Strategija podsticanja rađanja

Na osnovu člana 45. stav 1. Zakona o Vladi („Službeni glasnik RS”, br. 55/05, 71/05 – ispravka, 101/07, 65/08, 16/11, 68/12 – US, 72/12, 7/14 – US i 44/14),

Vlada donosi

Rađanje dece, kao pozitivna prirodna komponenta populacione dinamike, neposredno utiče na revitalizaciju obima stanovništva i njegove starosne strukture. Ono vrši ove dve važne demografske funkcije samo ako njegov nivo zadovoljava najmanje potrebe prostog obnavljanja stanovništva. Otuda se svaki nivo rađanja koji onemogućava revitalizaciju obima stanovništva i njegove starosne strukture označava kao nedovoljno rađanje, koje pre ili kasnije vodi u depopulaciju i prekomerno starenje. Kritičnost nedovoljnog rađanja je tim veća, što je ono duboko uslovljen, samim tim dugoročan fenomen koji se sporo menja i što je, u uslovima niskog nivoa mortaliteta stanovništva, osnovni prirodni dinamičan faktor demografskih promena.

Indikator koji se najčešće koristi za praćenje nivoa rađanja jedne populacije naziva se stopa ukupnog fertiliteta. U uslovima niske smrtnosti, kakva je tipična za savremena društva, nivo stope ukupnog fertiliteta potreban za prostu reprodukciju stanovništva iznosi u proseku 2,1 živorođeno dete tokom reproduktivnog perioda žene. Pošto je u pitanju sintetička mera, treba naglasiti da je pojam prostog obnavljanja ili zamene generacija jedan visoko stilizovan teorijski model stacionarne populacije, koji nema puno veze sa stvarnim održavanjem obima savremenih populacija, jer njih odlikuju nepravilne starosne strukture, koje su pod uticajem migracija odnosno promena u nivou mortaliteta. Stoga, nivoi rađanja koji bi vodili ka konstantnoj veličini populacije neizbežno variraju tokom vremena i mogu biti značajno različiti od 2,1. Drugim rečima, stopa ukupnog fertiliteta od 2,1 deteta po ženi, kao nivo potreban za prosto obnavljanje stanovništva, predstavlja model u idealnom slučaju, koji nam služi da ocenimo koliko se neka stvarna populacija približava ili udaljava od ove teorijske ravnoteže.

Nedovoljno rađanje, pored neposrednih uticaja na demografski razvitak, deluje i posredno, što ga čini još značajnijim faktorom sa dalekosežnim posledicama. Ovu vrstu uticaja ono vrši preko starosne strukture ukupnog stanovništva, pošto u uslovima sve bržeg starenja stanovništva opšti mortalitet raste i time dodatno minimizira efekte fertiliteta, koje su ionako ograničeni usled nedovoljnog nivoa rađanja. Pored toga, međusobna uslovljenost neposrednih i posrednih uticaja ovog fenomena rezultira time da tragovi nedovoljnog rađanja u starosnoj strukturi dugo traju, tako da se, i u uslovima porasta reprodukcije do potreba prostog obnavljanja, depopulacija i starenje stanovništva određeno vreme nastavljaju, što predstavlja negativan populacioni momentum. Važnost ovog uticaja je tim veća što gubici u broju stanovnika nastali za vreme depopulacije ne mogu da se nadoknade dostizanjem nivoa reprodukcije koji obezbeđuje prosto obnavljanje, već samo ukoliko nivo reprodukcije stanovništva određeno vreme bude iznad potreba prostog obnavljanja. Pritom, što duže traje period nedovoljnog rađanja, duže vremena je potrebno da stope rađanja budu iznad nivoa zamene generacija da bi se veličina populacije povratila na obim koji je imala pre početka smanjenja.

Prepoznatljiva karakteristika demografskog razvoja Republike Srbije je, već decenijama, broj novorođenčadi koji je značajno ispod nivoa potrebnog za prirodno obnavljanje stanovništva. Generalni obrazac promena u stopama rađanja nakon Drugog svetskog rata u Republici Srbiji je bio sličan onom koji je registrovan u većini evropskih država: nakon posleratnog kompenzacionog fertiliteta sa nivoima rađanja značajno iznad proste reprodukcije (tzv. baby-boom), usledio je pad na nivo prostog obnavljanja, a zatim pad ispod ovog nivoa. Glavna razlika u odnosu na ovaj evropski obrazac je da se u Republici Srbiji ,,eksplozija rađanja” završila gotovo 15 godina ranije, što je dovelo do toga da se naše društvo suočilo sa fenomenom nedovoljnog rađanja još sredinom prošlog veka. Već u 1971. godini, stopa ukupnog fertiliteta bila je za oko 15% niža od potreba proste zamene generacija u području centralne Srbije, odnosno za gotovo 20% u AP Vojvodini. U tom intervalu, vrednosti stopa se uglavnom stabilizuju u sledeće dve decenije na oba područja.

Od kraja 1980-ih, slično trendu zabeleženom u bivšim komunističkim državama, registrovan je novi pad stope rađanja u Republici Srbiji, koji je doveo do njenog istorijskog minimuma. U području centralne Srbije, stopa ukupnog fertiliteta između 1988. i 1999. opala je sa 1,85 na 1,40, a u AP Vojvodini sa 1,79 na 1,43 deteta po ženi. Od tada, sa izuzetkom perioda blagog porasta 2001-2004. u području centralne Srbije, stopa se nije bitnije menjala na republičkom nivou, zadržavajući se ispod vrednosti od 1,5 deteta po ženi. Prema poslednje dostupnim podacima, koji se odnose na 2016. godinu, stopa ukupnog fertiliteta u Republici Srbiji iznosi 1,46, što je ispod evropskog proseka, koji iznosi 1,58 deteta po ženi. Drugim rečima, nivo rađanja je u kontinuitetu od 1999. čak za 30% niži od potreba prostog obnavljanja stanovništva, kada se Republika Srbija posmatra kao celina, što znači da će generacije žena koje budu rađale u periodu 2017-2034. godine biti gotovo za trećinu manje u odnosu na generacije koje su rađale u periodu 1999-2016. godine. Ipak, tokom ovog poslednjeg pada stope rađanja, njen nivo u Republici Srbiji nije dostigao najniže vrednosti kakve su zabeležene na evropskom kontinentu početkom 21. veka, što je još uvek nedovoljno istražen fenomen na koga je svakako imao uticaj ne tako nagao prelaz iz socijalizma ka tržišnoj ekonomiji i individualističkom konceptu zapadnog društva, kakav su doživele zemlje bivšeg Istočnog bloka.

Završetak tranzicije fertiliteta, u vidu pada stope rađanja na nivo ispod potrebnog za prosto obnavljanje stanovništva, podrazumevao je i tranziciju u starosnom obrascu rađanja. Počev od kasnih 1980-ih godina, stope rađanja žena mlađih od 25 godina počele su naglo da opadaju uz istovremeni sporiji porast stopa kod žena starijih od 30 godina. Ova pojava je naročito izražena u starosnim grupama 20-24, odnosno 30-34 godine s obzirom da su one zamenile svoja mesta u pogledu doprinosa ukupnom nivou fertiliteta, tako da stariju grupu odlikuje viša stopa rađanja prvi put u poslednjih 60 godina. Kao rezultat, najviše stope rađanja u 21. veku odnose se na žene stare 25-29 godina (i pored nedavnog smanjenja), a odmah zatim na majke u grupi 30-34 godine. Početak odlaganja rađanja u Srbiji se poklopio sa početkom poslednjeg značajnog pada stope ukupnog fertiliteta, krajem 1980-ih, slično trendu zabeleženom u drugim bivšim socijalističkim zemljama. Stoga je vrlo uočljiv porast prosečne starosti majke pri rođenju deteta sa 25,9 godina u 1991. na 29,6 godina u 2016. godine. Međutim, pojava odlaganja rađanja ne mora nužno voditi ka niskoj ili veoma niskoj stopi ukupnog fertiliteta, što potvrđuju primeri Irske, Švedske, Norveške ili Danske, kod kojih je prosečna starost majke pri rođenju deteta viša za 1,5-2 godine nego u Srbiji. Ovo je u saglasnosti sa tumačenjem po kome faktor odlaganja rađanja gubi na značaju sa napretkom druge demografske tranzicije koja u najrazvijenijim društvima omogućava ,,nadoknađivanje propuštenog” kroz relativno visoke stope rađanja u kasnijem dobu. U tom slučaju, ključna grupa determinanti niskog ukupnog fertiliteta ostaju različita strukturna i institucionalna ograničenja, što ukazuje da mere institucionalnog karaktera mogu imati efekta na fenomen nedovoljnog rađanja dece.

Osim što je u našoj zemlji pojava odlaganja rađanja i dalje važan faktor niskog fertiliteta, zabrinjavaju rezultati analize kohortne stope fertiliteta prema rezultatima Popisa 2011. godine. Na osnovu stopa kumulativnog fertiliteta generacija žena koje su rađale tokom 1990-ih i u prvoj deceniji 21. veka u Republici Srbiji, a koje su u vreme popisa 2011. bile na izlasku iz svog reproduktivnog doba, može se prognozirati prekid višedecenijske stabilizacije niskog nivoa završenog fertiliteta, odnosno njegov pad ispod 1,8 deteta po jednoj ženi, koji je odlikovao prethodne generacije. Uzrok tome je u odloženim rađanjima koja nisu nadoknađena , kao i porastu udela žena bez dece ili sa jednim detetom, slično nalazima u drugim bivšim socijalističkim državama. Pritom je potvrđeno da u Srbiji postoji jasna veza između broja živorođene dece i prosečne starosti majke pri rođenju prvog deteta u smislu da se sa porastom broja živorođene dece, smanjuju intervali između sukcesivnih porođaja, što ukazuje na važnost sprovođenja mera vezanih za raniji ulazak u roditeljstvo.

Fenomen nedovoljnog rađanja dece je duboko uslovljen proces koji nije uspelo da izbegne nijedno razvijeno društvo. No, nedovoljno rađanje dece nije realnost samo u razvijenim zemljama niti isključivo zapadne civilizacije, budući da se, prema proceni Ujedinjenih nacija, sa ovim fenomenom danas suočavaju 83 države sveta, odnosno 46 % svetske populacije uključujući ceo evropski kontinent, ali i neke od najmnogoljudnijih zemalja – Kinu, SAD, Brazil, Rusiju, Japan, Vijetnam, Nemačku, Iran, Tajland i Veliku Britaniju. Pritom su neke od ovih država sve do nedavno bile sinonim veoma visokog fertiliteta.

Broj rođene dece odnosno stope rađanja jedne populacije u nekom vremenskom periodu rezultat su zbira odluka o rađanju svake pojedinačne osobe koja se tada nalazi u svom reproduktivnom dobu. Stoga je bitno razumeti da je individualno reproduktivno ponašanje uzrokovano kombinacijom mikro i makro uslova – individualnim, poput starosti, broja dece, obrazovnog nivoa ili poslovnog statusa, odnosno društvenim, koje čine kulturne, ekonomske i institucionalne okolnosti date zemlje ili regiona. Interakcija ova dva nivoa u današnjem civilizacijskom trenutku manifestuje se kroz tri osnovne grupe faktora koje utiču na nizak nivo fertiliteta: kulturne, strukturne i tehnološke promene. Strukturne promene su vezane za proces industrijalizacije i urbanizacije, razvoj uslužnog sektora i osnaživanje položaja žene, a tehnološke najčešće za savremene metode kontrole rađanja i široku upotrebu informacionih tehnologija. Pojedini autori, pak, obeležavaju kulturne promene, kao što su porast značaja individualnih vrednosti i samoostvarenja, kao glavne uzorke smanjenja fertiliteta.

U osnovi savremenog reproduktivnog ponašanja nalaze se neki od bitnih faktora koji su deo naše civilizacije, bilo da predstavljaju njena pozitivna dostignuća ili njene izrazite slabosti. Tako su, između ostalog, na jednoj strani emancipacija i individualizam, nuklearna porodica i izmenjen položaj žene i dece u njoj, insistiranje na kvalitetu sopstvenog života i kvalitetu života deteta, liberalan zakon o abortusu i dostupnost efikasne kontracepcije, a na drugoj materijalistička svest sa potrošačkim mentalitetom i lični život, razuđeniji nego ikada ranije. U novom sistemu vrednosti roditeljstvo je zadržalo visoko mesto. No, izmenila se njegova suština. Dete se, pre svega, rađa da bi se zadovoljile psihološke i emotivne potrebe roditelja, što se ostvaruje sa jednim ili najviše dvoje dece. Zapravo, subjektivni osećaj blagostanja je, sa porastom individualističkih vrednosti, postao važna determinanta fertiliteta, koja značajno olakšava razumevanje fenomena niskog fertiliteta i odloženog rađanja. Većina roditelja će imati jedno ili dvoje dece bez obzira što ekonomski troškovi njihovog podizanja mogu biti znatni, ali su retki oni sa troje ili više dece, što se svakako može objasniti i smanjivanjem subjektivnog osećaja blagostanja u vezi sa višim redovima rađanja. Iz tog razloga, ne čude nalazi nedavnih istraživanja u ekonomski i tehnološki najrazvijenijim društvima 21. veka da, prilikom odluke o rađanju drugog deteta, veći značaj može imati kompletno iskustvo roditelja u vezi sa rađanjem i prvim godinama života prvorođenog deteta u odnosu na ekonomsku cenu njegovog podizanja. Stoga je potrebno da se posebna pažnja prilikom formulisanja mera za podsticanje rađanja posveti faktorima koji utiču na subjektivni osećaj blagostanja novih roditelja.

Istovremeno, u uslovima kada je rađanje dece oslobođeno moralnog i egzistencijalnog pritiska postalo stvar na izgled slobodnog izbora pojedinca, današnje društvo nije putem svojih institucija pokušalo da neposredno utiče na formiranje visine socijalnih normi o broju dece, niti je svojim mehanizmima omogućilo da ravnopravna životna opcija bude rađanje uopšte, a pogotovo rađanje troje ili četvoro dece.

Evropska komisija je, u svom zvaničnom saopštenju, još 2005. istakla zabrinutost zbog niskih stopa rađanja širom kontinenta ukazujući da su one rezultat prepreka ličnim izborima pojedinaca: kasno zapošljavanje, skupo stanovanje i nedostatak podsticaja (porodične naknade, roditeljsko odsustvo, briga o deci, jednaka zarada). Međutim, razlike postoje i u okviru nisko-fertilitetnih zemalja: s jedne strane je severozapad Evrope, izuzev Nemačke, sa stopom ukupnog fertiliteta iznad 1,7, a s druge centralni, istočni i južni deo Evrope (sa par izuzetaka), gde je ova stopa najčešće ispod 1,5. Faktori koji se navode kao uzročnici ove razlike su: ekonomski razvoj, promene normi koje se odnose na porodične strukture i rodne uloge, porast cena dece (uključujući stambeno pitanje), populaciona politika, ekonomska neizvesnost (naročito nezaposlenost) i brze strukturne promene u društvu.

