Predlog zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja

PREDLOG ZAKONA

O SLOBODNOM PRISTUPU INFORMACIJAMA

OD JAVNOG ZNAČAJA

I. Osnovne odredbe

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se prava na pristup informacijama od javnog značaja kojima raspolažu organi javne vlasti, radi ostvarenja i zaštite interesa javnosti da zna i ostvarenja slobodnog demokratskog poretka i otvorenog društva.

Radi ostvarivanja prava na pristup informacijama od javnog značaja kojima raspolažu organi javne vlasti, ovim zakonom ustanovljava se Poverenik za informacije od javnog značaja (u daljem tekstu: Poverenik), kao samostalan državni organ, nezavisan u vršenju svoje nadležnosti.

Član 2.

Informacija od javnog značaja, u smislu ovog zakona, jeste informacija kojom raspolaže organ javne vlasti, nastala u radu ili u vezi sa radom organa javne vlasti, sadržana u određenom dokumentu, a odnosi se na sve ono o čemu javnost ima opravdan interes da zna.

Da bi se neka informacija smatrala informacijom od javnog značaja nije bitno da li je izvor informacije organ javne vlasti ili koje drugo lice, nije bitan nosač informacija (papir, traka, film, elektronski mediji i sl) na kome se nalazi dokument koji sadrži informaciju, datum nastanka informacije, način saznavanja informacije, niti su bitna druga slična svojstva informacije.

Član 3.

Organ javne vlasti (u daljem tekstu: organ vlasti) u smislu ovog zakona jeste:

1) državni organ, organ teritorijalne autonomije, organ lokalne samouprave, kao i organizacija kojoj je povereno vršenje javnih ovlašćenja (u daljem tekstu: državni organ);

2) pravno lice koje osniva ili finansira u celini odnosno u pretežnom delu državni organ.

Član 4.

Smatra se da opravdani interes javnosti da zna, iz člana 2. ovog zakona, postoji uvek kada se radi o informacijama kojima raspolaže organ vlasti koje se odnose na ugrožavanje, odnosno zaštitu zdravlja stanovništva i životne sredine, a ako se radi o drugim informacijama kojima raspolaže organ vlasti, smatra se da opravdani interes javnosti da zna, iz člana 2. ovog zakona postoji, osim ako organ vlasti dokaže suprotno.

Sadržina prava na pristup informacijama od javnog značaja

Član 5.

Svako ima pravo da mu bude saopšteno da li organ vlasti poseduje određenu informaciju od javnog značaja, odnosno da li mu je ona inače dostupna.

Svako ima pravo da mu se informacija od javnog značaja učini dostupnom tako što će mu se omogućiti uvid u dokument koji sadrži informaciju od javnog značaja, pravo na kopiju tog dokumenta, kao i pravo da mu se, na zahtev, kopija dokumenta uputi poštom, faksom, elekronskom poštom ili na drugi način.

Član 6.

Prava iz ovog zakona pripadaju svima pod jednakim uslovima, bez obzira na državljanstvo, prebivalište, boravište, odnosno sedište, ili lično svojstvo kao što je rasa, veroispovest, nacionalna i etnička pripadnost, pol i slično.

Zabrana diskriminacije novinara i javnih glasila

Član 7.

Organ vlasti ne sme stavljati u bolji položaj nijednog novinara ili javno glasilo, kada je više njih uputilo zahtev, tako što će samo njemu ili njemu pre nego drugim novinarima ili javnim glasilima omogućiti ostvarivanje prava na pristup informacijama od javnog značaja.

Član 8.

Prava iz ovog zakona mogu se izuzetno podvrći ograničenjima propisanim ovim zakonom ako je to neophodno u demokratskom društvu radi zaštite od ozbiljne povrede pretežnijeg interesa zasnovanog na ustavu ili zakonu.

Nijedna odredba ovog zakona ne sme se tumačiti na način koji bi doveo do ukidanja nekog prava koje ovaj zakon priznaje ili do njegovog ograničenja u većoj meri od one koja je propisana u stavu 1. ovog člana.

Član 9.

Organ vlasti neće tražiocu omogućiti ostvarivanje prava na pristup informacijama od javnog značaja, ako bi time:

1) ugrozio život, zdravlje, sigurnost ili koje drugo važno dobro nekog lica;

2) ugrozio, omeo ili otežao sprečavanje ili otkrivanje krivičnog dela, optuženje za krivično delo, vođenje pretkrivičnog postupka, vođenje sudskog postupka, izvršenje presude ili sprovođenje kazne, ili koji drugi pravno uređeni postupak, ili fer postupanje i pravično suđenje;

3) ozbiljno ugrozio odbranu zemlje, nacionalnu ili javnu bezbednost;

4) bitno umanjio sposobnost države da upravlja ekonomskim procesima u zemlji, ili bitno otežao ostvarenje opravdanih ekonomskih interesa;

5) učinio dostupnim informaciju ili dokument za koji je propisima ili službenim aktom zasnovanim na zakonu određeno da se čuva kao državna, službena, poslovna ili druga tajna, odnosno koji je dostupan samo određenom krugu lica, a zbog čijeg bi odavanja mogle nastupiti teške pravne ili druge posledice po interese zaštićene zakonom koji pretežu nad interesom za pristup informaciji.

Član 10.

Organ vlasti ne mora tražiocu omogućiti ostvarivanje prava na pristup informacijama od javnog značaja, ako se radi o informaciji koja je već objavljena i dostupna u zemlji ili na internetu.

U slučaju iz stava 1. ovog člana, organ vlasti će u odgovoru na zahtev označiti nosač informacije (broj službenog glasila, naziv publikacije i sl), gde je i kada tražena informacija objavljena, osim ako je to opštepoznato.

Član 11.

Ako organ vlasti ospori istinitost ili potpunost informacije od javnog značaja koja je objavljena, saopštiće istinitu i potpunu informaciju, odnosno omogućiće uvid u dokument koji sadrži istinitu i potpunu informaciju.

Razdvajanjeinformacija

Član 12.

Ako tražena informacija od javnog značaja može da se izdvoji od ostalih informacija u dokumentu u koje organ vlasti nije dužan tražiocu da omogući uvid, organ vlasti omogućiće tražiocu uvid u deo dokumenta koji sadrži samo izdvojenu informaciju.

Član 13.

