkursnu komisiju imenuje rukovodilac, tako da jedan njen član bude državni službenik iz Službe za upravljanje kadrovima.

Uspeh internog konkursa i donošenje rešenja o premeštaju

Član 51.

Kad interni konkurs uspe, uvek se donosi rešenje o premeštaju, čija sadržina zavisi od toga da li je izabran kandidat iz istog ili drugog državnog organa.

Ako je izabran kandidat iz istog državnog organa, rukovodilac donosi rešenje o njegovom premeštaju s jednog radnog mesta na drugo, a ako je izabran kandidat iz drugog državnog organa rukovodilac donosi rešenje o njegovom premeštaju u svoj državni organ.

Učesnik internog konkursa ima pravo žalbe na rešenje o premeštaju pod istim uslovima i u istom roku kao kad je rešenje o premeštaju doneseno posle javnog konkursa.

Neuspeh internog konkursa. Primena odredaba ovog zakona o javnom konkursu

Član 52.

Interni konkurs nije uspeo ako konkursna komisija utvrdi da nijedan kandidat nije ispunio merila propisana za izbor.

Na interni konkurs primenjuju se odredbe ovog zakona o javnom konkursu, izuzev odredaba o načinu oglašavanja i o roku za podnošenje prijava.

b) Javni konkurs

Oglašavanje javnog konkursa. Konkursna komisija

Član 53.

Javni konkurs oglašava Služba za upravljanje kadrovima u „Službenom glasniku Republike Srbije” i nekom od dnevnih javnih glasila koje izlazi u celoj Republici Srbiji, a oglas se dostavlja i organizaciji nadležnoj za zapošljavanje.

Javni konkurs sprovodi konkursna komisija koju imenuje rukovodilac, primenom odredaba ovog zakona o imenovanju konkursne komisije za sprovođenje internog konkursa.

Sadržina oglasa. Rok za podnošenje prijava

Član 54.

Oglas o javnom konkursu sadrži podatke o državnom organu, radnom mestu, uslovima za zaposlenje na radnom mestu, mestu rada, stručnoj osposobljenosti, znanjima i veštinama koje se ocenjuju u izbornom postupku i načinu njihove provere, roku u kome se podnose prijave, lično ime lica zaduženog za davanje obaveštenja o javnom konkursu, adresu na koju se prijave podnose i podatke o dokazima koji se prilažu uz prijavu.

Rok za podnošenje prijava na javni konkurs ne može biti kraći od 15 dana od dana oglašavanja javnog konkursa u „Službenom glasniku Republike Srbije”.

Ako uz prijavu nisu priloženi potrebni dokazi, smatra se da podnosilac prijave ne ispunjava uslove za zaposlenje.

Izborni postupak

Član 55.

Konkursna komisija ispituje blagovremeno podnete prijave i priložene dokaze, sastavlja spisak kandidata koji ispunjavaju uslove za zaposlenje na radnom mestu i među njima sprovodi izborni postupak.

U izbornom postupku se, ocenjivanjem stručne osposobljenosti, znanja i veština, utvrđuje rezultat kandidata prema merilima propisanim za izbor.

Izborni postupak može da se sprovede u više delova, pismenom proverom, usmenim razgovorom ili na drugi odgovarajući način.

Lista za izbor. Izbor kandidata

Član 56.

Kandidate koji su sa najboljim rezultatom ispunili merila propisana za izbor konkursna komisija uvršćuje na listu za izbor i listu dostavlja rukovodiocu.

Rukovodilac je dužan da izabere kandidata sa liste za izbor.

Ako je izabran kandidat koji nije državni službenik, rukovodilac donosi rešenje o njegovom prijemu u radni odnos, a ako je izabran kandidat koji je već državni službenik, rukovodilac donosi rešenje o premeštaju primenom odredaba ovog zakona o premeštaju posle internog konkursa.

Rešenje o prijemu u radni odnos sadrži lično ime kandidata, naziv državnog organa u koji se prima i naziv radnog mesta na koje se raspoređuje.

Stupanje na rad

Član 57.

Izabrani kandidat dužan je da stupi na rad u roku od 15 dana od dana konačnosti rešenja o prijemu u radni odnos odnosno o premeštaju, izuzev ako mu rukovodilac iz opravdanih razloga ne produži rok.

Ako izabrani kandidat ne stupi na rad u roku koji mu je određen, smatra se da rešenje o prijemu u radni odnos odnosno o premeštaju nije doneseno, a rukovodilac može da izabere nekog drugog kandidata sa liste za izbor.

Izabrani kandidat stiče prava i dužnosti iz radnog odnosa u državnom organu u koji je primljen ili premešten od dana stupanja na rad.

Pravo na žalbu učesnika javnog konkursa

Član 58.

Rešenje o prijemu u radni odnos odnosno rešenje o premeštaju dostavlja se svim učesnicima javnog konkursa.

Učesnik javnog konkursa ima pravo da u roku od osam dana od dana prijema rešenja izjavi žalbu ako smatra da ispunjava uslove za zaposlenje na radnom mestu a nije učestvovao u izbornom postupku ili da izabrani kandidat ne ispunjava uslove za zaposlenje na radnom mestu ili da su se u izbornom postupku desile takve nepravilnosti koje bi mogle uticati na objektivnost njegovog ishoda.

Učesnik javnog konkursa ima pravo da, pod nadzorom službenog lica državnog organa, pregleda svu dokumentaciju javnog konkursa.

Neuspeh javnog konkursa

Član 59.

Javni konkurs nije uspeo ako konkursna komisija utvrdi da nijedan kandidat nije ispunio merila propisana za izbor.

O tome da javni konkurs nije uspeo obaveštavaju se svi kandidati.

3. Interni i javni konkurs u ostalim državnim organima

Član 60.

Na popunjavanje izvršilačkih radnih mesta u ostalim državnim organima primenjuju se odredbe ovog zakona o internom i javnom konkursu u organima državne uprave i službama Vlade, izuzev odredaba o sastavu konkursne komisije i o nadležnosti Službe za upravljanje kadrovima.

Sastav konkursne komisije, stručne osposobljenosti, znanja i veštine koje se ocenjuju u izbornom postupku, način njihove provere i merila za izbor na radna mesta propisuju za sudove Vrhovni sud Srbije, za javna tužilaštva Republički javni tužilac a za ostale državne organe tela određena njihovim aktima.

Vlada uredbom bliže uređuje sprovođenje internog i javnog konkursa za popunjavanje izvršilačkih radnih mesta u svim državnim organima.

4. Trajanje radnog odnosa

Radni odnos na neodređeno vreme

Član 61.

Po pravilu, državni službenik zasniva radni odnos na neodređeno vreme.

Radni odnos koji je zasnovan na neodređeno vreme može da prestane samo u zakonom određenim slučajevima.

Radni odnos na određeno vreme

Član 62.

Radni odnos na određeno vreme može da se zasnuje:

1) radi zamene odsutnog državnog službenika, do njegovog povratka;

2) zbog privremeno povećanog obima posla koji postojeći broj državnih službenika ne može da izvrši, najduže na šest meseci;

3) na radnim mestima u kabinetu, dok traje dužnost funkcionera;

4) radi obuke pripravnika, dok traje pripravnički staž.

Radni odnos na određeno vreme zasniva se bez internog ili javnog konkursa, izuzev pri prijemu pripravnika.

Radni odnos na određeno vreme ne može da preraste u radni odnos na neodređeno vreme, izuzev pripravniku, kad položi državni ili poseban stručni ispit.

5. Probni rad

Obaveza i trajanje probnog rada

Član 63.

Probni rad je obavezan za sve koji prvi put zasnivaju radni odnos u državnom organu, a nisu pripravnici.

Probni rad za radni odnos zasnovan na neodređeno vreme traje šest meseci.

Za radni odnos na određeno vreme, probni rad je obavezan samo ako je radni odnos zasnovan na duže od šest meseci, i traje dva meseca.

Probnom radu ne podležu državni službenici na položaju.

Vrednovanje probnog rada

Član 64.

Probni rad državnog službenika prati njegov neposredno pretpostavljeni, koji posle okončanja probnog rada rukovodiocu daje pismeno mišljenje o tome da li je državni službenik zadovoljio na probnom radu.

Državnom službeniku koji ne zadovolji na probnom radu otkazuje se radni odnos bez prava na novčanu naknadu zbog otkaza.

III. POPUNjAVANjE POLOŽAJA

1. Redosled radnji pri popunjavanju položaja u svim državnim organima

Član 65.

Radi popunjavanja položaja sprovodi se interni ili javni konkurs.

Interni konkurs obavezan je ako položaj popunjava Vlada.

U ostalim državnim organima može se odmah sprovesti javni konkurs.

2. Postavljenje bez konkursa

Član 66.

Državni službenik može posle proteka vremena na koje je postavljen biti ponovo postavljen na isti položaj, bez internog ili javnog konkursa.

3. Postupak kad položaj popunjava Vlada

Oglašavanje konkursa. Konkursna komisija

Član 67.

Kad položaj popunjava Vlada interni i javni konkurs oglašava Služba za upravljanje kadrovima, a sprovodi konkursna komisija.

Konkursnu komisiju za svaki pojedinačni slučaj imenuje Visoki službenički savet među svojim članovima i među stručnjacima za određenu oblast, od kojih jedan može biti državni službenik iz državnog organa u kome se položaj popunjava.

Pravo učešća na internom konkursu

Član 68.

Na internom konkursu kad položaj popunjava Vlada mogu da učestvuju samo državni službenici iz organa državne uprave i službi Vlade koji ispunjavaju uslove za napredovanje na položaj, koji su već na položaju, kojima je proteklo vreme na koje su postavljeni, koji su podneli ostavku na položaj ili kojima je položaj ukinut.

Izborni postupak

Član 69.

Izborni postupak sprovodi konkursna komisija.

Po okončanom izbornom postupku konkursna komisija sastavlja listu od najviše tri kandidata koji su sa najboljim rezultatom ispunili merila propisana za izbor.

Ovlašćenja lica koje je nadležno da predloži postavljenje

Član 70.

Listu kandidata konkursna komisija dostavlja rukovodiocu odnosno drugom licu nadležnom da Vladi predloži kandidata za postavljenje na položaj.

Ni rukovodilac ni drugo nadležno lice nisu dužni da Vladi predlože kandidata za postavljenje na položaj, ali jesu dužni da o razlozima za to obaveste Visoki službenički savet i Službu za upravljanje kadrovima.

Ako je konkursna komisija utvrdila da nijedan kandidat nije ispunio merila propisana za izbor, Vladi ne može biti predložen kandidat za postavljenje na položaj.

Odnos internog i javnog konkursa. Neuspeh internog i javnog konkursa

Član 71.

Javni konkurs se sprovodi ako interni konkurs nije uspeo.

Interni konkurs nije uspeo ako Vladi nije predložen kandidat za postavljenje na položaj ili ako Vlada nije postavila predloženog kandidata.

Ako ni posle javnog konkursa Vladi ne bude predložen kandidat za postavljenje na položaj ili ona ne postavi predloženog kandidata, sprovodi se novi javni konkurs.

Pobijanje rešenja o postavljenju. Stupanje na položaj

Član 72.

Protiv rešenja Vlade o postavljenju na položaj žalba nije dopuštena, ali može da se pokrene upravni spor.

Državni službenik stupa na položaj i počinje da ostvaruje prava i dužnosti na položaju kad rešenje o postavljenju postane konačno.

Primena odredaba ovog zakona o konkursu za izvršilačka radna mesta

Član 73.

Na interni i javni konkurs kad položaj popunjava Vlada primenjuju se odredbe ovog zakona o internom i javnom konkursu pri popunjavanju izvršilačkih radnih mesta.

4. Popunjavanje položaja u ostalim državnim organima

Član 74.

Na popunjavanje položaja u ostalim državnim organima shodno se primenjuju odredbe ovog zakona o internom i javnom konkursu kad položaj popunjava Vlada, izuzev odredaba o sastavu konkursne komisije i o nadležnosti Visokog službeničkog saveta i Službe za upravljanje kadrovima.

Sastav konkursne komisije, stručne osposobljenosti, znanja i veštine koje se ocenjuju u izbornom postupku, način njihove provere i merila za izbor na položaje propisuju za sudove Vrhovni sud Srbije, za javna tužilaštva Republički javni tužilac a za ostale državne organe tela određena njihovim aktima.

Vlada uredbom bliže uređuje sprovođenje internog i javnog konkursa za popunjavanje položaja u svim državnim organima.

5. Prestanak rada na položaju

a) Razlozi za prestanak rada na položaju

Svi razlozi

Član 75.

Državnom službeniku prestaje rad na položaju kad protekne vreme na koje je postavljen, ako podnese pismenu ostavku, ako stupi na funkciju u državnom organu, organu autonomne pokrajine ili lokalne samouprave, ako bude ukinut položaj, ako mu radni odnos prestane navršenjem radnog veka ili njegovim pismenim otkazom, ili ako bude razrešen.

Ukidanje položaja

Član 76.

Položaj je ukinut ako bude ukinut državni organ a njegov delokrug preuzme drugi državni organ ili ne preuzme nijedan državni organ, ako deo delokruga državnog organa u kome je i položaj preuzme drugi državni organ, ili ako položaj bude ukinut donošenjem novog ili izmenom postojećeg Pravilnika.

Razlozi za razrešenje

Član 77.

Državni službenik se razrešava s položaja ako mu radni odnos prestane zbog: osude na kaznu zatvora od najmanje šest meseci, konačnog rešenja kojim mu je izrečena disciplinska kazna prestanka radnog odnosa, konačnog rešenja kojim mu je određena ocena „ne zadovoljava” na vanrednom ocenjivanju, mere javnog objavljivanja preporuke za razrešenje koju mu izrekne Republički odbor za rešavanje o sukobu interesa ili iz drugih razloga predviđenih opštim propisima o radu kojima se uređuje prestanak radnog odnosa nezavisno od volje zaposlenog i volje poslodavca.

Državni službenik se razrešava s položaja i ako mu dva puta, ali ne uzastopno, konačnim rešenjem bude određena ocena „ne zadovoljava”.

b) Utvrđenje prestanka rada na položaju

Član 78.

Prestanak rada na položaju utvrđuje se rešenjem koje donosi državni organ ili telo nadležno za postavljenje državnog službenika, u roku od osam dana od dana nastupanja razloga zbog kojih je rad na položaju prestao.

Rešenje sadrži i razloge zbog kojih je rad na položaju prestao i dan kad je prestao rad na položaju.

Protiv rešenja žalba nije dopuštena, ali može da se pokrene upravni spor.

v) Posledice prestanka rada na položaju

Posledice usled proteka vremena postavljenja, ostavke, promena u unutrašnjem uređenju državnog organa i negativnih ocena rada

Član 79.

Državni službenik kome je proteklo vreme na koje je postavljen, koji je podneo ostavku na položaj ili kome je položaj ukinut donošenjem novog ili izmenom postojećeg Pravilnika ima pravo da u istom državnom organu bude premešten na drugo radno mesto za koje ispunjava uslove ako ono postoji, a ako ne postoji ( postaje neraspoređen.

Državni službenik koji je razrešen s položaja jer mu je dva puta, ali ne uzastopno, određena ocena „ne zadovoljava” odmah postaje neraspoređen.

Posledice usled promena u uređenju sistema državnih organa

Član 80.

Državni službenik kome je položaj ukinut usled ukidanja državnog organa ima pravo da, do proteka vremena na koje je bio postavljen, bude postavljen na položaj u državnom organu koji je preuzeo delokrug ukinutog državnog organa, ako novim Pravilnikom bude predviđen isti ili sličan položaj i on za njega ispunjava uslove, a ako takav položaj ne postoji ( ima ista prava i dužnosti kao da mu je položaj prestao protekom vremena na koje je postavljen.

Ista prava i dužnosti ima i državni službenik kome je položaj ukinut usled toga što je deo delokruga državnog organa, u kome je i položaj, preuzeo drugi državni organ.

Ako državni organ bude ukinut, a njegov delokrug ne preuzme nijedan državni organ, državni službenik kome je položaj ukinut postaje neraspoređen.

Glava šesta

OCENjIVANjE I NAPREDOVANjE DRŽAVNIH SLUŽBENIKA

I. OCENjIVANjE

Cilj i predmet ocenjivanja

Član 81.

Cilj ocenjivanja je otkrivanje i otklanjanje nedostataka u radu državnih službenika, podsticanje na bolje rezultate rada i stvaranje uslova za pravilno odlučivanje o napredovanju i stručnom usavršavanju.

Pri ocenjivanju vrednuju se rezultati postignuti u izvršavanju poslova radnog mesta i postavljenih ciljeva, samostalnost, stvaralačka sposobnost, preduzimljivost, preciznost i savesnost, saradnja sa drugim državnim službenicima i ostale sposobnosti koje zahteva radno mesto.

Vreme ocenjivanja. Izuzeci od ocenjivanja

Član 82.

Državni službenik ocenjuje se jednom u kalendarskoj godini, najkasnije do kraja februara tekuće godine za prethodnu godinu.

Ne ocenjuje se državni službenik koji rukovodi državnim organom, državni službenik koji je u kalendarskoj godini radio manje od šest meseci bez obzira na razlog, ni državni službenik koji je zasnovao radni odnos na određeno vreme.

Vrste ocena. Određivanje ocene

Član 83.

Ocene su: „ne zadovoljava”, „zadovoljava”, „dobar”, „ističe se” i „naročito se ističe”.

Ocenu određuje rukovodilac rešenjem.

Vlada uredbom bliže uređuje merila za ocenjivanje i postupak ocenjivanja u svim državnim organima.

Vanredno ocenjivanje

Član 84.

Državni službenik kome je određena ocena „ne zadovoljava” može biti upućen na dodatno stručno osposobljavanje.

U svakom slučaju, on se vanredno ocenjuje protekom 90 radnih dana od dana konačnosti rešenja kojim mu je određena ocena „ne zadovoljava”.

Prestanak radnog odnosa

Član 85.

Državnom službeniku kome na vanrednom ocenjivanju bude određena ocena „ne zadovoljava” prestaje radni odnos danom konačnosti rešenja.

Rešenjem kojim je na vanrednom ocenjivanju određena ocena „ne zadovoljava” utvrđuje se i da državnom službeniku prestaje radni odnos.

II. NAPREDOVANjE

Vrste napredovanja

Član 86.

Državni službenik napreduje premeštajem na neposredno više izvršilačko radno mesto ili postavljenjem na položaj ili viši položaj, u istom ili drugom državnom organu.

Neposredno više izvršilačko radno mesto jeste ono čiji se poslovi rade u neposredno višem zvanju, ili u istom zvanju ali na radnom mestu rukovodioca uže unutrašnje jedinice u državnom organu.

Državni službenik može da napreduje i prelaskom u viši platni razred, bez promene radnog mesta, prema zakonu kojim se uređuju plate u državnim organima.

Napredovanje na više izvršilačko radno mesto

Član 87.

Rukovodilac može da premesti na neposredno više izvršilačko radno mesto državnog službenika kome je najmanje dva puta uzastopno određena ocena „naročito se ističe” ili četiri puta uzastopno „ističe se”, ako postoji slobodno radno mesto i državni službenik ispunjava uslove za rad na njemu.

Izuzetno, državni službenik koji je premešten na neposredno više radno mesto jer mu je dva puta uzastopno određena ocena „naročito se ističe” može, i ako ne ispunjava uslove vezane za radno iskustvo, da bude premešten na neposredno više radno mesto ako mu opet bude određena ocena „naročito se ističe”.

Ocene na kojima je zasnovano napredovanje ne uzimaju se u obzir za sledeće napredovanje.

Napredovanje na položaj ili viši položaj

Član 88.

Državni službenik može da napreduje na svaki, a ne samo neposredno viši položaj.

Za napredovanje moraju da budu ispunjeni svi uslovi vezani za odnos ocena, postojanje slobodnog radnog mesta i radno iskustvo koji su potrebni za napredovanje na više izvršilačko radno mesto.

Glava sedma

PREMEŠTAJ DRŽAVNIH SLUŽBENIKA ZBOG POTREBE RADA

1. Pojam i vrste premeštaja

Član 89.

Državni službenik može, zbog potrebe rada, da bude trajno ili privremeno premešten na drugo odgovarajuće radno mesto u istom državnom organu ili privremeno premešten u drugi državni organ.

Za premeštaj državnog službenika zbog potrebe rada nije potrebna saglasnost državnog službenika.

Državni službenik na položaju ne može biti premešten.

2. Pojam odgovarajućeg radnog mesta

Član 90.

Odgovarajuće radno mesto jeste ono čiji se poslovi rade u istom zvanju kao poslovi radnog mesta sa koga se državni službenik premešta i za koje državni službenik ispunjava sve uslove.

3. Premeštaj unutar istog državnog organa

Trajni premeštaj

Član 91.

Državni službenik može da bude trajno premešten na drugo odgovarajuće radno mesto u istom državnom organu, ako to nalažu organizacija ili racionalizacija poslova ili drugi opravdani razlozi.

Privremeni premeštaj

Član 92.

Državni službenik može da bude privremeno premešten na drugo odgovarajuće radno mesto u istom državnom organu zbog zamene odsutnog državnog službenika ili povećanog obima posla, pri čemu zadržava sva prava na svom radnom mestu.

Žalba ne odlaže izvršenje rešenja.

Privremeni premeštaj traje najduže jednu godinu, posle čega državni službenik ima pravo da se vrati na radno mesto na kome je radio pre premeštaja.

4. Privremeni premeštaj u drugi državni organ

Razlozi i trajanje

Član 93.

Državni službenik može da bude privremeno premešten na odgovarajuće radno mesto u drugi državni organ u kome je povećan obim posla, a sva prava iz radnog odnosa ostvaruje u državnom organu iz koga je premešten.

Privremeni premeštaj u drugi državni organ traje najduže šest meseci, a izuzetno može da bude produžen najduže za još šest meseci.

Posle proteka vremena premeštaja državni službenik ima pravo da se vrati na radno mesto na kome je radio pre premeštaja.

Način privremenog premeštaja u drugi državni organ

Član 94.

O privremenom premeštaju državnog službenika iz jednog u drugi državni organ rukovodioci zaključuju pismeni sporazum.

Posle toga rukovodilac državnog organa iz koga se državni službenik premešta donosi rešenje o premeštaju.

Žalba ne odlaže izvršenje rešenja.

Glava osma

STRUČNO USAVRŠAVANjE I OSPOSOBLjAVANjE

I. STRUČNO USAVRŠAVANjE I DODATNO OBRAZOVANjE

1. Stručno usavršavanje

Pojam

Član 95.

Državni službenik ima pravo i dužnost da se stručno usavršava prema potrebama državnog organa.

Sredstva za stručno usavršavanje obezbeđuju se u budžetu Republike Srbije.

Programi

Član 96.

Stručno usavršavanje zasniva se na programima kojima se određuju oblici i sadržina usavršavanja i visina sredstava za usavršavanje.

Program opšteg stručnog usavršavanja državnih službenika iz organa državne uprave i službi Vlade za svaku godinu donosi Vlada, na predlog Službe za upravljanje kadrovima.

Program posebnog stručnog usavršavanja državnih službenika donosi rukovodilac za svaku godinu, prema posebnim potrebama državnog organa.

2. Dodatno obrazovanje značajno za državni organ

Pojam. Interni konkurs

Član 97.

Državnom službeniku može da se omogući dodatno obrazovanje značajno za državni organ.

Državni službenik koji će da se dodatno obrazuje bira se na internom konkursu u državnom organu, a prednost ima državni službenik sa višim prosekom ocene u poslednje tri godine.

Troškove dodatnog obrazovanja snosi državni organ.

Prava i obaveze povodom dodatnog obrazovanja

Član 98.

Prava i obaveze državnog službenika koji se dodatno obrazuje uređuju se ugovorom.

Državni službenik ima pravo na mirovanje radnog odnosa ako dodatno obrazovanje zahteva privremeno odsustvo s rada.

Posle dodatnog obrazovanja državni službenik obavezan je da ostane na radu u državnom organu najmanje dvostruko duže od trajanja dodatnog obrazovanja, inače je dužan da jednokratno vrati sve troškove dodatnog obrazovanja.

II. STRUČNI ISPIT

Državni stručni ispit

Član 99.

Državni službenik koji je u radnom odnosu na neodređeno vreme mora da ima položen državni stručni ispit.

Vlada uredbom bliže uređuje program i način polaganja državnog stručnog ispita za sve državne organe.

Izuzeci od polaganja državnog stručnog ispita

Član 100.

Državni stručni ispit nisu dužni da polažu oni državni službenici u sudovima, javnim tužilaštvima i Republičkom javnom pravobranilaštvu koji su obavezni da polažu pravosudni ispit, niti državni službenici u ostalim državnim organima koji su položili pravosudni ispit.

Zakonom može da se predvidi poseban stručni ispit koji se polaže umesto državnog stručnog ispita, radi zaposlenja na radnim mestima sa posebnim dužnostima i ovlašćenjima.

Rok za polaganje državnog stručnog ispita

Član 101.

Državni službenik na probnom radu koji je radni odnos zasnovao na neodređeno vreme polaže državni stručni ispit do okončanja probnog rada.

Pripravnik polaže državni stručni ispit do okončanja pripravničkog staža.