Gotovo tokom čitavog 20. veka, ekonomski razvoj je bio snažno negativno korelisan sa fertilitetom posmatrano na nivou država. Međutim, novija istraživanja bazirana na indeksu humanog razvoja ukazuju da je ekonomski napredak važan faktor koji može voditi višim stopama rađanja u najbogatijim društvima, ali će, vrlo verovatno, taj porast fertiliteta biti mali ako ekonomski razvoj nije praćen institucionalnim promenama koje roditeljima omogućavaju da kombinuju poslovne obaveze i porodični život. Utvrđeno je da javno finansiranje pojedinih socijalnih programa posebno snažno utiče na suboptimalne individualne odluke o rađanju. U tom kontekstu, većina efekata koji se pripisuju povećanju ekonomskog razvoja zapravo povećava mogućnosti za žene da kombinuju zaposlenje i porodični život, pa ne čudi da su značajna povećanja fertiliteta zabeležena upravo u zemljama u kojima ove mogućnosti postoje. Srbija spada u drugu grupu, post-socijalističkih i mediteranskih društava, gde su ovi faktori jasno ograničenje stopama rađanja.

Strukturna ograničenja, kao što su nezaposlenost, nerešeno stambeno pitanje, problemi čuvanja dece, nezadovoljavajući ekonomski standard, nedovoljna materijalna podrška porodicama sa decom, pogotovo tokom 1990-ih (kašnjenja i neisplaćivanja dečijih dodataka, naknada zarade za porodiljska i sl.), te druge pojave iz ovog domena su, pak, bile važan faktor nedovoljnog rađanja dece u svim socijalističkim zemljama, uključujući i Srbiju. Pritom, za značajno ranije suočavanje našeg društva sa fenomenom nedovoljnog rađanja u odnosu na većinu evropskih zemalja zaslužni su i neki specifični uzroci: izraženija strukturna ograničenja usled brze sekularizacije i industrijalizacije, koje su podrazumevale nagle migracije selo-grad, zatim, rana liberalizacija prava na abortus, nedovoljno podsticajne mere populacione politike, kao i otvorenost tadašnjeg društva prema zapadnim vrednostima u smislu porasta individualizacije, koje su doprinele porastu ekonomske i psihološke cene deteta, uz istovremeno veće učešće žena u najoptimalnijem reproduktivnom dobu na tržištu rada i niži standard u poređenju sa Zapadom. Stoga je samo na prvi pogled paradoks što je pad rađanja kod nas počeo ranije i bio brži nego u zapadnim društvima, čiji je socio-kulturološki model služio kao uzor našem stanovništvu u vreme tranzicije fertiliteta, što se, nakon pada ,,gvozdene zavese” potvrdilo na primeru zemalja bivšeg Istočnog bloka.

Značaj nabrojanih strukturnih prepreka je i danas posebno izražen u bivšim socijalističkim zemljama, imajući u vidu sporost procesa tranzicije socio-ekonomskog sistema, čemu su pridodati i novi elementi moguće individualne pasivizacije kao što su, na primer, osećanje nesigurnosti i socijalni maladaptacioni sindrom na izmenjene vrednosti i norme.

U razvijenom svetu, u uslovima dominantne individualizacije, samoaktuelizacije i destandardizacije životnog toka, pojedinci kreiraju svoje biografije prema sopstvenim potrebama, resursima, mogućnostima koje im pružaju državne politike i referentna ljudska prava, pa se deca rađaju u braku i van njega, u kohabitacijama, u toku studija, pre braka, posle razvoda, itd., a samo roditeljstvo je izraz samorealizacije i žene i muškarca. Rađanje je slobodan izbor emancipovane žene, koja postavlja preduslov da je zadovoljna svojim partnerskim relacijama i ukupnim kvalitetom života. Individualizacija rađanja omogućava da svaka žena i muškarac, imaju onoliko dece koliko žele, kada žele, s kim, da planiraju porodicu onda kada smatraju da im je to najpogodnije u svojoj biografiji.

Savremena porodica nije više samo nuklearna, komplementarna bračna unija, sa ocem hraniocem i majkom koja se stara i brine o deci. Sve se više praktikuju raznovrsni alternativni životni stilovi u uslovima porasta razvoda, produženog životnog veka, velike prostorne, profesionalne, socijalne mobilnosti, doživotnog obrazovanja i ličnog usavršavanja. Kod mladih generacija popularne su kohabitacije, stil života izvan formalnog braka, eksperimentisanje sa partnerstvom, preispitivanje odnosa intimnosti. Najčešće je reč o predbračnim aranžmanima, koji se transformišu u brak sa početkom rađanja.

Transformacija porodice u Srbiji je dovela do porasta udela rođenih van braka u poslednjih četvrt veka (od 13,1 u 1990. godine do 25,1% u 2015. godine), ne samo zbog pada broja rođenih u braku, već i zbog porasta broja vanbračnih rađanja. Na osnovu rezultata Popisa 2011. odnosno podataka o priznanju očinstva, ne može se zaključiti da se većina rađanja van braka odvija u vanbračnim zajednicama, tj. u okviru modernih kohabitacija, već da ovaj porast najverovatnije snose jednoroditeljske porodice majke i deteta, koje su, pritom, često deo proširenih porodica (roditelja majke) i odlikuje ih lošiji ekonomski i socijalni status za razliku od roditelja dece rođene van braka u najrazvijenijim društvima, kao i u većini post-socijalističkih zemalja. Stoga se ovaj faktor prepoznaje kao ograničavajući za porast stopa rađanja budući da je ženama u ovakvim porodicama daleko teže da ostvare više redove rođenja.

Među uzrocima nedovoljnog rađanja u Srbiji treba istaći i nedovršenu rodnu promenu u privatnoj sferi, odnosno održavanje asimetričnih rodnih uloga u praksi. Žrtvujući model roditeljstva, tj. materinstva jeste barijera podizanju fertiliteta i demografskoj revitalizaciji, jer su žene preopterećene porodicom, poslovima u kući, uz izraženo staranje o sve brojnijim starima, bolesnima, kao i uz obavljanje poslova na tržištu rada (dupli teret) u uslovima niskog opšteg kvaliteta svakodnevnog života. U takvim okolnostima, žene pribegavaju strategiji odustajanja od rađanja više dece, i pored želje da ih imaju. Snažan je društveni pritisak da se bude ,,savršena majka” u kontekstu jakog profamilizma, a nedovoljne društvene podrške. Ovakva spora promena tradicionalne uloge žene u porodici, od koje se i dalje očekuje da bude nosilac roditeljstva, značajno utiče na ostvarivanje željenog broja dece naročito kod visokoobrazovanih žena u Srbiji. Naime, ovaj broj je, barem na osnovu dostupnih parcijalnih istraživanja, i dalje na nivou koji obezbeđuje najmanje prostu reprodukciju, ali se konflikt između usklađivanja obaveza u porodici i na poslu koji se nameće ženi u savremenoj Srbiji, slično društvima mediteranskog kruga, direktno odražava na značajno nižu realizaciju željenog broja dece. Otuda se veće uključivanje muškaraca u poslove oko dece i kuće, odnosno staranja i domaćinstva, nameće kao važan preduslov rehabilitacije fertiliteta, uz neophodne mere populacione politike.

Nivo rađanja dece ispod potreba zamene generacija, koji traje već šest decenija, je osnovni pokretač depopulacije i ubrzanog starenja stanovništva Republike Srbije. Naime, stanovništvo svih delova zemlje se, već, najmanje četvrt veka ne obnavlja prirodnim putem – proces depopulacije najpre je započeo u AP Vojvodini (1989. godine), a zatim u području južne i istočne Srbije (1991), i naposletku na teritoriji grada Beograda odnosno području Šumadije i zapadne Srbije (1993). Tokom poslednje decenije (2006-2016), stopa prirodnog priraštaja u Republici Srbiji se nije značajnije menjala, varirajući oko prosečne vrednosti od –4,8 ‰, dok je, u apsolutnom iznosu, broj umrlih bio veći od broja živorođene dece u proseku za oko 35.000 godišnje. U 2016. godini, višak umrlih lica u odnosu na broj živorođene dece na nivou cele države je iznosio 36.100, pri čemu je raspon bio od 2.836 na teritoriji grada Beograda do 12.017 u području južne i istočne Srbije, odnosno između –1,7 i –7,8 ‰.

U periodu 2010-15. godina, tempo smanjenja ukupnog broja stanovnika Republike Srbije iznosio je prosečno –7,7 ‰ godišnje, što našu zemlju svrstava u deo šire zone duž istočnog oboda Evropske Unije (EU-28), koju karakteriše najizraženija depopulacija u globalnim okvirima. Prema procenama za 2016, skoro svaka peta osoba u Republici Srbiji stara je 65 i više godina, što odgovara proseku za EU-28, i svrstava nas među 10 demografski najstarijih zemalja u Evropi. U području centralne Srbije danas živi oko 983 hiljade starijih lica (300 hiljada na teritoriji grada Beograda, 371 hiljada u području Šumadije i zapadne Srbije i 312 hiljada u području južne i istočne Srbije), a u AP Vojvodini oko 336 hiljada. Rezultati svih relevantnih projekcija ukazuju da će se proces smanjenja i starenja stanovništva kontinuirano nastaviti u prvoj polovini XXI veka. U odsustvu snažnijih imigracionih tokova i minimalnih promena u stopama rađanja, najverovatnije je da će se populacija u Republici Srbiji smanjiti za 28 procenata do sredine veka, prevashodno zbog negativnog prirodnog priraštaja. Udeo populacije starih (65 i više godina) porastao bi za gotovo 50%, dok bi se udeo najstarijih (85 i više godina) uvećao 2,5 puta tokom naredne četiri decenije.

Najvažnije strukturne implikacije populacionih trendova u Srbiji odnose se na smanjenje ekonomski aktivnog dela stanovništva, smanjenje populacije u školskom uzrastu, smanjenje obima potencijalnih majki, porast broja i udela penzionera. U pogledu populacione politike u najširem smislu, ključni izazovi koji su pred našim društvom, a koji će tek dobiti na svojoj težini, jesu: pritisak na penzioni i zdravstveni sistem (naročito u pogledu dugotrajne nege), održivo funkcionisanje školskog sistema (racionalizacija mreže škola i podizanje kvaliteta obrazovanja), ponuda i kvalitet radne snage, te prostorna uravnoteženost demografskog razvoja.

Sa ekonomskog aspekta, naročito je važan uticaj starosne strukture na ekonomsku strukturu stanovništva i strukturu radne snage. Veličina radnog kontingenta određena demografskim faktorom, unutar koga se u savremenim uslovima formira najveći deo ponude radne snage, u Republici Srbiji kontinuirano opada posle 1981. godine, a projekcije pokazuju da će opadanje biti nastavljeno i tokom prve polovine 21. veka. Nepovoljne promene starosnog sastava radnog kontingenta odražavaju se i na starosni profil radne snage. Zastupljenost mlađih generacija se smanjuje, a starijih povećava. Dok su 1981. godine među aktivnima najzastupljenije bile generacije od 25 do 35 godina starosti kod oba pola, u vreme popisa 2011. lica stara 30-40 godina, u 2016. godini, prema Anketi o radnoj snazi, to su generacije u dobu od 35 do 45 godina.

Koeficijent ekonomske zavisnosti, kao odnos izdržavanih i lica sa ličnim prihodima prema privredno aktivnim licima, neprekidno raste. Na 100 ekonomski aktivnih bilo je 108 ekonomski neaktivnih lica u 1991. godini, 120 u 2002, a čak 133 u 2011. godine, što je Republiku Srbiju svrstalo u sam evropski vrh kada je u pitanju pritisak radno neaktivnih lica na tržište rada. Čak i realna pretpostavka značajnijeg porasta stopa aktivnosti usled pridruženja EU, bi smanjila ovaj koeficijent tek na 113 neaktivnih prema 100 aktivnih lica do sredine veka. Tek bi, sa današnjeg aspekta malo verovatan, scenario, koji podrazumeva sinergijski efekat najšireg spektra politika usmerenih ka održivom demografskom razvoju, spustio broj neaktivnih ispod broja aktivnih lica (92/100) do sredine veka, što je gotovo identičan odnos onom koji je prognoziran za evropski prosek u 2030. godini. No, treba imati u vidu da takva budućnost pretpostavlja da će u Srbiji doći do snažnog ekonomskog razvoja u kombinaciji sa vrlo delotvornim politikama koje stimulišu zapošljavanje, minimizuju potrebu za emigracijom, privlače strane radnike, smanjuju deficit radne snage uzrokovan populacionim starenjem i podižu stopu ukupnog fertiliteta do 1,9 deteta po ženi odnosno do nivoa koji danas odlikuje države poput Francuske, Irske i Švedske. Iako ni ovaj, krajnje optimističan, scenario ne omogućava održanje današnje populacione veličine Srbije, izvesno je da bi doveo do podmlađivanja i ponovnog dostizanja aktuelnog obima radne snage do 2050. godine, što spada u domen savremenog shvatanja održivog demografskog razvoja.

Činjenica je da je, prema svim referentnim projekcijama svetskih agencija, porast globalne populacije izvestan najmanje do sredine veka u odsustvu nepredvidivih katastrofa prirodnog i/ili antropogenog porekla. S druge strane, izvestan je i divergentan populacioni trend u regionu kojem Srbija pripada geografski. Dakle, iako će čovečanstvo u narednim decenijama i dalje više brinuti o efektima porasta svoje veličine, posebno zbog grupe od 47 najslabije razvijenih zemalja koje još uvek odlikuju stope rađanja dvostruko veće od nivoa potrebnog za zamenu generacija, projekcije UN najavljuju da će se do 2055. godine, usled nastavka trenda nedovoljnog rađanja, čak 51 zemalja sveta suočiti sa smanjenjem svoje populacije, od toga njih deset, uključujući Srbiju, od najmanje 15%. Stoga je jasno da čovečanstvo mora tražiti odgovor na problem nedovoljnog rađanja dece imajući u vidu posledice koje on donosi na makro nivou. Odgovori religijskog ili pravnog pritiska ne odgovaraju ni nivou razvoja niti su dovoljno efikasni, a nova etika u uslovima mnogih intelektualnih sistema nije univerzalnog tipa. Ne može se ni očekivati da će homo sapiens kao racionalno biće pronaći odgovor u bliskoj budućnosti, jer je potrebno vreme koje se ne meri godinama već decenijama da se spontano formira grupni, racionalan odgovor na nedovoljno rađanje. Otuda je politički odgovor neophodan.