Organ vlasti neće tražiocu omogućiti ostvarivanje prava na pristup informacijama od javnog značaja ako tražilac zloupotrebljava prava na pristup informacijama od javnog značaja, naročito ako je traženje nerazumno, često, kada se ponavlja zahtev za istim ili već dobijenim informacijama ili kada se traži preveliki broj informacija.

Član 14.

Organ vlasti neće tražiocu omogućiti ostvarivanje prava na pristup informacijama od javnog značaja ako bi time povredio pravo na privatnost, pravo na ugled ili koje drugo pravo lica na koje se tražena informacija lično odnosi, osim:

1( ako je lice na to pristalo;

2( ako se radi o ličnosti, pojavi ili događaju od interesa za javnost, a naročito ako se radi o nosiocu državne i političke funkcije i ako je informacija važna s obzirom na funkciju koju to lice vrši;

3( ako se radi o licu koje je svojim ponašanjem, naročito u vezi sa privatnim životom, dalo povoda za traženje informacije.

Zahtev za obaveštenje, uvid, izdavanje kopije i upućivanje

Tražilac podnosi pismeni zahtev organu vlasti za ostvarivanje prava na pristup informacijama od javnog značaja (u daljem tekstu: zahtev).

Zahtev mora sadržati naziv organa vlasti, ime, prezime i adresu tražioca, kao i što precizniji opis informacije koja se traži.

Zahtev može sadržati i druge podatke koji olakšavaju pronalaženje tražene informacije.

Tražilac ne mora navesti razloge za zahtev.

Ako zahtev ne sadrži podatke iz stava 2. ovog člana, odnosno ako zahtev nije uredan, ovlašćeno lice organa vlasti dužno je da, bez nadoknade, pouči tražioca kako da te nedostatke otkloni, odnosno da dostavi tražiocu uputstvo o dopuni.

Ako tražilac ne otkloni nedostatke u određenom roku, odnosno u roku od 15 dana od dana prijema uputstva o dopuni, a nedostaci su takvi da se po zahtevu ne može postupati, organ vlasti doneće zaključak o odbacivanju zahteva kao neurednog.

Pristup informacijama organ vlasti dužan je da omogući i na osnovu usmenog zahteva tražioca koji se saopštava u zapisnik, pri čemu se takav zahtev unosi u posebnu evidenciju i primenjuju se rokovi kao da je zahtev podnet pismeno.

Organ vlasti može propisati obrazac za podnošenje zahteva, ali mora razmotriti i zahtev koji nije sačinjen na tom obrascu.

Član 16.

Organ vlasti dužan je da bez odlaganja, a najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema zahteva, tražioca obavesti o posedovanju informacije, stavi mu na uvid dokument koji sadrži traženu informaciju, odnosno izda mu ili uputi kopiju tog dokumenta. Kopija dokumenta je upućena tražiocu danom napuštanja pisarnice organa vlasti od koga je informacija tražena.

Ako se zahtev odnosi na informaciju za koju se može pretpostaviti da je od značaja za zaštitu života ili slobode nekog lica, odnosno za ugrožavanje ili zaštitu zdravlja stanovništva i životne sredine, organ vlasti mora da obavesti tražioca o posedovanju te informacije, da mu stavi na uvid dokument koji sadrži traženu informaciju, odnosno da mu izda kopiju tog dokumenta najkasnije u roku od 48 sati od prijema zahteva.

Ako organ vlasti nije u mogućnosti, iz opravdanih razloga, da u roku iz stava 1. ovog člana obavesti tražioca o posedovanju informacije, da mu stavi na uvid dokument koji sadrži traženu informaciju, da mu izda odnosno uputi kopiju tog dokumenta, dužan je da o tome odmah obavesti tražioca i odredi naknadni rok, koji ne može biti duži od 40 dana od dana prijema zahteva, u kome će tražioca obavestiti o posedovanju informacije, staviti mu na uvid dokument koji sadrži traženu informaciju, izda mu odnosno uputi kopiju tog dokumenta.

Ako organ vlasti na zahtev ne odgovori u roku, tražilac može uložiti žalbu Povereniku, osim u slučajevima utvrđenim ovim zakonom.

Organ vlasti će zajedno sa obaveštenjem o tome da će tražiocu staviti na uvid dokument koji sadrži traženu informaciju, odnosno izdati mu kopiju tog dokumenta, saopštiti tražiocu vreme, mesto i način na koji će mu informacija biti stavljena na uvid, iznos nužnih troškova izrade kopije dokumenta, a u slučaju da ne raspolaže tehničkim sredstvima za izradu kopije, upoznaće tražioca sa mogućnošću da upotrebom svoje opreme izradi kopiju.

Uvid u dokument koji sadrži traženu informaciju vrši se u službenim prostorijama organa vlasti.

Tražilac može iz opravdanih razloga tražiti da uvid u dokument koji sadrži traženu informaciju izvrši u drugo vreme od vremena koje mu je odredio organ od koga je informacija tražena.

Licu koje nije u stanju da bez pratioca izvrši uvid u dokument koji sadrži traženu informaciju, omogućiće se da to učini uz pomoć pratioca.

Ako udovolji zahtevu, organ vlasti neće izdati posebno rešenje, nego će o tome sačiniti službenu belešku.

Ako organ vlasti odbije da u celini ili delimično obavesti tražioca o posedovanju informacije, da mu stavi na uvid dokument koji sadrži traženu informaciju, da mu izda odnosno uputi kopiju tog dokumenta, dužan je da donese rešenje o odbijanju zahteva i da to rešenje pismeno obrazloži, kao i da u rešenju uputi tražioca na pravna sredstva koja može izjaviti protiv takvog rešenja.

Član 17.

Uvid u dokument koji sadrži traženu informaciju je besplatan.

Kopija dokumenta koji sadrži traženu informaciju izdaje se uz obavezu tražioca da plati naknadu nužnih troškova izrade te kopije, a u slučaju upućivanja i troškove upućivanja.

Vlada propisuje troškovnik na osnovu koga organ obračunava troškove iz prethodnog stava.

Od obaveze plaćanja naknade iz stava 2. ovog člana oslobođeni su novinari, kada kopiju dokumenta zahtevaju radi obavljanja svog poziva, udruženja za zaštitu ljudskih prava, kada kopiju dokumenta zahtevaju radi ostvarivanja ciljeva udruženja i sva lica kada se tražena informacija odnosi na ugrožavanje, odnosno zaštitu zdravlja stanovništva i životne sredine, osim u slučajevima iz člana 10. stav 1. ovog zakona.