III. STRUČNO OSPOSOBLjAVANjE ─ PRIPRAVNIŠTVO

Pojam pripravnika

Član 102.

Pripravnik je lice koje prvi put zasniva radni odnos u svojoj struci i osposobljava se za samostalan rad.

Pripravnik zasniva radni odnos na određeno vreme, posle sprovedenog javnog konkursa.

Trajanje pripravničkog staža

Član 103.

Pripravnički staž na radnim mestima sa fakultetskim obrazovanjem traje jednu godinu, na radnim mestima sa višim obrazovanjem devet meseci, a na radnim mestima sa srednjim obrazovanjem ( šest meseci.

Posebnim zakonom može biti određen pripravnički staž koji traje duže ili kraće nego što je predviđeno ovim zakonom.

Pripravniku koji iz opravdanih razloga odsustvuje s rada duže od jednog meseca produžava se pripravnički staž onoliko koliko je trajalo odsustvo.

Program osposobljavanja pripravnika

Član 104.

Pripravnici se osposobljavaju za samostalan rad prema programu koji donosi rukovodilac.

Rukovodilac određuje mentora koji prati osposobljavanje.

Mentor određuje pripravniku poseban program osposobljavanja i državne službenike koji prate njegov rad u različitim vremenskim razmacima.

Posle okončanja pripravničkog staža, mentor daje rukovodiocu pismeno mišljenje o osposobljenosti pripravnika.

Nastavljanje rada na neodređeno vreme

Član 105.

Posle okončanja pripravničkog staža i položenog državnog ili posebnog stručnog ispita, pripravnik može da nastavi rad na neodređeno vreme ako postoji odgovarajuće radno mesto na koje može da bude raspoređen i ako se raspoređivanje uklapa u doneseni kadrovski plan.

Glava deveta

ODGOVORNOST DRŽAVNIH SLUŽBENIKA

I. DISCIPLINSKA ODGOVORNOST

1. Pojam. Vrste povreda dužnosti iz radnog odnosa

Član 106.

Državni službenik je disciplinski odgovoran za povrede dužnosti iz radnog odnosa.

Odgovornost za krivično delo ili prekršaj ne isključuje disciplinsku odgovornost.

Povrede dužnosti iz radnog odnosa mogu biti lakše i teže.

Lakše povrede

Član 107.

Lakše povrede dužnosti iz radnog odnosa jesu:

1) učestalo zakašnjavanje, neopravdano odsustvovanje u toku radnog vremena ili raniji odlazak s rada;

2) nesavesno čuvanje službenih spisa ili podataka;

3) neopravdan izostanak s rada jedan radni dan;

4) neopravdano neobaveštavanje neposredno pretpostavljenog o razlozima sprečenosti za dolazak na rad u roku od 24 sata od nastanka razloga;

5) povreda kodeksa ponašanja državnih službenika koja nije obuhvaćena nekom od povreda dužnosti iz radnog odnosa predviđenih ovim ili posebnim zakonom.

Teže povrede

Član 108.

Teže povrede dužnosti iz radnog odnosa jesu:

1) neizvršavanje ili nesavesno, neblagovremeno ili nemarno izvršavanje poslova ili naloga pretpostavljenog;

2) nezakonit rad ili propuštanje radnji za koje je državni službenik ovlašćen radi sprečavanja nezakonitosti ili štete;

3) zloupotreba prava iz radnog odnosa;

4) povreda načela nepristrasnosti ili političke neutralnosti ili izražavanje i zastupanje političkih uverenja na radu;

5) odavanje službene ili druge tajne;

6) primanje poklona u vezi s vršenjem poslova mimo odredaba ovog zakona, primanje usluge ili koristi za sebe ili drugo lice ili korišćenje rada u državnom organu radi uticanja na ostvarivanje sopstvenih prava ili prava lica povezanih s državnim službenikom;

7) dodatni rad mimo uslova određenih ovim zakonom;

8) preuzimanje dužnosti direktora, zamenika ili pomoćnika direktora u pravnom licu ili povreda ograničenja članstva u organima pravnog lica;

9) osnivanje privrednog društva, javne službe i bavljenje preduzetništvom;

10) neprenošenje upravljačkih prava u privrednom subjektu na drugo lice, nedostavljanje podataka rukovodiocu o licu na koje su preneta upravljačka prava ili nedostavljanje rukovodiocu dokaza o prenosu upravljačkih prava;

11) neprijavljivanje interesa koji državni službenik ili s njime povezano lice može imati u vezi sa odlukom državnog organa u čijem donošenju učestvuje;

12) nezakonito raspolaganje sredstvima;

13) povreda prava drugih državnih službenika i nameštenika;

14) nedolično, nasilničko ili uvredljivo ponašanje prema strankama ili saradnicima;

15) ometanje stranaka u ostvarivanju prava i interesa pred državnim organom;

16) neopravdani izostanak s rada najmanje dva uzastopna radna dana;

17) ponavljanje lakših povreda dužnosti utvrđenih konačnim rešenjem kojim je izrečena disciplinska kazna.

2. Disciplinske kazne

Vrste

Član 109.

Za lakše povrede dužnosti iz radnog odnosa može da se izrekne novčana kazna do 20% plate za puno radno vreme, isplaćene za mesec u kome je novčana kazna izrečena.

Za teže povrede dužnosti iz radnog odnosa može da se izrekne:

1) novčana kazna od 20% do 30 % plate za puno radno vreme, isplaćene za mesec u kome je novčana kazna izrečena, u trajanju do šest meseci;

2) zabrana napredovanja od dve do četiri godine;

3) prestanak radnog odnosa.

Novčana kazna uvek se izvršava administrativnim putem.

Trenutak prestanka radnog odnosa

Član 110.

Državnom službeniku kome je izrečena disciplinska kazna prestanka radnog odnosa prestaje radni odnos danom konačnosti rešenja kojim je disciplinska kazna izrečena.

3. Disciplinski postupak

Pokretanje

Član 111.

Disciplinski postupak pokreće rukovodilac, na sopstvenu inicijativu ili na predlog lica koje je pretpostavljeno državnom službeniku.

Disciplinski postupak pokreće se pismenim zaključkom, koji se dostavlja državnom službeniku i na koji žalba nije dopuštena.

Svaki državni službenik koji sazna za učinjenu povredu dužnosti iz radnog odnosa može rukovodiocu da podnese inicijativu za pokretanje disciplinskog postupka.

Vođenje

Član 112.

Disciplinski postupak vodi i o disciplinskoj odgovornosti odlučuje rukovodilac.

Rukovodilac može da osnuje disciplinsku komisiju od tri člana da umesto njega pokreće i vodi disciplinski postupak i odlučuje o disciplinskoj odgovornosti.

Članovi disciplinske komisije moraju da imaju završen fakultet i najmanje pet godina radnog iskustva u struci, a jedan član mora biti diplomirani pravnik.

Usmena rasprava

Član 113.

U disciplinskom postupku održava se usmena rasprava, na kojoj državni službenik ima pravo da izloži svoju odbranu.

Državni službenik može da se na raspravi brani sam ili preko zastupnika, a može da za raspravu dostavi i pismenu odbranu.

Rasprava može da se održi i bez prisustva državnog službenika ako za to postoje važni razlozi, a državni službenik je na raspravu uredno pozvan.

Na ostala pitanja vođenja disciplinskog postupka primenjuju se odredbe zakona kojim se uređuje opšti upravni postupak.

Izbor i odmeravanje disciplinske kazne

Član 114.

Pri izboru i odmeravanju disciplinske kazne vodi se računa o stepenu odgovornosti državnog službenika, težini posledica povrede dužnosti i subjektivnim i objektivnim okolnostima pod kojima je povreda dužnosti izvršena.

O tome da li je državnom službeniku ranije već bila izrečena disciplinska kazna vodi se računa samo ako ona nije još izbrisana iz kadrovske evidencije.

4. Udaljenje s rada

Razlozi za udaljenje i postupak udaljenja

Član 115.

Državni službenik protiv koga je pokrenut disciplinski postupak zbog teže povrede dužnosti može biti udaljen s rada do okončanja disciplinskog postupka ako bi njegovo prisustvo na radu štetilo interesu državnog organa ili ometalo vođenje disciplinskog postupka.

Rešenje o udaljenju s rada donosi rukovodilac ili disciplinska komisija, u zavisnosti od toga ko vodi disciplinski postupak.

Rešenje o udaljenju s rada opoziva se, po službenoj dužnosti ili na predlog državnog službenika, ako prestanu razlozi zbog kojih je doneseno.

Žalba

Član 116.

Na rešenje o udaljenju s rada državni službenik može da izjavi žalbu u roku od pet dana od dana prijema rešenja.

Žalba ne odlaže izvršenje rešenja.

Žalbena komisija dužna je da o žalbi odluči u roku od pet dana od dana prijema žalbe, inače se smatra da je žalba odbijena.

5. Zastarelost

Član 117.

Pokretanje disciplinskog postupka za lakše povrede dužnosti zastareva protekom šest meseci od izvršene povrede, a za teže povrede protekom jedne godine od izvršene povrede.

Vođenje disciplinskog postupka za lakše povrede dužnosti zastareva protekom jedne godine od pokretanja disciplinskog postupka, a za teže povrede dužnosti protekom dve godine od pokretanja disciplinskog postupka.

Zastarelost ne teče dok disciplinski postupak nije moguće pokrenuti ili voditi zbog odsustva državnog službenika ili iz drugih opravdanih razloga.

6. Upis disciplinske kazne u kadrovsku evidenciju i njeno brisanje

Član 118.

Disciplinska kazna izrečena konačnim rešenjem upisuje se u kadrovsku evidenciju.

Disciplinska kazna briše se iz kadrovske evidencije ako državnom službeniku ne bude izrečena nova disciplinska kazna u naredne dve godine od izrečene disciplinske kazne za lakšu povredu dužnosti, ili u naredne četiri godine od izrečene disciplinske kazne za težu povredu dužnosti.

7. Disciplinski postupak protiv državnih službenika na položaju

Član 119.

Disciplinski postupak protiv državnog službenika koga je na položaj postavila Vlada vodi Visoki službenički savet, a protiv državnog službenika koga je na položaj postavio drugi državni organ ili telo ( telo određeno njegovim aktima.

Protiv državnog službenika koga je na položaj postavila Vlada disciplinski postupak se pokreće na predlog rukovodioca, a kad državni službenik rukovodi državnim organom ( na predlog Vlade.

Protiv rešenja kojim je državnom službeniku na položaju izrečena disciplinska kazna žalba nije dopuštena, ali može da se pokrene upravni spor.

II. ODGOVORNOST ZA ŠTETU

1. Odgovornost za štetu prouzrokovanu državnom organu

Uslovi odgovornosti

Član 120.

Državni službenik je odgovoran za štetu koju na radu ili u vezi s radom namerno ili iz krajnje nepažnje prouzrokuje državnom organu.

Utvrđivanje postojanja štete i njena nadoknada

Član 121.

Postojanje štete, visinu štete i okolnosti pod kojima je šteta prouzrokovana utvrđuje rukovodilac ili lice koje on za to pismeno ovlasti.

Ukoliko bi utvrđivanje visine štete prouzrokovalo nesrazmerne troškove, visina štete može da se odredi u paušalnom iznosu.

Ako državni službenik odbije da nadoknadi štetu, pravo na nadoknadu štete može da se ostvari u parničnom postupku.

Rukovodilac i državni službenik mogu da zaključe pismeni sporazum kojim određuju visinu i način naknade štete, koji ima snagu izvršne isprave.

Oslobađanje od odgovornosti

Član 122.

Državni službenik se oslobađa od odgovornosti za štetu koju je prouzrokovao izvršenjem naloga pretpostavljenog ako je pretpostavljenom saopštio da izvršenje naloga može da prouzrokuje štetu.

2. Odgovornost za štetu prouzrokovanu trećem licu

Član 123.

Za štetu koju državni službenik na radu ili u vezi s radom prouzrokuje trećem licu nezakonitim ili nepravilnim radom odgovara Republika Srbija.

Oštećenik ima pravo da naknadu štete zahteva i neposredno od državnog službenika, ako je on štetu prouzrokovao namerno.

Ako Republika Srbija oštećeniku nadoknadi štetu koju je državni službenik prouzrokovao namerno ili iz krajnje nepažnje, ima pravo da od državnog službenika zahteva naknadu plaćenog iznosa u roku od šest meseci od dana isplaćene naknade štete.

3. Odgovornost Republike Srbije za štetu prouzrokovanu državnom službeniku

Član 124.

Republika Srbija odgovara za štetu prouzrokovanu državnom službeniku na radu ili u vezi s radom, prema opštim pravilima obligacionog prava.

Rukovodilac i državni službenik mogu da zaključe pismeni sporazum kojim određuju visinu i način naknade štete, koji ima snagu izvršne isprave.

Glava deseta

PRESTANAK RADNOG ODNOSA

1. Načini prestanka radnog odnosa

Član 125.

Državnom službeniku prestaje radni odnos:

1) protekom vremena na koje je zasnovan;

2) sporazumom;

3) otkazom;

4) po sili zakona;

5) na drugi način određen ovim ili posebnim zakonom.

Državnom službeniku na položaju kome Republički odbor za rešavanje o sukobu interesa izrekne meru javnog objavljivanja preporuke za razrešenje prestaje i radni odnos, danom konačnosti rešenja kojim se utvrđuje prestanak rada na položaju.

2. Prestanak radnog odnosa protekom vremena na koje je zasnovan

Član 126.

Radni odnos na određeno vreme prestaje protekom vremena na koje je zasnovan.

Žalba ne odlaže izvršenje rešenja kojim je utvrđen prestanak radnog odnosa zasnovanog na određeno vreme.

3. Prestanak radnog odnosa sporazumom

Član 127.

Rukovodilac i državni službenik mogu da zaključe pismeni sporazum o prestanku radnog odnosa državnog službenika.

Pismenim sporazumom određuje se i dan kada prestaje radni odnos.

Državnom službeniku na položaju radni odnos ne može da prestane pismenim sporazumom.

4. Otkaz koji daje državni službenik

Član 128.

Državni službenik može da podnese pismeni otkaz najmanje 30 dana pre dana koji je u pismenom otkazu označio kao dan prestanka radnog odnosa.

Državni službenik na položaju pismeni otkaz podnosi državnom organu ili telu nadležnom za njegovo postavljenje.

5. Otkaz koji daje poslodavac

Član 129.

Rukovodilac otkazuje radni odnos državnom službeniku ako:

1) odbije premeštaj ili raspoređivanje kad za njih nije potrebna saglasnost državnog službenika ili neopravdano ne stupi na radno mesto na koje je premešten ili raspoređen;

2) ne zadovolji na probnom radu;

3) posle prestanka razloga za mirovanje radnog odnosa ne stupi na rad u roku od 15 dana;

4) ne položi državni ili poseban stručni ispit.

Radni odnos prestaje kad rešenje o otkazu postane konačno.

6. Prestanak radnog odnosa po sili zakona

Razlozi

Član 130.

Državnom službeniku prestaje radni odnos po sili zakona:

1) kad navrši radni vek − danom navršenja 65. godine života ako ima najmanje 15 godina staža osiguranja;

2) ako bude osuđen na kaznu zatvora od najmanje šest meseci − danom pravnosnažnosti presude;

3) ako je neraspoređen a ne bude premešten na drugo radno mesto − narednog dana od proteka šest meseci otkad je postao neraspoređen.

Državnom službeniku radni odnos prestaje po sili zakona i iz drugih razloga predviđenih opštim propisima o radu kojima se uređuje prestanak radnog odnosa nezavisno od volje zaposlenog i volje poslodavca.

Utvrđenje prestanka radnog odnosa po sili zakona

Član 131.

O tome da je državnom službeniku prestao radni odnos po sili zakona rukovodilac donosi rešenje kojim utvrđuje razlog zbog koga je radni odnos prestao i dan kad je radni odnos prestao.

Protiv rešenja žalba nije dopuštena, ali može da se pokrene upravni spor.

Glava jedanaesta

PRAVA DRŽAVNIH SLUŽBENIKA PRI PROMENI UREĐENjA DRŽAVNIH ORGANA

1. Promena unutrašnjeg uređenja državnog organa

Izmena Pravilnika

Član 132.

Ako Pravilnik bude tako izmenjen da neka radna mesta budu ukinuta ili broj državnih službenika smanjen, prekobrojni državni službenici premeštaju se na druga odgovarajuća radna mesta, a prednost imaju oni sa boljim ocenama u poslednje tri godine.

Ako odgovarajuće radno mesto ne postoji, prekobrojni državni službenik može, uz svoju saglasnost, biti premešten na niže radno mesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, a ako ni takvo radno mesto ne postoji ili se državni službenik ne saglasi sa premeštajem ( postaje neraspoređen.

Žalba ne odlaže izvršenje rešenja o premeštaju i rešenja kojim se utvrđuje da je državni službenik neraspoređen.

Donošenje novog Pravilnika

Član 133.

U slučaju donošenja novog Pravilnika, svi državni službenici raspoređuju se na odgovarajuća radna mesta, pri čemu rukovodilac vodi računa o tome na kojim su poslovima radili pre raspoređivanja.

Ako novim Pravilnikom neka radna mesta budu ukinuta ili broj državnih službenika bude smanjen, na prekobrojne državne službenike primenjuju se odredbe ovog zakona koje važe za slučaj izmene Pravilnika (član 132. ovog zakona).

2. Promena uređenja sistema državnih organa

Ukidanje državnog organa uz preuzimanje njegovog delokruga

Član 134.

Ako državni organ bude ukinut a njegov delokrug preuzme drugi državni organ, on preuzima i državne službenike iz ukinutog državnog organa, rešenjima koja donosi rukovodilac državnog organa koji je preuzeo delokrug.

Do donošenja novog Pravilnika u državnom organu koji je preuzeo delokrug, preuzeti državni službenici nastavljaju da rade poslove koje su radili, a pravo na platu ostvaruju prema dotadašnjim rešenjima.

Posle donošenja novog Pravilnika primenjuju se odredbe ovog zakona koje važe za slučaj kad je nov Pravilnik donesen samo radi promene unutrašnjeg uređenja državnog organa (član 133. ovog zakona).

Promena delokruga državnog organa

Član 135.

Ako deo delokruga državnog organa preuzme drugi državni organ, on preuzima i državne službenike koji rade u preuzetom delokrugu.

U svemu ostalom primenjuju se odredbe ovog zakona koje važe za slučaj ukidanja državnog organa uz preuzimanje njegovog delokruga.

Ukidanje državnog organa i njegovog delokruga

Član 136.

Ako državni organ bude ukinut a njegov delokrug ne preuzme nijedan državni organ, državni službenici iz ukinutog državnog organa postaju neraspoređeni danom ukidanja državnog organa.

U slučaju ukidanja organa državne uprave ili službe Vlade rešenja kojima se utvrđuje da su državni službenici neraspoređeni donosi rukovodilac Službe za upravljanje kadrovima.

3. Položaj neraspoređenih državnih službenika

Član 137.

Dok je neraspoređen državni službenik ima pravo na naknadu plate prema zakonu kojim se uređuju plate u državnim organima.

Sva prava iz radnog odnosa državni službenik ostvaruje u državnom organu čiji je rukovodilac doneo rešenje da je državni službenik neraspoređen.

Neraspoređenom državnom službeniku prestaje radni odnos ako u roku od šest meseci, posle internog ili javnog konkursa, ne bude premešten u drugi državni organ.

4. Posebne odredbe o neraspoređenim državnim službenicima iz organa državne uprave i službi Vlade

Član 138.

Konačno rešenje kojim se utvrđuje da je državni službenik iz organa državne uprave i službe Vlade neraspoređen dostavlja se Službi za upravljanje kadrovima.

Služba za upravljanje kadrovima uključuje podatke o neraspoređenim državnim službenicima u evidenciju internog tržišta rada i ispituje mogućnost njihovog premeštaja.

Glava dvanaesta

ODLUČIVANjE O PRAVIMA I DUŽNOSTIMA DRŽAVNIH SLUŽBENIKA

I. OVLAŠĆENjE ZA ODLUČIVANjE

Izvorno ovlašćenje. Prenošenje ovlašćenja

Član 139.

O pravima i dužnostima državnog službenika odlučuje rukovodilac rešenjem, ako ovim ili drugim zakonom ili drugim propisom nije drukčije određeno.

Rukovodilac može pismeno da ovlasti državnog službenika koji ima završen fakultet i najmanje pet godina radnog iskustva u struci da umesto njega odlučuje o pravima i dužnostima državnih službenika.

Ovlašćenje može biti ograničeno po sadržini i trajanju.

Pri odlučivanju o pravima i dužnostima državnog službenika primenjuje se zakon kojim se uređuje opšti upravni postupak, izuzev kod odlučivanja o odgovornosti za štetu.

Odlučivanje o pravima i dužnostima državnog službenika koji rukovodi državnim organom

Član 140.

Ako državnim organom rukovodi državni službenik, o njegovim pravima i dužnostima odlučuje Visoki službenički savet kad je državnog službenika postavila Vlada ako ovim zakonom nije drukčije određeno, odnosno telo koje odredi državni organ ili telo nadležno za postavljenje državnog službenika.

Protiv rešenja kojim se odlučuje o pravima i dužnostima državnog službenika koji rukovodi državnim organom žalba nije dopuštena, ali može da se pokrene upravni spor.

II. ŽALBENE KOMISIJE

1. Zajedničke odredbe za sve žalbene komisije

Nadležnost žalbenih komisija

Član 141.

Žalbene komisije odlučuju o žalbama državnih službenika na rešenja kojima se u upravnom postupku odlučuje o njihovim pravima i dužnostima i o žalbama učesnika internog i javnog konkursa.

Žalbene komisije primenjuju zakon kojim se uređuje opšti upravni postupak.

Rok za odlučivanje o žalbi. Pravo na upravni spor

Član 142.

Žalbena komisija je dužna da odluči o žalbi u roku od 30 dana od dana njenog prijema ako ovim zakonom nije drukčije određeno, inače se smatra da je žalba odbijena.

Protiv odluke žalbene komisije može da se pokrene upravni spor.

Vrste žalbenih komisija

Član 143.

O žalbama državnih službenika iz organa državne uprave, službi Vlade i Republičkog javnog pravobranilaštva odlučuje Žalbena komisija Vlade, a o žalbama državnih službenika iz sudova i javnih tužilaštava − Žalbena komisija pravosuđa.

O žalbama državnih službenika iz ostalih državnih organa odlučuju žalbene komisije koje se obrazuju njihovim aktima.

Rad žalbenih komisija

Član 144.

Žalbene komisije su u svom radu samostalne i rade u većima od tri člana.

Svaka žalbena komisija donosi poslovnik o svom radu, kojim pored ostalog određuje broj i način obrazovanja veća.

Žalbene komisije imaju svoje pečate, prema zakonu kojim se uređuje pečat državnih organa.

Broj i položaj članova žalbenih komisija

Član 145.

Broj članova žalbene komisije određuje državni organ ili telo nadležno za imenovanje i razrešenje članova žalbene komisije, tako da taj broj ne bude manji od pet.

Članovi žalbene komisije i, među njima, predsednik žalbene komisije imenuju se na pet godina i mogu da budu ponovo imenovani.

Članovi žalbenih komisija imaju pravo na naknadu za rad, čiju visinu određuje Vlada.

Prestanak dužnosti u žalbenim komisijama

Član 146.

Dužnost člana žalbene komisije prestaje kad protekne vreme na koje je imenovan, ako podnese pismenu ostavku, navršenjem radnog veka ili razrešenjem.

Umesto člana žalbene komisije kome je dužnost prestala pre vremena imenuje se novi, do okončanja mandata žalbene komisije.

Razrešenje iz žalbene komisije

Član 147.

Član žalbene komisije razrešava se ako nesavesno vrši svoje dužnosti ili bude osuđen na kaznu zatvora od najmanje šest meseci.

Predsednik žalbene komisije razrešava se dužnosti predsednika ako je nesavesno ili neuspešno vrši.

Protiv rešenja o razrešenju žalba nije dopuštena, ali može da se pokrene upravni spor.

Izveštaji o radu žalbenih komisija

Član 148.

Žalbene komisije najmanje jednom godišnje podnose izveštaje o svom radu državnim organima i telima nadležnim za imenovanje članova žalbenih komisija.

2. Posebne odredbe o žalbenim komisijama Vlade i pravosuđa

Imenovanje i sastav Žalbene komisije Vlade

Član 149.

Članove Žalbene komisije Vlade i, među njima, predsednika žalbene komisije imenuje Vlada među državnim službenicima koji su diplomirani pravnici sa najmanje pet godina radnog iskustva u pravnoj struci, na predlog rukovodioca Službe za upravljanje kadrovima.

Pri predlaganju kandidata, rukovodilac Službe za upravljanje kadrovima dužan je da vodi računa o njihovom poznavanju propisa o radu u državnoj upravi i o upravnom postupku.

Imenovanje i sastav Žalbene komisije pravosuđa

Član 150.

Članove Žalbene komisije pravosuđa i, među njima, predsednika žalbene komisije zajednički imenuju Vrhovni sud Srbije i Republički javni tužilac, među državnim službenicima iz sudova i javnih tužilaštava.

Posebna odredba o predsednicima žalbenih komisija Vlade i pravosuđa

Član 151.