Pitanje odgovora na problem nedovoljnog rađanja je izuzetno složeno usled nedostatka saznanja u pogledu dostizanja nivoa rađanja potrebnog za obnavljanje generacija. Prognozirano smanjenje populacije Srbije za, najverovatnije, jednu četvrtinu do sredine veka ne bi trebalo da bude van fokusa kreatora javnih politika. Konsekvence u vidu regionalne i subregionalne depopulacije, te deficita u ponudi radne snage, svakako su snažan ograničavajući faktor za ionako slabu ekonomiju države. Ako se izuzmu ratni periodi, populacije u modernim privredama su rasle, tako da imamo malo empirijskih dokaza o ekonomskim posledicama populacionog smanjenja. U svakom slučaju, deluje smisleno obuzdati velika smanjenja obima stanovništva putem mera populacione politike. Stoga je vrlo raširena bojazan da, bez što promptnije akcije donosilaca odluka, društva suočena sa dugotrajnom stopom ukupnog fertiliteta nižom od 1,5 deteta po jednoj ženi upadaju u ,,zamku niskog fertiliteta” iz koje nema izlaza, odnosno postoji dugoročna opasnost za njihov demografski opstanak. Takav pristup zahteva urgentne i odlučne mere u zemljama jako niskog fertiliteta, kao što je Srbija, jer ne podrazumeva da su trendovi fertiliteta postepeni i reverzibilni kako ih opisuje demografska tranzicija, kao linearna, klasifikaciona i evoluciona shema, koja je uglavnom u osnovi projekcija koje se tipično konsultuju u strategijama.

Za formulisanje razložnih preporuka donosiocima odluka u vezi sa očekivanim demografskim izazovima u Srbiji, potrebno je prethodno istaći dva jasna ograničenja koja nameće sam demografski okvir: izvesnost nastavka smanjenja i starenja populacije do sredine veka, odnosno visoka verovatnoća negativnog bilansa spoljne migracije u narednih 10-15 godina. Polazeći od ograničenja demografskog okvira, a imajući u vidu globalne promene migracionih pravaca, kao i strateški cilj priključenja Srbije EU, nije nerealno da do sredine veka ovaj region postane useljenički, prema teoriji migracionog ciklusa, a u skladu sa dubinski imigrantskim konceptom EU koji vuče korene iz kolonijalnog doba. Iako na tom putu postoje brojne, pre svega ekonomske, prepreke, barem na kraći rok, čini se da su najveće one koje se odnose na spremnost lokalnog stanovništva na priliv imigranata, naročito onih koji se značajno razlikuju etnički, rasno i/ili kulturološki. Upravo bi tu uloga javnih politika mogla biti ključna, kao što pokazuju iskustva drugih zemalja koje su prošle ili prolaze putem migracione tranzicije.

Uprkos presudnoj ulozi fertiliteta na smanjenje i starenje populacije Srbije do sredine veka, simulacije buduće populacione dinamike koje uključuju dugoročnu tranziciju ka neto imigraciji, sugerišu da bi migraciona komponenta mogla imati važan uticaj na demografski razvoj zemlje naročito u smislu ublažavanja efekata nedovoljno visokog fertiliteta na starosnu strukturu stanovništva. Osim toga, negativan indirektni uticaj migracija na populacionu dinamiku (gubitak potencijalnih rađanja usled tipično mladog profila emigranata) bi se znatno umanjio u uslovima neto imigracije. Stoga će tranzicija ka stabilnoj neto imigraciji sve više dobijati na značaju tokom narednih decenija imajući u vidu negativan populacioni momentum u kome se nalazimo odnosno sporost pozitivnih efekata eventualnog porasta nivoa rađanja. Štaviše, dugoročno dostizanje post-transformacione faze stabilne neto imigracije trebalo bi uvrstiti u krajnje ciljeve politika koje se tiču populacionog razvoja naše zemlje. Međutim, Srbija je trenutno daleko kako od značajnijeg porasta fertiliteta tako i od privlačnosti za imigrante. Iz tog razloga, pored stimulativnih mera za porast stopa rađanja, smanjenje neto emigracije bi trebalo da bude jedan od primarnih zadataka populacionih i ekonomskih politika u narednom periodu.

Ako se, međutim, posmatra dugoročna dimenzija u pogledu usporavanja procesa populacionog starenja, da bi se premostio period potreban da se efekti podsticajnih mera rađanja osete u obimu i strukturi radne snage, najizazovniji period će biti do sredine veka, kada se treba prilagoditi novoj realnosti, koja ne mora nužno biti loša, imajući u vidu iskustva najrazvijenijih država. Ona, s jedne strane, podrazumevaju − prihvatanje koncepta aktivnog starenja, koji je postao istaknuta koncepcija u političkom diskursu, pogotovo ostarele populacije EU, kao jedan od važnijih načina za prevazilaženja posledica nove realnosti, uprkos kontroverzama koje ga prate, a s druge strane − insistiranje na kvalitetu umesto na kvantitetu populacije, gde doživotno obrazovanje i usavršavanje imaju ključnu ulogu. Stoga, čisto demografski faktor ne mora biti ograničavajući za obim i kvalitet buduće radne snage, za razliku od obima ukupne populacije, budući da, u evropskim okvirima, Srbiju odlikuju najniže stope ekonomske aktivnosti najmlađeg (15−24) i najstarijeg (55−64) dela radnog kontingenta. U tom smislu treba razumeti preporuke nekih od vodećih demografa današnjice da u primarne ciljeve populacione politike u ovom veku treba uvrstiti i jačanje baze ljudskih resursa (podizanje obrazovnog i zdravstvenog nivoa) u cilju nacionalnog i globalnog održivog razvoja, što jeste ozbiljan izazov za Srbiju.

Investiranje u ljudski kapital znači investiranje u obrazovanje, za koje je ustanovljeno da poboljšava zdravlje. Obrazovanje i bolje zdravlje vode ka boljem individualnom blagostanju i produktivnosti, što, pak, potpomaže ekonomsku stabilnost i mogućnost aktivnog učešća u životu. Obrazovanije stanovništvo je, takođe, sposobnije da se prilagodi ili odgovori na izazove životne sredine, kao što su efekti klimatskih promena. Obrazovanije osobe žive duže i ostaju zdrave duže. Ovo je samo nekoliko primera kako investiranje u ljudski kapital može biti pokretač održivog razvoja i ključna strategija za upravljanje demografskim promenama.

Iskustva razvijenih zemalja ukazuju da, bez obzira na značajne razlike u ekonomskim, društveno-političkim i vrednosnim sistemima, kao i institucionalnoj osnovi populacione politike, postoji značajan stepen uniformnosti u pogledu ciljeva, pravaca mera, kao i definitivnog izraza primenjenih mera. Rezime novijih istraživanja o efektima mera populacione politike pokazuje da novčana davanja imaju pozitivan efekat, pre svega, na tajming rađanja i periodsku stopu fertiliteta, dok je on vrlo limitiran ili gotovo nepostojeći u odnosu na stopu završenog fertiliteta. Uočeni trendovi pokazuju da su norme i stavovi ključni za promenu ponašanja u odnosu na rodna pitanja, posebno u pogledu uloge muškaraca u odgajanju dece. Ove norme se pojačavaju kroz mnoge mehanizme, uključujući, na primer, medije i obrazovne programe koji imaju važnu ulogu u promovisanju egalitarnijih rodnih normi. Na primeru 22 razvijene države u periodu 1970-1990. uočeni su pozitivni efekti davanja za decu na stope rađanja, ali ne i odsustvo majke sa posla. Novija istraživanja potvrđuju taj uticaj, pri čemu je u nordijskim zemljama aktivno učestvovanje oca u roditeljstvu (odsustvo povodom rođenja prvog deteta) povećavalo verovatnoću za dobijanjem drugog deteta. Međutim, ispostavilo se da efekti velikodušnih mera podrške porodici, kakve su tipične za Švedsku, mogu biti pod znatnim uticajem makroekonomskih faktora, koji u negativnom kontekstu mogu uzrokovati porast nezaposlenosti, što posebno utiče na mlade i slabije obrazovane.

Upravo je jedna od najjasnijih poruka nedavnog istraživanja o uzrocima niskog fertiliteta i uticaju različitih mera populacione politike u zemljama OECD-a da je olakšavanje jednostavnog kombinovanja roditeljstva i radnih obaveza ključ za postizanje više stope fertiliteta i smanjenje neusklađenosti između reproduktivnih planova i ostvarenog fertiliteta kod mnogih parova. Pritom se čini da je dostupnost formalne podrške za decu ispod tri godine jedan od glavnih faktora koji objašnjavaju međudržavne razlike u stopama fertiliteta. Ipak, u pogledu očekivanja, važno je naglasiti da nema univerzalnog efekta populacione politika. Merama pronatalističke politike treba pristupiti holistički, uzimajući u obzir potencijalne negativne efekte koje mogu imati na porodice, ravnopravnost polova i zapošljavanje. Kao ekstreman primer, može se navesti Mađarska, gde je, do skoro, porodiljsko odsustvo moglo biti produženo do šest godina za svako dete, primoravajući poslodavce da čuvaju radno mesto ženi od šest do 18 ili više godina.

Nedavna analiza efekata aktuelnih mera populacione politike u post-socijalističkim društvima je pokazala da je samo u Estoniji i Sloveniji došlo do stvaranja povoljnih uslova za stabilnost kohortnog fertiliteta, dok u najmanje pet država (Hrvatska, Mađarska, Poljska, Srbija i Rumunija), a moguće čak u devet (uključujući i Češku, Slovačku, Bugarsku i Letoniju), postojeće mere nisu uspele da spreče kontinuirani pad ovog pokazatelja. Kod četiri države (Belorusija, Rusija, Ukrajina i Litvanija), od koje prve tri sa snažnim pronatalističkim politikama, registrovani su neki neposredni pozitivni efekti na trendove periodskog fertiliteta, ali postoji određena rezerva da je ovo povećanje privremeno sa ograničenim uticajem na kohortni fertilitet, što će biti moguće ustanoviti tek kada odgovarajući podaci kohortnog fertiliteta budu dostupni.

Dobro kreirana politika u pogledu podsticanja rađanja zahteva međusektorski pristup i koordinaciju, jer je čine politike koje potiču iz više različitih sektora vlasti, uključujući socijalnu i zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, rad i zapošljavanje. Nedostatak koordinacije dovodi do politika čiji su ciljevi izukrštani i ne zadovoljavaju potrebe porodica. Na primer, u Rumuniji žene imaju pravo na jednu do dve godine porodiljskog odsustva, a kada se vrate na posao dobijaju novčanu podršku. Međutim, nedostatak predškolske brige o deci čini povratak radu veoma izazovnim za mnoge porodice.

Pored toga, iako je važno uzeti u obzir primere dobre prakse, ne postoji garancija da će politika koja se transportuje iz jedne zemlje u drugu biti uspešna. Mnoge faktore, poput uticaja društvenih i kulturnih normi, zakonskih regulativa, pa čak i prethodnih iskustava u primeni specifičnih zakonskih mera, treba pažljivo razmotriti prilikom prilagođavanja politika kontekstu zemlje.

Razmatranje nedovoljne efikasnosti mera koje se sprovode, ukazuje da politički odgovor mora biti intenzivan, celovit, istraživački, direktan, dugoročan, strateškog tipa. To potvrđuje i nedavna analiza o uticaju promena u režimu migracije, fertiliteta i ekonomske aktivnosti na stanovništvo i resurse radne snage u Srbiji u srednjoročnom periodu od 30 godina. Pozitivan efekat smanjenja emigracije i eventualnog povećanja imigracije je najbitniji kratkoročno, jer i migranti stare, dok bi rezultati politike povećanja fertiliteta mogli postati vidljivi tek nakon nešto dužeg vremena. Međutim, najbolje rezultate bi dala simultana implementacija svih politika koje se tiču populacionog razvoja Srbije (podsticanje rađanja, promena migracionog obrasca, smanjenje smrtnosti odojčadi, ali i starijih sredovečnih, porast ekonomske aktivnosti), pa bi je trebalo preporučiti kao izbor, budući da istovremeno delotvorno smanjuje koeficijent ekonomske zavisnosti, usporava smanjenje populacije i podmlađuje je. Takav pristup podrazumeva razumevanje neophodnosti za strateškim opredeljenjem prilikom definisanja mera za podsticanje rađanja.

Konačno, može se formulisati jedna centralna poruka donosiocima odluka u vezi sa demografskim izazovima koji su pred nama. Ključni preduslov prilikom definisanja politika koje se tiču populacionog razvoja Srbije jeste razumevanje duboke ukorenjenosti mehanizama koji održavaju niske reproduktivne norme u savremenom društvu, odnosno suočavanje sa izvesnošću daljeg smanjenja i, što je naročito izazovno, starenja stanovništva. Takvo sagledavanje demografskih procesa ne podrazumeva pesimistično polazište za (ne)rešavanje bitnih populacionih pitanja, već omogućava postavljanje realističnih okvira strategijama u kojima je priznavanje važnosti imigracionog faktora, odnosno podizanja obrazovnog nivoa i ekonomske aktivnosti populacije, čini se, od presudnog značaja za budući ne samo demografski već i održivi razvoj ovog prostora u celini. Iako je brojnost jedne populacije i dalje bitno demografsko obeležje, populaciono male evropske države na severu kontinenta, ali sa visokim nivoom ljudskog kapitala, predstavljaju paradigmu ove transformacije koja je uzela maha u poslednje dve decenije.

Teorijski posmatrano, potpuno je opravdano za opšti cilj održivog demografskog razvoja Republike Srbije u dugoročnoj perspektivi postaviti stacionarno stanovništvo, tj. stanovništvo u kome će sledeće generacije biti iste veličine kao i postojeće. Ovaj nivo prostog obnavljanja stanovništva ili zamene generacija znači da na individualnom nivou jedna žena u svom reproduktivnom periodu treba da se nadomesti sa jednim ženskim detetom, tj. da neto stopa reprodukcije bude jednaka jedinici. U našim uslovima, gde je smrtnost stanovništva niska, a nivo rađanja dece ispod nivoa potrebnog za zamenu generacija, neto stopa reprodukcije je na nivou oko jedinice kada je kohortna stopa ukupnog fertiliteta na nivou oko 2,1 deteta po ženi. Analiza trenda ove stope u vreme Popisa 2011. godine ukazala je na rano suočavanje Srbije sa fenomenom nedovoljnog rađanja dece, jer nijedna generacija žena koje su izašle iz reproduktivnog perioda, počev od one rođene 1930. nije rodila u proseku više od dvoje dece. Štaviše, utvrđeno je da je, nakon dugog perioda stabilizacije na nivou od 1,8 deteta po ženi, pad stope završenog fertiliteta ne manji od 10% izvestan kod mlađih generacija.