Poverenik prati praksu naplaćivanja naknade i oslobađanja od naknade i upućuje preporuke organima vlasti radi ujednačavanja te prakse.

Član 18.

Uvid u dokument koji sadrži traženu informaciju vrši se upotrebom opreme kojom raspolaže organ vlasti, osim kada tražilac zahteva da uvid izvrši upotrebom sopstvene opreme.

Organ vlasti izdaje kopiju dokumenta (fotokopiju, audio kopiju, video kopiju, digitalnu kopiju i sl.) koji sadrži traženu informaciju u obliku u kojem se informacija nalazi.

Ako organ vlasti ne raspolaže tehničkim mogućnostima za izradu kopije dokumenta u smislu stava 2. ovog člana, izradiće kopiju dokumenta u drugom obliku.

Ako organ vlasti raspolaže dokumentom koji sadrži traženu informaciju na jeziku na kojem je podnet zahtev, dužan je da tražiocu stavi na uvid dokument i izradi kopiju na jeziku na kojem je podnet zahtev.

Član 19.

Kada organ vlasti ne poseduje dokument koji sadrži traženu informaciju, proslediće zahtev Povereniku i obavestiće Poverenika i tražioca o tome u čijem se posedu, po njegovom znanju, dokument nalazi.

Član 20.

Po prijemu zahteva Poverenik proverava da li se dokument koji sadrži traženu informaciju na koju se zahtev odnosi nalazi u posedu organa vlasti koji mu je prosledio zahtev.

Ako utvrdi da se dokument iz stava 1. ovog člana ne nalazi u posedu organa vlasti koji mu je prosledio zahtev tražioca, Poverenik će dostaviti zahtev organu vlasti koji taj dokument poseduje, osim ako je tražilac odredio drugačije, i o tome će obavestiti tražioca ili će tražioca uputiti na organ vlasti u čijem posedu se nalazi tražena informacija.

Način postupanja, iz stava 2. ovog člana, odrediće Poverenik u zavisnosti od toga na koji će se način efikasnije ostvariti prava na pristup informacijama od javnog značaja.

Ako Poverenik dostavi zahtev organu vlasti iz stava 2. ovog člana, rok predviđen članom 16. ovog zakona počinje da teče od dana dostavljanja.

Član 21.

Na postupak pred organom vlasti primenjuju se odredbe zakona kojim se uređuje opšti upravni postupak, a koje se odnose na rešavanje prvostepenog organa, osim ako je ovim zakonom drugačije određeno.

Tražilac može izjaviti žalbu Povereniku u roku od 15 dana od dostavljanja rešenja organa vlasti, ako:

1) organ vlasti, suprotno članu 16. st. 1. i 3. ovog zakona, odbije da obavesti tražioca o tome da li poseduje određenu informaciju od javnog značaja ili mu je ona inače dostupna, da mu stavi na uvid dokument koji sadrži traženu informaciju, da mu izda odnosno uputi kopiju dokumenta, ili ako to ne učini u propisanom roku;

2) organ vlasti, suprotno članu 16. stav 2. ovog zakona, ne odgovori u propisanom roku na zahtev tražioca;

3) organ vlasti, suprotno članu 17. stav 2. ovog zakona, uslovi izdavanje kopije dokumenta koji sadrži traženu informaciju uplatom naknade koja prevazilazi iznos nužnih troškova izrade te kopije;

4) organ vlasti ne stavi na uvid dokument koji sadrži traženu informaciju na način predviđen članom 18. stav 1. ovog zakona;

5) organ vlasti ne stavi na uvid dokument koji sadrži traženu informaciju, odnosno ne izda kopiju tog dokumenta na način predviđen članom 18. stav 4. ovog zakona.

Protiv rešenja Narodne skupštine, predsednika Republike, Vlade Republike Srbije, Vrhovnog suda Srbije, Ustavnog suda i Republičkog javnog tužioca ne može se izjaviti žalba.

Protiv rešenja iz stava 2. ovog člana može se pokrenuti upravni spor, u skladu sa zakonom, o čemu sud po službenoj dužnosti obaveštava Poverenika.

Član 23.

Na postupak pred Poverenikom primenjuju se odredbe zakona kojim se uređuje opšti upravni postupak a koje se odnose na rešavanje drugostepenog organa po žalbi, osim ako je ovim zakonom drugačije određeno.

Član 24.

Poverenik donosi rešenje bez odlaganja, a najdocnije u roku od 30 dana od dana predaje žalbe, pošto omogući organu vlasti da se pismeno izjasni, a po potrebi i tražiocu.

Poverenik odbacuje žalbu koja je nedopuštena, neblagovremena i izjavljena od strane neovlašćenog lica.

Organ vlasti dokazuje da je postupao u skladu sa svojim obavezama predviđenim ovim zakonom.

Član 25.

Poverenik može po prijavi ili po službenoj dužnosti da donese rešenje kojim utvrđuje da organ vlasti, osim organa iz člana 22. stav 2. ovog zakona, nije izvršio svoje obaveze predviđene ovim zakonom i da mu naloži mere za njihovo izvršenje, pošto prethodno omogući organu vlasti da se pismeno izjasni.

Prijava iz stava 1. ovog člana ne može se podneti u slučajevima kada je ovim zakonom predviđeno pravo na žalbu.

Član 26.

Poverenik preduzima radnje za utvrđivanje činjeničnog stanja koje su neophodne radi donošenja rešenja iz čl. 24. i 25. ovog zakona.

Povereniku će, radi utvrđivanja činjeničnog stanja iz stava 1. ovog člana, biti omogućen uvid u svaki nosač informacije na koji se ovaj zakon primenjuje.

Član 27.

Protiv rešenja Poverenika može se pokrenuti upravni spor.

Član 28.

Rešenja i zaključci Poverenika obavezujući su.

Izvršenje rešenja i zaključaka Poverenika, u slučaju potrebe, obezbeđuje Vlada Republike Srbije.

V. Izbor, položaj i nadležnost Poverenika

Sedište Poverenika

Član 29.

Sedište Poverenika je u Beogradu.

Izbor

Član 30.

Narodna skupština Republike Srbije (u daljem tekstu: Narodna skupština), bira Poverenika na predlog odbora Narodne skupštine nadležnog za informisanje.