Predsednici žalbenih komisija Vlade i pravosuđa vrše isključivo dužnost predsednika žalbene komisije, kao državni službenici, i posle prestanka dužnosti predsednika imaju pravo da se vrate na svoje ili drugo odgovarajuće radno mesto u državnom organu.

Dodatni razlozi za razrešenje

iz žalbenih komisija Vlade i pravosuđa

Član 152.

Pored razloga za razrešenje koji važe za članove svih žalbenih komisija, član žalbene komisije Vlade i pravosuđa razrešava se dužnosti i ako prestane da bude državni službenik ili mu konačnim rešenjem bude izrečena disciplinska kazna.

Stručno-tehnički poslovi za potrebe žalbenih komisija Vlade i pravosuđa

Član 153.

Stručno-tehničke i administrativne poslove za Žalbenu komisiju Vlade vrši Služba za upravljanje kadrovima, kod koje se obezbeđuju i sredstva za rad komisije.

Stručno-tehničke i administrativne poslove za Žalbenu komisiju pravosuđa vrši Sekretarijat Vrhovnog suda Srbije, kod koga se obezbeđuju i sredstva za rad komisije.

Glava trinaesta

UREĐENjE KADROVSKOG SISTEMA

I. KADROVSKI PLAN

Sadržina kadrovskog plana

Član 154.

Kadrovski plan sastoji se od prikaza broja državnih službenika prema radnim mestima i broja državnih službenika sa radnim odnosom na neodređeno vreme koji su potrebni u godini za koju se kadrovski plan donosi, od prikaza broja pripravnika čiji se prijem planira i broja državnih službenika čiji se prijem u radni odnos na određeno vreme planira zbog mogućeg povećanja obima posla.

Priprema kadrovskog plana

Član 155.

Svaki državni organ priprema nacrt svog kadrovskog plana istovremeno sa pripremom nacrta zakona o budžetu, tako da bude usklađen s njim, i nacrt dostavlja organu koji priprema predlog kadrovskog plana.

Predlog kadrovskog plana za organe državne uprave i službe Vlade priprema Služba za upravljanje kadrovima.

Predlog kadrovskog plana za sudove i javna tužilaštva priprema ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa.

Vlada uredbom bliže uređuje pripremu nacrta i predloga kadrovskog plana u svim državnim organima.

Donošenje kadrovskog plana

Član 156.

Kadrovski plan donosi se u roku od 30 dana od dana donošenja zakona o budžetu, u skladu sa sredstvima koja su obezbeđena u budžetu Republike Srbije.

Kadrovski plan za organe državne uprave i službe Vlade donosi Vlada, a kadrovski plan za sudove i javna tužilaštva ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa, nakon što pribavi saglasnost ministarstva nadležnog za poslove finansija.

U ostalim državnim organima kadrovski plan donosi rukovodilac ako posebnim propisom nije drukčije određeno, nakon što pribavi saglasnost ministarstva nadležnog za poslove finansija.

Kadrovski plan sastoji se od zbirnih i pojedinačnih podataka za državne organe koje obuhvata.

Odgovornost za sprovođenje kadrovskog plana

Član 157.

Svaki državni organ sprovodi deo kadrovskog plana koji se na njega odnosi.

Za sprovođenje kadrovskog plana odgovoran je rukovodilac.

II. SLUŽBA ZA UPRAVLjANjE KADROVIMA. KADROVSKE EVIDENCIJE

1. Služba za upravljanje kadrovima

Član 158.

Služba za upravljanje kadrovima, koju obrazuje Vlada, zadužena je za stručne poslove vezane za upravljanje kadrovima u državnoj upravi.

Služba za upravljanje kadrovima oglašava slobodna radna mesta u organima državne uprave i službama Vlade, brine za usklađeno preuređenje državne uprave, savetuje organe državne uprave i službe Vlade kako da upravljaju kadrovima, organizuje stručno usavršavanje državnih službenika, pruža stručno-tehničku pomoć Visokom službeničkom savetu, vodi poslove značajne za politiku Vlade u upravljanju kadrovima i vrši druge poslove određene zakonom ili propisom Vlade.

Službom za upravljanje kadrovima rukovodi direktor, koji je odgovoran predsedniku Vlade.

2. Kadrovske evidencije

a) Centralna kadrovska evidencija

Pojam i nadležnost za vođenje Centralne kadrovske evidencije

Član 159.

Centralna kadrovska evidencija služi upravljanju kadrovima i drugim potrebama u oblasti radnih odnosa.

Centralnu kadrovsku evidenciju o državnim službenicima i nameštenicima u organima državne uprave i službama Vlade vodi Služba za upravljanje kadrovima.

Centralna kadrovska evidencija vodi se kao informatička baza podataka.

Podaci koji se upisuju u Centralnu kadrovsku evidenciju

Član 160.

U Centralnu kadrovsku evidenciju upisuju se sledeći podaci o državnim službenicima:

1) lično ime, adresa i jedinstven matični broj građana;

2) vrsta radnog odnosa i datum njegovog zasnivanja;

3) radna mesta na kojima je državni službenik radio od zasnivanja radnog odnosa u organu državne uprave ili službi Vlade;

4) stručna sprema, položeni stručni ispiti, drugi oblici stručnog usavršavanja, posebna znanja i drugi podaci o stručnosti državnog službenika;

5) godine radnog iskustva i radnog staža, staža osiguranja i staža osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem;

6) datum navršenja radnog veka;

7) godišnje ocene rada;

8) izrečene disciplinske mere i utvrđena materijalna odgovornost;

9) podaci potrebni za obračun plate;

10) podaci vezani za prestanak radnog odnosa.

Centralna kadrovska evidencija može da sadrži i druge podatke određene zakonom i drugim propisom.

Način vođenja Centralne kadrovske evidencije i obezbeđivanje podataka potrebnih za upis u Centralnu kadrovsku evidenciju bliže uređuje Vlada uredbom.

Dostavljanje i korišćenje podataka

Član 161.

Organi državne uprave dužni su da dostave podatke od kojih zavisi upis u Centralnu kadrovsku evidenciju u roku od osam dana od dana nastanka podatka.

Podaci upisani u Centralnu kadrovsku evidenciju dostupni su rukovodiocima i drugim licima koja odlučuju o pravima i dužnostima državnih službenika i upravnim inspektorima.

Svaki državni službenik ima pravo na uvid u one podatke iz Centralne kadrovske evidencije koji se odnose na njega.

Evidencija o nameštenicima

Član 162.

Odredbe ovog zakona o podacima koji se upisuju o državnim službenicima shodno se primenjuju na podatke koji se o nameštenicima upisuju u Centralnu kadrovsku evidenciju.

Odredbe ovog zakona koje važe za državne službenike primenjuju se i na dostavljanje i korišćenje podataka koji su o nameštenicima upisani u Centralnu kadrovsku evidenciju.

b) Evidencija internog tržišta rada

Član 163.

Evidenciju internog tržišta rada za organe državne uprave i službe Vlade vodi Služba za upravljanje kadrovima.

Evidencija internog tržišta rada sadrži podatke o slobodnim radnim mestima, državnim službenicima koji žele trajni ili privremeni premeštaj na drugo radno mesto, podatke o neraspoređenim državnim službenicima i podatke o drugim kadrovskim potrebama.

Podaci o državnim službenicima upisuju se u evidenciju internog tržišta rada iz Centralne kadrovske evidencije.

Državni službenik ima pravo da dobije sve podatke o kadrovskim potrebama sadržane u evidenciji internog tržišta rada.

III. VISOKI SLUŽBENIČKI SAVET

Nadležnost Visokog službeničkog saveta

Član 164.

Osniva se Visoki službenički savet.

Propisima koji važe za organe državne uprave i službe Vlade, Visoki službenički savet određuje kakve se stručne osposobljenosti, znanja i veštine ocenjuju u izbornom postupku i način njihove provere, propisuje merila za izbor na radna mesta, donosi kodeks ponašanja državnih službenika i vrši druge poslove određene ovim zakonom.

Propisi Visokog službeničkog saveta objavljuju se u „Službenom glasniku Republike Srbije”.

Visoki službenički savet je samostalan u radu i donosi poslovnik o svome radu.

Imenovanje i sastav Visokog službeničkog saveta

Član 165.

Visoki službenički savet ima devet članova, koje imenuje Vlada na šest godina.

Četiri člana imenuju se među stručnjacima iz oblasti značajnih za rad državne uprave, na predlog predsednika Vlade.

Ostalih pet članova imenuju se među državnim službenicima koje na položaj postavlja Vlada, na predlog rukovodioca Službe za upravljanje kadrovima.

Članovi Visokog službeničkog saveta biraju između sebe predsednika Visokog službeničkog saveta, tajnim glasanjem.

Zabrane i ograničenja za imenovanje u Visoki službenički savet

Član 166.

Funkcioneri u državnim organima ne mogu da budu imenovani u Visoki službenički savet.

Isto lice može da bude imenovano u Visoki službenički savet najviše dva puta.

Donošenje odluka. Naknade članovima. Pečat

Član 167.

Visoki službenički savet odluke donosi većinom glasova svih svojih članova.

Predsedniku i članovima Visokog službeničkog saveta pripada naknada za rad, prema merilima određenim aktom Vlade.

Visoki službenički savet ima svoj pečat, prema zakonu kojim se uređuje pečat državnih organa.

Prestanak dužnosti u Visokom službeničkom savetu

Član 168.

Dužnost člana Visokog službeničkog saveta prestaje kad protekne vreme na koje je imenovan, ako podnese pismenu ostavku, navršenjem radnog veka ili razrešenjem.

Umesto člana Visokog službeničkog saveta kome je dužnost prestala pre vremena imenuje se novi, do okončanja mandata Visokog službeničkog saveta.

Razrešenje iz Visokog službeničkog saveta

Član 169.

Član Visokog službeničkog saveta razrešava se ako nesavesno vrši svoje dužnosti ili bude osuđen na kaznu zatvora od najmanje šest meseci.

Član Visokog službeničkog saveta koji je imenovan među državnim službenicima razrešava se i ako prestane da bude državni službenik ili mu konačnim rešenjem bude izrečena disciplinska kazna.

Protiv rešenja o razrešenju žalba nije dopuštena, ali može da se pokrene upravni spor.

Glava četrnaesta

POSEBNE ODREDBE O NAMEŠTENICIMA

Radna mesta nameštenika

Član 170.

Radna mesta nameštenika razvrstava Vlada uredbom.

Radna mesta nameštenika, uslovi za zaposlenje na njima i broj nameštenika određuju se Pravilnikom.

Da bi se popunilo slobodno radno mesto nameštenika potrebno je da je ono predviđeno Pravilnikom i da se njegovo popunjavanje uklapa u doneseni kadrovski plan.

Radni odnos nameštenika

Član 171.

Nameštenik zasniva radni odnos ugovorom o radu.

Ugovor o radu obavezno sadrži odredbu prema kojoj poslodavac može rešenjem da promeni one sastojke ugovora čiju jednostranu promenu zakon dopušta.

O pravima i dužnostima nameštenika rešenjem odlučuje rukovodilac ili državni službenik koga rukovodilac za to pismeno ovlasti.

Nameštenik ima pravo na platu, naknade i druga primanja prema zakonu kojim se uređuju plate u državnim organima.

Premeštaj i raspoređivanje nameštenika

Član 172.

Odredbe ovog zakona o premeštaju i raspoređivanju državnih službenika shodno se primenjuju na nameštenike.

Rešenje o premeštaju odnosno raspoređivanju nameštenika zamenjuje po sili zakona odgovarajuće odredbe ugovora o radu.

Ako nameštenik odbije premeštaj odnosno raspoređivanje, otkazuje mu se ugovor o radu.

Namešteniku se otkazuje ugovor o radu uvek kad usled promene unutrašnjeg uređenja državnog organa ili uređenja sistema državnih organa više ne postoji nijedno radno mesto na koje može biti premešten odnosno raspoređen.

Glava petnaesta

NADZOR NAD SPROVOĐENjEM ZAKONA

Nadležnost za nadzor

Član 173.

Sprovođenje ovog zakona nadzire ministarstvo nadležno za poslove uprave preko upravne inspekcije.

Predmet nadzora

Član 174.

Upravni inspektor nadzire:

1) usklađenost Pravilnika sa zakonom i drugim propisima;

2) usklađenost popunjavanja radnih mesta sa Pravilnikom i kadrovskim planom;

3) zakonitost sprovođenja internog i javnog konkursa;

4) zakonitost raspoređivanja, premeštaja i napredovanja državnih službenika;

5) blagovremenost i pravilnost dostavljanja podataka koji se upisuju u Centralnu kadrovsku evidenciju;

6) druga pitanja vezana za radne odnose u državnim organima.

Dužnosti i ovlašćenja upravnog inspektora

Član 175.

Upravni inspektor dužan je da postupi po svakoj predstavci iz svoje nadležnosti i da podnosioca predstavke obavesti o ishodu svog postupanja.

Ako upravni inspektor utvrdi nezakonitost ili nepravilnost u sprovođenju zakona, drugih propisa i opštih akata, preduzima mere na koje je ovlašćen zakonom kojim se uređuje upravna inspekcija.

Upravni inspektor može žalbenim komisijama predložiti da po osnovu službenog nadzora ponište ili ukinu nezakonita konačna rešenja kojima je odlučeno o nekom pravu ili dužnosti državnog službenika.

Poništaj rešenja o postavljenju na položaj, prijemu u radni odnos ili premeštaju ne utiče na punovažnost akata ili radnji koje je državni službenik doneo ili preduzeo do poništaja rešenja.

Glava šesnaesta

PRELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Rok za donošenje uredaba

Član 176.

Uredbe koje su predviđene ovim zakonom Vlada će doneti do 31. januara 2006. godine.

Obrazovanje Službe za upravljanje kadrovima.

Imenovanje članova Visokog

službeničkog saveta i žalbenih komisija

Član 177.

Vlada će obrazovati Službu za upravljanje kadrovima i postaviti direktora Službe za upravljanje kadrovima do 31. decembra 2005. godine.

Članovi Visokog službeničkog saveta biće imenovani do 31. marta 2006. godine, pri čemu će predsednik Vlade predložiti i one članove Visokog službeničkog saveta koji nisu stručnjaci iz oblasti značajnih za rad državne uprave, i to među postavljenim licima sa najmanje pet godina radnog staža u organima državne uprave ili službama Vlade.

Članovi žalbenih komisija biće imenovani do 15. jula 2006. godine.

Donošenje akata

Član 178.

Aktima Vrhovnog suda Srbije i Republičkog javnog tužioca odrediće se, do 30. novembra 2005. godine, položaji u sudovima i javnim tužilaštvima.

Aktima predsednika Republike, Narodne skupštine, Ustavnog suda i organa čije članove bira Narodna skupština odrediće se, do 31. marta 2006. godine, položaji u njihovim službama, razvrstati položaji i radna mesta rukovodilaca užih unutrašnjih jedinica i utvrditi poslovi u svakom od zvanja određenih ovim zakonom.

Visoki službenički savet doneće poslovnik o radu i ostale akte iz svoje nadležnosti do 30. juna 2006. godine.

Direktor Službe za upravljanje kadrovima doneće pravilnik o unutrašnjem uređenju i sistematizaciji radnih mesta u službi do 31. januara 2006. godine.

Položaj postavljenih lica

Član 179.

Do postavljenja državnih službenika na položaje, postavljena i imenovana lica u državnim organima, čija radna mesta postaju položaji, nastavljaju rad prema propisima koji su važili na dan njihovog postavljenja uključujući i pravila za slučaj prestanka dužnosti.

Ako postavljenom ili imenovanom licu dužnost prestane pre postavljenja državnog službenika na položaj, novo postavljenje ili imenovanje sprovešće se prema propisima koji su važili na dan postavljenja ili imenovanja lica kome je dužnost prestala.

Sprovođenje javnih konkursa za položaje

Član 180.

Radi postavljenja na položaje sprovešće se javni konkursi do 1. jula 2007. godine.

Postavljenim licima, čija radna mesta postaju položaji, dužnost u svakom slučaju prestaje 1. jula 2007. godine.

Primena propisa na sudije i zaposlene u organima za prekršaje

Član 181.

Na zaposlene u organima za prekršaje primenjuju se, od dana stupanja na snagu ovog zakona, odredbe koje važe za državne službenike i nameštenike u sudovima.

Na sudije organa za prekršaje primenjuju se odredbe Zakona o radnim odnosima u državnim organima, do početka rada sudova za prekršaje.

Raspoređivanje državnih službenika.

Zaključivanje ugovora o radu sa nameštenicima

Član 182.

Raspoređivanje državnih službenika prema pravilnicima o unutrašnjem uređenju i sistematizaciji radnih mesta u državnim organima, usklađenim sa ovim zakonom i pratećim podzakonskim aktima, izvršiće se do 15. jula 2006. godine.

Državni službenik koji se zatekne na radnom mestu za koje više ne ispunjava uslove vezane za radno iskustvo ipak može biti raspoređen na isto radno mesto, pod uslovima određenim uredbom kojom se razvrstavaju radna mesta i poslovi u organima državne uprave, službama Vlade, sudovima, javnim tužilaštvima i Republičkom javnom pravobranilaštvu (član 43. stav 1. ovog zakona).

Ugovori o radu sa nameštenicima, kojima se nastavljaju njihovi radni odnosi, biće zaključeni do 15. jula 2006. godine.

Okončavanje započetih postupaka

Član 183.

Postupci odlučivanja o pravima, obavezama i odgovornostima zaposlenih koji su započeti do stupanja na snagu ovog zakona okončaće se primenom propisa prema kojima su započeti.

Pravo na platu posle prestanka dužnosti

Član 184.

Lica koja do stupanja na snagu ovog zakona prema Zakonu o radnim odnosima u državnim organima ostvare pravo na platu posle prestanka dužnosti nastavljaju da pravo na platu koriste prema Zakonu o radnim odnosima u državnim organima.

Probni rad i pripravnički staž

Član 185.

Probni rad i pripravnički staž koji su započeti do stupanja na snagu ovog zakona okončaće se primenom propisa prema kojima su započeti.

Stručni ispit

Član 186.

Uredba o stručnom ispitu zaposlenih u organima državne uprave („Službeni glasnik RS”, br. 80/92 i 62/01) primenjuje se do stupanja na snagu uredbe kojom će biti uređeni način i program polaganja državnog stručnog ispita.

Ko ima položen stručni ispit za zaposlene u organima državne uprave ne polaže državni stručni ispit.

Primena važećeg Posebnog kolektivnog ugovora za državne organe

Član 187.

Poseban kolektivni ugovor za državne organe („Službeni glasnik RS”, broj 23/98) primenjuje se, izuzev odredaba koje su u suprotnosti sa ovim zakonom, dok ne stupi na snagu Poseban kolektivni ugovor za državne organe, koji će biti zaključen prema ovom zakonu.

Preuzimanje zaposlenih u Službu za upravljanje kadrovima

Član 188.

Služba za upravljanje kadrovima preuzeće do 15. januara 2006. godine zaposlene koji rade na poslovima iz njenog delokruga u Ministarstvu za državnu upravu i lokalnu samoupravu, odgovarajuće predmete, opremu, evidencije, arhivu i sredstva.

Služba za upravljanje kadrovima, do stupanja na snagu ovog zakona, pripremaće uvođenje Centralne kadrovske evidencije, pružati stručno-tehničku pomoć Visokom službeničkom savetu i organizovati obuku zaposlenih za primenu ovog zakona.

Propisi koji se primenjuju u organima autonomne pokrajine

i lokalne samouprave

Član 189.

Odredbe Zakona o radnim odnosima u državnim organima nastavljaju da se shodno primenjuju na radne odnose u organima autonomne pokrajine i lokalne samouprave do donošenja posebnog zakona.

Prestanak važenja pojedinih propisa

Član 190.

Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da se na radne odnose u državnim organima primenjuje Zakon o radnim odnosima u državnim organima („Službeni glasnik RS”, br. 48/91, 66/91, 44/98, 49/99, 34/01 i 39/02).

Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaju da važe:

1) član 23. Zakona o javnim službama („Službeni glasnik RS”, br. 42/91 i 71/94);

2) u delu koji se odnosi na praćenje kadrovskih potreba u upravi − član 6. Zakona o ministarstvima („Službeni glasnik RS”, br. 19/04 i 84/04);

3) član 6. stav 3. i član 121. stav 8. Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja („Službeni glasnik RS”, br. 62/03, 64/03, 58/04 i 62/04).

Stupanje na snagu zakona

Član 191.

Ovaj zakon stupa na snagu 1. jula 2006. godine, izuzev odredaba člana 158. st. 1. i 3, člana 164. stav 1, čl. 165-167, člana 176, člana 177. st. 1. i 2, člana 178. i člana 188, koje stupaju na snagu osmog dana od dana objavljivanja ovog zakona u „Službenom glasniku Republike Srbije”.

OBRAZLOŽENjE

I. USTAVNI OSNOV ZA DONOŠENjE ZAKONA

Ustavni osnov za donošenje zakona sadržan je u članu 72. stavu 1. tački 4. Ustava Republike Srbije, prema kome Republika Srbija uređuje sistem radnih odnosa.

II. RAZLOZI ZA DONOŠENjE ZAKONA

Sistem radnih odnosa u Republici Srbiji uređen je Zakonom o radu koji predstavlja opšti zakon (lex generalis) u oblasti radnih odnosa. A zaposleni u državnim organima tradicionalno se ne posmatraju samo kroz prizmu radnog odnosa, već i kao izvršioci, nosioci državne vlasti. Stoga u uporednom pravu kao aksiom važi pravilo da se položaj zaposlenih u državnim organima uređuje posebnim zakonom. Isto tradicionalno važi i u našem pravnom sistemu.

Na rad u državnim organima ne deluju tržišni principi i principi tržišne utakmice, koji bi najbolje obezbedili efikasnost rada državnih organa. Zato je nužno uspostavljanje posebnog režima rada u državnim organima, koji nadomešta odsustvo tržišnih principa, tako što uvodi principe koji, na osnovama drukčijim od tržišnih, omogućuju efikasnost sistema rada u državnim organima. I to je jedan od razloga zbog čega se u zakonodavstvima uvek određuje jedan krug zaposlenih u javnom sektoru za koje važi poseban režim prava i dužnosti, drukčiji od režima koji važi za zaposlene u privatnom sektoru.

Razlika između zaposlenih u javnom i privatnom sektoru ogleda se i u tome što se rad zaposlenih u javnom sektoru plaća iz javnih sredstava, i što je država zaposlenima u javnom sektoru jednovremeno i poslodavac i zakonodavac. Država je ovde poslodavac koji u svako doba može jednostrano da promeni propise, time i odnose između sebe, kao poslodavca, i zaposlenih.

U Republici Srbiji trenutno se na zaposlene u državnim organima primenjuje Zakon o radnim odnosima u državnim organima, donesen 1991. godine. Zakon ima brojne slabosti. Jedna od osnovnih manjkavosti jeste postupak prijema u radni odnos, koji, iako predviđa obavezan javni oglas, ne sadrži pravila selekcije koja bi omogućila izbor najboljih kandidata. To uvek može da ima za posledicu prijem nedovoljno stručnih kadrova. Pored toga, pomoćnici ministara, sekretari ministarstava, rukovodioci posebnih organizacija, direktori organa u sastavu ministarstva, direktori vladinih službi itd. postavljaju se aktom Vlade, bez sprovedenog konkursa, što u praksi vodi u prevagu političkih nad stručnim merilima. Zapostavljanje stručnih u korist političkih merila vodi u promenu rukovodeće strukture u ministarstvima, posebnim organizacijama i službama Vlade pri svakoj promeni Vlade, što dalje vodi u diskontinuitet rada državne uprave i stvaranje vakuuma i kriza u radu državne uprave.

Sledeći bitan nedostatak važećeg Zakona o radnim odnosima u državnim organima jeste sistem zvanja zaposlenih. Sistem zvanja nije doveden u vezu sa jedinstvenom klasifikacijom poslova. Praktično, to znači da važeći zakon stvara mogućnost da se zvanja (time i napredovanje) stiču mahom na osnovu godina radnog staža, nezavisno od složenosti i odgovornosti poslova koje zaposleni vrše; i u najvišim zvanjima mogu se vršiti poslovi manje složenosti, dok isti poslovi mogu da se vrše u više zvanja. Posledica je da napredovanje i visina plate, koji zavise od zvanja, nisu zasnovani na složenosti i odgovornosti poslova i rezultatima rada zaposlenog. Sve to deluje destimulativno i uzrokuje da najstručniji kadrovi napuštaju državne organe zbog nemogućnosti napredovanja i razvoja karijere prema rezultatima njihovog rada. Premda je važećim zakonom predviđeno napredovanje sticanjem višeg zvanja na osnovu godišnjih ocena rada, ocenjivanje se ne sprovodi, pa se napredovanje u više zvanje najčešće zasniva samo na ispunjavanju uslova vezanih za godine radnog staža.

Profesionalni razvoj kadrova putem stručnog usavršavanja važeći Zakon o radnim odnosima u državnim organima jedva da pominje i prepušta ga podzakonskim aktima, koji uglavnom nisu doneseni. Otuda ne postoji sistemsko, planirano stručno usavršavanje zaposlenih, koje bi poboljšalo njihovu stručnost i kvalitet rada. A stručno usavršavanje zaposlenih jeste u interesu pravilnog izvršavanja funkcija državnog organa.