No, kako je naglašeno prilikom pojmovnog određenja fenomena nedovoljnog rađanja dece, u realnosti, usled uticaja nepravilne starosne strukture, migracija i promena u stopama smrtnosti, neizbežno je da nivoi fertiliteta koji bi rezultirali stacionarnim stanovništvom Srbije variraju tokom vremena odnosno da se značajno razlikuju od prosečno 2,1 deteta po jednoj ženi. U odsustvu odgovora na pitanje optimalne veličine populacije u savremenim društvima, kao ključno se nameće pitanje održivog demografskog razvoja sa aspekta optimalnog odnosa između velikih starosnih grupa stanovništva – mladih, radnog kontingenta i starih. U tom pogledu, novija istraživanja pokazuju da za većinu zemalja postoje ekonomski razlozi zbog kojih bi fertilitet nešto ispod nivoa zamene generacija bio poželjniji od onog na nivou zamene. U jednom od njih koje uključuje obrazovanje kao faktor održivog demografskog razvoja, proračun koeficijenta ekonomske zavisnosti, tj. pritiska mladih i starih na radni kontingent uključuje, pored demografskih komponenti, s jedne strane troškove obrazovanja dece odnosno penzija za stare, a s druge ekonomske dobitke od porasta obrazovnog nivoa ekonomski aktivne populacije. Simulacije za Evropsku Uniju, pod pretpostavkom nulte migracije i postepenog porasta životnog veka, pokazale su da je optimalan nivo fertiliteta, tj. onaj koji minimizuje ovako definisan koeficijent zavisnosti, značajno ispod nivoa zamene generacija; da je u model bio uključen i efekat imigracije, optimalni nivo fertiliteta bi se dodatno spustio u odnosu na nivo zamene. U slučaju Srbije, to bi značilo da bi već smanjenje neto emigracije na minimum, uz pretpostavljeni ekonomski oporavak, ubrzalo put kojim se ide ka ostvarenju održivog demografskog razvoja imajući u vidu dosadašnje tendencije stope ukupnog fertiliteta odnosno duboku ukorenjenost fenomena nedovoljnog rađanja. U tom smislu, potpuno je jasno koliki bi značaj mogla imati migraciona tranzicija za dugoročnu održivost ovog prostora u celini.

S obzirom na uočenu tendenciju smanjenja stope završenog fertiliteta, posle njenog višedecenijskog stabilnog nivoa, osnovni cilj je da se u roku 10-15 godina ponovo dostigne nivo stope od 1,85 deteta po ženi, odnosno porast od minimum 10%. Stepen realizacije ovog cilja bi se mogao utvrditi ili na osnovu rezultata Popisa 2031. godine ili pomoću specijalnog anketnog istraživanja na reprezentativnom uzorku koji bi obuhvatio generacije žena koje su izašle ili su na izlasku iz reproduktivnog perioda, po analogiji sa analizom rezultata popisa 2011. Uspešno ostvarenje ovog opšteg cilja značilo bi da primenjene mere poseduju kapacitet koji, na duži rok, može voditi i ka teorijski poželjnom nivou od 2,1 deteta po ženi.

Dosezanje opšteg neminovno zahteva i prethodno dosezanje posebnih ciljeva:

– ublažavanje ekonomske cene podizanja deteta;

– usklađivanje rada i roditeljstva;

– snižavanje psihološke cene roditeljstva;

– očuvanje i unapređenje reproduktivnog zdravlja;

– rešavanje problema neplodnosti;

– ka zdravom materinstvu;

– populaciona edukacija;

– aktiviranje lokalne samouprave.

Obrazloženje potrebe

Ekonomska teorija fertiliteta polazi od stava da tražnja za decom zavisi od troškova i materijalnih i nematerijalnih koristi koju deca donose, za dati nivo dohotka i preferencija (potrošnja na decu u odnosu na druge vrste potrošnje). Prema ovoj teoriji odluka o rađanju je ekonomski racionalna odluka, što znači da roditelji maksimizuju svoju funkciju korisnosti. Javne politike koje smanjuju individualne, privatne troškove podizanja dece otuda utiču na fertilitet.

Intervencija u vidu smanjenja privatnih troškova i povećanja javnih rashoda je opravdana ukoliko se korist ne ostvaruje samo na nivou pojedinca, a društveno blagostanje je unapređeno ukoliko su ukupni troškovi i koristi u ravnoteži. Kada se koristi prenose i na društvo (pozitivni eksterni efekti), postoji ekonomsko opravdanje da društvo preuzme deo troškova podizanja i da podstiče rađanje dece.

U ekonomskim i institucionalnim okolnostima razvijenih zemalja, veći broj dece donosi društvene koristi kada postoje visoki rashodi za dugove i javna dobra, kao i kada su uspostavljeni javni penzijski i zdravstveni sistemi i programi dugotrajne nege. Svako dodatno dete podrazumeva dodatne troškove za društvo, ali takođe znači i veću održivost programa koji se zasnivaju na javnom finansiranju, kao i smanjenje dugova i javnih rashoda po stanovniku. Istraživanja pokazuju da su ovi neto efekti veoma visoki, pogotovo kada se uzmu u obzir ne samo deca rođena u datoj zemlji već i njihovi potomci.

Otvoreno je pitanje u kojoj meri različite vrste društvene podrške porodicama sa decom treba da kompenzuju troškove podizanja dece da bi se to odrazilo na odluku o rađanju. U određenim domenima kompenzacija je veoma visoka, a u pojedinim relativno mala.

U savremenim uslovima je prihvaćeno da pojedina ulaganja u decu predstavljaju investiciju u budućnost društva, pa se tako obrazovanje i zdravstvena zaštita dece najvećim delom obezbeđuju iz javnih rashoda, te u značajnoj meri smanjuju privatne troškove podizanja deteta. Direktne privatne troškove porodice, za hranu, odeću, obuću i sl. delimično kompenzuju davanja povodom rođenja deteta, dečiji dodatak, poreska oslobođenja, davanja u naturi (na primer besplatni obroci u školi, udzbenici i sl.). U ovu grupu spadaju i subvencionisane usluge čuvanja (i ranog razvoja) dece. Politike usmerene na smanjenje direktnih troškova podizanja dece često utiču i na smanjenje siromaštva. Indirektni, oportunitetni troškovi se pre svega odnose na propušteni dohodak zbog privremenog ili trajnog napuštanja tržišta rada usled rađanja dece, prelaska na skraćeno radno vreme, izbora poslova koji nisu zahtevni i sl. Pojedini indirektni troškovi se kompenzuju kroz naknade koje se dodeljuju sa ciljem usklađivanja rada i roditeljstva, kao što je naknada zarade tokom odsustva sa rada povodom rađanja deteta.

Smanjenje troškova podizanja dece i povećanje raspoloživog dohotka porodice kroz različite vrste jednokratnih i periodičnih davanja trebalo bi, u skladu sa ekonomskim teorijskim modelom o racionalnom odlučivanju da dovede do povećanja fertiliteta. Empirijski dokazi o uticaju finansijske podrške porodici na fertilitet su mešoviti, pa i kontradiktorni, uz brojna ograničenja ekonomskih modela i teškoće merenja. Najnovija komparativna istraživanja ukazuju da su u jednom broju zemalja Centralne i Istočne Evrope novouvedene finansijske podsticajne mere dovele do povećanja stope ukupnog fertiliteta, ali je neizvesno da li su ovi efekti kratkotrajni ili će se odraziti i na završni fertilitet. Kao najuspešnije se ipak ocenjuju politike sveobuhvatne podrške porodicama sa decom.

Pojedinačni cilj 1. 1. Smanjenje direktnih troškova podizanja dece i finansijske mere za podsticanje rađanja

U okviru finansijske podrške porodici sa decom, mera koja u Republici Srbiji ima prevashodno populacioni efekat je roditeljski dodatak. Roditeljski dodatak predstavlja podršku porodici koju ostvaruje majka po rođenju prvog, drugog, trećeg i četvrtog deteta. Iznos dodatka je diferenciran prema redu rođenja deteta i usklađuje se sa rastom troškova života. Za drugo, treće i četvrto dete roditeljski dodatak se isplaćuje u 24 mesečne rate što značajno umanjuje efekat ove mere. Povratak na jednokratnu isplatu bi samo inicijalno povećao javne rashode za ove namene, a bilo bi posebno važno da se obezbedi i veća podsticajnost dodatka za drugo dete. Podaci, naime, pokazuju da je u poslednjih desetak godina u najvećoj meri smanjena stopa ukupnog fertiliteta drugog reda rođenja. Imajući to u vidu, kao i nalaze da pojedinci u velikoj meri donose odluke o rađanju prvog deteta bez obzira na materijalne prilike i spoljne podsticaje, sveukupna efikasnost ovog davanja bi se povećala i ukoliko bi se dodatak za prvo dete odredio na nivou koji omogućava samo kompenzaciju inicijalnih troškova rađanja.

Smanjenje direktnih troškova podizanja dece realizuje se kroz dečiji dodatak, koji se u Republici Srbiji dodeljuje uz proveru materijalnog stanja i prevashodno ima za cilj smanjenje siromaštva. Dečiji dodatak se dodeljuje za prvo četvoro dece u porodici, u jednakom iznosu bez obzira na starost deteta. Davanje je uslovljeno pohađanjem škole. Imajući u vidu da sekundarni efekti mogu da budu značajni i u domenu rađanja, potrebno je da se unapredi adekvatnost ovog davanja. Iznos dodatka treba da obezbedi kompenzaciju barem polovine troškova za decu koje imaju siromašne porodice.

Mere, aktivnosti i mehanizmi

1. Jednokratna isplata roditeljskog dodatka za drugo, treće i četvrto dete

Nosilac: Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja.

Rok: 2020. godina – kontinuirano.

2. Povećanje iznosa roditeljskog dodatka za drugo dete

Nosilac: Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja.

Rok: 2019. godina – kontinuirano.

3. Utvrđivanje i definisanje iznosa roditeljskog dodatka za prvo dete na nivou koji obezbeđuje kompenzaciju inicijalnih troškova prilikom rađanja prvog deteta

Nosilac: Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

4. Povećanje adekvatnosti dečijeg dodatka

Nosilac: Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja.

Rok: 2019. godina – kontinuirano.

Pojedinačni cilj 1.2. Podsticaji u sferi stanovanja

Prema podacima Ankete o prihodima i uslovim života (2016) opterećenje troškovima stanovanja u Republici Srbiji je veoma visoko za značajan broj porodica sa decom. Visoka cena stanova (za kupovinu ili iznajmljivanje), uz visok stepen nezaposlenosti mladih, predstavlja prepreku za formiranje ili proširenje porodice.

Mere, aktivnosti i mehanizmi

1. Obezbeđivanje subvencionisanih stambenih kredita za mlade porodice sa decom

Mera podrazumeva donošenje programa subvencionisanih stambenih kredita prema kome bi država obezbedila učešće od 25% za dugoročne bankarske hipotekarne stambene kredite limitiranog ukupnog iznosa zaduženja, uz obavezu korisnika da nakon isplate kredita banci, vrati sredstva koja je dobio za učešće, i to po realnoj kamatnoj stopi. Mera je namenjena za porodice sa jednim detetom ili sa dvoje dece u kojima je bar jedan roditelj mlađi od 35 godina. Program bi trebalo da osmisli i dodatne povlastice sa svakim novim detetom koje se rodi tokom prve tri godine od uzimanja kredita, ali na način da to ne podrazumeva reprogramiranje bankarskog kredita.

Cilj programa bi dakle bio da se prevaziđe problem obezbeđenja učešća za kredit. Insistiranje na realnoj kamatnoj stopi prilikom vraćanja sredstva za učešće bi trebalo da eliminiše efekat prelivanja budzetskih sredstava ka boljestojećima – mladim porodicama koje mogu da priušte otplatu bankarskih kredita.

Treba da se razmotri i mogućnost subvencionisanja kredita za kupovinu stanova koji se prodaju po neprofitnim uslovima.

Nosioci: Ministarstvo građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture, Ministarstvo finansija, Nacionalna korporacija za osiguranje stambenih kredita.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

2. Formulisanje, donošenje i sprovođenje Programa stambene podrške za izgradnju i druge načine pribavljanja stanova za izdavanje u zakup za mlade porodice sa decom, dodeljivanje stambenog dodatka (vaučera) i drugi oblici subvencionisanja stanovanja u zakupu

Jedinice lokalne samouprave koje su opredeljene za izgradnju ili drugačije načine pribavljanja stanova za izdavanje po uslovima neprofitnog zakupa, mogle bi da dodele jedan broj stanova za mlade porodice sa decom (u kojima je bar jedan roditelj mlađi od 35 godina) uz diferenciranje iznosa zakupa u zavisnosti od materijalnog položaja. I nacionalni nivo može da izdvoji sredstva za ove namene i da ih dodeli jedinicama lokalne samouprave. Dodatno, lokalne samouprave treba da obezbede pokriće troškova komunalnih usluga za stanovanje najugroženijim porodicama sa decom. Radi rešavanja problema opterećenosti troškovima stanovanja mladih porodica sa decom predlog je da se sačine i programi po kojima bi se dodeljivao stambeni dodatak (vaučer) za pokriće troškova iznajmljivanja stanova mladim porodicama sa decom, uz proveru materijalnog stanja. Sredstva za ove namene može da obezbedi i Republika.

Nosioci: Ministarstvo građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture, jedinice lokalne samouprave.

Rok: 2019. godina – kontinuirano.

Očekivani efekti

Predložene mere ublažiće nepovoljniji materijalni položaj porodica sa decom u odnosu na one bez dece. Posebno će biti podsticajne za rađanje drugog deteta. Takođe, olakšaće rešavanje stambenog pitanja porodicama sa decom.

Obrazloženje potrebe

Izmenjene potrebe, mnogobrojne aspiracije i različiti pritisci života u savremenom društvu postavljaju se i pred ženu i pred muškarca i to manje ili više ravnopravno. Jedna od najbitnijih kulturnih promena savremenog društva je emancipacija žene i promena njenih uloga u privatnoj i javnoj sferi. Obrazovanje, zaposlenje, samoostvarivanje, aktivno učešće u društvenom životu su neke od životnih opcija kojima teže i žene. Promene karakteristične za savremeno društvo nose nove vrednosne obrasce koji podrazumevaju viši stepen demokratičnosti, rodne jednakosti, ravnopravnosti i individualizma, a samim tim i dekonstrukciju braka i pojavljivanje novih partnerskih i porodičnih formi. Iako su navedene promene prisutne i u Srbiji, bračnost i roditeljstvo i dalje ostaju veoma visoko na skali prioriteta populacije. I nove generacije smatraju da su za njih brak i porodični život veoma poželjni, pa većina mladih koji još uvek nisu u braku i nisu roditelji sebe u budućnosti vidi u ovim ulogama. Ipak, da bi doneli odluku da postanu roditelji, kao i da bi se odlučili na sledeće rađanje, veoma je značajno stvaranje uslova za usklađivanje različitih tranzicija kroz koje prolaze – obrazovne, radne i stambene. Otuda je neophodno da država i ostali javni akteri različitim merama pomognu ženama i muškarcima koji žele da budu roditelji da ostvare svoje potrebe i usklade roditeljstvo i istovremeno zadovolje različita interesovanja, a pogotovo usklade roditeljstvo i profesionalno angažovanje/rad.

Od trenutka pisanja prve verzije Strategije (2008), evropski, regionalni i nacionalni kontekst je pretrpeo značajne promene. Te godine je otpočela svetska ekonomska kriza koja je imala dve faze koje su negativno uticale na privredni ambijent i stabilnost tržišta rada. Prva je podrazumevala usporavanje privrednih aktivnosti pa samim tim i nestabilnosti na tržištu rada, a druga je uključivala mere štednje koje su (ne)posredno uticale i na socijalne transfere. Ovi efekti su dodatno otežali tranziciju ka i kroz roditeljstvo, a pred donosioce odluka stavili još veći izazov osmišljavanja i obezbeđivanja podrške ovom procesu.