Za Poverenika se bira lice s priznatim ugledom i stručnošću u oblasti zaštite i unapređenja ljudskih prava.

Poverenik može biti lice koje ispunjava uslove za rad u državnim organima, koje je završilo pravni fakultet i ima najmanje deset godina radnog iskustva.

Poverenik ne može biti lice koje obavlja funkciju ili je zaposleno u drugom državnom organu ili političkoj stranci.

Poverenik se bira za vreme od sedam godina.

Isto lice može biti birano za Poverenika najviše dva puta.

Član 31.

Povereniku dužnost prestaje istekom mandata, na lični zahtev, kad navrši šezdeset pet godina života i razrešenjem.

Odluku o prestanku dužnosti Poverenika donosi Narodna skupština.

Poverenik se razrešava dužnosti ako bude osuđen za krivično delo na kaznu zatvora, ako trajno izgubi radnu sposobnost, ako obavlja funkciju ili je zaposlen u drugom državnom organu ili političkoj stranci, ako izgubi državljanstvo Republike Srbije ili ako nestručno i nesavesno obavlja posao.

Postupak za razrešenje Poverenika pokreće se na inicijativu jedne trećine narodnih poslanika.

Odbor Narodne skupštine nadležan za informisanje utvrđuje da li postoje razlozi za razrešenje i o tome obaveštava Narodnu skupštinu.

Odbor Narodne skupštine nadležan za informisanje obaveštava Narodnu skupštinu i o zahtevu Poverenika da mu prestane dužnost, kao i o ispunjenju uslova za prestanak dužnosti zbog godina života.

Ako o zahtevu za prestanak dužnosti Narodna skupština ne odluči u roku od 60 dana, smatra se da je istekom tog roka Povereniku prestala dužnost.

U ostalim slučajevima Povereniku dužnost prestaje onog dana koji Narodna skupština navede u svojoj odluci.

Član 32.

Poverenik je samostalan i nezavisan u vršenju svoje nadležnosti.

U vršenju svoje nadležnosti Poverenik neće tražiti, niti primati naloge i uputstva od državnih organa i drugih lica.

Poverenik ima pravo na platu jednaku plati sudije Vrhovnog suda, kao i druga prava po osnovu rada, u skladu sa zakonom, i pravo na naknadu troškova nastalih u vezi sa vršenjem svoje nadležnosti.

Poverenik se ne može pozvati na odgovornost za mišljenje koje je izneo ili predlog koji je dao u vršenju svoje nadležnosti, a u postupku pokrenutom zbog krivičnog dela učinjenog u vršenju svoje nadležnosti ne može biti pritvoren bez odobrenja Narodne skupštine.

Član 33.

Poverenik ima zamenika, koga bira Narodna skupština, na predlog Poverenika.

Poverenik predlaže za svoga zamenika lice koje ispunjava uslove za rad u državnim organima.

Zamenik Poverenika bira se za vreme od sedam godina.

Isto lice može biti birano za zamenika Poverenika najviše dva puta.

Zamenik Poverenika obavlja dužnosti Poverenika u slučaju njegovog odsustva, smrti, isteka mandata, razrešenja, kao i privremene ili trajne sprečenosti Poverenika da vrši svoje nadležnosti.

Zameniku Poverenika prestaje dužnost na način predviđen za prestanak dužnosti Poverenika.

Postupak za razrešenje zamenika Poverenika pokreće se i na inicijativu Poverenika.

Član 34.

Poverenik ima stručnu službu koja mu pomaže u vršenju njegovih nadležnosti.

Poverenik donosi akt, za koji saglasnost daje Narodna skupština, kojim uređuje rad svoje stručne službe. Poverenik samostalno odlučuje, u skladu sa zakonom, o prijemu lica u radni odnos u stručnu službu, rukovođen potrebom profesionalnog i delotvornog vršenja svoje nadležnosti.

Na zaposlene u stručnoj službi poverenika shodno se primenjuju propisi o radnim odnosima u državnim organima.

Finansijska sredstva za rad Poverenika i njegove stručne službe obezbeđuju se u budžetu Republike Srbije.

Član 35.

Poverenik:

1) prati poštovanje obaveza organa vlasti utvrđenih ovim zakonom i izveštava javnost i Narodnu skupštinu o tome;

2) daje inicijativu za donošenje ili izmene propisa radi sprovođenja i unapređenja prava na pristup informacijama od javnog značaja;

3) predlaže organima vlasti preduzimanje mera u cilju unapređivanja njihovog rada uređenog ovim zakonom;

4) preduzima mere potrebne za obuku zaposlenih u državnim organima i upoznavanje zaposlenih sa njihovim obavezama u vezi sa pravima na pristup informacijama od javnog značaja, radi delotvorne primene ovog zakona;

5) rešava po žalbi protiv rešenja organa vlasti kojima su povređena prava uređena ovim zakonom;

6) obaveštava javnost o sadržini ovog zakona, kao i o pravima uređenim ovim zakonom;

7) obavlja i druge poslove određene ovim zakonom.

Član 36.

U roku od tri meseca od okončanja fiskalne godine, Poverenik podnosi Narodnoj skupštini godišnji izveštaj o radnjama preduzetim od strane organa vlasti u primeni ovog zakona, kao i o svojim radnjama i izdacima.

Pored izveštaja iz stava 1. ovog člana, Poverenik podnosi Narodnoj skupštini i druge izveštaje, kada oceni da je to potrebno.

VI. Mere za unapređivanje javnosti rada organa vlasti

Priručnik za ostvarivanje prava

Član 37.

Poverenik, bez odlaganja, na srpskom jeziku i na jezicima koji su u skladu sa zakonom, određeni kao jezici u službenoj upotrebi izdaje i ažurira priručnik sa praktičnim uputstvima za delotvorno ostvarivanje prava uređenih ovim zakonom.

U priručniku iz stava 1. ovog člana mora se naročito navesti sadržina i obim prava na pristup informacijama od javnog značaja kao i načini na koji se ova prava mogu ostvariti.

Obaveza je Poverenika da, putem štampe, elektronskih medija, interneta, javnih tribina i na druge načine, upozna javnost sa sadržinom priručnika iz stava 1. ovog člana.

Član 38.

Organ vlasti odrediće jedno ili više službenih lica (u daljem tekstu: ovlašćeno lice) za odlučivanje o zahtevu za slobodan pristup informacijama od javnog značaja.