Donošenje zakona kojim bi se uspostavio službenički sistem, zasnovan na standardima prihvaćenim u savremenim uporednopravnim sistemima, jedno je od bitnih pitanja institucionalnih preobražaja Republike Srbije. Posredi je uvođenje normativnih pretpostavki za stvaranje personalnog supstrata koji je spreman i sposoban da odgovori na sve složenije državne zadatke. Zakon mora da uredi jedinstvene principe delovanja zaposlenih u državnim organima, zapošljavanje primenom stručnih sposobnosti i rezultata rada, da uvede savremena načela upravljanja kadrovima koja omogućuju razvoj karijere zaposlenih i da podstiče stručno usavršavanje od koga zavisi poboljšanje rada državnih organa.

Ovim zakonom stvara se normativni okvir koji bi omogućio delotvorniji i stručniji rad zaposlenih u državnim organima, time i jačanje pravne države. Uvode se principi rada koji bi, i bez delovanja tržišnih principa, omogućili delotvorniji rad državnih organa pri zadovoljavanju javnog interesa. Poslovi državnih organa moraju da se vrše stručno i zakonito, a zaposleni moraju da budu zaštićeni od uticaja politike na radnopravni status. Ovo poslednje pre svega se odnosi na ona lica u ministarstvima i posebnim organizacijama koja na položaje postavlja Vlada (pomoćnici ministara, sekretari ministarstava, itd.): oni, dosledno osnovama postavljenim u novom Zakonu o državnoj upravi, postaju državni službenici, čime im karijera postaje zavisna isključivo od stručnih merila.

Istovremeno, ovim zakonom ispunjavaju se standardi Evropske unije. Evropska unija nema posebnih propisa u oblasti službeničkog sistema, ali postoje principi i standardi koje su prihvatile sve države članice Evropske unije i koje moraju da ispune i države koje pretenduju na ulazak u Evropsku uniju.

III. OBJAŠNjENjE POJEDINIH REŠENjA

Uvodne odredbe (čl. 1 ─ 4)

Pojam službenika i pojam nameštenika ( Uvodnim odredbama određuje se predmet uređivanja zakona: to su prava i dužnosti državnih službenika i samo pojedina prava i dužnosti nameštenika (član 1. stav 1). Ovo je ujedno i prva novina: zakon deli zaposlene u državnim organima na državne službenike i nameštenike. Slično kao i u uporednom pravu, deoba je posledica razlikovanja poslova koje vrše državni službenici i poslova koje vrše nameštenici. Najkraće i najjednostavnije: državni službenici vrše poslove koji su primereni isključivo državnim organima (pa su zato uslovljeni delokrugom državnog organa), dok nameštenici vrše poslove koji su tako opšte prirode, da se vrše i u privatnom sektoru. Otuda je položaj službenika vezan za javnopravnu komponentu, za vršenje vlasti, a položaj nameštenika nije. Položaj državnih službenika imaju zaposleni čije se radno mesto sastoji od poslova iz delokruga organa državne uprave, suda, javnog tužilaštva, Republičkog javnog pravobranilaštva, službe Narodne skupštine, predsednika Republike, Vlade, Ustavnog suda i službe lica koje bira Narodna skupština, ili s njima povezanih kadrovskih, informatičkih, finansijskih i sličnih poslova (član 2. stav 1). Nameštenici su oni zaposleni koji obavljaju prateće pomoćno-tehničke poslove (vozači, spremačice, zaposleni u štampariji i sl.), poslove koji su, dakle, po svojoj prirodi takvi da se vrše i u privatnom sektoru (član 2. stav 3). Nameštenici zaključuju ugovore o radu, na njih se primenjuju opšti propisi o radu, a poseban pravni režim normiran ovim zakonom na njih se primenjuje samo izuzetno (član 4. stav 3).

Prema tome, osnovna razlika između državnih službenika i nameštenika proizlazi iz činjenice da su poslovi državnih službenika neposredno povezani sa vršenjem vlasti, zbog čega se njihov odnos sa državom uspostavlja na javnopravni način. Nasuprot tome, nameštenici su lica koja rade na pratećim poslovima u državnim organima i njihov položaj se u velikoj meri približava položaju zaposlenih u privatnom sektoru.

Poslodavac državnim službenicima i nameštenicima jeste Republika Srbija, a prava i dužnosti poslodavca vrši rukovodilac državnog organa, ako zakonom ili drugim propisom nije drukčije određeno (član 3). Određivanje poslodavca je posebno značajno zbog kontinuiteta radnog odnosa pri prelasku državnog službenika iz jednog u drugi državni organ, što sada nije moguće. Prema važećem Zakonu o radnim odnosima u državnim organima, radni odnos u jednom državnom organu prestaje zbog prelaska u drugi i u tom drugom se ponovo zasniva.

Priroda zakona ( Ovaj zakon po svojoj prirodi jeste poseban zakon (lex specijalis). Na prava i dužnosti iz radnog odnosa, koji ovim zakonom i propisima zasnovanim na njemu nisu posebno uređeni, na državne službenike primenjuju se opšti propisi o radu (kao lex generalis) i poseban kolektivni ugovor za državne organe (član 4. stav 1). Isto važi i za nameštenike, mada je kod njih obim primene posebnog zakona (Zakona o državnim službenicima) uži: na prava i dužnosti nameštenika primenjuju se opšti propisi o radu i poseban kolektivni ugovor, osim u pogledu onih prava i dužnosti koje su uređene Zakonom o državnim službenicima ili drugim zakonom (član 4. stav 3). S obzirom na to da se pojedina prava i dužnosti državnih službenika u pojedinim državnim organima mogu urediti i drukčije od ovog zakona, a zbog prirode poslova tih državnih službenika (član 1. stav 2), proizlazi da i u odnosu na ovaj, mada poseban zakon, može postojati još uži, još „posebniji” zakon.

Određivanje lica koja nisu državni službenici ( Zakon sadrži i odredbu kojom se neposredno ili posredno određuje krug lica koja nisu državni službenici, već funkcioneri. Državni službenici nisu narodni poslanici, predsednik Republike, sudije Ustavnog suda, članovi Vlade, sudije, javni tužioci, zamenici javnih tužilaca i druga lica koja na funkciju bira Narodna skupština ili postavlja Vlada i lica koja prema posebnim propisima imaju položaj funkcionera. Posredi su lica koja imaju status funkcionera i na koja se, zbog ustavnih posebnosti, ne može primeniti službenički sistem. Pored funkcionera koji su izričito nabrojani (narodni poslanici, predsednik Republike, članovi Vlade, sudije Ustavnog suda i pravosudni funkcioneri itd.), položaj službenika nemaju ni druga lica koja na funkciju bira Narodna skupština (recimo, Poverenik za informacije od javnog značaja, članovi regulatornih tela koje bira Narodna skupština, članovi Komisije za hartije od vrednosti, itd.) ili Vlada (državni sekretari i Generalni sekretar Vlade). Na kraju, uvažavajući ustavno pravo na samoorganizovanje Narodne skupštine, Ustavnog suda i predsednika Republike i poštujući posebnosti sudova i javnih tužilaštava, propisano je da položaj državnih službenika nemaju ni „lica koja prema posebnim propisima imaju položaj funkcionera”. Praktično, to znači da je navedenim državnim organima prepušteno da svojim aktima odrede koja lica imaju status funkcionera a koja državnih službenika.

Načela delovanja državnih službenika (čl. 5 ─ 10)

Zakonitost, nepristrasnost, politička neutralnost ( Načela sadržana u ovom zakonu zasnivaju se na evropskim standardima pravnog uređenja službeničkog sistema. Pre svih, to je načelo zakonitosti rada državnih službenika, načelo njihove nepristrasnosti i političke neutralnosti (član 5). Načelo zakonitosti je ustavno načelo i nalaže izvršavanje poslova na osnovu i u okviru ustava, zakona i drugih propisa, ali nije dovoljno. Danas je bez načela zakonitosti postojanje moderne države i prava građana nezamislivo, ali ono više samo po sebi nije dovoljno: može biti izigrano ako državni službenici ne postupaju prema pravilima struke, nepristrasno i politički neutralno (član 5). Sve to omogućava razvoj profesionalnosti, objektivnosti i kvaliteta rada državnih službenika i državnih organa, a službenicima daje garancije za očuvanje profesionalnih interesa.

Odgovornost, jednaka dostupnost radnih mesta, napredovanje ( Državni službenik je odgovoran za zakonitost, stručnost i delotvornost svog rada (član 6). Načelo odgovornosti primorava državne službenike na kvalitetan i delotvoran rad i uspostavlja punu odgovornost za rezultate rada. Informacije o radu državnih službenika dostupne su javnosti, u skladu sa zakonom koji uređuje slobodan pristup informacijama od javnog značaja (član 7). Načelo jednake dostupnosti radnih mesta omogućava da su pri zapošljavanju u državnim organima svim kandidatima pod jednakim uslovima dostupna sva radna mesta, i da se izbor među kandidatima vrši prema njihovoj stručnoj osposobljenosti, znanju i veštinama (član 8). Državni službenik može da napreduje, zavisno od njegove stručnosti i rezultata rada i potreba državnog organa (član 9). Vezivanje napredovanja za potrebe državnog organa neophodno je usled toga što državni službenik može napredovati na više radno mesto samo ako ono postoji i ako je slobodno. Svi državni službenici su jednaki pri odlučivanju o napredovanju, upravljanju kadrovima i pravnoj zaštiti (član 10).

Prava i dužnosti državnih službenika (čl. 11 ─ 30)

Posebnost pravnog uređenja radnog odnosa državnih službenika donekle se sastoji od privilegovanja njihovog položaja u odnosu na položaj zaposlenih u privatnom sektoru. S druge strane, međutim, državnim službenicima se nalažu ograničenja koja ne postoje u privatnom sektoru, i koja proizlaze bilo iz položaja državnih službenika, bilo iz njihovih poslova. Svi uporednopravni sistemi sadrže posebno uređenje prava i dužnosti državnih službenika. Razlog za to ogleda se u prirodi odnosa između državnih službenika i države i u zadacima koje državni službenici vrše.

Državni službenici imaju pravo na rad u odgovarajućim uslovima (član 11), kao i pravo na udruživanje i sindikalno organizovanje (član 14). Plate i naknade državnih službenika urediće se posebnim zakonom (član 12).

Pravo na žalbu državnog službenika ( Zakon uvodi pretpostavku prava na žalbu državnog službenika: na rešenje kojim se odlučuje o pravima i dužnostima državnog službenika, državni službenik ima pravo žalbe uvek kad žalba ovim zakonom nije izričito isključena (član 15. stav 1). Uvodi se i pretpostavka da izjavljena žalba odlaže izvršenje rešenja: žalba ne odlaže izvršenje rešenja samo ako je to ovim zakonom izričito propisano (član 15. stav 3).

Dužnost državnih službenika jeste da postupaju po nalogu pretpostavljenog, izuzev ako bi to predstavljalo kažnjivo delo (član 17). U slučaju povećanog obima posla, državni službenici su obavezni da, po pismenom nalogu rukovodioca državnog organa, rade i poslove koji nisu u opisu njihovog radnog mesta, ako oni odgovaraju njihovoj stručnoj spremi (član 19), i da u vanrednim okolnostima privremeno rade i na poslovima nižeg radnog mesta (član 20).

Pravila vezana za sukob interesa ( Državnom službeniku zabranjeno je primanje poklona u vezi s poslom, kao i bilo kakvih usluga i koristi za sebe ili druga lica (član 24. stav 1). Zabranjeno je i da državni službenik koristi rad u državnom organu radi uticaja na ostvarivanje sopstvenih prava ili prava s njime povezanih lica (član 24. stav 2). Reč je o opštim antikoruptivnim pravilima, koja, u pogledu javnih funkcionera, sadrži i Zakon o sprečavanju sukoba interesa pri vršenju javnih funkcija. Stoga se i krug povezanih lica, pojam poklona protokolarne prirode i poklona manje vrednosti, kao i postupanje sa primljenim poklonima, određuje prema pravilima Zakona o sprečavanju sukoba interesa pri vršenju javnih funkcija (član 24. stav 3).

Uopšte posmatrano, u pogledu sukoba interesa, državni službenici imaju nešto drukčiji položaj od javnih funkcionera. Posebnosti se najpre tiču dodatnog rada. Zakon dopušta mogućnost dodatnog rada, ali i sprečava da dodatni rad postane izvor korupcije. Državnim službenicima dozvoljeno je da izvan radnog vremena rade za drugog poslodavca, ali uz pismenu saglasnost rukovodioca državnog organa i pod uslovom da takav (dodatni) rad nije zabranjen zakonom, ne stvara mogućnost sukoba interesa i ne utiče na nepristrasnost državnih službenika u vršenju poslova u državnom organu (član 25. stav 1). Saglasnost rukovodioca nije potrebna za dodatni naučnoistraživački rad, objavljivanje autorskih dela i rad u kulturno-umetničkim, humanitarnim, sportskim i sličnim organizacijama; ali rukovodilac može zabraniti i takav dodatni rad ako se njime onemogućava ili otežava rad državnog službenika ili šteti ugledu državnog organa (član 25. stav 2). Pravila važe za sve državne službenike, pa i za one koji rade na položaju (direktori posebnih organizacija, pomoćnici ministara, sekretari ministarstava, direktori organa uprave u sastavu ministarstva itd.).

Pravilo antikorupcione prirode jeste i zabrana državnom službeniku da osniva privredna društva, javne službe i bavi se preduzetništvom (član 27. stav 1). Razlika između državnih službenika i javnih funkcionera ovde se ogleda u tome što je državnim službenicima zabranjeno da se uopšte bave preduzetništvom ili da osnivaju privredna društva ili javne službe (recimo ustanove), dok je javnim funkcionerima to dopušteno, ali uz obavezu da prenesu upravljačka prava na drugo lice (član 8. Zakona o sprečavanju sukoba interesa pri vršenju javnih funkcija). Otuda je propisano da zbog bavljenja preduzetništvom i osnivanja privrednog društva ili javne službe, državnom službeniku može biti izrečena mera prestanka radnog odnosa (član 108. tačka 9). Naime, u navedenom slučaju Zakon o sprečavanju sukoba interesa pri vršenju javnih funkcija ne propisuje nikakvu meru (jer i ne uređuje navedeni slučaj). Odredba će biti od posebnog značaja za državne službenike na položaju, koji pre stupanja ovog zakona na snagu imaju položaj javnih funkcionera, pa usled toga ne podležu zabrani da osnivaju privredna društva ili javne službe ili imaju udeo u privrednim društvima (član 30). Oni, ali i drugi državni službenici koji imaju udeo u privrednim društvima ili se bave preduzetništvom, upućuju se na odredbe Zakona o sprečavanju sukoba interesa pri vršenju javnih funkcija koje uređuju prenos osnivačkih prava u privrednom subjektu na drugo lice (član 27. stav 2). Državnim službenicima, kao i javnim funkcionerima, zabranjeno je članstvo u organima upravljanja pravnih lica; izuzetak su organi pravnih lica čije članove, prema posebnim propisima, imenuje Vlada (član 28. stav 1). Međutim, državni službenik koga Vlada imenuje u organ upravljanja pravnog lica nema pravo na primanja po osnovu tog članstva (član 28. stav 2).

Državni službenik koji učestvuje u donošenju odluka u državnom organu (nezavisno od toga da li je na položaju ili nije) dužan je da o svakom svom interesu ili interesu s njim povezanog lica povodom te odluke pismeno obavesti pretpostavljenog, radi odlučivanja o njegovom izuzeću, čime se ne dira u pravila o izuzeću propisana zakonom koji uređuje opšti upravni postupak (član 29). Posredi je pravilo koje je preuzeto iz Zakona o sprečavanju sukoba interesa pri vršenju javnih funkcija i modifikovano zbog posebne hijerarhijske strukture u službeničkom sistemu.

Pitanje sukoba interesa državnih službenika koji rade na položaju (direktori posebnih organizacija, pomoćnici ministra, sekretari ministarstva, direktori organa uprave u sastavu ministarstva, direktori vladinih službi itd.) uređuje se posebnom odredbom (član 30). Posredi su oni državni službenici koji po važećim propisima imaju položaj javnih funkcionera pa danas podležu Zakonu o sprečavanju sukoba interesa pri vršenju javnih funkcija. Budući da stupanjem na snagu ovog zakona oni gube položaj javnih funcionera i postaju državni službenici, nameće se pitanje primene Zakona o sprečavanju sukoba interesa pri vršenju javnih funkcija i na njih, sada kao državne službenike. Bila su moguća dva rešenja. Prvo, da se Zakon o sprečavanju sukoba interesa pri vršenju javnih funkcija na njih ne primenjuje (jer više nisu javni funkcioneri, već državni službenici) i drugo, da se primena Zakona o sprečavanju sukoba interesa pri vršenju javnih funkcija protegne i na njih. Ovaj zakon odlučio se za drugo rešenje (član 30). Antikoruptivno dejstvo Zakona o sprečavanju sukoba interesa pri vršenju javnih funkcija proteže se i na one javne funkcionere na koje će se Zakon o sprečavanju sukoba interesa pri vršenju javnih funkcija primenjivati do stupanja na snagu ovog zakona (na javne funkcionere koji stupanjem ovog zakona na snagu postaju državni službenici na položaju). Pored toga, zakon propisuje i dve zabrane koje Zakon o sprečavanju sukoba interesa pri vršenju javnih funkcija ne poznaje: zabranu dodatnog rada (pod uslovom da može da izazove sukob interesa) i zabranu osnivanja privrednog društva, javne službe i bavljenja preduzetništvom (član 27). Zato je propisano da se na državne službenike koji su na položaju „primenjuju zakoni i drugi propisi kojima se uređuje sprečavanje sukoba interesa pri vršenju javnih funkcija”, ali i dopunska (Zakonom o sprečavanju sukoba interesa pri vršenju javnih funkcija nepropisana pravila) „pravila ovog zakona o dodatnom radu, zabrani osnivanja privrednog društva ili javne službe ili bavljenja preduzetništvom” (član 30). Sankcija je u oba slučaja ista: razrešenje sa položaja.

Rezime bi glasio: na državne službenike koji rade na izvršilačkim radnim mestima primenjuju se, u pogledu sukoba interesa, samo odredbe ovog zakona, a odredbe Zakona o sprečavanju sukoba interesa pri vršenju javnih funkcija samo kada ovaj zakon na njih upućuje (recimo, u pogledu određivanja protokolarnih poklona ili poklona manje vrednosti, načina postupanja sa primljenim poklonima i određivanja kruga povezanih lica ( član 24. stav 3. i u pogledu prenosa upravljačkih prava u privrednim subjektima ( član 27. stav 2). Na državne službenike na položaju primenjuje se u potpunosti Zakon o sprečavanju sukoba interesa pri vršenju javnih funkcija (i propisi doneseni na osnovu njega), ali i još dva pravila koja su specifična za državne službenike: o dodatnom radu i o zabrani osnivanja privrednog društva ili javne službe ili bavljenja preduzetništvom.

Vrste radnih mesta državnih službenika (čl. 31 ─ 43)

Podela radnih mesta ( Sva radna mesta državnih službenika dele se na položaje i na izvršilačka radna mesta: podela je načinjena prema merilu složenosti poslova, širini ovlašćenja i odgovornosti za rad državnog organa (član 31. stav 1). Položaj je radno mesto na kome državni službenik ima ovlašćenja i odgovornosti vezane za vođenje i usklađivanje rada u državnom organu (član 32. stav 1). Preostala radna mesta pripadaju kategoriji izvršilačkih radnih mesta, pa i kad je reč o radnim mestima rukovodilaca užih organizacionih jedinica u državnim organima – kao što su u državnoj upravi načelnici odeljenja, itd. (član 34. stav 1). Premda se položaj državnih službenika na položaju i državnih službenika koji rade na izvršilačkim radnim mestima u osnovi ne razlikuje, izvesne razlike među njima postoje. Jedna od osnovnih razlika sastoji se u načinu sticanja radnog mesta. Rad na položaju uvek se zasniva aktom o postavljenju koji – barem kada je reč o položajima u organima državne uprave i službama Vlade – donosi organ koji se nalazi izvan državnog organa u kome se rad na položaju zasniva: Vlada je ta koja postavlja državne službenike na sve položaje u organima državne uprave, službama vlade, kao i načelnika okruga. U ostalim državnim organima nadležnost za postavljenje na položaj zavisi od internih akata tih organa i, po pravilu, postavljenje na položaj vrši organ ili telo koji se nalaze unutar državnog organa u kome položaj postoji. Razlog za to je što službe Narodne skupštine, predsednika Republike i Ustavnog suda, u kojima mogu postojati položaji, ulaze u sastav državnih organa, tj. Narodne skupštine, predsednika Republike i Ustavnog suda. Tako, recimo, u službi Narodne skupštine moguća su rešenja u kojima bi na položaj u službi postavljala i Narodna skupština, i radno telo Narodne skupštine i sekretar Narodne skupštine. S druge strane, rad na izvršilačkim radnim mestima zasniva se na internim aktima rukovodilaca organa državne uprave i službi Vlade ili rukovodilaca službi Narodne skupštine, predsednika Republike ili Ustavnog suda (rešenju o raspoređivanju, premeštaju ili rešenju o prijemu u radni odnos). Razlika nije izraz pukog formalizma, već suštinske razlike u vrstama poslova i njihovom značaju za rad državnog organa.

Položaji( Položaji su najviša radna mesta na kojima može da se radi u svojstvu državnog službenika i do kojih može da se napreduje. Državni službenici koji rade na položaju nisu više funkcioneri i njihov status ( barem kad je reč o organima državne uprave ( više neće zavisiti od izbornih rezultata i sastava Vlade. Rad na položaju zasniva se postavljenjem od Vlade ili drugog nadležnog organa ili tela (član 32. stav 2). Tako se položaji u ministarstvima, posebnim organizacijma, službama Vlade i položaj načelnika okruga ( stiču postavljenjem od Vlade. U organima državne uprave položaji postaju radna mesta: pomoćnika ministra, sekretara ministarstva, direktora organa uprave u sastavu ministarstva, pomoćnika direktora organa uprave u sastavu ministarstva, direktora posebne organizacije, zamenika i pomoćnika direktora posebne organizacije i načelnika upravnog okruga. Zakonom su kao položaji određena i radna mesta direktora službe Vlade, zamenika i pomoćnika direktora službe Vlade, zamenika i pomoćnika Generalnog sekretara Vlade, Republičkog javnog pravobranioca i njegovih zamenika (član 33. stav 1).

Što se drugih državnih organa tiče, onih državnih organa koji su izvan sistema državne uprave, ovaj zakon pitanja nadležnosti za postavljenje na položaj rešava primenom principa njihovog prava na samoorganizovanje. Najpre tako što propisuje da oni sami određuju ko u njima zadržava sadašnji status državnih funkcionera i ne podleže ovom zakonu (član 2. stav 2) i potom što im prepušta da oni sami odrede koji položaji postoje (član 33. stav 2). Tako će se, primera radi, aktima Narodne skupštine, predsednika Republike i Ustavnog suda, odrediti najpre koja lica u njihovim službama ulaze u krug funkcionera a koja u krug državnih službenika i potom, među državnim službenicima odrediti koji položaji postoje u njihovim službama (saglasno ustavnim odredbama prema kojima oni, u okviru prava na samoorganizovanje, obrazuju stručne službe za svoje potrebe). Položaji u sudovima i javnim tužilaštvima određuju se aktom Vrhovnog suda Srbije odnosno Republičkog javnog tužioca.

Izvršilačka radna mesta ( Izvršilačka radna mesta razvrstavaju se po zvanjima (član 34. stav 2). Razvrstavanje se zasniva na složenosti i odgovornosti poslova, potrebnim znanjima i sposobnostima i uslovima za rad. Premda je zadržan pojam zvanja, koji postoji i u važećem Zakonu o radnim odnosima u državnim organima, on u ovom zakonu dobija sasvim drugo značenje. Prema važećem Zakonu o radnim odnosima u državnim organima, zvanja izražavaju stručna svojstva zaposlenog i njegovu osposobljenost za vršenje poslova određenog stepena složenosti. Važeći zakon ne uspostavlja nikakav odnos između zvanja zaposlenog i poslova njegovog radnog mesta. To ima za posledicu da se na svim radnim mestima mogu sticati sva zvanja unutar stepena stručne spreme koja je uslov za rad na radnom mestu. Kako se i koeficijenti za obračun i isplatu plata utvrđuju prema zvanjima, krajnji efekat svega jeste da plata ne odražava složenost i odgovornost poslova. Sistem destimulativno deluje na zadržavanje najstručnijih kadrova u državnim organima, pre svega u državnoj upravi.