Danas je u Republici Srbiji veliki broj nezaposlenih mladih. To je svakako jedan od razloga intenziviranja procesa odlaganja rađanja dece, sa svim posledicama koje ta odluka donosi i na mikro i na makro nivou.

Da bi se praktične politike koje za cilj imaju poboljšanje usklađivanja rada i roditeljstva bile efektivne, neophodno je promeniti neka od postojećih zakonskih rešenja, ali i promeniti prakse i stavove o odnosu rada i roditeljstva kod poslodavaca i stanovništva.

Na nivou zakonskih regulativa potrebno je promeniti najmanje dva zakona: 1. Zakon o radu i 2. Zakon o finansijskoj podršci porodici sa decom.

Važeći Zakon o radu sadrži niz rešenja relevantnih za usklađivanje rada i roditeljstva. Njime je definisano da zaposlena žena ima pravo na porodiljsko odsustvo i odsustvo sa rada radi nege deteta u trajanju od 365 dana. I otac ima pravo da koristi odsustvo sa rada radi nege deteta, čak i kada majka nije u radnom odnosu. Ipak ovako definisano pravo odsustva sa rada radi nege deteta ima dva ograničenja: 1) u nefleksibilnom načinu korišćenja i 2) rigidnosti perioda korišćenja. U prvom slučaju korišćenje odsustva ne omogućuje korisniku da ga produži uz umanjenu naknadu koju bi dobijao tokom ovog perioda, a u drugom ne omogućuje korisnicima da odluče kada će odsustvo koristiti. U evropskim zemljama postoje različita rešenja koja omogućuju roditeljima da produže roditeljsko odsustvo i za taj period da primaju manju naknadu ali i da ga koriste u delovima sve do određenog uzrasta deteta. Vezujući trajanje odsustva za sam čin rađanja posebno su oštećene majke koje rode blizance, tako da je preporuka da se ovo pravo ostvaruje za svako dete posebno (u slučaju blizanaca bi roditelji imali dvostruko više dana na raspolaganju za odsustvo zarad nege dece).

Zakonom o radu nije predviđeno da nadoknadu tokom odsustva ostvaruju roditelji koji rade sa ugovorima o privremenim i povremenim poslovima, ugovorima o stručnom osposobljavanju i usavršavanju, ugovorima o delu, o dopunskom radu i dr. Najnovije izmene u Zakonu o finansijskoj podršci prepoznaju sve vrste ugovora o radnom angažovanju van radnog odnosa kao uslov za dobijanje ostale novčane naknade po osnovu rođenja i nege deteta i posebne nege ali ne i plaćeno odsustvo za vreme trudnoće i porodiljsko odsustvo.

Veoma značajno je da iako šturi, podaci ukazuju da je veoma mali broj očeva koristio mogućnost odsustva zarad nege deteta, tako da je opravdano uvođenje i drugih mera koje bi stimulisale očeve da dele odsustvo sa suprugom.

U sferi rada je prepoznato nekoliko problema koji imaju svoju rodnu, slojnu i regionalnu dimenziju. Naime, na tržištu pod posebnim su rizikom žene, oni iz nižih društvenih slojeva i oni koji žive van beogradskog regiona.

Analize beleže rast nestabilnosti ugovora na tržištu rada među svim obrazovnim kategorijama muškaraca i žena. U poslednjoj deceniji se značajno povećalo učešće mladih koji posao obavljaju sa povremenim ugovorima što otežava mogućnost planiranja porodice. Iako je proces fleksibilizacije tržišta rada globalni trend koji je prisutan i u ekonomski razvijenim zemljama, njega u ovim zemljama prati pravna regulativa i stroge kontrole primene prava koje iz rada proizilaze. U domaćem kontekstu, fleksibilizacija rada koja se intenzivira dovodi do toga da se sve veći broj muškaraca i žena nalazi u sektoru neformalne ekonomije/rada na crno. Tokom ovih radnih angažmana, oni su bez ugovora o radu na osnovu kog bi mogli da ostvare prava koja im kao radnicima i roditeljima proističu iz Zakona o radu.

Značajan broj žena se povlači sa tržišta rada prilikom planiranja deteta, tokom trudnoće ili nakon porođaja, i tom prilikom ostaju neaktivne van tržišta rada tokom značajnog perioda. Nakon ovog perioda pronalazak posla i adaptiranje na radnu sredinu su im otežani, a karijera isprekidana povlačenjem u privatnu sferu. Imajući u vidu da se povlačenja dešavaju u periodu koji je formativan u radnoj karijeri osobe, na ovaj način se rodne nejednakosti na tržištu rada uslovljavaju i dodatno pojačavaju.

Dodatno, nedovoljan broj zaposlenih ima mogućnost odlučivanja prilikom formulisanja radne satnice i smena. Nemogućnost planiranja i usklađivanja rada po modelu koji bi bio u skladu sa zahtevima roditeljstva nije ni široko praktikovan, u mnogim slučajevima nije ni moguć, a istovremeno, ne postoji dovoljna informisanost među poslodavcima i zaposlenima o aktuelnim zakonskim rešenjima relevantnim za usklađivanje rada i roditeljstva.

Nedovoljno kontrolisano tržište rada neretko dovodi i do (neplaćenog) neopcionog prekovremenog rada, posebno među mladima zbog čega je veoma teško planirati porodicu, ali i obavljati roditeljske dužnosti. Druga strana visoke stope nezaposlenosti je „nadeksploatacija” zaposlenih. Ova pojava je prisutna u privatnom sektoru i pod posebnim rizikom su zaposleni sa nižim kvalifikacijama.

Primećeno je da je javni sektor prilično konzervativan u pogledu novih aranžmana i da ne predstavlja primer uvođenja dobrih praksi usklađivanja rada i roditeljstva. Fleksibilnije radno vreme, izbor smena, određivanje satnice i sl. ni u javnoj upravi nisu na višem nivou u poređenju sa privredom. S obzirom na veličinu ovog sektora, poželjnost rada u njemu, odnos prema novim radnim aranžmanima koji omogućavaju pa i promovišu usklađivanje rada i roditeljstva bi mogao da dobije na vidljivosti i postane primer dobre prakse i za privatni sektor.

Istraživanja kontinuirano pokazuju da postoji rodni jaz u platama. Platni jaz je pokazatelj da su žene sa istim obrazovanjem niže plaćene jer veoma retko zauzimaju hijerarhijski više pozicije unutar organizacije kao i muškarci, ali i da na raspolaganju imaju manje resursa i manje moći koju crpe iz javne sfere. Iako je tokom poslednjih petnaest godina nominalni rast zarada skoro utrostručen, istovremeno je rastao i jaz u zaradama između muškaraca i žena. U gotovo svim sektorima delatnosti, žene imaju niža primanja od muških kolega. Posmatrano prema nivou obrazovanja žene na svim nivoima obrazovanja ostvaruju 65-85% zarada muških kolega, a zanimljivo je da su visokoobrazovane žene 2014. godine zarađivale 76% zarade svojih muških obrazovnih kolega, iako žene dominiraju u kontingentu visokoobrazovanog stanovništva.

Radna kultura je često veoma nedovoljno osetljiva za planiranje porodice, ali i obaveze roditelja. Diskriminacija onih koji planiraju decu, posebno žena, kao i onih koji imaju roditeljske obaveze je prisutna u značajnoj meri. Pod posebnim rizikom su žene koje imaju decu, a rizici se povećavaju sa smanjenjem nivoa obrazovanja i kvalifikacija roditelja. Zabeleženi su slučajevi otpuštanja žena sa posla kada ostanu u drugom stanju, ili prebacivanja na teže poslove ne bi li same odustale.

Posebno treba obratiti pažnju na usklađivanje rada i roditeljstva kod ranjivih grupa, a među njima treba dizajnirati posebne mere za jednoroditeljske porodice. Sami roditelji su pod materijalnim, finansijskim i organizacionim rizicima, te je njima i pomoć u sferi rada (od pronalaženja posla do organizacije radnog vremena) ali i privatnoj sferi (oko kućnih poslova i čuvanja dece) najpotrebnija. Nevenčane majke se suočavaju sa najvećim teškoćama u roditeljstvu.

Izazov usklađivanja porodičnog i profesionalnog života ima još jednu značajnu dimenziju – neformalnu razmenu sa širom srodničkom mrežom, a u najvećoj meri sa svojim roditeljima. Kulturni model međugeneracijske solidarnosti i u novim privrednim uslovima preživljava i pokazuje se kao funkcionalni supstitut nerazvijenim mehanizmima institucionalne podrške roditeljstvu. To u praksi znači intenzivno trošenje resursa neformalnih mreža podrške: materijalnih, finansijskih i emocionalnih, odnosno da se prilikom planiranja porodice, stambenog obezbeđenja, finansijske podrške, ali i svakodnevne pomoći oko dece roditelji u velikoj meri oslanjaju na svoje roditelje. U mnogim slučajevima bez ove podrške žene ne bi bile u mogućnosti da budu angažovane na tržištu rada, ili bi im usklađivanje porodičnog i profesionalnog života bilo značajno otežano. Ali ovakvi aranžmani značajno opterećuju starije generacije, posebno u uslovima njihovog prolongiranog angažovanja na tržištu rada, i dovode do povećanja napetosti kako između generacija tako i između supružnika. Intenzivna razmena resursa između generacija, kao i zajednički život, dodatno pogoduje opstanku tradicionalnih patrijarhalnih i autoritarnih odnosa u privatnoj sferi.

Analize ukazuju da je veoma teško usklađivanje obrazovne i porodične tranzicije. Imajući u vidu da je koncept celoživotnog učenja deo novog privrednog i obrazovnog konteksta, treba raditi na rešenjima koja bi omogućavala usklađivanje i (ne)formalnog obrazovanja i roditeljstva. Iako Zakon o visokom obrazovanju dozvoljava mogućnost uvođenja programa na nivou visokog obrazovanja koji bi izlazili u susret svima koji ne mogu redovno da pohađaju nastavu, u praksi najčešće ne postoje posebni programi koji bi bili dizajnirani za one koji su roditelji i/ili istovremeno rade. Poslednje potvrđuju i nalazi nekoliko studija, ukazujući na veoma nisko učešće roditelja koji studiraju. Na nižim nivoima školovanja, trudnoća/roditeljstvo najčešće podrazumeva odustajanje od daljeg obrazovanja, i još uvek se tretira kao „društvena sramota”. U ovom smislu su pod posebnim rizikom pripadnici romske populacije i mladi iz ruralnih područja.

Mere, aktivnosti i mehanizmi

1. U okviru aktivnih mera na tržištu rada podsticati zapošljavanje mladih majki

Nosioci: Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, jedinice lokalne samouprave.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

2. Suzbijanje neformalnog rada/rada na crno

Nosilac: Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

3. Sve vrste radnih ugovora (uključujući i ugovore o privremenim i povremenim poslovima, ugovore o stručnom osposobljavanju i usavršavanju, ugovore o delu, ugovore o dopunskom radu i dr.) tretirati na isti način u pogledu prava na naknadu za vreme trudnoće, porodiljskog odsustva i odsustva sa rada zarad nege deteta

Nosilac: Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

4. Omogućavanje fleksibilnog načina raspolaganja odsustva sa rada zarad nege deteta: mogućnost produženja odsustva uz proporcionalno umanjenje mesečne naknade i mogućnost da se odsustvo koristi i parcijalno (u više navrata)

Nosilac: Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

5. Pojačana kontrola od strane inspekcijskih službi da bi se onemogućilo poslodavcima da sprovode prikrivenu diskriminaciju žena koje žele da rađaju decu u neposrednoj budućnosti i majki sa malom decom i oštro sankcionisanje prekršilaca zakonskih normi

Nosilac: Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

6. Uvođenje kontrole od strane inspekcijskih službi da bi se onemogućilo poslodavcima da sprovode otvorenu ili prikrivenu diskriminaciju muškaraca koji žele da koriste odsustvo sa rada zarad nege deteta

Nosioci: Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, sindikati.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

7. Obezbeđivanje uslova da žena tokom trudnoće kao i nakon vraćanja na posao posle odsustva ne izgubi posao

Nosilac: Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

8. Promovisanje među poslodavcima postojećih zakonskih rešenja i mogućnosti koje zakon pruža, a tiču se boljeg usklađivanja rada i roditeljstva, podvlačenjem njihovog značaja za ublažavanje fenomena nedovoljnog rađanja – senzibilisanje radne kulture za koristi koje poslodavci mogu imati od zaposlenih koji su roditelji. Uvođenje licence ,,podržavajuće za porodične obaveze” za firme koje poštuju obaveze i ritam roditelja

Nosioci: Ministarstvo privrede, Ministarstvo državne uprave i lokalne samouprave, Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, sindikati.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

9. Promovisanje među potencijalnim i aktuelnim roditeljima postojećih zakonskih rešenja koja se tiču boljeg usklađivanja rada i roditeljstva

Nosioci: Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, jedinice lokalne samouprave.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

10. Uvođenje novih rešenja koji se tiču usklađivanja formalnog i neformalnog obrazovanja i roditeljstva

Nosioci: Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, jedinice lokalne samouprave.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

Za usklađivanje rada i roditeljstva, pored normativnog okvira u sferi rada, važno je zbrinjavanje sve, a pogotovo dece zaposlenih majki i očeva. Mada je tradicija razvoja sistema predškolskih ustanova u Republici Srbiji duga, postoji jasna potreba za njegovu nadgradnju i u kvantitativnom i u kvalitativnom smislu. Neophodno je utvrditi realnu potrebu za zbrinjavanjem dece i kapaciteta postojećih ustanova, kao i unaprediti njihovo funkcionisanje, posebno u pogledu programa rada sa decom i fleksibilnosti radnog vremena.

Pored toga, treba u većoj meri angažovati i škole u zbrinjavanju dece zaposlenih roditelja. Istovremeno, postoji i jasna potreba za podrškom roditeljima dece sa fizičkim i mentalnim smetnjama.

U sferi predškolskog obrazovanja i dalje se beleži nedovoljan obuhvat dece. Majke koje trenutno ne rade a htele bi, u više od polovine slučajeva navode da je to zbog nepostojanja ustanova za čuvanje dece u mestu u kome žive. Na ovaj način se žene vežu na duži period za privatnu sferu, dok je na muškarcima/očevima veći pritisak da rade i zarađuju.