Ovlašćeno lice:

1) prima zahteve, obaveštava tražioca o posedovanju informacija i obezbeđuje uvid u dokument koji sadrži traženu informaciju, odnosno dostavlja informaciju na odgovarajući način, odbija zahtev rešenjem, pruža tražiocima neophodnu pomoć za ostvarivanje njihovih prava utvrđenih ovih zakonom;

2) preduzima mere za unapređenje prakse postupanja sa nosačima informacija, prakse održavanja nosača informacija, kao i prakse njihovog čuvanja i obezbeđenja.

Član 39.

Državni organ, najmanje jednom godišnje, izrađuje informator sa osnovnim podacima o svom radu, koji sadrži naročito:

1) opis ovlašćenja, obaveza i organizacione strukture;

2) podatke o budžetu i sredstvima rada;

3) podatke u pogledu vrsta usluga koje neposredno pruža zainteresovanim licima;

4) postupak podnošenja zahteva državnom organu, odnosno ulaganja žalbi protiv njegovih odluka, radnji ili propusta;

5) pregled zahteva, žalbi i drugih neposrednih mera preduzetih od strane zainteresovanih lica, kao i odluka državnog organa povodom podnetih zahteva i uloženih žalbi, odnosno odgovora na druge neposredne mere preduzete od strane zainteresovanih lica;

6) podatke o načinu i mestu čuvanja nosača informacija, vrsti informacija koje poseduje, vrsti informacija koje stavlja na uvid, kao i opis postupka podnošenja zahteva;

7) imena starešina državnog organa i opis njihovih ovlašćenja i dužnosti, kao i postupaka po kojima oni donose odluke;

8) pravila i odluke državnog organa koji se tiču javnosti rada tog organa (radno vreme, adresa, kontakt telefoni, identifikaciona obeležja, pristupačnost licima sa posebnim potrebama, pristup sednicama, dopuštenost audio i video snimanja i sl), kao i svako autentično tumačenje tih odluka;

9) pravila i odluke o isključenju i ograničenju javnosti rada državnog organa, kao i njihovo obrazloženje.

Državni organ će zainteresovanom licu, bez naknade, omogućiti uvid u informator, odnosno dati mu primerak informatora, uz naknadu nužnih troškova.

Član 40.

Poverenik izdaje uputstvo po kojem se objavljuje informator iz člana 39. ovog zakona i pruža savete, na zahtev državnog organa, u cilju pravilnog, potpunog i blagovremenog ispunjenja obaveze objavljivanja informatora.

Član 41.

Organ vlasti će održavati nosače informacija tako da omogući ostvarenje prava na pristup informacijama od javnog značaja, u skladu sa ovim zakonom.

Član 42.

Radi delotvorne primene ovog zakona, državni organ sprovodi obuku zaposlenih i upoznavanje zaposlenih sa njihovim obavezama u vezi sa pravima uređenim ovim zakonom.

Obuka zaposlenih iz stava 1. ovog člana, obuhvatiće naročito: sadržinu, obim i značaj prava na pristup informacijama od javnog značaja, postupak ostvarivanja ovih prava, postupanje sa nosačima informacija, njihovo održavanje i čuvanje, kao i vrste podataka koje je državni organ dužan da objavljuje.

Član 43.

Ovlašćeno lice državnog organa podnosi godišnji izveštaj Povereniku o radnjama tog organa, preduzetim u cilju primene ovog zakona, koji sadrži podatke o:

1) broju podnetih zahteva, broju potpuno ili delimično usvojenih zahteva, kao i o broju odbačenih i odbijenih zahteva;

2) broju i sadržini žalbi protiv rešenja kojima se odbacuje ili odbija zahtev;

3) ukupnom iznosu naplaćenih naknada za ostvarivanje prava na pristup informacijama od javnog značaja;

4)merama preduzetim u vezi sa obavezom objavljivanja informatora;

5) merama preduzetim u vezi sa održavanjem nosača informacije;

6) merama preduzetim u vezi sa obukom zaposlenih.

VII. Naknada štete

Član 44.

Organ vlasti odgovara za štetu nastalu time što javno glasilo nije moglo da objavi informaciju pošto mu je neopravdano uskratio ili ograničio prava na pristup informacijama od javnog značaja iz člana 5. ovog zakona, odnosno time što je novinar ili javno glasilo stavljen u bolji položaj suprotno odredbi člana 7. ovog zakona.

VIII.Nadzor

Član 45.

Nadzor nad sprovođenjem ovog zakona vrši ministarstvo nadležno za poslove informisanja.

Član 46.

Novčanom kaznom od 5.000 do 50.000 dinara kazniće se za prekršaj ovlašćeno lice u organu vlasti ako organ vlasti:

1) postupi protivno načelu jednakosti (član 6);

2) diskriminiše novinara ili javno glasilo (član 7);

3) ne označi nosač informacije, gde je i kada tražena informacija

objavljena (član 10. stav 2);

4) ne saopšti istinitu i potpunu informaciju, odnosno ne omogući

uvid u dokument koji sadrži istinitu i potpunu informaciju (član

11);

5) tražiocu ne stavi na uvid dokument i ne izradi kopiju dokumenta na

jeziku na kojem je podnet zahtev (član 18. stav 4);

6) odbije da primi zahtev, ne obavesti tražioca o posedovanju informacije

ili ne obezbedi uvid u dokument koji sadrži traženu informaciju,

odnosno ne uputi kopiju dokumenta na odgovarajući način, ne

donese rešenje o odbijanju zahteva i odbije da pruži tražiocima

neophodnu pomoć za ostvarivanje njihovih prava (član 38. stav 2. tačka 1) .

Član 47.

Novčanom kaznom od 5.000 do 50.000 dinara kazniće se za prekršaj odgovorno lice u državnom organu ako državni organ propusti da izradi informator sa propisanim podacima o svom radu (član 39).

Član 48.

Novčanom kaznom od 5.000 do 50.000 dinara kazniće se za prekršaj ovlašćeno lice u državnom organu ako propusti da podnese godišnji izveštaj Povereniku o radnjama tog organa, preduzetim u cilju primene ovog zakona, sa propisanim podacima (član 43).

X. Završne odredbe

Član 49.

Organi vlasti imenovaće ovlašćena lica za rešavanje o zahtevima na slobodan pristup informacijama od javnog značaja u roku od 30 dana od stupanja na snagu ovog zakona.