Sistem razvrstavanja radnih mesta koji se uspostavlja ovim zakonom usmeren je upravo na stvaranje preduslova za nagrađivanje i napredovanje koje pre svega uzima u obzir poslove na kojima državni službenik radi, a tek sekundarno njegovo radno iskustvo. Zvanja više ne stiču državni službenici, već se zvanja vezuju za poslove radnog mesta. Zvanja su viši savetnik, samostalni savetnik, savetnik, mlađi savetnik, saradnik, mlađi saradnik, saradnik, referent i mlađi referent (član 34. stav 3). Opis poslova koji se rade u svakom od zvanja zasniva se na složenosti poslova, potrebnom stepenu samostalnosti u radu, zahtevanim sposobnostima, obimu potrebnog nadzora nad radom izvršioca, potrebnoj školskoj spremi i radnom iskustvu. U zvanjima višeg savetnika, samostalnog savetnika, savetnika i mlađeg savetnika vrše se poslovi za koje je potreban završen fakultet, u zvanjima saradnika i mlađeg saradnika oni za koje je potrebna viša škola, a u zvanjima referenta i mlađeg referenta poslovi za koje je potrebna srednja škola (čl. 35-42).

Uredbom Vlade razvrstavaju se položaji i radna mesta na kojima se rukovodi užim organizacionim jedinicama u državnom organu (koja nisu položaji), određuje se koji se poslovi rade u svakom od zvanja i utvrđuju se merila za određivanje opisa poslova u pravilniku o unutrašnjem uređenju i sistematizaciji radnih mesta (dalje: Pravilnik), i to u: organima državne uprave, službama Vlade, sudovima, javnim tužilaštvima i Republičkom javnom pravobranilaštvu (član 43. stav 1). U ostalim državnim organima radna mesta i poslovi razvrstavaju se njihovim aktima (član 43. stav 2), što je izraz njihovog prava na samoorganizovanje.

Popunjavanje slobodnih radnih mesta (čl. 44 ─ 80)

Opšta pravila o popunjavanju slobodnih radnih mesta ( Zasnivanje radnog odnosa u svojstvu državnog službenika podleže posebnim uslovima. Posebni uslovi izraz su specifičnosti poslova i zadataka državnih službenika, ali su nastali i usled odsustva tržišnih mehanizama u određivanju položaja državnih službenika i državnih organa. Ovo poslednje vodi u opasnost od ugrožavanja javnih interesa: nedostatak finansijskih pritisaka i smanjen uticaj ekonomskih činilaca na rad državnih službenika i državnih organa stvaraju povećanu opasnost od donošenja neracionalnih odluka prilikom novih zapošljavanja (nepotizma, zapošljavanja na osnovu političke pripadnosti, itd.).

Kao državni službenik može da se zaposli svaki punoletan državljanin Srbije i Crne Gore koji ima propisanu stručnu spremu i ispunjava ostale uslove određene zakonom, drugim propisom i Pravilnikom, ukoliko mu ranije nije prestajao radni odnos u državnom organu zbog teže povrede dužnosti i nije osuđivan na kaznu zatvora od najmanje šest meseci (član 44. stav 1). Dopunski uslovi za rad na položaju jesu završen fakultet i najmanje devet godina radnog iskustva u struci (član 44. stav 2). Zakonskim propisivanjem uslova za rad na položaju onemogućava se različito uređivanje uslova za rad na položaju koje sada postoji u svakom Pravilniku (prema važećim propisima uslovi za postavljenje na mesto pomoćnika ministra itd. nisu propisani zakonom već Pravilnikom svakog organa državne uprave što stvara nepotrebnu šarolikost i omogućuje izmenu Pravilnika da bi se udovoljilo personalnim interesima). Pri određivanju uslova vezanih za radno iskustvo potrebno za zasnivanje rada na položaju vodilo se računa o odredbama kojima se propisuju uslovi potrebni za rad na radnim mestima u najvišem zvanju i o odredbama kojima se uređuju uslovi za napredovanje.

Uslovi za popunjavanje slobodnog radnog mesta ( Radna mesta u državnom organu, potreban broj državnih službenika na svakom radnom mestu i uslovi za rad na svakom radnom mestu određuju se Pravilnikom (član 45). Ali, da bi se pristupilo popunjavanju slobodnog radnog mesta nije dovoljno da je radno mesto predviđeno Pravilnikom; potrebno je i da se popunjavanje slobodnog radnog mesta (bilo izvršilačkog bilo položaja) uklapa u doneseni kadrovski plan (član 46. stav 1). Tek kad su oba uslova ispunjena, rukovodilac može da odlučuje o tome da li hoće ili neće da popuni slobodno radno mesto (član 46. stav 2).

Kadrovskim planom određivaće se za svaki državni organ i za svaku kalendarsku godinu broj radnih mesta koja se u toku kalendarske godine mogu popuniti, primereno sredstvima koja su za te namene obezbeđena u budžetu Republike Srbije. Tako se, putem različitih instrumenata utiče, s jedne strane, na uvođenje prakse planiranja potreba za kadrovima u državnim organima, a s druge strane, onemogućava se zapošljavanje većeg broja državnih službenika od broja za koji su planirana sredstva zakonom o budžetu. Prema važećim propisima ovlašćenje rukovodioca državnog organa da odlučuje o potrebi popunjavanja radnih mesta ničim nije ograničeno, pa se dešava da se u radni odnos primaju nova lica, nezavisno od toga da li su u budžetu planirana sredstva za novo zapošljavanje ili nisu.

Način popunjavanja slobodnih radnih mesta u državnim organima zavisi od toga da li se popunjava izvršilačko radno mesto ili položaj. Slobodno izvršilačko radno mesto popunjava se ili premeštajem državnog službenika iz istog ili drugog državnog organa ili zasnivanjem radnog odnosa sa licem koje pre toga nije bilo državni službenik (član 47. stav 1). Slobodan položaj uvek se popunjava postavljenjem na položaj aktom Vlade ili drugog nadležnog državnog organa ili tela (član 47. stav 2).

Popunjavanje slobodnih izvršilačkih radnih mesta ( Pri popunjavanju slobodnih izvršilačkih radnih mesta prednost ima premeštaj državnog službenika iz istog državnog organa. Premeštaj može biti praćen napredovanjem državnog službenika, ako su za to ispunjeni ovim zakonom propisani uslovi, ali je moguć i bez napredovanja državnog službenika (član 48. stav 1). Prema tome, kad postoji slobodno izvršilačko radno mesto, rukovodilac može da odluči da se ono popuni premeštajem državnog službenika sa drugog radnog mesta, primenom odredaba ovog zakona o premeštaju zbog potrebe rada, ili pak primenom odredaba o napredovanju (ako postoje službenici koji ispunjavaju zakonske uslove za napredovanje na više radno mesto). Premeštaj bez napredovanja podrazumeva premeštaj sa radnog mesta čiji su poslovi u istom zvanju kao poslovi radnog mesta na kome državni službenik već radi.

Ako rukovodilac odluči da radno mesto ne popuni službenikom iz državnog organa kojim rukovodi, može da se sprovede interni konkurs, a ako se interni konkurs ne sprovodi ili ne uspe, obavezno se sprovodi javni konkurs (član 48. stav 2). Ovde postoji razlika između popunjavanja izvršilačkih radnih mesta u organima državne uprave i službama Vlade s jedne strane, i popunjavanja izvršilačkih radnih mesta u ostalim državnim organima. Interni konkurs obavezno se sprovodi u organima državne uprave i službama Vlade (član 49. stav 1). U ostalim državnim organima interni konkurs može, ali ne mora da se sprovede: rukovodilac može odlučiti da umesto internog konkursa odmah sprovede javni konkurs (član 48. stav 2); ovo pravilo je opet izraz prava na samoorganizovanje nekih državnih organa, ali i drugih njihovih specifičnosti. Ako javni konkurs ne uspe radno mesto se ne popunjava a rukovodilac može odlučiti da se sprovede novi javni konkurs (član 48. stav 3)

Interni konkurs – Na internom konkursu unutar sistema državne uprave mogu učestvovati državni službenici iz organa državne uprave i službi Vlade koji ispunjavaju uslove za napredovanje na više radno mesto, državni službenici na radnom mestu koje je u okviru istog zvanja kao i radno mesto koje se popunjava i državni službenici koji su neraspoređeni (član 49. stav 2). Pod uslovima određenim uredbom Vlade, pre sprovođenja internog konkursa kojim bi bili obuhvaćeni državni službenici iz svih organa državne uprave i službi Vlade, može se sprovesti interni konkurs samo unutar organa u kome se popunjava radno mesto (član 49. stav 3). To će, po pravilu, biti slučaj kada organ državne uprave ili služba Vlade ima veliki broj zaposlenih. Sve interne konkurse oglašava Služba za upravljanje kadrovima (član 49. stav 4).

Tako se državna uprava prvi put posmatra kao jedan celovit sistem. Interni konkurs je instrument za napredovanje državnih službenika na više radno mesto unutar državne uprave kao celine. Ujedno je i sredstvo koje treba da omogući odgovarajuće korišćenje unutrašnjih personalnih potencijala državne uprave, da prethodi zapošljavanju preko javnog konkursa. Interni konkurs je u uporednom pravu odlika karijernih službeničkih sistema, poput nemačkog, francuskog i drugih. Karijera, kao institucija, jeste poseban instrument motivisanja državnih službenika, čiji radni odnos karakterišu javnopravni elementi i neposredna veza sa vršenjem vlasti. Karijera se sastoji od mogućnosti „vertikalnog” napredovanja na više radno mesto unutar hijerarhijskog sistema, bez sprovođenja postupaka koji se primenjuju za zapošljavanje u privatnom sektoru, tj. bez javnog konkursa. Interni konkurs, kao izuzetak od načela javnog konkursa, predstavlja posebnu pogodnost za napredovanje onih pojedinaca koji u statusu državnih službenika izuzetno kvalitetno vrše svoje poslove.

Kad interni konkurs uspe, donosi se rešenje o premeštaju, čija sadržina zavisi od toga da li je izabran kandidat iz istog ili drugog državnog organa (član 51. stav 1). Ukoliko je izabran kandidat iz istog državnog organa, rukovodilac donosi rešenje o njegovom premeštaju s jednog na drugo radno mesto, a ukoliko je izabran kandidat iz drugog državnog organa, rukovodilac donosi rešenje o njegovom premeštaju u državni organ kojim rukovodi (član 51. stav 2). Donošenje rešenja o premeštaju i u slučaju kad je izabran kandidat iz drugog državnog organa (a ne rešenja o prijemu u radni odnos, kao što je po važećem zakonu), jeste logična posledica novog rešenja ovog zakona, prema kome je poslodavac svim državnim službenicima Republika Srbija (a ne državni organ u kome službenik radi). Donošenje rešenja o premeštaju samo od strane rukovodioca organa u koji se državni službenik premešta izraz je potrebe da se rukovodilac organa iz koga se državni službenik premešta spreči da državnom službeniku onemogući napredovanje premeštajem u drugi državni organ (to će biti slučaj uvek kada za radom državnog službenika postoji interes u državnom organu u kome radi, ali ne postoje mogućnosti za njegovo napredovanje).

Interni konkurs nije uspeo ako konkursna komisija utvrdi da nijedan kandidat nije ispunio merila propisana za izbor za rad na radnom mestu (čl. 52. stav 1). Na sprovođenje internog konkursa primenjuju se pravila o sprovođenju javnog konkursa, izuzev pravila o oglašavanju i roku za podnošenje prijava (član 52. stav 2). U konkursnom postupku koji se vodi radi popunjavanja slobodnih radnih mesta u organima državne uprave i službama Vlade, merila propisuje Visoki službenički savet (član 164. stav 2).

Interni konkurs sprovodi konkursna komisija koju imenuje rukovodilac državnog organa i u kojoj jedan član mora biti državni službenik koji je zaposlen u Službi za upravljanje kadrovima (član 50. stav 2.). Učešće državnog službenika iz Službe za upravljanje kadrovima (koja se obrazuje za poslove upravljanja kadrovima u državnoj upravi) treba da obezbedi pravilno sprovođenje konkursa prema propisanom postupku.

Javni konkurs ( Javni konkurs u organima državne uprave i službama Vlade sprovodi se ako interni konkurs nije uspeo (član 48. stav 2). Pravo učešća na javnom konkursu imaju svi zainteresovani (iz državne uprave, drugih državnih organa, privatnog sektora, itd.) a ne, kao na internom konkursu, samo državni službenici iz organa državne uprave i službi Vlade. Javni konkurs oglašava se u „Službenom glasniku Republike Srbije” i nekom od dnevnih javnih glasila koje izlazi za teritoriju cele Republike (član 53. stav 1). Rok za podnošenje prijava na javni konkurs ne može biti kraći od 15 dana od dana oglašavanja, a teče od dana oglašavanja u „Službenom glasniku Republike Srbije” (član 54. stav 2). Javni konkurs sadrži podatke o državnom organu, radnom mestu, mestu rada, uslovima za zapošljavanje na radnom mestu, stručnoj osposobljenosti, znanju i veštinama koje se ocenjuju u izbornom postupku i načinu njihove provere, podatke o roku u kome se podnose prijave na javni konkurs, lično ime lica zaduženog za davanje obaveštenja o javnom konkursu, adresu na koju se prijave podnose i podatke o dokazima koji se prilažu uz prijavu (član 54. stav 1). Ukoliko uz prijavu nisu priloženi potrebni dokazi, smatra se da njen podnosilac ne ispunjava uslove za zapošljavanje (član 54. stav 3).

Javni konkurs (kao i interni konkurs) sprovodi konkursna komisija koju imenuje rukovodilac državnog organa i u kojoj jedan član mora biti državni službenik koji je zaposlen u Službi za upravljanje kadrovima (član 53. stav 2. u vezi sa članom 50. stav 2). Zadatak konkursne komisije isti je i na internom i na javnom konkursu: da ispita blagovremeno podnete prijave i dokaze koji su priloženi uz njih, sastavi spisak kandidata koji ispunjavaju uslove za rad na radnom mestu i među njima sprovede izborni postupak (član 55. stav 1). U izbornom postupku se, ocenjivanjem stručnih osposobljenosti, znanja i potrebnih veština, utvrđuje rezultat kandidata s obzirom na propisana merila za izbor. To znači da se izborni postupak, posmatran sa sadržajne strane, sastoji najpre od proveravanja konkretizovanih standarda (koji se vezuju za stručnu osposobljenost, znanja i veštine) koji se zahtevaju za neko radno mesto, i potom se ocenjuje uspeh koji je kandidat imao pri proveri svakog standarda. Merilima se pak određuje koliko standarda i sa kojim uspehom kandidat mora da ispuni da bi mogao da radi na radnom mestu. Na kraju se uspeh koji je kandidat imao pri proveri svakog od standarda upoređuje sa propisanim merilima i određuje da li je kandidat ispunio ili nije ispunio merila za rad na radnom mestu i, ako jeste ispunio, kakav je rezultat postigao. Sam izborni postupak može da se sprovede u više delova, pismenom proverom, usmenim razgovorom ili na drugi odgovarajući način (član 55. stav 3). Izborni postupak, dakle, ima za cilj postepenu selekciju kandidata, radi odabira najboljih.

Kandidate koji u izbornom postupku ostvare najbolje rezultate konkursna komisija uvršćuje na listu za izbor koju dostavlja rukovodiocu (član 56. stav 1). Rukovodilac je dužan da izabere kandidata sa liste za izbor (član 56. stav 2). Ukoliko bude izabran kandidat koji nije državni službenik, rukovodilac donosi rešenje o njegovom prijemu u radni odnos, a ako bude izabran kandidat koji je već državni službenik, rukovodilac donosi rešenje o njegovom premeštaju, prema pravilima koja važe za premeštaj posle internog konkursa (član 56. stav 3). Rešenje o prijemu u radni odnos sadrži lično ime kandidata koji se prima u radni odnos, naziv državnog organa u koji se kandidat prima i naziv radnog mesta na koje se kandidat raspoređuje (član 56. stav 4).

Stupanje na rad ( Izabrani kandidat dužan je da stupi na rad u roku od 15 dana od konačnosti rešenja o prijemu u radni odnos odnosno o premeštaju, s tim što mu rukovodilac, ako za to postoje opravdani razlozi, može produžiti taj rok (član 57. stav 1). Ukoliko izabrani kandidat ne stupi na rad u roku koji mu je određen, smatra se da rešenje nije ni doneseno, a rukovodilac može da izabere nekog drugog kandidata sa liste za izbor (član 57. stav 2). Na taj način omogućava se da u slučaju da izabrani kandidat odustane od zapošljavanja u državnom organu, sa već postojeće liste za izbor bude izabran drugi kandidat, umesto da se ponovo sprovodi ceo konkursni postupak.

Pravo na žalbu učesnika konkursa ( Rešenje o prijemu u radni odnos, odnosno rešenje o premeštaju dostavlja se svim učesnicima javnog konkursa. Učesnik javnog konkursa ima pravo da u roku od osam dana od prijema rešenja izjavi žalbu ako smatra da ispunjava uslove za zapošljavanje na radnom mestu a nije učestvovao u izbornom postupku, da izabrani kandidat ne ispunjava uslove za zapošljavanje na radnom mestu ili da su se u izbornom postupku desile takve nepravilnosti koje bi mogle uticati na objektivnost njegovog ishoda (član 58). Pravo žalbe, dakle, imaju svi učesnici konkursa, uključujući i one koji nisu učestvovali u izbornom postupku zbog toga što uz prijavu nisu podneli potrebne dokaze. Sprovođenje internog i javnog konkursa bliže uređuje Vlada uredbom, kako za izvršilačka radna mesta tako i za položaje, za sve državne organe (član 60. stav 3. i član 74. stav 3).

Rad na određeno vreme ( Interni i javni konkurs sprovode se za popunjavanje slobodnih radnih mesta kada se radni odnos zasniva na neodređeno vreme. Radni odnos se i inače, po pravilu, zasniva na neodređeno vreme (član 61. stav 1). U određenim slučajevima može da se zasnuje i na određeno vreme: tada se ne sprovodi nikakav konkurs. Radni odnos na određeno vreme može da se zasnuje: radi zamene privremeno odsutnog državnog službenika, do njegovog povratka; zbog privremeno povećanog obima posla koji nije moguće izvršiti s postojećim brojem državnih službenika, najduže na šest meseci; na radnim mestima u kabinetu, dok traje dužnost funkcionera; radi obuke pripravnika, dok traje pripravnički staž (član 62. stav 1). Prijem pripravnika predstavlja izuzetak od pravila da se radni odnos na određeno vreme zasniva bez javnog konkursa; ovde je javni konkurs obavezan, budući da po isteku pripravničkog staža radni odnos može prerasti u radni odnos na neodređeno vreme, ako postoji slobodno radno mesto i ako je njegovo popunjavanje u skladu sa usvojenim kadrovskim planom (član 62. st. 2. i 3).

Probni rad ( Za lica koja prvi put zasnivaju radni odnos u državnom organu ( izuzev pripravnika ( obavezan je probni rad (član 63. stav 1). Institut probnog rada predviđen je i važećim zakonom, ali manjkavo. Danas je rukovodilac ovlašćen da u Pravilniku odredi koja su to radna mesta na kojima je probni rad uslov za rad. U praksi, makar u organima državne uprave, probni rad se nije primenjivao, iako je njegova svrha da pokaže da li kandidat koji je primljen u radni odnos može uspešno da vrši poslove za koje je primljen. Sada se probni rad uvodi kao obaveza za sve one koji se putem javnog konkursa primaju u radni odnos na viša radna mesta, ako pre toga nisu nikada radili u državnim organima. Kada se radni odnos zasniva na neodređeno vreme probni rad traje šest meseci, a kada se zasniva na određeno vreme probni rad je obavezan samo ako je radni odnos zasnovan na duže od šest meseci i tada probni rad traje dva meseca (član 63. st. 2. i 3). Probnom radu ne podležu državni službenici koji su postavljeni na položaj (član 63. stav 4). Probni rad državnog službenika prati njegov neposredno pretpostavljeni, koji po proteku probnog rada rukovodiocu daje pismeno mišljenje o tome da li je državni službenik zadovoljio na probnom radu (član 64. stav 1). Državnom službeniku koji ne zadovolji na probnom radu otkazuje se radni odnos i on nema pravo na novčanu naknadu zbog otkaza (član 64. stav 2).

Kratak uporednopravni prikaz popunjavanja položaja ( Predlaganje kandidata za najviša službenička radna mesta, prema evropskim standardima, sprovodi se primenom konkursnih procedura i metoda selekcije, pri čemu postoje različiti modaliteti organa i tela nadležnih za njihovo sprovođenje. Ono što je zajednički imenitelj za sve njih jeste samostalnost u radu i odsustvo političkog uticaja na izbor kandidata. Primera radi, u Nemačkoj je nadležan Direktorat za kadrove; u Francuskoj postoji specijalizovana škola za javnu upravu koja školuje kadar za rukovodeća mesta i van toga ona se ne mogu drugačije popunjavati; u Velikoj Britaniji postavljenje na najviše položaje vrši se po preporuci Home Civil Service-a nakon razgovora sa Komitetom za izbor; u Švedskoj najviše službenike postavlja Vlada na osnovu sprovedenih svih relevantnih metoda za selekciju; u Sloveniji je obrazovan Činovnički savet koji imenuje ad hoc komisije za postupke selekcije; u Austriji Prijemna komisija po sprovedenom konkursu daje svoje mišljenje o kandidatima organu nadležnom za izbor; u Poljskoj Načelnik državne službe koga imenuje premijer obrazuje komitete za sprovođenje konkursa, a tok konkursa prati predstavnik Saveta državne službe (samostalno telo za pitanja službeničkog sistema).

Popunjavanje položaja prema ovom zakonu ( Interni ili javni konkurs sprovode se i radi popunjavanja slobodnog položaja (član 65. stav 1). Interni konkurs obavezan je za položaje na koje postavlja Vlada (član 65. stav 2). Razlozi za to isti su kao razlozi za sprovođenje internog konkursa za popunjavanje izvršilačkih radnih mesta u organima državne uprave. U ostalim slučajevima, tj. u organima u kojima Vlada nije nadležna za postavljenja, može odmah da se sprovede javni konkurs; interni konkurs je tamo samo mogućnost, ali ne i obaveza (član 65. stav 3). Postoji ipak jedan opšti izuzetak od obaveznosti internog ili javnog konkursa: reč je o mogućnosti ponovnog postavljenja državnog službenika na isti položaj, dakle na onaj na koji je on već jednom postavljen na osnovu konkursa. Državni službenik može po proteku vremena na koje je postavljen na položaj biti ponovo postavljen na isti položaj bez sprovođenja internog ili javnog konkursa (član 66). Ukoliko položaj popunjava Vlada, interni odnosno javni konkurs oglašava Služba za upravljanje kadrovima, a sprovodi konkursna komisija (član 67. stav 1). Konkursnu komisiju za svaki pojedinačni slučaj (tj. za svaki konkurs) imenuje Visoki službenički savet među stručnjacima za određenu oblast i članovima Visokog službeničkog saveta (član 67. stav 2 ). Konkursna komisija, prema tome, nema stalni sastav, on se menja od slučaja do slučaja. Poseban postupak za izbor kandidata za državne službenike na položaju predstavlja dodatnu meru za sprečavanje političkog uticaja pri postavljenju državnih službenika, i treba da osigura najviši stepen stručnosti i nepristrasnosti izabranih kandidata. Pravo učešća na internom konkursu u slučaju kada slobodan položaj popunjava Vlada imaju državni službenici iz organa državne uprave i službi Vlade koji ispunjavaju uslove za napredovanje na položaj, koji već rade na položaju ili oni kojima je rad na položaju prestao ostavkom, usled proteka vremena na koje su postavljeni, ili ukidanja položaja (član 68).

Javni konkurs za popunjavanje slobodnog položaja sprovodi se ako interni konkurs ne uspe. Kako kod internog, tako i kod javnog konkursa rukovodilac nije dužan da predloži postavljenje kandidata sa liste koju mu dostavi konkursna komisija (član 70. stav 2), niti je Vlada dužna da postavi kandidata koga rukovodilac predloži (član 71. stav 2). Stoga interni i javni konkurs nisu uspeli kako ukoliko Vladi ne bude predložen kandidat za postavljenje na položaj, tako ni ako Vlada ne postavi predloženog kandidata (član 71. stav 2). Ako ni posle sprovedenog javnog konkursa Vladi ne bude predložen kandidat za postavljenje na položaj ili Vlada ne postavi predloženog kandidata, sprovodi se nov javni konkurs (član 71. stav 3).

U izbornom postupku (bilo da se sprovodi unutar internog ili javnog konkursa) konkursna komisija ocenjuje stručne osposobljenosti, znanja i potrebne veštine kandidata, potom sastavlja listu od najviše tri kandidata koji su propisana merila za izbor na položaj ispunili sa najboljim rezultatima (član 69). Listu kandidata konkursna komisija dostavlja rukovodiocu odnosno drugom licu nadležnom da Vladi predloži postavljenje kandidata na položaj. Ukoliko rukovodilac odnosno drugo nadležno lice ne predloži nikoga sa liste kandidata za postavljenje na položaj, o razlozima za to mora obavestiti Visoki službenički savet i Službu za upravljanje kadrovima (član 70. stav 2).

Pravila o sprovođenju internog i javnog konkursa pri popunjavanju položaja u organima državne uprave i službama Vlade, izuzev nadležnosti Visokog službeničkog saveta i Službe za upravljanje kadrovima, shodno se primenjuju pri popunjavanju položaja u ostalim državnim organima (član 74. stav 1); sastav konkursne komisije, stručne osposobljenosti, znanja i veštine koje se ocenjuju u izbornom postupku, način njihove provere i merila za izbor na položaje propisuju, u ostalim državnim organima, tela određena njihovim aktima, za sudove Vrhovni sud Srbije, a za javna tužilaštva – Republički javni tužilac (član 74. stav 2). Ovde se, mutatis mutandis, ponavljaju pravila koja važe za sprovođenje internog i javnog konkursa pri popunjavanju izvršilačkih radnih mesta u onim državnim organima koji ne ulaze u korpus državne uprave.