Imajući u vidu prioritete vrtića gde prednost imaju deca zaposlenih roditelja, slučaj u kome je jedan roditelj formalno nezaposlen (iako može raditi) neretko vodi dvostrukoj diskriminaciji: 1) prema mogućnosti upisa dece u ustanovu i dobijanja olakšica i 2) prema mogućnosti nezaposlenog roditelja (najčešće majke) da pronađe posao. Pristup predškolskim ustanovama treba biti podjednak za nezaposlene kao i za zaposlene roditelje s obzirom da takav uslov tokom značajnog perioda ženu/majku veže za privatnu sferu. Dalje, uočeno je da na nivou jaslica u nekim predškolskim ustanovama postoji neusklađenost trajanja roditeljskog odsustva (koje traje do navršenih 11 meseci deteta) i granice kada se deca primaju u predškolsku ustanovu (najčešće kada napune 12 meseci), tako da je savet predškolskim ustanovama koje imaju potrebne mogućnosti i kapacitete da upis dece vrše u skladu sa zakonom o predškolskom vaspitanju i obrazovanju (mogu upisivati decu uzrasta od šest meseci).

Na nivou osnovnoškolskog obrazovanja dece, roditelji ukazuju na još niži stepen mogućnosti usklađivanja svojih profesionalnih i detetovih školskih obaveza. Zaposleni roditelji koji imaju dete školskog uzrasta se suočavaju sa još većim izazovima s obzirom na logiku odvijanja nastave koja uključuje specifičnu satnicu, smene, duge raspuste, neradne dane i sl., koji najčešće nisu usklađeni sa radom organizacija.

Mere, aktivnosti i mehanizmi

1. Dalje razvijanje mreže ustanova za predškolsko vaspitanje, otvaranje predškolskih ustanova u novim naseljima, pri privrednim subjektima i obezbeđivanje kapaciteta i dostupnosti usluga u skladu sa lokalnim potrebama

Nosilac: Jedinice lokalne samouprave.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

2. Razvijati i povećati ponudu modela različitih programa u cilju proširenja obuhvata dece , uključujući i decu roditelja koji su nezaposleni, kako bi im se omogućilo da pronađu posao

Nosioci: Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, jedinice lokalne samouprave.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

3. Razvijati modele za čuvanje dece roditelja koji nisu formalno zaposleni, ili su nezaposleni kako bi im se omogućilo da pronađu posao

Nosioci: Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, jedinice lokalne samouprave.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

4. Obrazovanje vaspitnog i medicinskog kadra u skladu sa Nacionalnim okvirom kvalifikacija koji se usklađuje sa Evropskim okvirom kvalifikacija

Nosioci: Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, Ministrastvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

5. Obezbeđivanje uslova i akreditovanih programa u školi za realizaciju celodnevne nastave i produženog boravka za učenike od prvog do četvrtog razreda, uz sprovođenje različitih programa i tokom školskih raspusta u školama u kojima roditelji iskažu tu vrstu potrebe

Nosioci: Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, jedinice lokalne samouprave.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

6. Razvijanje usluga na lokalnom nivou za pomoć roditeljima dece i mladih sa smetnjama i teškoćama u razvoju (lični pratilac deteta, dnevni boravci sa mogućnošću kratkotrajnog smeštaja, prevoz do predškolskih ustanova, odnosno škole, itd.)

Nosioci: Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, jedinice lokalne samouprave.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

Očekivani efekti

Cilj navedenih mera je podržavanje zaposlenih parova da se lakše odluče na roditeljstvo, a roditeljima da se odluče na rađanje većeg broja dece. Aktivnosti usmerene ka usklađivanju rada i roditeljstva doprineće na nekoliko načina. Najpre, novim rešenjima će biti olakšano roditeljima da se o detetu brinu i da budu radno, odnosno profesionalno angažovani. U vremenu kada je tržište rada sve više fleksibilnije biće prepoznati različiti oblici rada i iz njih će zaposleni roditelji ostvarivati sva radna prava. To će pomoći kako samim roditeljima da uravnoteže budzete, tako i mladima da se lakše odluče na korak roditeljstva. Predložene mere imaju i funkciju promovisanja odgovornog poslovnog okruženja prema roditeljima, odnosno senzibilisanje radne kulture na roditeljske obaveze, kao i promovisanje novih oblika roditeljstva, posebno novog očinstva. Dalje, kroz prepoznavanje specifičnih izazova sa kojima se suočavaju zaposlene majke, a sa kojima zaposleni očevi, predložene mere su skrojene imajući u vidu rodne, slojne i radne specifičnosti, sa ciljem smanjenja rodnog jaza na tržištu rada. Neophodno je nastaviti rad na razvijanju mreže predškolskih ustanova, sa kapacitetom koji je u skladu sa realnim potrebama, ali ne na štetu kvaliteta. Naročito je bitno pronaći rešenje za roditelje koji su nezaposleni i čija deca zbog toga ne mogu da dobiju mesto u predškolskoj ustanovi, a koji pritom žele da rade ili čak rade neformalno. Ove mere su usmerene i na pružanju veće podrške roditeljima dece sa smetnjama i teškoćama u razvoju da realizuju obe potrebe – da rade i da budu roditelji.

Obrazloženje potrebe

Psihološka cena deteta je ekonomski nemerljiva kategorija, ona predstavlja subjektivni doživljaj ulaganja, ili uskraćenja, frustracije, odricanja, pre svega žene. Roditeljstvo je u Srbiji pretežno izjednačeno sa materinstvom i to intenzivnim materinstvom, što podrazumeva neupitno i ogromno iscrpljivanje žena/majki za svoje bližnje, za decu, supruga, domaćinstvo, a danas sve više i za ostarele roditelje i druge srodnike kojima je potrebna pomoć. Sav taj ,,porodični rad” žena mogao bi da se iskaže i kroz ekonomske indikatore, kao što je na primer odsustvovanja sa posla, odustajanje od zaposlenja, smanjena radna aktivnost i produktivnost, umanjena zarada, umor, slabiji kvalitet rada žena i manje šansi za napredovanje u odnosu na muškarce.

Psihološka cena deteta i prateći stres koje roditeljstvo izaziva su one ekonomski nemerljive kategorije koje često stoje iza odluka da se nema još jedno dete, odnosno iza nerađanja više dece. Psihološku cenu roditeljstva i porodice plaćaju i muškarci/očevi jer trpe društveni pritisak da budu hranioci u društvenim okolnostima kada je to sve teže ostvariti, te oni generalno, a posebno u zemljama tzv. poluperiferije svetskog kapitalizma, kakva je Srbija, doživljavaju tzv. krizu maskuliniteta.

Iako roditelji nerado priznaju postojanje ove druge strane medalje roditeljstva, ona realno postoji uporedo sa satisfakcijama koje roditeljstvo donosi. To zadovoljstvo ,,postajanja roditeljem” objašnjava dobrim delom zašto se ogroman broj ljudi ne odriče roditeljstva, ali isto tako zašto se teško odlučuju za više od jednog deteta. U prilog ovoj tvrdnji stoje i podaci da je idealan broj dece koji žene u našoj sredini navode, veći od realizovanog. Znači, u povoljnijim uslovima – ekonomskim, ali i druge prirode – žene bi bile voljne da rađaju i veći broj dece.

Prema tome, jedna od strategija da se podstakne više rađanja jeste i smanjenje psihološke cene deteta, odnosno kreiranje pogodne klime za odluku o rađanju narednog deteta.

Ovde dolazimo do pitanja rodne ravnopravnosti. Dosadašnji razvoj je išao pretežno u jednom pravcu – ka ostvarenju prava žene na rad izvan kuće, ali ne istovremeno i u pravcu menjanja i modela uloge muškarca, pa i dece u porodici. Menjanje uloge žene shvaćeno je samo polovično, u smislu njenih dodatnih uloga na onu koja joj je vekovima dodeljivana kao glavna – da bude domaćica i majka. Zašto se ovakav model održava i tako teško iskorenjuje? Zbog zadržavanja tradicionalne definicije uloge polova u generaciji roditelja, deca putem procesa socijalizacije i identifikacije reprodukuju iste modele podele poslova i uloga muškarca i žene u porodici. Takva socijalizacija nije danas u savremenom društvu usluga, informatičke ekonomije i rodne ravnopravnosti adekvatna, jer prouzrokuje zastoje u razvoju na više nivoa: privrednom, društvenom, porodičnom, ličnom. Žene su danas sve više visokoobrazovane i pripremljene za tržište rada, te je potpuno anahrono svođenje žene samo na porodicu, odnosno održavanje rodne neravnoteže u privatnoj, kao i javnoj sferi. Razvojna je potreba našeg društva da se žene aktivno i u kontinuitetu uključe u ekonomske i druge društvene tokove, a za muškarca – da se aktivnije uključi u porodičnu sferu. Tim pre što fleksibilizacija tržišta rada traži fleksibilnije rodne odnose, odnosno zamenjivost rodnih uloga i napuštanje podvojenosti na članove koji rade i one koji se staraju, posebno u perspektivi produženog životnog veka i tzv. vrednosti individualizacije. Novija istraživanja pokazuju da je i muškarcima danas važno da se ispolje i kao partneri i kao očevi, odnosno da privatna sfera igra veliku ulogu u tzv samorealizaciji mlađih, novih generacija muškaraca („novo očinstvo”). Međutim, kod uključivanja muškaraca/očeva u porodicu, primećuje se njihovo veće emotivno i praktično angažovanje oko roditeljstva, pa i partnerstva, dok je domaći rad (svakodnevni poslovi kao što su kuvanje, pranje, čišćenje, peglanje, itd.) i dalje tretiran kao isključiva ženska obaveza. Enormno iscrpljivanje ženskih resursa tj. nedovršena rodna promena na planu domaćeg rada i porodice je, kako u Srbiji, tako i drugim zemljama južne Evrope, snažna barijera rađanju, a posebno više od jednog deteta.

Roditeljstvo je izrazito odgovoran i složen zadatak u životu svakog pojedinca. Pa ipak, ne postoji sistem pripreme mladih za ispunjavanje ove odgovorne uloge. Biti dobar roditelj je snažan lični motiv, ali i ogromna obaveza koju prati društveni pritisak. Posledice nesnalaženja u roditeljskoj ulozi su vrlo ozbiljne i za dete, ali i za odraslu osobu. Neuspešan roditelj ostaje uskraćen za satisfakcije koje proizlaze iz uspešnog roditeljstva, ali i sa teretom osećanja neuspeha, krivice, samooptuživanja i optuživanja okoline. Pomoć i podrška mladim ljudima da izgrade visoki nivo kompetencije za roditeljstvo pre rođenja prvog deteta, a zatim i u toku podizanja prvog deteta, mogla bi da smanji stres doživljen kroz roditeljstvo i da olakša odluku o rađanju drugog i trećeg deteta. Osim edukacije za roditeljstvo, posebno mladim parovima, potrebna je i edukacija za život u dvoje, tj. za brak i partnerstvo. Postoje brojna istraživanja koja pokazuju da od stepena postignute bliskosti (otvorenosti i komunikacije u braku) i zadovoljstva/sreće u braku zavisi u kojoj će meri supružnici deliti i roditeljske uloge i odgovornosti. To je jasan dokaz zašto treba raditi na bračnom/partnerskom odnosu, posebno u funkciji roditeljstva.

Psihološka cena rađanja obuhvata i odnos prema ženama na porođaju. Neprijatni doživljaji sa prethodnim porođajem u uslovima odloženog rađanja mogu da doprinesu odustajanju od rađanja sledećeg deteta. Relevantna istraživanja su pokazala da su potrebne sledeće praktično političke intervencije: 1) poštovanje prava porodilja (informisanost o toku porođaja, o tretmanima kojima će biti izložena i zbog čega); poštovanje ženinog prava na privatnost (za prisustvo trećih lica potrebna je saglasnost porodilje). Razvijanje pozitivne atmosfere u porodilištima usmerene na psihološku podršku ženama, razgovor, itd. 2) Ponašanja prema ženama (zabrana i sankcionisanje vređanja porodilja), unapređenje uslova za posete porodiljama, dalje unapređenje ,,baby friendly” programa i opštih uslova u porodilištima u Srbiji (ishrana, higijena i opšte okruženje); suzbijanje mita i korupcije.

Danas, u Republici Srbiji veliki broj žena ili je zaposlen ili, ako nije zaposlen, želi i računa na to da će imati priliku da dobije posao. Pored jasnih ekonomskih dobitaka koje donosi zaposlenje, profesionalno ostvarenje je jedan od snažnih motiva i ciljeva žena, posebno mlađe generacije. Tim pre što je prema rodnoj statistici u Srbiji udeo visokoobrazovanih žena vrlo visok i nadmašuje muškarce (među upisanim studentima na fakultetima i višim školama 2012. bilo je 56% žena, a među diplomiranima 58%) čime se one aktivno pripremaju za tržište rada i profesiju, a ne samo za porodicu.

Problemi u usklađivanju rada i roditeljstva jesu upravo najjači izvor povećanja psihološke cene materinstva.

Mere, aktivnosti i mehanizmi

Pojedinačni ciljevi opisani pod brojem 2.1. i 2.2. sa svim merama koje su navedene u tim odeljcima, su istovremeno i mere koje će da doprinesu ostvarivanju i ovog pojedinačnog cilja.

Nosilac: nadležna ministarstva za ove pojedinačne ciljeve i mere.

1. Uvođenje plaćenog odsustva sa rada (,,kvota za očeve”) koje treba da bude obavezno, plaćeno, neprenosivo, da traje dve nedelje, s tim da se može koristiti odjednom ili u više navrata

Nosilac: Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja.

Rok: 2018 – 2020. godina.

Majka je u našoj sredini tzv. ,,primarni roditelj”. To znači da se od nje očekuje da ispunjava najveći deo obaveza oko nege, brige i podizanja deteta. Ona ta očekivanja i ispunjava. Ovaj, istorijom i kulturom određeni obrazac je mogao da se sa nešto manje poteškoća održava u vremenima kad većina žena nije bila zaposlena, i kad se život porodice odvijao u proširenim porodičnim zajednicama u kojima je briga oko dece bila podeljena između članova više generacija jedne te iste porodice. Međutim, u sadašnjem trenutku, ovaj obrazac znatno doprinosi povećanju psihološke cene materinstva. Istovremeno, ovaj obrazac ne odgovara razvojnim potrebama deteta. Stoga je neophodno ravnopravno uključivanje muškarca u roditeljstvo.

Mere, aktivnosti i mehanizmi

1. Obogaćivanje programa osnovnih i srednjih škola sadržajima vezanim za značaj oca u razvoju deteta i njegovim vrlo specifičnim doprinosima formiranju ličnosti deteta

Nosioci: Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, Nacionalni prosvetni savet, Zavod za unapređivanje obrazovanja i vaspitanja.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

2. Promovisanje očinstva i njegovog značaja za lični identitet, stvaranjem povoljnije klime prema očevima na radnom mestu i u društvu, kroz radionice, video materijal, medijske sadržaje, itd.