Narodna skupština izabraće Poverenika u roku od 45 dana od od stupanja na snagu ovog zakona.

Član 50.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku Republike Srbije“.

OBRAZLOŽENjE

I. Ustavni osnov

Ustavni osnov za donošenje ovog zakona sadržan je u odredbi člana 72. stav 1. tačka 2. Ustava Republike Srbije prema kojoj Republika Srbija uređuje i obezbeđuje «ostvarivanje i zaštitu sloboda i prava čoveka i građanina», kao i u odredbi člana 72. stav 1. tačka 6. Ustava prema kojoj Republika Srbija uređuje i obezbeđuje «sistem u oblasti javnog obaveštavanja».

II. Razlozi za donošenje zakona

Četiri su glavna razloga za donošenje ove vrste zakonskog teksta.

– Prvo, savremena demokratska društva počivaju na ideji da javnost ima opravdani interes da zna sve o državnim poslovima, odnosno da se o efikasnoj kontroli rada državnih organa od strane građana može govoriti samo ako su informacije kojima raspolažu državni organi slobodno dostupne svima. U tom smislu se kaže da dostupnost informacija od javnog značaja vodi ostvarenju racionalnog demokratskog ideala: slobodan pristup informacijama kojima raspolažu državni organi čini građane bolje informisanim i time sposobnim da obezbede javnu odgovornost državnih službenika, što minimalizuje rizik od zloupotrebe moći i time osigurava ljudska prava i slobode, obnavljajući ciklus demokratske racionalnosti.

– Drugo, novinari i javna glasila u demokratskom društvu, kao uši i oči javnosti, imaju specifičnu ulogu kontrolora rada državnih organa, a upravo pravila o dostupnosti informacija od javnog značaja obezbeđuju novinarima uslove za efikasno prikupljanje podataka o radu državnih organa.

– Treće, uporednopravna iskustva govore u prilog tezi da pravna pravila o slobodnom pristupu informacija od javnog značaja reflektuje stepen razvoja demokratije u svakom društvu. Danas se napredna demokratska društva prepoznaju, između ostalog, i po tome da li su donela zakon o slobodnom pristupu informacijama kojima raspolažu državni organi, kao i da li je taj zakonski tekst u skladu sa najvišim pravnim standardima u ovoj oblasti.

– Četvrto, Komitet ministara Saveta Evrope, panevropske organizacije za zaštitu ljudskih prava čiji je član zajednica Srbije i Crne Gore postala nedavno, 3. aprila 2003. godine, u februaru 2002. godine doneo je Preporuku državama članicama o pristupu javnim dokumentima. Ovim aktom Savet Evrope je pozvao države članice da u cilju obezbeđenja interesa pojedinaca u savremenim pluralističkim i demokratskim društvima za efikasnom kontrolom rada državnih organa, donesu pravna pravila koja će reflektovati ove interese. Istovremeno, u Preporuci Komiteta ministara definisani su pravni standardi kojih se prilikom donošenja novih pravila treba držati, a koji se u najvećoj meri poklapaju sa rešenjima predloženog zakona. Dakle, rečju, usvajanjem ovog zakona, poslanici Narodne skupštine ispunili bi zahtev Saveta Evrope i u ovoj oblasti, i to neposredno po samom prijemu u Savet Evrope.

III. Obrazloženje pojedinih rešenja

– Osnovne odredbe (Odeljak I, članovi 1–8)

U osnovnim odredbama određen je sam predmet zakona. Definisan je zakonski pojam informacije od javnog značaja kojom raspolaže organ javne vlasti za koju se kaže da je to informacija o svemu onome o čemu bilo ko ima opravdani interes da zna, bez obzira na to da li je izvor informacije organ javne vlasti ili koje drugo lice, na nosač informacije, na mesto pohranjivanja informacije, na to po čijem nalogu, u čije ime, odnosno za čiji račun je informacija pohranjena, na datum nastanka informacije, na način saznavanja informacije ili drugo svojstvo informacije.

Zatim je ova zakonska definicija operacionalizovana formulisanjem dve grupe pravila. Daljim odredbama definisan je pojma organa javne vlasti koji obuhvata ne samo sve državne organe, organe teritorijalne autonomije i lokalne samouprave, već i lica kojima je povereno vršenje javnih ovlašćenja, kao i pravna lica koje osniva ili finansira u celini, odnosno u pretežnom delu, državni organ.

Utvrđena je i zakonska pretpostavkama o postojanju opravdanog interesa javnosti da zna kao konstitutivnog elementa pojma informacije od javnog značaja. Tako se, pre svega, utvrđuje da opravdani interes javnosti da zna postoji uvek kada se radi o informacijama koje se odnose na ugrožavanje, odnosno zaštitu zdravlja stanovništva i prirodne sredine. Dakle, organu javne vlasti u ovom slučaju ne bi bilo dopušteno da dokazuje da na primer, jedna zaraza, epidemija, ekološka katastrofa i sl. predstavlja tajnu. Osim toga, kaže se da se smatra da opravdani interes javnosti da zna postoji i ako se radi o informacijama koje su nastale u radu ili u vezi sa radom organa vlasti, zatim informacijama koje su pohranjene kod organa vlasti ili koje su pohranjene po nalogu, u ime, odnosno za račun organa vlasti, kao i informacijama koje su starije od dvadeset godina. U ovim slučajevima, za razliku od prethodno navedenih tzv. «privilegovanih informacija» organ javne vlasti mogao bio da dokazuje da opravdani interes javnosti da zna u konkretnom slučaju ne postoji.

U daljem tekstu ovog odeljka određuje se sadržina prava garantovanih zakonom, kao i osnovni oblik njihovog ograničenja. Tako se predviđa da svako ima četiri osnovna zakonska prava, naime pravo da mu bude saopšteno da li organ javne vlasti poseduje određenu informaciju od javnog značaja, odnosno da li mu je ona inače dostupna, zatim pravo na uvid u dokument koji sadrži informaciju od javnog značaja, pravo na kopiju tog dokumenta kao i pravo na dostavu. Takođe, definiše se princip zabrane diskriminacije, odnosno načelo jednakosti u korišćenju prava.