Prestanak rada na položaju ( Premda važeći Zakon o radnim odnosima u državnim organima radnopravni položaj postavljenih lica ne poistovećuje sa radnopravnim položajem ostalih zaposlenih, ipak ne uređuje razloge za prestanak dužnosti postavljenih lica, već jedino uređuje posledice prestanka dužnosti, koje su uvek jednake i ne zavise od razloga za prestanak dužnosti. Otuda se ovim zakonom propisuje da državnom službeniku prestaje rad na položaju kad protekne vreme na koje je postavljen, ako podnese pismenu ostavku, stupi na funkciju u državnom organu, organu autonomne pokrajine ili lokalne samouprave, ako se ukine položaj, ako mu radni osnos prestane navršenjem radnog veka ili njegovim pismenim otkazom, ili ako bude razrešen (član 75).

Prestanak rada na položaju zbog ukidanja položaja (kao posledica organizacionih promena) i razrešenje posebno se uređuju. Položaj je ukinut ako bude ukinut državni organ a njegov delokrug preuzme drugi državni organ ili ne preuzme nijedan drugi državni organ, ako deo delokruga državnog organa u kome je i položaj preuzme drugi državni organ, ili ako položaj bude ukinut donošenjem novog ili izmenom postojećeg Pravilnika (član 76). Državni službenik se razrešava s položaja ako mu radni odnos prestane zbog: osude na kaznu zatvora u trajanju od najmanje šest meseci, izrečene disciplinske kazne prestanak radnog odnosa, ocene „ne zadovoljava” na vanrednom ocenjivanju, izrečene mere javnog objavljivanja preporuke za razrešenje od Republičkog odbora za rešavanje o sukobu interesa, ili iz nekog razloga predviđenog opštim propisima o radu kojima se uređuje prestanak radnog odnosa nezavisno od volje zaposlenog i volje poslodavca (član 77. stav 1). Državni službenik se razrešava s položaja i ako mu dva puta, ali ne uzastopno, konačnim rešenjem bude određena ocena „ne zadovoljava” (član 77. stav 2). U ovom poslednjem slučaju razrešenje nije posledica prestanka radnog odnosa.

Prestanak rada na položaju, bez obzira na razlog prestanka, utvrđuje se rešenjem koje donosi državni organ ili telo nadležno za postavljenje državnog službenika na položaj, u roku od osam dana od dana nastupanja razloga za prestanak rada na položaju (član 78. stav 1). Rešenje kojim se utvrđuje prestanak rada na položaju sadrži i razloge zbog kojih je rad na položaju prestao i dan prestanka rada na položaju (član 78. stav 2). Protiv rešenja kojim se utvrđuje prestanak rada na položaju žalba nije dopuštena, ali se može pokrenuti upravni spor (član 78. stav 3).

Posledice prestanka rada na položaju ( Svi razlozi prestanaka rada na položaju mogu se, donekle uslovno, podeliti na one koji su izvorni (kad prestaje samo rad na položaju a službenik zadržava službenički status) i na one koji su izvedeni (kad rad na položaju prestaje usled prestanka radnog odnosa u statusu službenika, kad je prestanak rada na položaju posledica prestanka radnog odnosa). Od toga načelno zavisi i položaj državnog službenika posle prestanka položaja. Državni službenik kome je rad na položaju prestao ostavkom, usled proteka vremena na koje je postavljen ili ukidanja položaja Pravilnikom (izvorni razlozi), ima pravo da bude premešten na drugo radno mesto za koje ispunjava uslove u istom državnom organu ako ono postoji, a ako ne postoji ( postaje neraspoređen (član 79. stav 1). U navedenim slučajevima prestanak rada na položaju ne povlači i prestanak radnog odnosa. Državni službenik zadržava službenički status.

Specifična situacija nastaje kad rad na položaju prestaje usled ukidanja državnog organa ili promene njegovog delokruga, pri čemu poslove preuzima drugi državni organ (izvorni razlog). Državni organ koji preuzima poslove obavezan je da po donošenju Pravilnika sprovede interni konkurs za popunu položaja, dok za državne službenike na izvršilačkim radnim mestima rukovodilac organa samo donosi rešenja o njihovom ponovnom raspoređivanju. Pri tome već postoje državni službenici koji su po sprovedenom konkursu postavljeni na položaje za vršenje tih istih poslova, ali u organu koji je ukinut odnosno koji je izgubio deo svog delokruga. Stoga je predviđeno da državni službenik kome je rad na položaju prestao usled ukidanja državnog organa čiji je delokrug preuzeo drugi državni organ ima pravo da, do proteka vremena na koje je bio postavljen, bude postavljen na položaj u državnom organu koji je preuzeo delokrug, ako novim Pravilnikom bude predviđen isti ili sličan položaj i on za njega ispunjava uslove. Ako takav položaj ne postoji ( ima ista prava i dužnosti kao da mu je rad na položaju prestao protekom vremena na koje je postavljen (član 80. stav 1). Ista prava i dužnosti ima i državni službenik kome je rad na položaju prestao usled toga što je deo delokruga državnog organa, u koji ulaze i poslovi položaja, preuzeo drugi državni organ (član 80. stav 2).

Državni službenik kome je rad na položaju prestao usled ukidanja državnog organa čiji delokrug nije preuzeo nijedan drugi državni organ (izvorni razlog) postaje neraspoređen (član 80. stav 3).

Posebna situacija nastupa u slučaju kad državnom službeniku rad na položaju prestaje razrešenjem usled toga što mu je dva puta, ali ne uzastopno, bila određena ocena „ne zadovoljava”. On nema pravo na premeštaj u istom organu već odmah postaje neraspoređen (član 79. stav 2), uz mogućnost premeštaja u drugi državni organ. Njemu razrešenjem ne prestaje radni odnos, ali nema sva prava koja ima onaj ko je dobro radio ali više nije na položaju.

Nasuprot svemu tome, kad je prestanak rada na položaju posledica prestanka radnog odnosa (navršenje radnog veka, prestanak radnog odnosa pismenim otkazom, nastupanje nekog od razloga za razrešenje koji nastaje usled prestanka radnog odnosa), državni službenik nema pravo na premeštaj, niti postaje neraspoređen. Logično, jer pravo na premeštaj ili na svojstvo neraspoređenog državnog službenika ima samo onaj državni službenik koji je u radnom odnosu. Otuda zakon nije ni uredio položaj državnog službenika kome je usled prestanka radnog odnosa prestao i položaj.

Ocenjivanje i napredovanje državnih službenika (čl. 81 ─ 88)

Ocenjivanje ( Ocenjivanje rada zaposlenih predviđeno je i važećim Zakonom o radnim odnosima u državnim organima, ali je ono jedino imalo za svrhu utvrđivanje uslova za sticanje višeg zvanja. Zbog određenih manjkavosti važećih zakonskih odredaba ocenjivanje se uglavnom ne sprovodi, a viša zvanja dodeljuju se najčešće odmah nakon što zaposleni ispuni uslov vezan za radni staž. Institut ocenjivanja ovim zakonom dobija višestruki značaj. Napredovanje postaje samo jedan od ciljeva ocenjivanja. Ocenjivanje ima za cilj otkrivanje i otklanjanje nedostataka u radu državnih službenika, podsticanje državnih službenika na bolje rezultate rada i stvaranje uslova za pravilno odlučivanje o njihovom napredovanju i stručnom usavršavanju (član 81. stav 1).

Pri ocenjivanju vrednuju se rezultati postignuti u izvršavanju poslova radnog mesta i ciljeva postavljenih za to radno mesto, samostalnost, stvaralačke sposobnosti, preduzimljivost, preciznost i savesnost u radu, saradnja sa drugim državnim službenicima i ostale sposobnosti koje radno mesto zahteva (član 81. stav 2). Državni službenik se redovno ocenjuje jednom u kalendarskoj godini, najkasnije do kraja februara tekuće za prethodnu godinu. Ne ocenjuje se državni službenik koji rukovodi državnim organom, državni službenik koji je u kalendarskoj godini radio manje od šest meseci bez obzira na razlog, ni državni službenik koji je zasnovao radni odnos na određeno vreme (član 82). Ocene su: „ne zadovoljava”, „zadovoljava”, „dobar”, „ističe se” i „naročito se ističe” (član 83. stav 1). Ocenu određuje rukovodilac rešenjem, protiv koga je dozvoljena žalba (član 83. stav 2). Žalba je dozvoljena jer ocena može da utiče ne samo na napredovanje državnog službenika već i na njegov radni odnos. Merila za ocenjivanje i postupak ocenjivanja u svim državnim organima bliže uređuje Vlada uredbom (član 83. stav 3).

Državni službenik kome je određena ocena „ne zadovoljava” može biti upućen na dodatno stručno osposobljavanje. Nezavisno od toga, on se vanredno ocenjuje po isteku 90 radnih dana od konačnosti rešenja kojim mu je određena ocena „ne zadovoljava” (član 84). Ako mu i na vanrednom ocenjivanju bude određena ocena „ne zadovoljava” – prestaje mu radni odnos danom konačnosti novog rešenja o ocenjivanju. Rešenje kojim je na vanrednom ocenjivanju određena ocena „ne zadovoljava” sadrži i utvrđenje da državnom službeniku prestaje radni odnos (član 85).

Napredovanje ( Napredovanje, kao poseban oblik nagrađivanja državnih službenika predstavlja, pre svega, mogućnost prelaska na više radno mesto, a pored toga i mogućnost napredovanja na istom radnom mestu povećanjem plate. Napredovanje je u neposrednoj vezi sa otvorenošću sistema u odnosu na lica iz privatnog sektora. Karakteristika karijernih sistema je da se viša radna mesta popunjavaju onima koji su već zaposleni kao državni službenici, znači preko instituta napredovanja državnih službenika. U karijernim sistemima ulazak lica iz privatnog sektora u državne organe neposredno je ograničen na najniža radna mesta, i ta, niža radna mesta, jesu polazište sa koga je moguće napredovanje. S druge strane, karakteristika klasičnih otvorenih (pozicionih) sistema jeste da napredovanja unutar državnih organa uopšte nema, te da se sva radna mesta, od najnižeg do najvišeg, popunjavaju na osnovu javnog konkursa. To znači da se na više radno mesto može preći samo na osnovu učešća na javnom konkursu, zajedno sa ostalim licima iz privatnog i javnog sektora.

Potpuno otvoreni i potpuni karijerni sistem u praksi zapravo ne postoje. Svi službenički sistemi do određene mere predviđaju i mogućnost napredovanja ili zapošljavanja iz privatnog sektora, na osnovu javnog konkursa. Tako se i ovim zakonom uspostavlja sistem koji ima obeležja oba sistema. Interni konkurs za popunjavanje slobodnih radnih mesta koji je predviđen ovim zakonom jeste odlika karijernog sistema i instrument za napredovanje državnih službenika. Javni konkurs jeste odlika otvorenog sistema.

Državni službenik napreduje premeštajem na neposredno više izvršilačko radno mesto ili postavljenjem na položaj ili viši položaj (ako već radi na položaju), u istom ili drugom državnom organu (član 86. stav 1). Neposredno više izvršilačko radno mesto jeste ono čiji se poslovi rade u neposredno višem zvanju (razvrstano je u više zvanje) ili u istom zvanju ali obuhvata rukovođenje užom organizacionom jedinicom u državnom organu (član 86. stav 2). Rukovodilac može premestiti na neposredno više izvršilačko radno mesto državnog službenika kome je najmanje dva puta uzastopno određena ocena „naročito se ističe” ili četiri puta uzastopno „ističe se”, ako postoji slobodno radno mesto i ako državni službenik ispunjava uslove za rad na njemu (član 87. stav 1). Dakle, uslov za napredovanje jeste da postoji slobodno radno mesto i da državni službenik ispunjava kako uslove za rad na tom radnom mestu tako i uslove u pogledu ocena rada. Ako u državnom organu radi državni službenik koji ispunjava uslove za napredovanje, rukovodilac može da odluči o njegovom napredovanju na više radno mesto, ali isto tako može i da odluči da za popunu radnog mesta sprovede interni konkurs. Zakonom je predviđena i mogućnost ubrzanog napredovanja za one državne službenike koji ostvaruju izuzetne rezultate rada. Mogućnost ubrzanog napredovanja predviđena je u mnogim sistemima, a ona prevashodno treba da stimuliše mlade, stručne kadrove da ostanu u državnoj upravi. Predviđeno je npr. da državni službenik koji je premešten na neposredno više radno mesto zato što mu je dva puta uzastopno određena ocena „naročito se ističe” može, i kad ne ispunjava uslove vezane za radno iskustvo, biti premešten na neposredno više izvršilačko radno mesto ako mu opet bude određena ocena „naročito se ističe” (član 87. stav 2).

Državni službenik može da napreduje i prelaskom u viši platni razred, bez promene radnog mesta, prema zakonu kojim se uređuju plate u državnim organima (član 86. stav 3), pri čemu se i to napredovanje vezuje za ocene rada.

Napredovanje na položaj ili viši položaj uključuje mogućnost postavljenja na svaki a ne samo neposredno viši položaj. Pri tome moraju biti ispunjeni svi uslovi vezani za odnos ocena, postojanje slobodnog radnog mesta i radno iskustvo koji su potrebni za napredovanje na više izvršilačko radno mesto (član 88). Za razliku od izvršilačkih radnih mesta, napredovanje na položaj ili viši položaj moguće je jedino na osnovu konkursa. Ovo stoga što je rad na položaju moguć jedino na osnovu akta o postavljenju, kome uvek mora da prethodi bilo interni bilo javni konkurs.

Premeštaj državnih službenika zbog potrebe rada (čl. 89 ─ 94)

Radi potpune iskorišćenosti postojećih kapaciteta i racionalnog raspoređivanja državnih službenika, većina službeničkih sistema predviđa mogućnost premeštaja državnih službenika usled službenih potreba. Institut premeštaja ima za cilj omogućavanje kvaliteta rada javnog sektora, ali i da državnog službenika zaštiti i omogući mu da zadrži status kad god se potrebe u određenoj oblasti rada promene. U nekim sistemima premeštaj, to jest mobilnost državnog službenika, jeste i uslov odnosno kriterijum za napredovanje, pa se tako povećava interes za promenu rada i razmenu iskustava u različitim delovima javnog sektora (npr. u Francuskoj).

Državni službenik, izuzev državnog službenika na položaju, može i bez svoje saglasnosti, a zbog potrebe rada, biti trajno ili privremeno premešten na drugo odgovarajuće radno mesto u istom državnom organu ili privremeno premešten u drugi državni organ (član 89. st. 1. i 2). Odgovarajuće radno mesto jeste ono čiji se poslovi rade u istom zvanju kao poslovi radnog mesta sa koga se državni službenik premešta i za koje ispunjava sve uslove (član 90). Pojam odgovarajućeg radnog mesta nema značaj samo pri ocenjivanju uslova za premeštaj zbog potrebe rada, već je standard koji se primenjuje i u drugim slučajevima (kod promena uređenja državnih organa ( član 132. stav 1, član 133. stav 1. itd.).

Državni službenik može biti trajno premešten na drugo odgovarajuće radno mesto u istom državnom organu, ako to nalažu organizacija ili racionalizacija poslova ili drugi opravdani razlozi (član 91). Privremeni premeštaj na drugo odgovarajuće radno mesto u istom državnom organu moguć je zbog zamene odsutnog državnog službenika ili privremenog povećanja obima posla, pri čemu državni službenik zadržava sva prava koja ima na svom radnom mestu. Privremeni premeštaj traje najduže jednu godinu, posle čega državni službenik ima pravo da se vrati na radno mesto na kome je radio pre premeštaja (član 92).

Državni službenik može biti samo privremeno premešten na odgovarajuće radno mesto u drugi državni organ kome je potrebna pomoć zbog povećanog obima posla, pri čemu sva prava iz radnog odnosa ostvaruje u državnom organu iz koga je premešten. Privremeni premeštaj u drugi državni organ traje najduže šest meseci, a izuzetno može biti produžen za još najduže šest meseci. Po proteku vremena premeštaja državni službenik ima pravo da se vrati na radno mesto na kome je radio pre premeštaja (član 93).

O privremenom premeštaju državnog službenika iz jednog u drugi državni organ rukovodioci zaključuju pismeni sporazum, posle čega rukovodilac državnog organa iz koga se državni službenik premešta donosi rešenje o premeštaju (član 94).

Trajni premeštaj zbog potrebe rada u drugi državni organ, na osnovu sporazuma rukovodilaca dva organa, ovaj zakon ne predviđa, budući da bi time bio ugrožen princip nagrađivanja prema rezultatima rada i obesmišljena svrha instituta internog konkursa.

Stručno usavršavanje i osposobljavanje (čl. 95 ─ 105)

Savremena načela upravljanja ljudskim potencijalima daju konkurentnu prednost zaposlenom sa odgovarajućim znanjem i drugim sposobnostima potrebnim za rad. Uvođenje konkurentnosti zaposlenih zasnovane na njihovim radnim i stručnim kvalitetima postoji i u službeničkim sistemima. Neprekidno usavršavanje znanja državnih službenika i njihovo osposobljavanje za kvalitetan rad zahtev je sve složenijih zadataka koji se pred njih postavljaju. Pored toga, savremena načela upravljanja ljudskim potencijalima daju mogućnost planiranja profesionalne karijere onih koji se odlikuju izuzetnim znanjem i drugim sposobnostima potrebnim za kvalitetan rad. Rukovodstvo, stoga, postaje odgovorno za stvaranje uslova za stručni razvoj pojedinca, za postizanje i podizanje kreativnosti i stručnosti zaposlenih i za obezbeđivanje profesionalnosti odlučivanja o pravima i dužnostima zaposlenih.

Stručno usavršavanje ( Saglasno tome, zakon pridaje poseban značaj stručnom usavršavanju državnih službenika. Kao što je rečeno, jedna od svrha godišnjeg ocenjivanja državnih službenika jeste i pravilno odlučivanje o njihovom stručnom usavršavanju. Stručno usavršavanje prema potrebama državnog organa istovremeno je i pravo i dužnost državnih službenika (član 95. stav 1). Sredstva za stručno usavršavanje obezbeđuju se iz budžeta Republike Srbije (član 95. stav 2). Usavršavanje se zasniva na programima kojima se određuju njegovi oblici i sadržina, kao i visina potrebnih sredstava (član 96. stav 1). Program opšteg stručnog usavršavanja državnih službenika u organima državne uprave i službama Vlade donosi Vlada svake godine, saglasno njihovim zajedničkim potrebama, dok program posebnog stručnog usavršavanja državnih službenika donosi rukovodilac, prema posebnim potrebama državnog organa (član 96. st. 2. i 3).

Dodatno obrazovanje ( Državnom službeniku može da se omogući i dodatno obrazovanje u oblastima značajnim za rad državnog organa (član 97. stav 1). Radi izbora državnog službenika za dodatno obrazovanje sprovodi se interni konkurs unutar državnog organa. Pri izboru prednost ima državni službenik sa višim prosekom ocene u poslednje tri godine (član 97. stav 2). Na taj način, dalje stručno usavršavanje o trošku budžeta obezbeđuje se onima koji su pokazali najbolje rezultate rada, čime se posredno utiče i na dalji razvoj njihove karijere. Prava i obaveze državnog službenika kome se omogućuje dodatno obrazovanje uređuju se ugovorom, s tim što on ima pravo i na mirovanje radnog odnosa ako dodatno obrazovanje zahteva njegovo privremeno odsustvo s rada (član 98. st. 1. i 2). Po završetku dodatnog obrazovanja državni službenik je obavezan da ostane na radu u državnom organu najmanje dvostruko duže od trajanja dodatnog obrazovanja. U protivnom, dužan je da jednokratno vrati sve troškove tog obrazovanja (član 98. stav 3).

Državni stručni ispit ( Državni službenici koji su u radnom odnosu na neodređeno vreme obavezni su da polažu državni stručni ispit (član 99. stav 1). Program i način polaganja ispita uređuje Vlada uredbom (član 99. stav 2). Svrha ispita jeste da državni službenici pored znanja i sposobnosti koje su im potrebne za rad na određenom radnom mestu imaju i određen nivo znanja o pravnom sistemu, u meri u kojoj to zahteva rad u državnim organima. Državni stručni ispit nisu dužni da polažu državni službenici u sudovima, javnim tužilaštvima i Republičkom javnom pravobranilaštvu koji su obavezni da polažu pravosudni ispit, ni državni službenici u drugim državnim organima koji su položili pravosudni ispit (član 100). Zakonom se može predvideti poseban stručni ispit koji se polaže umesto državnog stručnog ispita, radi zapošljavanja na radnim mestima sa posebnim dužnostima i ovlašćenjima (član 100. stav 2). Državni službenik na probnom radu, koji je radni odnos zasnovao na neodređeno vreme, polaže državni stručni ispit do završetka probnog rada. Pripravnik polaže državni stručni ispit do završetka pripravničkog staža (član 101).

Pripravništvo ( Institut pripravništva, kao oblik stručnog osposobljavanja za samostalan rad, takođe je uređen na potpuno nov način. Pripravnik je lice koje prvi put zasniva radni odnos u svojoj struci radi osposobljavanja za samostalan rad (član 102. stav 1). Pripravnik zasniva radni odnos na određeno vreme, u kome mu teče pripravnički staž, posle obavezno sprovedenog javnog konkursa (član 102. stav 2). Pripravnički staž na radnim mestima za koja je uslov završen fakultet traje jednu godinu, na radnim mestima za koja je uslov viša škola devet meseci, a na radnim mestima sa srednjom školom ( šest meseci (član 103. stav 1). Posebnim zakonom može biti određeno duže ili kraće trajanje pripravničkog staža nego što je ovim zakonom. Pripravniku koji iz opravdanih razloga odsustvuje s rada duže od jednog meseca produžava se pripravnički staž za onoliko koliko je odsustvovao (član 103. stav 3).

Pripravnici se osposobljavaju za samostalan rad prema programu koji donosi rukovodilac (član 104. stav 1). Rukovodilac određuje među državnim službenicima mentora koji prati tok osposobljavanja pripravnika (član 104. stav 2). Mentor pripravniku određuje poseban program osposobljavanja i državne službenike koji prate njegov rad u različitim vremenskim razmacima (član 104. stav 3). Po završenom pripravničkom stažu mentor daje rukovodiocu pismeno mišljenje o osposobljenosti pripravnika (član 104. stav 4). Posle završetka pripravničkog staža i položenog državnog ili drugog stručnog ispita pripravnik može nastaviti da radi na neodređeno vreme, ako postoji odgovarajuće slobodno radno mesto na koje može da se rasporedi i ako se raspoređivanje uklapa u doneseni kadrovski plan (član 105).

Odgovornost državnih službenika (čl. 106 ─ 124)

Disciplinska odgovornost ( U većini savremenih uporednopravnih službeničkih sistema predviđena je disciplinska odgovornost službenika. Disciplinska odgovornost, s jedne strane ima za svrhu kažnjavanje lošeg rada državnih službenika dok, s druge strane, stvara opasnost da bude politički zloupotrebljena. Stoga se, po pravilu, disciplinska odgovornost detaljno uređuje zakonima. Kod uređenja disciplinske odgovornosti zapažaju se dva pristupa: sistem enumeracije disciplinskih povreda, gde su sve povrede propisane, ili pak sistem generalne klauzule, koji se svodi na propisivanje da je službenik počinio disciplinsku povredu ako je povredio svoje obaveze iz službeničkog odnosa. Sankcija se odabira na osnovu težine pojedine povrede.

Druga karakteristika je da svi savremeni uporednopravni sistemi prilično detaljno uređuju disciplinski postupak i procesna prava državnog službenika protiv koga se vodi postupak. Radi odlučivanja o disciplinskoj odgovornosti, uvode se relativno nezavisni organi u ulozi disciplinskog saveta ili žalbenog tela, koji se osnivaju kao permanentne ili ad hoc komisije, kako bi se postigla pravilnost izrečene disciplinske kazne. U njima su često zastupljeni i državni službenici, ili je pak takvo telo u celini sastavljeno samo od državnih službenika. Odluka o disciplinskoj odgovornosti mora biti obrazložena i uručena državnom službeniku, koji po pravilu ima pravo žalbe nadležnom organu i sudu ili odmah sudu. I žalbeni organi u mnogim državama sastavljeni su od državnih službenika. Kazne za disciplinske povrede u različitim zemljama vrlo su različite.