Nosioci: Ministarstvo kulture i informisanja, Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

U mnogim zemljama poslovi u domaćinstvu znatno su olakšani postojanjem različitih servisa koji doprinose uštedi vremena i energije koji su potrebni da roditelji, posebno zaposleni, uspešno vode svoje domaćinstvo. Zahvaljujući toj uštedi energije i vremena, roditelji imaju daleko manji doživljaj opterećenja koje prouzrokuje podizanje i briga oko deteta, mogu više vremena da provode zajedno i kvalitetno, da se rekreiraju i sl. U našoj sredini, najveći teret ovih poslova ponovo pada na suprugu/majku, i eventualno na njene neformalne mreže podrške (rođake sa ženske strane). Veliki broj domaćinstava i porodica u uslovima dugotrajne tranzicije, praćene pauperizacijom, ne poseduje aparate za uštedu vremena i energije u domaćinstvu (recimo mašinu za sudove, itd.), niti je u mogućnosti da angažuje plaćenu, povremenu, pomoć. Zato je ženin budzet vremena tokom nedelje popunjen plaćenim i neplaćenim poslovima kod kuće, sa malo slobodnog vremena, koje bi se posvetilo rekreaciji, dokolici, itd. Standard prosečne porodice onemogućava nabavku gotovih jela, kao i porodične godišnje odmore, van mesta stanovanja.

Nosioci: Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, Ministarstvo finansija, Ministarstvo privrede, civilni sektor, jedinice lokalne samouprave.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

2. Odgovarajuće obuke za pomoć oko dece i starih (čuvanje, nega i briga), namenjenih ženama iz lokalnih zajednica (u susedstvu), (nezaposlenim, samozaposlenim, penzionerkama, ženama sa niskim primanjima, volonterkama, itd.). Povećanje broja agencija i usluga za zbrinjavanje dece i starih u lokalnim zajednicama, uz kontrolu kvaliteta usluga. Povećanje broja i produžavanje vremena rada negovateljica – domaćica po korisniku

Nosioci: Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, Ministarstvo finansija, Ministarstvo privrede, civilni sektor, jedinice lokalne samouprave.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

Roditeljstvo je jedna od najodgovornijih uloga svake osobe. Takođe je jedna od uloga koja može da donese najviše satisfakcije ako je uspešno obavljena ili najviše frustracije i patnje ukoliko se ne obavi kako treba. Šanse za naknadno ispravljanje grešaka ne postoje. Roditeljstvo je doživotna uloga ili doživotni projekat, jer se kod nas na podršku porodice računa i pre braka, i nakon rođenja deteta, i u starosti kada deca napuste dom bilo zbog pomoći zaposlenim roditeljima ili zbrinjavanje starijih. I pored tog značaja, za ispunjavanje ove važne uloge u životu svakog pojedinca ne postoji odgovarajuća priprema, modeli ponašanja iz roditeljske porodice se prenose na sledeće generacije, bez obzira na sve društvene, tehnološke, kulturne promene koje se dešavaju u okruženju, kao i na vrednosne promene u biografskom smislu. O kompetencijama za život u porodici se ne razmišlja, svakodnevni porodični život je prepušten spontanitetu pa i stihijnom prilagođavanju na promene na radnom mestu, u društvu, lokalnoj zajednici, i sl. Ne postoji svest o potrebi savetovanja sa ekspertima u vezi sa porodičnim krizama i promenama, izazovima ličnog rasta i ,,rada na odnosu” u paru i u grupi.

Mere, aktivnosti i mehanizmi

1. Razvijanje mreže savetovališta za roditelje u cilju jednostavnog informisanja u vezi sa dilemama oko nege i podizanja dece. Razvoj mreže savetovališta za brak i život u dvoje, posebno u vezi sa izazovima transformacije od braka ka porodici, sa novim ulogama, odgovornostima i (podeljenim) autoritetom

Nosioci: Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, Ministarstvo zdravlja, civilni sektor, jedinice lokalne samouprave.

Rok: 2018 godina – kontinuirano.

2. Podizanje bračne i roditeljske kompetencije putem programa škole braka, partnerstva i roditeljstva

Nosioci: Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, jedinice lokalne samouprave, civilni sektor.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

3. Osnivanje klubova za bračne partnere i roditelje u cilju ostvarivanja kontakata i razmena ideja, dobijanja podrške, saveta i slično

Nosioci: Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, jedinice lokalne samouprave, civilni sektor.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

4. Obezbeđivanje priručnika o ,,zdravom” braku i partnerstvu (odnosa u kome svaki partner razvija svoje potrebe i ličnost uz negovanje odnosa zajedništva), zatim o porodičnim prelazima, pripremi za nove uloge i zadatke. Učenje veštine pregovaranja, dogovaranja i fleksibilizacije rodnih uloga u porodici

Nosioci: Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, jedinice lokalne samouprave, civilni sektor.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

5. Obezbeđenje jednostavne, kratke, lako čitljive literature za mlade roditelje u vidu priručnika, brošura, video zapisa, mobilnih aplikacija o nezi i vaspitanju dece

Nosioci: Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, Ministarstvo zdravlja, Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, Ministarstvo kulture i informisanja.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

Očekivani efekti

Sprovođenje navedenih mera doprinelo bi smanjenju subjektivnog doživljaja opterećenja žena/majki i roditelja, odnosno eksploatacije (ženskih) resursa, od emotivnih, preko materijalnih, psiholoških, zdravstvenih, itd, posebno kod rađanja većeg broja dece. Tako bi se lakše donosile odluke o rađanju više dece, u skladu sa idealnim brojem dece, a istovremeno bi se stvorila povoljna osnova za stimulisanje dodatnih rađanja drugim merama populacione politike. Važna dobrobit biće i podizanje kvaliteta života, porast osećanja zadovoljstva sopstvenim životom, pre svega žena, a zatim i muškaraca, roditelja sa decom, što će uz različite povoljne efekte imati za posledicu i osećaj blagostanja kod dece. Škole braka i roditeljstva bi trebalo da pomognu i da se vaspitni model adaptira tako da se deca podižu ne samo kao željena i voljena, već i odgovorna, disciplinovana.

Zahvaljujući naznačenim promenama u pravcu demokratizacije rodnih porodičnih odnosa, preuzimanjem odgovornosti i podelom autoriteta muškaraca, žena i dece, pri donošenju važnih ličnih i porodičnih odluka, stvorila bi se klima koja pogoduje nastavku rađanja. U takvoj, promenjenoj klimi, deca bi usvajala nove, neautoritarne, modele ponašanja, lične odgovornosti, ali i tolerancije, traganja za kompromisom i dogovorom, što je u skladu sa prilagođavanjem za život u savremenim, pluralnim društvima, brzih promena.

2.2.4. Posebni cilj 4. Očuvanje i unapređenje reproduktivnog zdravlja

Obrazloženje potrebe

Rađanje dece zavisi od biološke sposobnosti roditelja za reprodukciju i telesne sposobnosti žene da odgovori na povećane fiziološke zahteve trudnoće. To dobija sve veći značaj u savremenim društvima kao što je naše, koja karakteriše sve raniji početak polnog života, odnosno odlaganje rađanja za kasnije životno doba. Sa produžavanjem perioda seksualne aktivnosti pre realizovanja roditeljstva rastu rizici za namerne prekide trudnoće, polno prenosive infekcije i posledična oboljenja reproduktivnog sistema. Usled veće učestalosti hroničnih oboljenja, kao što su bolesti srca i krvnih sudova ili šećerna bolest, trudnoća u starijem životnom dobu nosi veći rizik za njen patološki tok i ishod. Treba, međutim, naglasiti da je veliki broj stečenih oštećenja zdravlja i reproduktivne funkcije moguće sprečiti odgovarajućim preventivnim programima.

Promocija zdravlja je važna jer je zdravstveno stanje pojedinaca i društvene zajednice određeno interakcijom pozitivnih (podsticajnih i zaštitnih) i negativnih (ugrožavajućih) faktora koji deluju tokom života. Povoljan uticaj na opšte zdravlje i reproduktivnu funkciju imaju zdrava životna sredina, umerena i raznovrsna ishrana koja je primerena životnom dobu, fizička aktivnost, dok štetno deluju sedentaran način života, gojaznost, stres, pušenje, zloupotreba alkohola i narkotika. Reproduktivno zdravlje štite odlaganje početka seksualne aktivnosti do postizanja relativne telesne i psihosocijalne zrelosti, bezbedno seksualno ponašanje, planiranje trudnoća uz pomoć savremene kontracepcije i redovni preventivni zdravstveni pregledi. Ipak, obrazovanje u pogledu sticanja sposobnosti za očuvanje i unapređenje opšteg i reproduktivnog zdravlja smatra se jednim od najvažnijih pokretača promene individualne i društvene svesti koja vodi usvajanju zdravih životnih navika i bezbednih oblika seksualnog ponašanja.

Pozitivni efekti ulaganja u opšte i reproduktivno zdravlje stanovništva su višestruki. Neposredno se uočava bolje zdravstveno stanje, vitalnost, veća produktivnost i bolji potencijal za realizovanje roditeljstva sadašnje generacije reproduktivno sposobnog stanovništva. Dugoročno, ulaganje u zdravlje jedne generacije stvara dobru osnovu za bolji rast i razvoj potomstva, odnosno budućih generacija jednog društva.

Pojedinačni cilj 4. 1. Promovisanje zdravih stilova života

Zdrave životne navike mogu da umanje rizike za nastanak tzv. preventibilnih poremećaja zdravlja, kao što su povišen krvni pritisak, ishemijska bolest srca i šećerna bolest. Ipak, one nisu u dovoljnoj meri razvijene među stanovništvom Srbije. Prema rezultatima poslednjeg reprezentativnog istraživanja, u 2013. godini se rekreacijom u trajanju od 90 minuta nedeljno bavilo 11% stanovnika Srbije, odnosno 16% muškaraca i 5% žena. Nezdravo se hranila približno polovina stanovnika, a svaki peti (20%) nije razmišljao o zdravlju prilikom izbora načina ishrane. Više od polovine stanovništva Srbije (56%) bilo je prekomerno uhranjeno (predgojazno i gojazno), pri čemu je uočen porast udela gojaznog stanovištva sa 17% u 2006. godini na 21% u 2013. godini. Učestalost pušenja među stanovništvom u Srbiji je iznad evropskog proseka, a naviku svakodnevnog ili povremenog pušenja imalo je 19% adolescenata i 39% ženskih osoba starosti 18 – 64 godine. Najmanje jednom mesečno opijalo se 17% adolescenata, odnosno 16% stanovništva Srbije.

Za zdravstveno stanje stanovništva svakako su bitni zaštita životne sredine i rešavanje najvažnijih ekoloških izazova, poput zagađenja vazduha i zemljišta, prevencije i reciklaže otpada, vodnih resursa i tretmana otpadnih voda, kao i prostornog uređenja i razvoja infrastrukture urbanih i ruralnih naselja.

Mere, aktivnosti i mehanizmi

1. Stvaranje ekološki prihvatljive i prostorno i organizaciono uređene životne sredine koja podržava zdrav stil života, povećanje mogućnosti za fizičku aktivnost, suzbijanje pušenja, postojanje olakšica za bavljenje sportom i subvencioniranje proizvodnje i potrošnjezdravih namirnica, kao i povećanje poreza na alkohol i duvan

Nosioci: Ministarstvo zaštite životne sredine, Ministarstvo omladine i sporta, Ministarstvo zdravlja, Ministarstvo finansija.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

2. Promovisanje fizičke aktivnosti i zdrave ishrane od rođenja u klasičnim i društvenim medijima, porodici, predškolskim i školskim ustanovama, radnim organizacijama, društvenim grupama i udruženjima, na lokalnom, regionalnom i nacionalnom nivou

Nosioci: Ministarstvo zdravlja, Ministarstvo omladine i sporta, Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, Ministarstvo državne uprave i lokalne samouprave.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

3. Podizanje društvene svesti o uticaju zdravog stila života na sprečavanje ili odlaganje razvoja hroničnih nezaraznih oboljenja i uticaju pozitivnih zdravstvenih navika na kvalitet života i ostvarivanje materinstva

Nosioci: Ministarstvo zdravlja, Ministarstvo omladine i sporta.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

Pojedinačni cilj 4. 2. Promocija reproduktivnog zdravlja adolescenata

Brojni činioci potencijalno ugrožavaju reproduktivno zdravlje adolescenata u Republici Srbiji, od kojih su pojedini jasno povezani sa ovim problemom.

Mladima nedostaju znanja i veštine potrebne za očuvanje opšteg zdravlja i posebno reproduktivne funkcije. Nesumnjivo je dokazano da je znanje neophodan preduslov za usvajanje pozitivnih zdravstvenih navika, razvoj zdrave seksualnosti, bezbedno seksualno i reproduktivno ponašanje i razvoj lične odgovornosti za očuvanje zdravlja. Ipak, za sada nije iskorišćena prilika koju pružaju važeća zakonska rešenja da se nastavni planovi osnovnog i srednjeg obrazovanja obogate sadržajima značajnim za očuvanje i unapređenje reproduktivnog zdravlja. Stoga su najčešći izvori informisanja mladih vršnjaci, sredstva javnog informisanja i Internet. Roditelji imaju najčešće pasivan odnos prema seksualnosti i zaštiti reproduktivnog zdravlja njihove dece. Veoma je, međutim, značajno da oni pomognu mladima, jer je pokazano da se tokom odrastanja s mnogo više problema suočavaju deca čiji roditelji nisu razgovorom i direktnim angažovanjem učestvovali u razvoju i sazrevanju njihove seksualnosti.

Učestalost seksualne aktivnosti raste među adolescentima oba pola, a promene su intenzivnije među devojkama. Prema rezultatima istraživanja zdravlja stanovništva Srbije iz 2013. godine, u seksualne odnose je stupilo 33% mladih uzrasta 15–19 godina (40% mladića i 26% devojaka). Mladići najčešće prvo seksualno iskustvo doživljavaju u 17. godini, a devojke u 18. godini. Nedavna studija o seksualnom ponašanju devojaka iz Srbije, sprovedena putem Interneta, pokazala je da najveći broj ostvaruje prvi seksualni odnos sa 17 godina (20%), a ređe sa 18 godina (18%). Ipak, četvrtina (29%) je postala seksualno aktivna sa 16 i manje godina.

Iako sve veći broj adolescenata u Srbiji sledi savremene tendencije u seksualnom ponašanju, mali broj ih koristi efikasnu kontracepciju. Ustručavanje i stid od odlaska lekaru i nabavke efikasnog metoda prevencije začeća, kao i bojazan da će okolina saznati da su seksualno aktivni glavni su razlozi, pored nedovoljnog znanja i predrasuda, što mladi retko koriste efikasnu kontracepciju. Problem dodatno otežava i činjenica da kontracepciju može da prepiše samo izabrani ginekolog u domu zdravlja koji često nema dovoljno vremena za sprovođenje kvalitetnog savetovanja ili ne želi da prepiše kontracepciju devojkama uzrasta 18 i manje godina.

Istraživanja sprovedena u različitim sredinama Republike Srbije ukazuju na raširenost rizičnih ponašanja, kao što su pušenje, upotreba alkohola u sve ranijem uzrastu i većoj količini, i korišćenje droge, pre svega marihuane, hašiša, derivata amfetamina i heroina. U porastu je i broj mladih sa seksualnim iskustvima pod uticajem alkohola ili droge, kao i onih koji se ponašaju promiskuitetno ne koristeći mere prevencije trudnoće i polno prenosivih infekcija.