Najzad, poslednji član ovog odeljka sadrži opšte pravilo o ograničenju zakonskih prava. Za dopuštenost ograničenja u svakom konkretnom slučaju zahteva se zadovoljenje sledećih uslova: lista ograničenja mora biti propisana ovim zakonom, ograničenje mora biti neophodno u demokratskom društvu, cilj ograničenja može biti samo zaštita od ozbiljne povrede na ustavu ili zakonu zasnovanog interesa i najzad, interes koji se štiti ograničenjem mora da preteže nad interesom javnosti da zna.

jama od javnog značaja (Odeljak II, članovi 9–14)

Lista ograničenja prava na pristup informacijama od javnog značaja, standardizovana je u uporednom pravu i u zakonu je svedena na sledeće izuzetke: organ vlasti neće tražiocu obezbediti pristup informacijama od javnog značaja ako bi time ugrozio život, zdravlje, sigurnost ili koje drugo važno dobro nekog lica; ugrozio, omeo ili otežao sprečavanje ili otkrivanje krivičnog dela, optuženje za krivično delo, vođenje pretkrivičnog postupka, vođenje sudskog postupka, izvršenje presude ili sprovođenje kazne, ili koji drugi pravno uređeni postupak, ili fer postupanje i pravično suđenje; ozbiljno ugrozio odbranu zemlje ili javnu bezbednost; bitno umanjio sposobnost vlade da upravlja ekonomskim procesima u zemlji, ili bitno otežao ostvarenje opravdanih ekonomskih interesa; učinio dostupnim informaciju ili dokument za koji je propisima ili službenim aktom zasnovanim na zakonu određeno da se čuva kao tajna, odnosno koji je dostupan samo određenom krugu lica a zbog čijeg bi odavanja mogle nastupiti teške pravne ili druge posledice po interese zaštićene zakonom koji pretežu nad interesom za pristup informaciji.

Pristup informacijama kojima raspolažu organi javne vlasti nikada nije garantovan kao apsolutno pravo. Naprotiv, svaki pravni sistem poznaje pravila kojima se ograničava pravo javnosti da zna u posebnim slučajevima, npr. zaštite državne ili vojne tajne, efikasnosti pravosuđa i sl. Ono do čega je stalo u modernom zakonu o pristupu informacijama od javnog značaja, jeste međunarodnopravni standard da ograničenja zakonskih prava ne smeju da budu ad hoc arbitrarno određivana od strane organa javne vlasti, već da moraju biti propisana u samom zakonskom tekstu.

U ovom odeljku određeni su slučajevi kada organ javne vlasti može da uskrati odnosno ograniči prava na pristup informacijama od javnog značaja. To će, pre svega, biti slučaj ako se radi o tzv. zloupotrebi prava na pristup informacijama od javnog značaja, npr. ako je traženje informacija prekomerno u smislu da isto lice trideset dana uzastopno zahteva uvid u isti dokument ili u drugim sličnim situacijama. Dalje, organ javne vlasti ne mora da postupi po zahtevu tražioca ako je tražena informacija već objavljena i dostupna u zemlji ili na internetu. Takođe, organ javne vlasti je ovlašćen da razdvoji traženu informaciju i to u smislu da samo za jedan deo informacije za koji ne postoje ograničavajuće okolnosti omogući ostvarivanje prava, dok bi za drugi deo informacije za koji važe posebna organičenja koja proizlaze iz zahteva za zaštitu privatnosti ličnog imena, adrese ili drugog podatka ili drugog relevantnog zahteva, odbio tražiočev zahtev.

Najzad, iz opšteg pravnog režima pristupa informacijama od javnog značaja isključene su one informacije koje nisu javnog karaktera, odnosno one koje se odnose lično na određeno lice. U tom smislu u zakonu je određeno da organ javne vlasti neće udovoljiti zahtevu tražioca ako bi time povredio pravo na privatnost, pravo na ugled ili koje drugo pravo lica na koje se tražena informacija lično odnosi.

U svim navedenim slučajevima važi opšte pravilo po kome organ javne vlasti neće udovoljiti zahtevu tražioca ako bi time ozbiljno povredio opravdani interes koji preteže nad interesom tražioca za slobodnim pristupom informacijama od javnog značaja.

– Postupak pred organom javne vlasti

(Odeljak III, članovi 15–21)

Ovaj odeljak sadrži pravila o načinu ostvarenja prava garantovanih zakonom u postupku pred organom javne vlasti. Tako, pre svega, zakon određuje pravila koja se odnose na sam zahtev za pristup informacijama od javnog značaja, odnosno na dopuštenost i urednost zahteva. U okviru ovog dela zakonskog teksta posebnu pažnju zaslužuje pravilo da tražilac ne mora da navede razloge za podneti zahtev, odnosno da nema obavezu da navede zbog čega zahteva ostvarenje svojih prava.

Dalje, zakonski tekst sadrži pravila o odlučivanju organa javne vlasti o zahtevu, dakle, o roku u kome je dužan da odgovori na zahtev, o tzv. ćutanju administracije, o načinu stavljanja dokumenta na uvid, o vremenu kada se vrši uvid i o odbijanju zahteva.

Tekst zakona se u okviru ovog odeljka bavi i pitanjem naknade nužnih troškova za izradu kopije dokumenta koji sadrži traženu informaciju, kao i pitanjem oslobađanja od obaveze plaćanja ove naknade.

Takođe, određena su i pravila koja se odnose na tehničke uslove za stavljanje na uvid dokumenta koji sadrži traženu informaciju i izradu kopije ovog dokumenta.

Najzad, formulisana su pravila o obavezi organa javne vlasti da prosledi primljeni zahtev Povereniku za javne informacije u slučaju kada nađe da se dokument koji sadrži traženu informaciju ne nalazi u njegovom posedu, kao i pravila o postupanju Poverenika u ovom slučaju.

– Postupak pred Poverenikom

(Odeljak IV, članovi 22–28)

Ovaj odeljak sadrži pravila o zaštiti prava tražioca u postupku pred Poverenikom za informacije od javnog značaja i to, pre svega, odredbe o pravu na pritužbu Povereniku na odluku organa javne vlasti ili u slučaju tzv. «ćutanja administracije», kao i odredbe o postupku rešavanja Poverenika o podnetoj pritužbi. Zatim, tu se nalaze i odredbe o samostalnom sprovođenju istrage od strane Poverenika, odnosno njegovom pravu da sam ostvari uvid u dokument koji sadrži traženu informaciju i da dobije kopiju tog dokumenta. Najzad, ovaj odeljak sadrži i odredbe o pravnoj snazi, odnosno obaveznosti rešenja i zaključaka Poverenika za informacije od javnog značaja, kao i odredbe o pravnom leku protiv njegovih odluka.