Povrede radnih dužnosti i disciplinske kazne ( Državni službenici podležu disciplinskoj odgovornosti za povrede radnih dužnosti (član 106. stav 1). U našem sistemu tradicionalno se sprovodi princip enumeracije disciplinskih povreda, pa je on zadržan i u ovom zakonu. Povrede dužnosti iz radnog odnosa podeljene su na lakše i teže i taksativno je nabrojano koje su lakše a koje teže (čl. 107. i 108). Za lakše povrede dužnosti može se izreći novčana kazna do 20% plate za puno radno vreme, isplaćene za mesec u kome je novčana kazna izrečena (član 109. stav 1). Za teže povrede dužnosti može se izreći novčana kazna od 20% do 30 % plate za puno radno vreme, isplaćene za mesec u kome je novčana kazna izrečena, u trajanju do šest meseci, ili zabrana napredovanja od dve do četiri godine ili prestanak radnog odnosa (član 109. stav 2). Prema tome, kazne za težu povredu dužnosti ne mogu biti kumulirane. Državnom službeniku kome je izrečena disciplinska kazna prestanka radnog odnosa prestaje radni odnos danom konačnosti rešenja kojim je disciplinska kazna izrečena (član 110).

Disciplinski postupak ( Disciplinski postupak pokreće rukovodilac, na sopstvenu inicijativu ili na predlog lica koje je pretpostavljeno državnom službeniku (član 111. stav 1). Disciplinski postupak pokreće se pismenim zaključkom, koji se dostavlja državnom službeniku i protiv koga žalba nije dopuštena (član 111. stav 2). Svaki državni službenik koji sazna za izvršenu povredu dužnosti iz radnog odnosa može podneti inicijativu za pokretanje disciplinskog postupka (član 111. stav 3). Disciplinski postupak vodi i o disciplinskoj odgovornosti odlučuje rukovodilac: on za tu svrhu može da obrazuje disciplinsku komisiju od tri člana. Članovi disciplinske komisije moraju imati završen fakultet i najmanje pet godina radnog iskustva, a jedan član mora da bude diplomirani pravnik (član 112). U disciplinskom postupku održava se usmena rasprava, na kojoj državni službenik ima pravo da usmeno izloži svoju odbranu (član 113. stav 1). On može na raspravi da se brani sam ili preko zastupnika, a može za raspravu da dostavi i pismenu odbranu (član 113. stav 2). Rasprava može da se održi i bez prisustva državnog službenika ako za to postoje važni razlozi a državni službenik je uredno pozvan na raspravu (član 113. stav 3). Na ostala pitanja vođenja disciplinskog postupka primenjuju se pravila zakona kojim se uređuje opšti upravni postupak. Pri izboru i odmeravanju disciplinske kazne vodi se računa o stepenu odgovornosti državnog službenika, težini posledica nastalih zbog povrede dužnosti iz radnog odnosa i subjektivnim i objektivnim okolnostima pod kojima je izvršena povreda dužnosti. Ranije izrečena disciplinska kazna može da utiče pri izricanju nove kazne samo ako još nije izbrisana iz kadrovske evidencije (član 114).

Udaljenje sa rada ( Državni službenik protiv koga je pokrenut disciplinski postupak zbog teže povrede dužnosti iz radnog odnosa može biti udaljen s rada do okončanja disciplinskog postupka ako bi njegovo prisustvo na radu štetilo interesu državnog organa ili ometalo vođenje disciplinskog postupka (član 115. stav 1). Rešenje o udaljenju s rada može biti opozvano ako prestanu razlozi zbog kojih je doneseno, a po službenoj dužnosti ili na predlog državnog službenika (član 115. stav 3).

Zastarelost ( Pokretanje disciplinskog postupka za lakše povrede dužnosti iz radnog odnosa zastareva protekom šest meseci od izvršene povrede, a za teže povrede dužnosti iz radnog odnosa protekom jedne godine od izvršene povrede (član 117. stav 1). Vođenje disciplinskog postupka za lakše povrede dužnosti iz radnog odnosa zastareva protekom jedne godine od pokretanja disciplinskog postupka, a za teže povrede dužnosti iz radnog odnosa protekom dve godine od pokretanja disciplinskog postupka (član 117. stav 2). Zastarelost ne teče dok disciplinski postupak nije bilo moguće pokrenuti ili voditi zbog odsustva državnog službenika ili iz drugih opravdanih razloga (član 117. stav 3). Time se onemogućava da postupak zastari zbog bolovanja i sličnih odsustava državnog službenika. Disciplinska kazna izrečena konačnim rešenjem upisuje se u kadrovsku evidenciju, a briše se iz nje ako državnom službeniku ne bude izrečena nova disciplinska kazna, i to u roku od dve godine za lakšu povredu dužnosti, ili u roku od četiri godine od konačnosti rešenja kojim mu je bila izrečena disciplinska kazna za težu povredu dužnosti (član 118).

Pokretanje disciplinskog postupka protiv državnih službenika na položaju ( Nadležnost za pokretanje i vođenje disciplinskog postupka protiv državnih službenika na položaju uređeni su posebno. Disciplinski postupak protiv državnog službenika koga je na položaj postavila Vlada vodi Visoki službenički savet, a protiv državnog službenika koga je na položaj postavio drugi državni organ ili telo ( telo određeno aktima tog državnog organa (član 119. stav 1). Protiv državnog službenika koga je na položaj postavila Vlada disciplinski postupak pokreće se na predlog rukovodioca, a kad državnim organom rukovodi državni službenik ( na predlog Vlade (član 119. stav 2). Na taj način se omogućava vođenje postupka i protiv državnog službenika koji je ujedno i rukovodilac državnog organa, ali se istovremeno eliminiše mogućnost političkih zloupotreba instituta odgovornosti radi uklanjanja državnih službenika sa položaja iz političkih razloga. Protiv rešenja kojim je državnom službeniku na položaju izrečena disciplinska kazna žalba nije dopuštena, ali se može pokrenuti upravni spor (član 119. stav 3).

Odgovornost za štetu ( Pored disciplinske odgovornosti uređena je i odgovornost za štetu prouzrokovanu državnom organu. Državni službenik je odgovoran za štetu koju na radu ili u vezi s radom namerno ili iz krajnje nepažnje prouzrokuje državnom organu (član 120). Postojanje štete, njenu visinu i okolnosti pod kojima je prouzrokovana utvrđuje rukovodilac ili lice koje on za to pismeno ovlasti. Ukoliko bi utvrđivanje visine štete prouzrokovalo nesrazmerne troškove, visina štete može da se odredi u paušalnom iznosu. Ako državni službenik odbije da nadoknadi štetu, pravo na nadoknadu štete može da se ostvari u parničnom postupku (član 121. st. 1, 2. i 3).

Rukovodilac i državni službenik mogu da zaključe pismeni sporazum kojim određuju visinu i način naknade štete, i koji ima snagu izvršne isprave (član 121. stav 4). Državni službenik se oslobađa odgovornosti za štetu koju je prouzrokovao izvršenjem naloga pretpostavljenog ako je pretpostavljenom saopštio da izvršenje naloga može da prouzrokuje štetu (član 122).

Za štetu koju državni službenik na radu ili u vezi s radom prouzrokuje trećem licu nezakonitim ili nepravilnim radom odgovara Republika Srbija. Oštećenik ima pravo da naknadu štete zahteva i neposredno od državnog službenika, ako je on štetu prouzrokovao namerno. Ukoliko Republika Srbija oštećeniku nadoknadi štetu koju je državni službenik prouzrokovao namerno ili iz krajnje nepažnje, ima pravo da od državnog službenika zahteva naknadu plaćenog iznosa u roku od šest meseci od dana isplaćene naknade štete (član 123).

Republika Srbija odgovara za štetu prouzrokovanu državnom službeniku na radu ili u vezi s radom, po opštim pravilima obligacionog prava, s tim što i u ovom slučaju rukovodilac i državni službenik mogu da zaključe pismeni sporazum kojim određuju visinu i način naknade štete, koji tada ima snagu izvršne isprave (član 124).

Prestanak radnog odnosa (čl. 125-131)

Kratak uporednopravni prikaz ( Prestanak radnog odnosa državnog službenika može da se dogodi iz različitih razloga. U uporednom pravu prestanak radnog odnosa je moguć po volji samog državnog službenika ili iz razloga koji se vezuju za državni organ (racionalizacija rada, reorganizacija, ukidanje organa ili radnih mesta itd.). Pored toga, u nekim sistemima predviđen je i otkaz zbog nesposobnosti državnih službenika za obavljanje zadataka. On nije posledica disciplinske povrede, jer u tom slučaju nema nikakve krivice državnog službenika za nepostignute ciljeve, već mu njegove sposobnosti ne omogućavaju da valjano izvršava zadatke. Pored ostalog, prestanak radnog odnosa može da bude i posledica drugog postupka, pre svega osude za krivično delo (npr. u Nemačkoj) koja predstavlja prepreku za dalji rad ili šteti dostojanstvu službe.

Samo u pojedinim sistemima razlozi za prestanak radnog odnosa izjednačeni su sa onima u privatnom sektoru (npr. Italija). U ostalim savremenim službeničkim sistemima, radi zaštite statusa državnih službenika pred političkim pritiscima, razlozi za prestanak radnog odnosa posebno su regulisani.

Razlozi za prestanak radnog odnosa ( Princip posebnog regulisanja prestanka radnog odnosa državnih službenika prihvata i ovaj zakon. Državnom službeniku radni odnos prestaje protekom vremena na koje je zasnovan, sporazumom, otkazom, po sili zakona i na drugi način određen ovim ili posebnim zakonom (član 125. stav 1).

Jedan od posebnih osnova za prestanak radnog odnosa jeste razrešenje s položaja zbog izrečene mere javnog objavljivanja preporuke za razrešenje od Republičkog odbora za rešavanje o sukobu interesa. Razlog se odnosi na državne službenike na položaju. Državnom službeniku kome rad na položaju prestane razrešenjem zbog izrečene mere javnog objavljivanja preporuke za razrešenje ( prestaje i radni odnos, i to danom konačnosti rešenja kojim se utvrđuje prestanak rada na položaju (član 125. stav 2). Ovim je, u odnosu na Zakon o sprečavanju sukoba interesa pri vršenju javnih funkcija, pooštrena odgovornost državnog službenika na položaju (sadašnjeg javnog funkcionera) za izazivanje sukoba interesa.

Radni odnos na određeno vreme prestaje protekom vremena na koje je zasnovan, a žalba na rešenje u ovom slučaju ne odlaže izvršenje rešenja (član 126).

Rukovodilac i državni službenik mogu da zaključe pismeni sporazum o prestanku radnog odnosa državnog službenika, kojim se određuje i dan prestanka radnog odnosa (član 127. st. 1. i 2). To, međutim, ne važi za državne službenike koji rade na položajima (član 127. stav 3), što je instrument obezbeđenja od političkih pritisaka na državne službenike na položaju.

Državni službenik može da podnese pismeni otkaz najmanje 30 dana pre dana koji je označio kao dan prestanka radnog odnosa (član 128. stav 1). Državni službenik koji radi na položaju podnosi pismeni otkaz državnom organu ili telu nadležnom za njegovo postavljenje na položaj (član 128. stav 2).

I razlozi za otkaz državnom službeniku, kao i za prestanak radnog odnosa po sili zakona taksativno su određeni zakonom (član 129. stav 1. i član 130). U slučaju otkaza koji daje poslodavac, državnom službeniku radni odnos prestaje kad rešenje o otkazu postane konačno, to jest na ovo rešenje državni službenik ima pravo žalbe (član 129. stav 2). O tome da je državnom službeniku prestao radni odnos po sili zakona, rukovodilac donosi rešenje kojim utvrđuje razlog zbog koga je radni odnos prestao i dan kada je prestao. Protiv tog rešenja žalba nije dopuštena, s obzirom na to iz kojih razloga prestaje radni odnos, ali se može pokrenuti upravni spor (član 131).

Prava državnih službenika pri promeni uređenja

državnih organa (čl. 132 ─ 138)

Kratak uporednopravni prikaz ( Položaj državnih službenika u slučajevima reorganizacije i racionalizacije organa detaljno je regulisan u svim službeničkim sistemima u uporednom pravu. U gotovo svim sistemima državni službenik pre prestanka radnog odnosa ima pravo na premeštaj na drugo slobodno i odgovarajuće radno mesto (npr. Francuska, Slovenija, Italija, Mađarska). Radni odnos državnom službeniku prestaje tek ako on odbije premeštaj na ponuđeno radno mesto. U mnogim sistemima u tom slučaju pripada mu određena novčana naknada.

Pravila Zakona o radnim odnosima u državnim organima ( I važeći Zakon o radnim odnosima u državnim organima sadrži odredbe o statusu državnih službenika u slučaju organizacionih promena i predviđa pravo na drugo odgovarajuće radno mesto u istom ili drugom državnom organu. Međutim, zbog nepreciznosti i nedovoljnosti odredaba koje to uređuju, u praksi su često nastajali problemi u primeni zakona.

Pravila ovog zakona ( Otuda se u novom zakonu nastoji da sva pitanja koja se javljaju povodom promene uređenja budu precizno uređena. Pri tome je vođeno računa o različitim oblicima promena uređenja i različitosti posledica koje iz toga mogu da proisteknu. Postavljena su pravila koja važe za slučaj promene unutrašnjeg uređenja jednog državnog organa, a zatim pravila koja važe za slučaj promene uređenja celog sistema (npr. sistema organa državne uprave).

Unutrašnje uređenje državnog organa može da se promeni na dva načina – izmenom Pravilnika ili donošenjem potpuno novog Pravilnika. Ako zbog izmena Pravilnika neka radna mesta budu ukinuta ili bude smanjen broj državnih službenika, prekobrojni državni službenici se premeštaju na druga odgovarajuća radna mesta, s tim što prednost imaju oni sa boljim ocenama u poslednje tri godine (član 132. stav 1). Prema tome, godišnje ocene rada imaju presudan uticaj i na zadržavanje radnog mesta ali i na premeštaj na drugo odgovarajuće radno mesto u slučaju promene uređenja državnog organa. U slučaju da odgovarajuće radno mesto ne postoji, prekobrojni državni službenik može, uz svoju saglasnost, biti premešten na niže radno mesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, a ako ne postoji nijedno radno mesto na koje može biti premešten ili se ne saglasi sa premeštajem na niže radno mesto ( rukovodilac donosi rešenje kojim utvrđuje da je državni službenik neraspoređen (član 132. stav 2). Premeštaj na niže radno mesto nije u saglasnosti sa sistemom karijere državnog službenika, budući da on može značiti korak unazad, ali je praktično rešenje jer omogućuje državnom službeniku da zadrži radni odnos u slučaju kada je zadržavanju radnog odnosa alternativa status neraspoređenog s rizikom prestanka radnog odnosa. Upravo zbog toga se za takav premeštaj zahteva saglasnost državnog službenika, a nedostatak njegove saglasnosti ne povlači prestanak radnog odnosa.

Kada se donese novi Pravilnik, svi državni službenici se raspoređuju na odgovarajuća radna mesta, pri čemu rukovodilac vodi računa o poslovima na kojima su radili pre raspoređivanja (član 133. stav 1). Ukoliko neka radna mesta budu ukinuta ili bude smanjen broj državnih službenika, na prekobrojne državne službenike primenjuju se pravila koja važe za slučaj izmene Pravilnika (član 133. stav 2).

I u slučaju promene uređenja sistema državnih organa moguće su različite situacije. Ako državni organ bude ukinut a njegov delokrug preuzme drugi državni organ, taj državni organ preuzima i državne službenike iz ukinutog državnog organa, rešenjima koja donosi rukovodilac organa koji preuzima državne službenike (član 134. stav 1). Donošenje rešenja je novina u odnosu na važeći zakon. Važeći Zakon o radnim odnosima u državnim organima izričito ne propisuje obavezu donošenja rešenja u slučaju kada državni organ preuzima i državne službenike iz ukinutog državnog organa, što u praksi ume da stvori haos i neujednačeno postupanje. Do donošenja novog Pravilnika u organu koji je preuzeo delokrug ukinutog organa i raspoređivanja državnih službenika prema njemu, preuzeti državni službenici nastavljaju da rade na poslovima na kojima su radili u ukinutom državnom organu, s tim što pravo na platu ostvaruju prema dotadašnjim rešenjima (član 134. stav 2). Posle donošenja novog Pravilnika u državnom organu primenjuju se pravila koja važe u slučaju donošenja novog Pravilnika radi promene unutrašnjeg uređenja državnog organa (član 134. stav 3).

Ukoliko deo delokruga jednog državnog organa preuzme drugi državni organ, on preuzima i državne službenike koji su radili na poslovima u preuzetom delokrugu (član 135. stav 1). U svemu ostalom primenjuju se pravila o posledicama ukidanja državnog organa čiji je delokrug preuzeo drugi državni organ (član 135. stav 2).

U slučaju kada državni organ bude ukinut a njegov delokrug ne preuzme nijedan drugi državni organ, državni službenici iz ukinutog organa postaju neraspoređeni danom njegovog ukidanja (član 136. stav 1). Rešenja kojima se utvrđuje da su državni službenici postali neraspoređeni donosi rukovodilac Službe za upravljanje kadrovima, za državne službenike u organima državne uprave i službama Vlade (član 136. stav 2).

Položaj neraspoređenog državnog službenika ( Položaj državnog službenika koji je neraspoređen takođe je uređen. Dok je neraspoređen, državni službenik ima pravo na naknadu plate prema zakonu kojim se uređuju plate u državnim organima (član 137. stav 1). Sva prava iz radnog odnosa (pravo na naknadu plate, otpremninu i druga prava) neraspoređeni državni službenik ostvaruje u državnom organu čiji je rukovodilac doneo rešenje kojim je utvrđeno da je neraspoređen (član 137. stav 2). Njemu prestaje radni odnos ako u roku od šest meseci otkad je postao neraspoređen ne bude, posle sprovedenog internog ili javnog konkursa, premešten na radno mesto u drugi državni organ (član 137. stav 3).

Konačno rešenje kojim se utvrđuje da je državni službenik iz organa državne uprave i službe Vlade neraspoređen dostavlja se Službi za upravljanje kadrovima (član 138. stav 1). Ona uključuje podatke o neraspoređenim državnim službenicima u evidenciju internog tržišta rada i utvrđuje mogućnosti njihovog premeštaja (član 138. stav 2). Služba za upravljanje kadrovima tako dobija aktivnu ulogu u postupku nalaženja radnog mesta za neraspoređenog državnog službenika.

Odlučivanje o pravima i dužnostima državnih službenika (čl. 139 ─ 153)

Odlučivanje u prvom stepenu ( O pravima i dužnostima državnog službenika odlučuje rukovodilac rešenjem, ako ovim ili drugim zakonom ili drugim propisom nije drukčije određeno (član 139. stav 1). O pravima i dužnostima državnog službenika koji je ujedno i rukovodilac državnog organa odlučuje Visoki službenički savet kad ga je na položaj postavila Vlada, ako ovim zakonom nije drukčije određeno; u ostalim slučajevima o pravima i dužnostima rukovodioca koji je državni službenik odlučuje telo određeno aktima onog državnog organa ili tela koje je državnog službenika postavilo na položaj (član 140. stav 1). Ovlašćenje za odlučivanje o pravima i dužnostima državnih službenika rukovodilac može da prenese na državnog službenika koji ima završen fakultet i najmanje pet godina radnog iskustva (član 139. stav 2). Ovlašćenje može biti ograničeno po sadržini i trajanju (član 139. stav 3).

Pri odlučivanju o pravima i dužnostima državnog službenika primenjuje se zakon kojim se uređuje opšti upravni postupak, a izuzetak je postupak u kome se utvrđuje odgovornost državnog službenika za prouzrokovanu štetu (član 139. stav 4).

Žalbene komisije ( Kao drugostepeni organi za odlučivanje o žalbama državnih službenika na rešenja kojima se odlučuje o njihovim pravima i dužnostima obrazuju se žalbene komisije (član 141. stav 1). Žalbene komisije rešavaju i o žalbama učesnika internog ili javnog konkursa (član 141. stav 1). Žalbena komisija je dužna da odluči o žalbi u roku od 30 dana od prijema žalbe ako ovim zakonom nije drukčije određeno, inače se smatra da je žalba odbijena (član 142. stav 1). Protiv odluke žalbene komisije može se pokrenuti upravni spor (član 142. stav 2). Za državne službenike u organima državne uprave, službama Vlade i Republičkom javnom pravobranilaštvu nadležna je Žalbena komisija Vlade, a za državne službenike u sudovima i javnim tužilaštvima − Žalbena komisija pravosuđa (član 143. stav 1). Ostali državni organi svojim aktima uređuju obrazovanje žalbenih komisija (član 143. stav 2).

Žalbene komisije su u svom radu samostalne i rade u većima od po tri člana, a poslovnicima o svom radu, pored ostalog, određuju i broj i način obrazovanja veća (član 144. st. 1. i 2).

Broj članova žalbene komisije određuje organ ili telo nadležno za njeno imenovanje, tako da ne bude manji od pet (član 145. stav 1). Članovi žalbene komisije imenuju se na pet godina i mogu biti ponovo imenovani (član 145. stav 2). Za rad u žalbenim komisijama njihovim članovima pripada naknada, čiju visinu određuje Vlada (član 145. stav 3).

Dužnost člana žalbene komisije prestaje podnošenjem pismene ostavke, usled proteka vremena na koje je imenovan, navršenja radnog veka ili razrešenjem (član 146. stav 1). Na mesto člana žalbene komisije kome je dužnost prestala pre vremena na koje je imenovan imenuje se novi, kome dužnost prestaje istekom menadate cele žalbene komisije (član 146. stav 2). Član žalbene komisije razrešava se ako nesavesno vrši dužnosti u žalbenoj komisiji ili bude osuđen na kaznu zatvora u trajanju od najmanje šest meseci (član 147. stav 1), a predsednik žalbene komisije i ako nesavesno ili neuspešno vrši tu dužnost (član 147. stav 2). Člana žalbene komisije (kao i predsednika) razrešava organ ili telo koje je nadležno za imenovanje žalbene komisije (član 145. stav 1).

Članove Žalbene komisije Vlade, i među njima predsednika žalbene komisije, imenuje Vlada na predlog rukovodioca Službe za upravljanje kadrovima, i to među državnim službenicima koji su diplomirani pravnici sa najmanje pet godina radnog iskustva u pravnoj struci (član 149. stav 1). Prilikom predlaganja kandidata za imenovanje rukovodilac Službe za upravljanje kadrovima dužan je da vodi računa o njihovom poznavanju propisa o radu u državnoj upravi i o upravnom postupku (član 149. stav 2). Članove Žalbene komisije pravosuđa, i među njima predsednika žalbene komisije, imenuju zajednički Vrhovni sud Srbije i Republički javni tužilac, među državnim službenicima iz sudova i javnih tužilaštava (član 150).

Za predsednika Žalbene komisije Vlade i predsednika Žalbene komisije pravosuđa predviđeno je da, dokle god imaju to svojstvo, vrše samo tu dužnost, u statusu državnih službenika, i da po njenom prestanku imaju pravo da se vrate na svoje ili drugo odgovarajuće radno mesto u državnom organu (član 151). Oni, saglasno tome, ne mogu po prestanku dužnosti da steknu status neraspoređenih, čime se onemogućava da zbog rada u žalbenim komisijama trpe bilo kakve posledice u vezi sa radnopravnim statusom. Pored razloga za razrešenje koji važe za članove svih žalbenih komisija, član žalbene komisije Vlade ili pravosuđa razrešava se i ako mu prestane svojstvo državnog službenika ili mu konačnim rešenjem bude izrečena disciplinska kazna (član 152).

Uređenje kadrovskog sistema (čl. 154 ─ 169)

Odredbe o uređenju kadrovskog sistema obuhvataju skup pravila kojima se uređuju instituti i organizacioni oblici od posebnog značaja za uvođenje službeničkog sistema i njegovo funkcionisanje prema ovom zakonu.

Kadrovki plan ( Institut kadrovskog plana, kao što je već rečeno, uvodi se radi kontinuiranog planiranja potreba za kadrovima, kako unutar jednog državnog organa tako i na nivou sistema državne uprave, sudova, javnih tužilaštava. Kadrovski plan sastoji se od prikaza broja državnih službenika po radnim mestima i broja državnih službenika koji je, u radnom odnosu na neodređeno vreme, potreban u godini za koju se kadrovski plan donosi, od prikaza broja pripravnika čiji se prijem u radni odnos planira i broja državnih službenika čiji se prijem u radni odnos na određeno vreme planira zbog mogućeg povećanja obima posla (član 154). Svaki državni organ priprema nacrt svog kadrovskog plana istovremeno sa pripremom nacrta zakona o budžetu, i to tako da s njim bude usklađen (član 155. stav 1). To znači da svaki nacrt kadrovskog plana mora biti u skladu sa finansijskim mogućnostima budžeta, to jest sa sredstvima koja se u budžetu planiraju za plate. Na osnovu pojedinačnih nacrta kadrovskih planova organa državne uprave, službi Vlade i službi upravnih okruga, Služba za upravljanje kadrovima priprema predlog jedinstvenog kadrovskog plana za sve organe državne uprave i službe Vlade (član 155. stav 2). Predlog kadrovskog plana za sudove i javna tužilaštva priprema ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa (član 155. stav 3). Pripremu nacrta i predloga kadrovskog plana bliže uređuje Vlada uredbom (član 155. stav 4). Posle usvajanja zakona o budžetu, u roku od 30 dana, donose se i kadrovski planovi. Oni moraju biti usaglašeni sa sredstvima koja su zakonom planirana za plate (član 156. stav 1). Kadrovski plan za organe državne uprave, službe Vlade i službe upravnih okruga donosi Vlada, a ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa, pošto pribavi saglasnosti ministarstva nadležnog za poslove finansija, donosi kadrovski plan za sudove i javna tužilaštva (član 156. stav 2). Kadrovski plan sastoji se od zbirnih i pojedinačnih podataka za državne organe koje obuhvata (član 156. stav 4). Svaki državni organ sprovodi onaj deo kadrovskog plana koji se na njega odnosi (član 157. stav 1). U ostalim državnim organima kadrovski plan donosi rukovodilac, ako posebnim propisom nije drukčije određeno, pošto pribavi saglasnost ministarstva nadležnog za poslove finansija (član 156. stav 3). Za sprovođenje kadrovskog plana odgovoran je rukovodilac državnog organa (član 157. stav 2).