– Izbor, položaj i nadležnosti Poverenika

(Odeljak V, članovi 29–36)

Institucija Poverenika za informacije od javnog značaja predstavlja jedan od klasičnih međunarodnopravnih standarda u ovoj oblasti. To znači da se o izuzetno važnim poslovima zaštite prava javnosti da zna u uporednopravnoj praksi uobičajeno brine institucija poput Ombudsmana, ali ne opšti Ombudsman za zaštitu ljudskih prava, već Ombudsman posebnog tipa, u našem slučaju Poverenik za informacije od javnog značaja. U skladu sa ovim standardom, zakon sadrži, pre svega, odredbe kojima se ustanovljava Poverenik za informacije od javnog značaja.

Takođe, zakon definiše precizna pravila o izboru Poverenika i prestanku njegovog mandata, odnosno njegovom razrešenju, pravila koja se u velikoj meri oslanjaju na pravila o imenovanju i razrešenju sudija. Osim toga, tu su i odredbe koje se odnose na položaj Poverenika prema drugim državnim organima, imunitet od odgovornosti i materijalne prinadležnosti. Osnovna ideja na kojoj počivaju ove odredbe jeste osiguranje posebnog nezavisnog položaja Poverenika, odnosno stvaranje adekvatnog ambijenta za njegov efikasan rad, koji bi u svemu trebalo da bude neometan od strane državnih organa.

Najzad, u ovom odeljku sadržana su i pravila o zameniku Poverenika i njegovoj stručnoj službi, kao i o nadležnostima Poverenika, i posebno o njegovoj obavezi podnošenja izveštaja Narodnoj skupštini.

– Mere za unapređivanje javnosti rada organa vlasti

(Odeljak VI, članovi 37–43)

Važan deo međunarodnopravnih standarda u ovoj oblasti posvećen je osiguranju aktivnog učešća državnih organa u efikasnom ostvarivanju prava na pristup informacijama od javnog značaja. U tom smislu zakon predviđa nekoliko različitih pravnih mehanizama za ostvarivanje ovog cilja. Najpre, Poverenik za informacije od javnog značaja, ima obavezu da objavi i održava ažurnim priručnik sa praktičnim uputstvima za delotvorno ostvarivanje zakonskih prava. Poverenik ima obavezu da putem javnih glasila i na druge načine upoznaje javnost sa sadržinom priručnika. Takođe, Poverenik izdaje i ažurira pravilnik o postupanju organa javne vlasti sa nosačima informacija, održavanju nosača informacija, njihovom pohranjivanju i obezbeđenju, kao i o upućivanju nosača informacije Arhivu Srbije ili drugom nadležnom organu.

Sa druge strane, organ javne vlasti ima obavezu da imenuje portparola koji između ostalog prima zahteve i pruža tražiocima neophodnu pomoć za ostvarivanje njihovih prava, prima pritužbe na rad organa vlasti i stara se o nosačima informacija. Takođe, državni organ ima obavezu objavljivanja redovnog godišnjeg informatora sa podacima o svom radu, a naročito opis njegovih ovlašćenja, obaveza i organizacione strukture, podatke o budžetu i sredstvima rada, podatke u pogledu vrsta usluga, koje neposredno pruža zainteresovanim licima, postupak podnošenja zahteva državnom organu, odnosno ulaganja pritužbi protiv njegovih odluka, radnji ili propusta, podatke o načinu i mestu pohranjivanja nosača informacija, vrsti informacija koje poseduje, vrsti informacija koje stavlja na uvid, kao i opis postupka podnošenja zahteva, imena starešina državnog organa i opis njihovih ovlašćenja i dužnosti, kao i postupaka po kojima oni donose odluke, pravila i odluke državnog organa koji se tiču javnosti rada tog organa (radno vreme, adresa, kontakt telefoni, identifikaciona obeležja, pristupačnost licima sa posebnim potrebama, pristup sednicama, dopuštenost audio i video snimanja i sl.), pravila i odluke o isključenju i organičenju javnosti rada državnog organa i sl.

Dalje, državni organ ima obavezu da sprovede obuku zaposlenih koja se odnosi na sledeće teme: sadržinu, obim i značaj prava na pristup informacijama, postupak ostvarivanja ovih prava, postupanje sa nosačima informacija, njihovo održavanje i čuvanje, isključenje odgovornosti izvora informacije, kao i vrste podataka koje je državni organ dužan da objavljuje. Najzad, portparol državnog organa je dužan da Povereniku za informacije od posebnog značaja podnese redovan godišnji izveštaj sa podacima bitnim za ostvarivanje prava na pristup javnim informacijama.

Naknada štete (Odeljak VII, član 44)

Prema zakonskom rešenju, organi javne vlasti odgovaraju za štetu nastalu time što javno glasilo nije moglo da objavi informaciju pošto mu je organ vlasti neopravdano uskratio ili ograničio prava na pristup informacijama od javnog značaja, odnosno time što je organ vlasti postupio suprotno zakonskoj odredbi o zabrani diskriminacije o pristupu informacijama od javnog značaja.

Nadzor (Odeljak VIII, član 45)

Nadzor nad sprovođenjem ovog zakona vrši ministarstvo nadležno za poslove informisanja.

Kaznene odredbe (Odeljak IH, članovi 46–48)

Za kršenje odredbi ovog zakona u sferi prekršajnih sankcija predložene su novčane kazne čiji bi nominalni iznos trebalo da predstavlja podsticaj za zaposlene u organima vlasti da poštuju svoje zakonske obaveze.

IV. Finansijska sredstva za sprovođenje zakona

Za sprovođenje ovog zakona potrebna su finansijska sredstva za rad Poverenika za informacije od javnog značaja, rad njegove službe i za sprovođenje njegovih ovlašćenja i zakonskih obaveza, kao što je objavljivanje priručnika, pravilnika i sl. Za ostvarivanje ovih funkcija potrebno je u budžetu RS izdvojiti, do kraja 2004 godine, sredstva u iznosu od pet miliona dinara. Zakonom o budžetu Republike Srbije za 2004. («Službeni glasnik RS», broj 33/04) nisu predviđena sredstva za sprovođenje ovog zakona.

Ostavite komentar