Služba za upravljanje kadrovima ( Postojanje centralnog upravljačkog tela koje treba da omogući primenu uspostavljenih standarda pri izboru kandidata za prijem u radni odnos, napredovanju i premeštaju državnih službenika, sve radi sprovođenja sistema nagrađivanja po osnovu stručnosti i rezultata rada ( uslov je za stvaranje efikasne i profesionalne državne uprave. Otuda je veoma važno pitanje kakav položaj to upravljačko telo treba da ima u sistemu državne uprave, posebno u državama koje sprovode celovit preobražaj društva. Od toga u velikoj meri zavisi i uspeh napora usmerenih na preobražaj državne uprave, budući da centralno telo treba da vrši najvažnije poslove u oblasti upravljanja kadrovima i da je odgovorno za razvoj kadrovskog sistema u celini. Njegov delokrug prostire se na ceo sistem državne uprave, u njemu treba da se sakupe povratne informacije iz cele državne uprave. To su dobrim delom i razlozi zbog kojih zemlje u tranziciji mahom obrazuju službe podređene vladi ili neposredno predsedniku vlade. U uporednom pravu sve učestalije je i obrazovanje samostalnih agencija za upravljanje kadrovima. Nasuprot tome, poslovi upravljanja kadrova ne uvršćuju se u delokrug ministarstva, jer to ne odgovara samoj prirodi poslova (oni su podjednako značajni za sva ministarstva) niti postulatu prema kome ministarstva ne mogu vršiti horizontalnu međuresorsku koordinaciju.

S obzirom na to, i budući da se prema Zakonu o Vladi službe Vlade obrazuju za poslove značajne za sve organe državne uprave, i kako je efikasnost i profesionalizacija državne uprave posebno značajna i za rad Vlade − za poslove upravljanja kadrovima ovim zakonom predviđeno je obrazovanje službe Vlade kojom bi rukovodio direktor odgovoran neposredno predsedniku Vlade (čl. 158. st. 1. i 3). Služba oglašava slobodna radna mesta u organima državne uprave i službama Vlade, vodi Centralnu kadrovsku evidenciju i evidenciju internog tržišta rada u organima državne uprave i službama Vlade, brine za usklađeno sprovođenje preuređenja državne uprave, savetuje organe državne uprave i službe Vlade kako da upravljaju kadrovima, organizuje stručno usavršavanje državnih službenika, pruža stručno-tehničku pomoć Žalbenoj komisiji Vlade i Visokom službeničkom savetu, vodi poslove značajne za politiku Vlade u upravljanju kadrovima i vrši druge poslove određene zakonom i propisom Vlade koji se odnose na kadrove u državnoj upravi (član 158. stav 2. u vezi sa članom 153. stavom 1, članom 159. stavom 2, članom 163. stavom 1).

Centralna kadrovska evidencija ( Radi upravljanja kadrovima zakonom je predviđeno formiranje Centralne kadrovske evidencije (član 159. stav 1). Centralnu kadrovsku evidenciju o državnim službenicima i nameštenicima u organima državne uprave i službama Vlade vodi Služba za upravljanje kadrovima, kao informatičku bazu podataka (član 159. st. 2. i 3). Zakonom je određeno i koji se podaci upisuju u Centralnu kadrovsku evidenciju, ali je ostavljena mogućnost da se drugim zakonom ili propisom odrede i drugi podaci (član 160. st. 1. i 2). Način vođenja Centralne kadrovske evidencije i obezbeđivanja podataka potrebnih za upis podataka u Centralnu kadrovsku evidenciju bliže uređuje Vlada uredbom (član 160. stav 3).

Podaci upisani u Centralnu kadrovsku evidenciju dostupni su rukovodiocima, drugim licima koja odlučuju o pravima i dužnostima državnih službenika i upravnim inspektorima (član 161. stav 2). Prema tome, pristup podacima je ograničen i podrazumeva kako ograničen krug lica koja mogu biti korisnici tako i ograničen krug podataka; krug podataka je takav da je vezan samo za konkretne potrebe državnog organa. Svaki državni službenik ima pravo na uvid u one podatke iz Centralne kadrovske evidencije koji se odnose na njega (član 161. stav 3).

Pored Centralne kadrovske evidencije, Služba za upravljanje kadrovima vodi i evidenciju internog tržišta rada za organe državne uprave i službe Vlade (član 163. stav 1). Evidencija internog tržišta rada sadrži podatke o slobodnim radnim mestima, drugim kadrovskim potrebama, državnim službenicima koji žele trajni ili privremeni premeštaj na drugo radno mesto i podatke o neraspoređenim državnim službenicima (član 163. stav 2). Interno tržište rada treba da deluje i u interesu potreba organa državne uprave i u interesu državnih službenika. Podaci o državnim službenicima upisuju se u evidenciju internog tržišta rada iz Centralne kadrovske evidencije (član 163. stav 3). Svaki državni službenik ima pravo da dobije sve podatke o kadrovskim potrebama, sadržane u evidenciji internog tržišta rada (član 163. stav 4).

Visoki službenički savet ( Visoki službenički savet je još jedno novo telo koje se osniva ovim zakonom (član 164. stav 1). Njegovo osnivanje ima za cilj jačanje profesionalizacije državne uprave i njenu depolitizaciju. Njegova uloga je posebno važna pri sprovođenju konkursa za predlaganje kandidata za položaje. Poret toga što određuje članove konkursnih komisija za predlaganje kandidata koje na položaj postavlja Vlada, Visoki službenički savet propisuje kakve se stručne osposobljenosti, znanja i veštine ocenjuju u izbornom postupku, način njihove provere i merila za izbor na sva radna mesta (i za izvršilačka radna mesta i za položaje), donosi kodeks ponašanja državnih službenika u organima državne uprave i službama Vlade i vrši druge poslove određene zakonom (član 164. stav 2, u vezi sa članom 67. stavom 2). Delovanje Visokog službeničkog saveta ograničeno je samo na organe državne uprave i službe Vlade. Visoki službeničkog saveta u svom radu je samostalan (član 164. stav 4).

Visoki službenički savet ima devet članova koje imenuje Vlada na šest godina (član 165. stav 1). Četiri člana imenuju se među stručnjacima iz oblasti značajnih za rad državne uprave, na predlog predsednika Vlade, a preostalih pet iz reda državnih službenika koje na položaj postavlja Vlada (član 165. st. 2. i 3). Članovi Visokog službeničkog saveta biraju između sebe predsednika, tajnim glasanjem (član 165. stav 4). Za članove Visokog službeničkog saveta ne mogu biti imenovani funkcioneri u državnim organima (član 166. stav 1). Isto lice može biti imenovano u Visoki službenički savet najviše dva puta (član 166. stav 2). Predsedniku i članovima Visokog službeničkog saveta pripada naknada za rad, prema merilima određenim aktom Vlade (član 167. stav 2).

Dužnost člana Visokog službeničkog saveta prestaje protekom vremena na koje je imenovan, podnošenjem ostavke, navršenjem radnog veka i razrešenjem (član 168. stav 1). Na mesto člana Visokog službeničkog saveta kome je dužnost prestala pre vremena na koje je imenovan imenuje se novi, kome dužnost prestaje sa protekom mandata Visokog službeničkog saveta (član 168. stav 2).

Posebne odredbe o nameštenicima (čl. 170 ─ 172)

U odnosu na nameštenike, zakon sadrži minimum odredaba, koji je neophodan za razumevanje njihovog radnopravnog položaja. Na njih se primenjuju opšti propisi o radu, izuzev u pogledu onih prava i dužnosti za koje je ovim ili posebnim zakonom drukčije određeno. Ovim zakonom uređena su samo neophodna odstupanja od opšteg režima radnih odnosa s obzirom na to da je i njima poslodavac država. Kada je reč o posebnim zakonima, pre svega se misli na zakon kojim se uređuju plate, budući da će i plate nameštenika uređivati zakon a ne kolektivni ugovor.

Ovim zakonom je predviđeno da radna mesta nameštenika razvrstava Vlada uredbom (član 170. stav 1). Kako zakonom nisu utvrđene polazne osnove za njihovo razvrstavanje, to znači da je Vlada ovlašćena da utvrdi i principe na kojima će se razvrstavanje zasnivati.

Pravilnikom se obuhvataju i radna mesta nameštenika, određuju se uslovi za zapošljavanje na njima i broj nameštenika (član 170. stav 2). I za prijem u radni odnos nameštenika potrebno je da je radno mesto predviđeno Pravilnikom i da se njegovo popunjavanje uklapa u doneseni kadrovski plan (član 170. stav 3).

Nameštenik zasniva radni odnos ugovorom o radu (član 171. stav 1), koji obavezno sadrži odredbu da poslodavac može rešenjem da promeni one sastojke ugovora čiju jednostranu promenu zakon dopušta (član 171. stav 2). Pravila ovog zakona o premeštaju i raspoređivanju državnih službenika shodno se primenjuju na nameštenike, s tim što u slučaju premeštaja ili raspoređivanja nameštenika odgovarajuće odredbe ugovora o radu po sili zakona zamenjuje rešenje o premeštaju odnosno raspoređivanju (član 172. st. 1. i 2). Prema tome, na nameštenike se, kada je reč o premeštajima i raspoređivanju, ne primenjuju odredbe Zakona o radu kojima je uređena izmena ugovora o radu. Ako nameštenik odbije premeštaj odnosno raspoređivanje, otkazuje mu se ugovor o radu (član 172. stav 3). Ugovor o radu otkazuje se i kad usled promene unutrašnjeg uređenja državnog organa ili sistema državnih organa više ne postoji nijedno namešteničko radno mesto na koje može biti premešten odnosno raspoređen (član 172. stav 4). Nameštenici, dakle, u slučaju promene uređenja državnog organa ne stiču status neraspoređenih kao državni službenici, ni pravo da šest meseci primaju naknadu plate po tom osnovu.

Nadzor nad sprovođenjem zakona (čl. 173 ─ 175)

Sprovođenje ovog zakona nadzire ministarstvo nadležno za poslove uprave preko upravne inspekcije (član 173). Upravni inspektor nadzire: usklađenost Pravilnika sa zakonom, drugim propisima i opštim aktima; usklađenost popunjavanja radnih mesta sa Pravilnikom i kadrovskim planom; zakonitost sprovođenja internog i javnog konkursa; zakonitost premeštaja i napredovanja državnih službenika; blagovremenost i pravilnost dostavljanja podataka potrebnih za upis u Centralnu kadrovsku evidenciju; druga pitanja vezana za radne odnose (član 174).

Upravni inspektor je dužan da postupi po svakoj predstavci koja se odnosi na njegove nadležnosti i da podnosioca predstavke obavesti o ishodu svog postupanja. Ako utvrdi postojanje nezakonitosti ili nepravilnosti u sprovođenju zakona, drugih propisa i opštih akata, upravni inspektor preduzima mere na koje je ovlašćen zakonom kojim se uređuje upravna inspekcija. Upravni inspektor dobija još jedno vrlo važno ovlašćenje. On može žalbenim komisijama da predloži da po osnovu prava službenog nadzora ponište ili ukinu nezakonita konačna rešenja kojima je odlučeno o nekom pravu ili dužnosti državnog službenika (član 175. stav 3). Poništaj nezakonitog rešenja o postavljenju na položaj, prijemu u radni odnos ili premeštaju ne utiče na punovažnost akata ili radnji koje je državni službenik doneo ili preduzeo do poništaja rešenja (član 175. stav 4), čime se obezbeđuje pravna sigurnost građana.

Prelazne i završne odredbe (čl. 176 ─ 191)

Prelaznim odredbama zakona određuju se, pre svega, rokovi za preduzimanje određenih radnji neophodnih za primenu zakona. Da bi zakon mogao da se primenjuje, potrebno je da sa njegovim stupanjem na snagu stupe na snagu i svi podzakonski akti čije je donošenje predviđeno.

Saglasno tome, određeno je da će Vlada doneti ovim zakonom predviđene uredbe do 31. januara 2006. godine (član 176). Služba za upravljanje kadrovima biće obrazovana najkasnije do 31. decembra 2005, što je i krajnji rok za postavljenje direktora službe (član 177. stav 1). Članovi Visokog službeničkog saveta biće imenovani do 31. marta 2006. godine, s tim da pri prvom imenovanju predsednik Vlade predlaže i one članove Visokog službeničkog saveta koji nisu stručnjaci iz oblasti značajnih za državnu upravu; predlaže ih iz reda postavljenih lica koja imaju najmanje pet godina radnog staža u organima državne uprave ili službama Vlade (član 177. stav 2). Takvo rešenje najbliže je opredeljenju da deo sastava Visokog službeničkog saveta čine oni koji potiču iz najviših struktura državne uprave. Članovi žalbenih komisija biće imenovani do 15. jula 2006. godine (član 177. stav 3).

Vrhovni sud Srbije i Republički javni tužilac do 30. novembra 2005. godine treba da odrede koji položaji postoje u sudovima i javnim tužilaštvima (član 178. stav 1). Aktima predsednika Republike, Narodne skupštine, Ustavnog suda i organa čije članove bira Narodna skupština, do 31. marta 2006. godine treba da se odredi koji položaji postoje u službama tih organa, da se razvrstaju položaji i radna mesta rukovodilaca koji ne rade na položaju i odredi koji se poslovi rade u svakom od zvanja određenim ovim zakonom (član 178. stav 2).

Do 30. juna 2006. godine Visoki službenički savet doneće akte iz svoje nadležnosti i poslovnik o radu (član 178. stav 3).

Zakon uređuje i položaj sadašnjih funkcionera, posle svog stupanja na snagu. Postavljena i imenovana lica u državnim organima, čija radna mesta postaju položaji, nastavljaju rad do postavljenja državnih službenika na položaje, prema pravilima koja su važila na dan njihovog postavljenja, uključujući i pravila koja važe za slučaj prestanka dužnosti (član 179. stav 1). Ukoliko postavljenom ili imenovanom licu prestane dužnost pre postavljenja državnog službenika na položaj, novo postavljenje odnosno imenovanje sprovešće se prema propisima koji su važili na dan postavljenja odnosno imenovanja lica kome je dužnost prestala (član 179. stav 2).

Konkursi za postavljenja na položaje okončaće se do 1. jula 2007. godine, s tim što će to biti isključivo javni konkursi (član 180. stav 1). Postavljenim odnosno imenovanim licima, čija radna mesta postaju položaji, dužnost prestaje i ako do 1. jula 2007. godine ne budu postavljeni na položaje državni službenici (član 180. stav 2).

Pravilnici o unutrašnjem uređenju i sistematizaciji radnih mesta u državnim organima biće usklađeni sa ovim zakonom i pratećim propisima, a državni službenici biće raspoređeni na radna mesta određena novim Pravilnicima do 15. jula 2006. godine (član 182. stav 1). U istom roku zaključiće se ugovori o radu sa nameštenicima, kojima se nastavljaju njihovi radni odnosi (član 182. stav 3).

Zakonom je uređeno i pitanje primene propisa u započetim postupcima odlučivanja o pravima, obavezama i odgovornostima zaposlenih, kao i pitanje određenih stečenih prava (čl. 183, 184, 185 i 186).

Budući da su ovim zakonom obuhvaćeni samo zaposleni u državnim organima, bilo je neophodno razmotriti i pitanje radnopravnog statusa zaposlenih u organima autonomne pokrajine i lokalne samouprave, s obzirom na to da se do sada na njih shodno primenjivao Zakon o radnim odnosima u državnim organima. U uporednom pravu postoje različiti pristupi načinu regulisanja statusa zaposlenih u lokalnoj samoupravi. Iskustva pokazuju da koristi od razdvajanja službenika sa lokalnog nivoa od službenika sa centralnog nivoa daleko nadmašuju koristi od njihovog podvođenja pod primenu istog zakona, kao i da sistemi uvedeni za državne službenike nisu u potpunosti primenjivi na lokalnom nivou. Zbog toga i mnoge države, koje su imale jedinstvenu regulativu za centralni i lokalni nivo, napuštaju tu praksu i donose posebne zakone. Imajući u vidu sve to, probleme sa kojima bi bili suočeni ako bi lokalna samouprava shodno primenjivala ovaj zakon uz obavezu da određena pitanja samostalno uređuje, kao i probleme koje bi izazvalo centralizovanje pojedinih pitanja na nivou države i u odnosu na lokalnu samoupravu − odustalo se od bilo kakvog domašaja ovog zakona na zaposlene na lokalnom nivou. Otuda je predviđeno da će se na organe autonomne pokrajine i lokalne samouprave do donošenja posebnog zakona i dalje shodno primenjivati Zakon o radnim odnosima u državnim organima (član 189).

Ovaj zakon stupa na snagu 1. jula 2006. godine, izuzev odredaba člana 158. st. 1. i 3, člana 164. stav 1, čl. 165-167, člana 176, člana 177. st. 1. i 2, člana 178. i člana 188, koje stupaju na snagu osmog dana od dana objavljivanja ovog zakona u „Službenom glasniku Republike Srbije” (član 191). Reč je o odredbama koje su pravni osnov za donošenje odgovarajućih akata pre stupanja na snagu zakona.

IV. FINANSIJSKA SREDSTVA POTREBNA ZA SPROVOĐENjE ZAKONA

Za sprovođenje ovog zakona nije potrebno obezbediti dodatna sredstva u budžetu Republike Srbije za 2005. godinu. U budžetu za 2006. godinu potrebno je planirati sredstva za rad Službe za upravljanje kadrovima, s tim što će ona preuzeti jedan deo zaposlenih, opreme i sredstava Ministarstva za državnu upravu i lokalnu samoupravu koji su angažovani na poslovima iz njenog delokruga. Takođe će biti potrebno da se planiraju sredstva za rad Visokog službeničkog saveta, kao i žalbenih komisija. Pozitivni efekti zakona opravdavaju troškove za budžet, budući da on obezbeđuje normativne i institucionalne osnove za reformu, pre svega, državne uprave, njenu depolitizaciju i profesionalizaciju i stručniji rad u interesu zadovoljavanja opšteg interesa.

* * *

* *

UPOREDNOPRAVNI PREGLED

Nemačka ─ Službenički sistem pripada grupi zatvorenih karijernih sistema. Lica iz privatnog sektora primaju se u radni odnos samo na najniža službenička radna mesta, posle sprovedenog konkursa, a uz probni rad koji traje tri godine. Sva ostala radna mesta, uključujući i najviša, popunjavaju se internim konkursima, dakle, napredovanjem državnih službenika sa nižih radnih mesta. Napredovanje je zasnovano na pokazanom uspehu na radu i moguće je samo ako postoji slobodno radno mesto koje je uvršćeno na listu radnih mesta za koja se godišnje usvaja budžet. Državni službenici na položaju postavljaju se na predlog Direktorata za kadrove, posle sprovedenog izbornog postupka u kome se proverava stručnost kandidata. Premeštaji službenika mogući su u okviru istog organa ili u drugi organ. Rad službenika podleže ocenjivanju, s tim što se u nekim organima ono sprovodi jednom u tri godine. Usavršavanje službenika je obavezno, a odobrava ga rukovodilac. Postoje instituti za obuku u kojima se organizuje usavršavanje državnih službenika. Državni službenici podležu disciplinskoj odgovornosti, ali povrede dužnosti nisu zakonom taksativno određene. Sankcije za povrede dužnosti određene su zakonom. Disciplinski postupak se sprovodi u okviru samog organa i pred disciplinskim sudom.

Francuska ─ Službenički sistem pripada grupi zatvorenih karijernih sistema. Radno iskustvo stečeno u privatnom sektoru ne priznaje se, što znači da se lice iz privatnog sektora može zaposliti samo na najniža radna mesta u državnoj službi. Zapošljavanje se vrši na osnovu konkursa koji se uglavnom sprovode centralizovano. Sredstvima koja su namenjena zapošljavanju rukovodi Direktion Generale d Administration de la Fonction Publique. Probni rad postoji, ali njegovo trajanje zavisi od stepena zaposlenja. Napredovanje je omogućeno putem internih konkursa, a napreduje se u više zvanje. Na najviša rukovodeća radna mesta zapošljavaju se diplomci specijalne škole za javnu upravu. Premeštaji su uobičajeni. Službenici imaju pravo na usavršavanje prema planovima i programima obuke. Postoje specijalne škole za obuku (ENA) i centri za obuku u okviru organa državne uprave. Svi službenici podležu ocenjivanju jedanput godišnje, a u okviru postupka ocenjivanja obavezan je intervju neposrednog rukovodioca sa svakim službenikom. Postoji institut disciplinske odgovornosti, sa propisanim sankcijama. Disciplinski postupak vodi Savet disciplinskog odbora. Pravna zaštita je omogućena preko prava na žalbu i pred upravnim sudom.

Velika Britanija ─ Službenički sistem pripada grupi otvorenih pozicionih sistema. Slobodna radna mesta se javno objavljuju i priznaje se iskustvo stečeno van javnog sektora. Postupak zapošljavanja je centralizovan za viša radna mesta. Probni rad traje do dve godine. Napredovanje na osnovu rezultata rada je moguće – viša radna mesta oglašavaju se interno ili javno. Sistem za napredovanje može da uključi formalne odbore i potvrdu stalnog sekretara ministarstva. Postavljenje na najviša radna mesta sprovodi se po preporuci načelnika Home Civil Service-a, nakon obavljenih razgovora sa Komitetom za izbor i postavljenje i po odobrenju premijera. Ocenjivanje zaposlenih je povereno ministarstvima i agencijama, tako da raspon ocena varira. Premeštaji službenika su mogući, uključujući i premeštaje izvan mesta boravka. Usavršavanje službenika je u nadležnosti ministarstava i agencija, a odvija se u okviru organa ili pri Koledžu za državnu upravu. Svi službenici podležu ocenjivanju, ali period ocenjivanja varira; jedanput godišnje je obavezno ocenjivanje najviših službenika. Zakon o menadžmentu državne uprave sadrži principe i postupak disciplinske odgovornosti. Istim zakonom je predviđena i unutrašnja pravna zaštita protiv akata kojima se odlučuje o pravima i dužnostima službenika, a uz to postoji i pravo žalbe industrijskim tribunalima.

Austrija ─ Službenički sistem ima dosta elemenata karijernog sistema. Radna mesta službenika popunjavaju se internim konkursom i tek ako on ne uspe sledi javni konkurs. Instrument za kontrolu popune radnih mesta jeste plan utvrđenog broja radnih mesta, koji je deo akta o godišnjem budžetu. Postupke zapošljavanja sprovode nezavisne komisije, i to u više delova. Metode procene sposobnosti kandidata zavise od zahteva radnog mesta. I za postavljenja na najviša radna mesta sprovode se konkursi, a prijemna komisija daje mišljenje o prikladnosti kandidata za ta mesta. Probni rad je obavezan. Napredovanje je moguće postavljenjem na više radno mesto, kao i prelaskom u viši platni razred posle dve godine rada na istom radnom mestu. Da bi se podstakla mobilnost službenika osnovan je Savezni biro rada. Rad službenika ocenjuje se svake godine. Usavršavanje službenika organizuje se unutar organa ili na seminarima na Saveznoj akademiji za državnu upravu. Disciplinska odgovornost službenika je predviđena, pri čemu povrede dužnosti nisu posebno propisane. Disciplinske postupke vode disciplinske komisije čiji su članovi službenici iz državnog organa. Pravna zaštita unutar sistema državne uprave obezbeđuje se u drugostepenim postupcima pred Komisijom za žalbe i Glavnom disciplinskom komisijom.

Slovenija ─ Službenički sistem ima pretežne odlike karijernog sistema, uz prisustvo određenih elemenata otvorenog pozicionog sistema. Radi popunjavanja slobodnih radnih mesta obavezno se sprovodi konkurs, interni ili javni. Postupak zapošljavanja je centralizovan za radna mesta najviših službenika koje postavlja Vlada. Konkursni postupak sprovode posebne komisije koje imenuje Činovnički savet za svaki pojedini slučaj. Probni rad je moguć. Napredovanje je moguće sticanjem višeg zvanja ili premeštajem na više radno mesto, a zavisi od rezultata rada. Premeštaji su takođe mogući, uključujući i premeštaje u drugi organ. Usavršavanje službenika odvija se prema posebnim programima, u okviru Upravne akademije i unutar samih organa. Svi službenici jedanput godišnje podležu ocenjivanju. Državni službenici podležu disciplinskoj odgovornosti, a povrede dužnosti i sankcije određene su zakonom. Pravna zaštita se obezbeđuje putem žalbe posebnoj komisiji koju imenuje Vlada i preko upravnog suda.

Ostavite komentar