Procenjuje se da broj adolescentnih trudnoća tokom jedne kalendarske godine iznosi najmanje 50 na 1.000 devojaka od kojih se dve petine završavaju rađanjem deteta, a preostale uglavnom namernim prekidom. Broj porođaja opada u grupama starijih adolescentkinja, ali se održava ili čak lagano raste među devojkama uzrasta 16 i manje godina, što je svakako zabrinjavajuća činjenica ako se ima u vidu da su rizici od nepovoljnog toka i ishoda trudnoće najviši kod najmlađih adolescentkinja.

Polno prenosive infekcije su česte kod seksualno aktivnih adolescenata, posebno infekcija genitalnim hlamidijama, koja značajno povećava rizik za nastanak neplodnosti i infekcija humanim papiloma virusom, koja je direktno povezana sa karcinomom grlića materice kao i karcinomima drugih organa reproduktivnog sistema, glave i vrata. Ipak, prema poslednjim dostupnim podacima, u 2016. godini je među adolescentima evidentirano samo četiri slučaja sifilisa i tri slučaja gonoreje. Za sada se ne sprovodi periodični skrining seksualno aktivnih adolescenata na genitalne hlamidije, niti se vakcinišu mlađi adolescenti protiv najčešćih i najvažnijih tipova humanog papiloma virusa, mada za to postoji preporuka Svetske zdravstvene organizacije, zasnovana na brojnim i podudarnim naučnim dokazima.

Prilagođavanje zdravstvene zaštite potrebama mladih rezultovalo je osnivanjem savetovališta za reproduktivno zdravlje mladih u približno četvrtini opština Srbije. Savetovališta, međutim, nisu na odgovarajući način podržana u okviru reforme zdravstvenog sistema. Uvođenje koncepta izabranog lekara, davanje prednosti kurativnoj u odnosu na preventivnu medicinu, progresivno smanjivanje broja pedijatara i ginekologa u primarnoj zdravstvenoj zaštiti i nemogućnost evidentiranja zdravstvenih usluga pruženih mladima u savetovalištu doveli su u pitanje ne samo dalji razvoj, već i opstanak savetovališta za mlade.

Mere, aktivnosti i mehanizmi

U Republici Srbiji u okviru školskog sistema ne postoji sistemsko rešenje vezano za edukaciju u oblasti zaštite reproduktivnog zdravlja. Iskustva sredina koje su sprovodile programe širenja znanja i izgrađivanja odgovarajućih veština među adolescentima nedvosmisleno pokazuju pozitivne rezultate, iskazane većim stepenom odgovornosti tih devojaka i mladića za očuvanje sopstvenog zdravlja. Pored toga, ti programi doprinose odlaganju seksualne aktivnosti mladih ka starijem uzrastu i smanjenju rizika za nastanak neželjene trudnoće i polno prenosivih infekcija.

Posebne mere, aktivnosti i mehanizmi

1.1. Obogaćivanje planova i programa osnovnih i srednjih škola sadržajima vezanim za očuvanje reproduktivnog zdravlja mladih

Nosioci: Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, Ministarstvo zdravlja, Ministarstvo omladine i sporta.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

1.2. Izrada priručnika za nastavnike i saradnike osnovnih i srednjih škola za rad u sferi očuvanja reproduktivnog zdravlja mladih

Nosioci: Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, Ministarstvo zdravlja.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

1.3. Izrada edukativnog materijala namenjenog učenicima osnovnih i srednjih škola u cilju očuvanja njihovog reproduktivnog zdravlja

Nosioci: Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, Ministarstvo zdravlja, Ministarstvo omladine i sporta.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

1.4. Akreditovanje programa za obavezno stručno usavršavanje nastavnika, vaspitača, stručnih saradnika i direktora predškolskih ustanova, osnovnih i srednjih škola, u cilju njihovog profesionalnog osnaživanja za realizaciju programa i sadržaja iz oblasti očuvanja reproduktivnog zdravlja

Nosioci: Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, Zavod za unapređivanje vaspitanja i obrazovanja.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

Za zaštitu reproduktivnog zdravlja mladih od izuzetnog značaja je prilagođavanje zdravstvenih službi, kroz razvoj odgovarajućih savetovališta. Mada je ovaj proces u Republici Srbiji pokrenut od kraja 1990-ih, u mnogim jedinicama lokalne samouprave savetovališta za reproduktivno zdravlje mladih ne postoje ili nisu kompletno razvijena.

Posebne mere, aktivnosti i mehanizmi

2.1. Osnivanje savetovališta za zaštitu reproduktivnog zdravlja mladih u svim jedinicama lokalne samouprave

Nosioci: Ministarstvo zdravlja, Ministarstvo državne uprave i lokalne samouprave, Ministarstvo omladine i sporta, jedinice lokalne samouprave.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

2.2. Obezbediti da savetovališta za zaštitu reproduktivnog zdravlja mladih ispunjavaju uslove standarda kvaliteta, odnosno da su usluge prilagođene njihovim potrebama, da su zasnovane na naučnim dokazima i da su pristupačne svim adolescentima bez razlike

Nosilac: Ministarstvo zdravlja.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

2.3. Stvaranje podržavajućeg okruženja koje će povećati obuhvat mladih radom savetovališta za zaštitu reproduktivnog zdravlja, uključujući motivisanje roditelja, staratelja, porodice i profesionalaca iz obrazovnog sistema da adolescentima pruže podršku u donošenju informisanih i bezbednih odluka povezanih sa reproduktivnim zdravljem

Nosioci: Ministarstvo zdravlja, Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, Ministarstvo državne uprave i lokalne samouprave, Ministarstvo omladine i sporta, jedinice lokalne samouprave.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

3. Sprečavanje poremećaja reproduktivnog zdravlja adolescenata

Usled biološki uslovljene neotpornosti i psihosocijalnih karakteristika adolescenti su u značajno većem riziku za nastanak polno prenosivih infekcija od osoba starijih od 20 godina. Širenju ovih infekcija doprinosi to što polovina obolelih osoba nema tegobe. Neprepoznate i nelečene, ove infekcije mogu da dovedu do hroničnog zapaljenja reproduktivnog sistema, neplodnosti, genitalnih karcinoma, nepovoljnog toka i ishoda trudnoće i rađanja deteta s anomalijama ili oštećenjima organa, a u slučaju infekcije virusom humane imunodeficijencije (HIV) i smrtnog ishoda obolele osobe.

Adolescenti su u povećanom riziku za nastanak neplanirane trudnoće jer su skloni da ne koriste kontracepciju ili da je koriste nepravilno i neredovno.

Odgovarajućim preventivnim merama moguće je značajno smanjiti rizike za nastanak polno prenosivih infekcija i trudnoće kod adolescenata i time doprineti očuvanju njihovog zdravlja i plodnosti.

Posebne mere, aktivnosti i mehanizmi

3.1. Savetovanje o seksualnosti i značaju redovne primene mera zaštite od polno prenosivih infekcija i trudnoće pri svakoj poseti adolescenata zdravstvenoj ustanovi

Nosilac: Ministarstvo zdravlja.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

3.2. Prevencija nasilja i seksualnog zlostavljanja adolescenata i pružanje sveobuhvatne podrške žrtvama

Nosioci: Ministarstvo zdravlja, Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Ministarstvo pravde.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

3.3. Vakcinisanje adolescenata protiv humanog papiloma virusa

Nosilac: Ministarstvo zdravlja.

Rok: 2018. godina i dalje kontinuirano.

3.4. Periodični skrining svih seksualno aktivnih adolescenata na genitalne hlamidije

Nosilac: Ministarstvo zdravlja.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

3.5. Dobrovoljno i poverljivo savetovanje i testiranje na HIV

Nosilac: Ministarstvo zdravlja.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

Pojedinačni cilj 4. 3. Sprečavanje oboljenja reproduktivnog sistema

Reproduktivno zdravlje stanovništva Srbije opterećeno je nizom ozbiljnih problema. Jedan od najvažnijih je što se neželjeno začeće pretežno prevenira tradicionalnim metodima nedovoljne efikasnosti, zbog čega je posledično često suočavanje s neplaniranom i neželjenom trudnoćom. Prema rezultatima poslednjeg reprezentativnog istraživanja savremenu i efikasnu kontracepciju u Srbiji koristi manje od petine žena iz opšte populacije koje su u braku ili stabilnoj partnerskoj vezi (18%), a tradicionalnu kontracepciju dvostruko više (40%). Može se pretpostaviti da niska učestalost korišćenja efikasne kontracepcije u uslovima nepromenjene stope ukupnog fertiliteta za posledicu ima veliki broj namernih pobačaja. Procenjena stopa ukupnih abortusa u Srbiji je u 2014. godini iznosila 2,89. To znači da tokom reproduktivnog perioda žena u Srbiji doživi prosečno tri namerna pobačaja.

Reproduktivno zdravlje žena i muškaraca ugrožavaju i polno prenosive infekcije, jer mogu da dovedu do stečene neplodnosti ili da ugroze normalan tok i ishod trudnoće. Rezultati istraživanja pokazuju da infekcije genitalnim hlamidijama i gonorejom u 10 – 25% slučajeva izazivaju zapaljenje organa male karlice. Kod nelečenih žena u značajnom broju (10 – 40%) dolazi do zatvaranja jajovoda i šest puta je povećan rizik za nastanak vanmaterične trudnoće. Na reproduktivnu funkciju negativno utiču i sifilis, bakterijska vaginoza, trihomonijaza, genitalni herpes, genitalna infekcija humanim papiloma virusom i infekcija virusom humane imunodeficijencije (HIV).

Među oboljenjima reproduktivnog sistema čija učestalost može značajno da se umanji odgovarajućim preventivnim merama posebnu pažnju zaslužuje rak grlića materice. Sa približno 1.500 novootkrivenih slučajeva i 600 smrtnih ishoda godišnje, rak grlića materice predstavlja drugi najčeši uzrok obolevanja i umiranja žena starosti 15 – 44 godine iz Srbije. Najveći broj slučajeva raka grlića materice može da se spreči periodičnim skriningom u skladu sa nacionalnim preporukama.

Mere, aktivnosti i mehanizmi

1. Povećanje učestalosti korišćenja savremene kontracepcije

U cilju promene načina regulisanja plodnosti stanovništva od tradicionalnog ka modernom modelu potrebno je da se odgovarajućim informisanjem i savetovanjem žene i muškarci motivišu da usvoje savremeni koncept planiranja porodice.

Posebne mere, aktivnosti i mehanizmi

1.1. Promovisanje planiranja porodice savremenom kontracepcijom, uz blagovremeno rešavanje mitova i zabluda o metodima kontracepcije korišćenjem različitih komunikacionih kanala, uključujući klasične i društvene medije

Nosilac: Ministarstvo zdravlja.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

1.2. Intenziviranje savetovanja žena i parova o efikasnim i bezbednim metodima kontracepcije koje je zasnovao na pouzdanim podacima, tako što će se od zdravstvenih radnika zahtevati da primenjuju kliničke smernice koje su zasnovane na naučnim dokazima

Nosilac: Ministarstvo zdravlja.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

1.3. Obezbeđivanje savetovanja i propisivanja kontracepcije svim ženama i parovima bez razlike, uključujući i lica koja pripadaju tzv. posebno osetljivim, odnosno ranjivim grupama, kao što su adolescenti, lica koja su u nepovoljnom socijalno-ekonomskom položaju, one koje su marginalizovane ili žive u institucijama, osobe sa invaliditetom, migranti i azilanti, osobe koje žive sa infekcijom HIV, i dr.

Nosioci: Ministarstvo zdravlja, Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

2. Snižavanje učestalosti i povećanje bezbednosti izvršenja namernih pobačaja

Veliki broj namernih pobačaja koji se obavlja u Srbiji nije zvanično evidentiran. Stoga nije poznato da li se svi pobačaji obavljaju na bezbedan način i u skladu sa savremenim kliničkim preporukama.

Posebne mere, aktivnosti i mehanizmi

2.1. Poboljšanje kontrole prijavljivanja namernih pobačaja.

Nosilac: Ministarstvo zdravlja.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

2.2. Usvajanje nacionalnih kliničkih smernica za izvršenja namernih pobačaja

Nosilac: Ministarstvo zdravlja.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

2.3. Omogućavanje bezbednog namernog pobačaja u zakonskim okvirima svim ženama, sa kvalitetnom zdravstvenom zaštitom posle pobačaja, uključujući i podršku da izbegnu naredne neplanirane trudnoće pravovremenim početkom korišćenja efikasne kontracepcije

Nosilac: Ministarstvo zdravlja.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

3. Snižavanje učestalosti polno prenosivih infekcija

Različite aktivnosti mogu da doprinesu snižavanju učestalosti polno prenosivih infekcija. Najvažnije su one koje stanovništvu pružaju odgovarajuća znanja i veštine i jačaju motivaciju, kako za zdravo seksualno ponašanje, tako i za pravovremeno obraćanje zdravstvenoj službi u slučaju sumnje na polno prenosivu infekciju. Zdravstveni sistem, s druge strane, treba efikasno da deluje u prevenciji, dijagnostici i lečenju ovih zaraznih oboljenja.

Posebne mere, aktivnosti i mehanizmi

3.1. Opšta popularizacija i promocija prevencije polno prenosivih infekcija, uključujući usvajanje bezbednijih oblika seksualnog ponašanja i pravovremenu dijagnostiku i lečenje inficiranih lica, uz korišćenje različitih strateških pristupa i komunikacionih kanala, koji obuhvataju kampanje, šire intervencije u lokalnoj zajednici, vršnjačku edukaciju, grupni zdravstveno vaspitni rad, odgovarajuće veb-sajtove, štampane i elektronske medije

Nosioci: Ministarstvo zdravlja, Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

3.2. Povećanje dostupnosti zdravstvenih usluga prevencije, dijagnostike i lečenja polno prenosivih infekcija i infekcije HIV-om njihovim integrisanjem u program očuvanja reproduktivnog zdravlja

Nosilac: Ministarstvo zdravlja.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

3.3. Sprovođenje lečenja polno prenosivih infekcija u skladu sa kliničkim smernicama koje su zasnovane na naučnim dokazima

Nosilac: Ministarstvo zdravlja.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

4. Očuvanje reproduktivnog zdravlja žena

Pravovremeno otkrivanje premalignih i malignih promena reproduktivnog sistema žena, drugih ginekoloških oboljenja i poremećaja reproduktivne funkcije omogućava da se odgovarajućim preventivnim ili terapijskim intervencijama povećaju šanse za očuvanje zdravlja i plodnosti.

Posebne mere, aktivnosti i mehanizmi

4.1. Promovisanje redovnih preventivnih ginekoloških pregleda koji podrazumevaju i skrining na rak grlića materice, korišćenjem različitih komunikacionih kanala, uključujući klasične i društvene medije

Nosilac: Ministarstvo zdravlja.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

4.2. Obezbeđivanje redovnih preventivnih ginekoloških pregleda koji podrazumevaju i skrining na rak grlića materice svim ženama bez razlike, uključujući i one koje pripadaju tzv. posebno osetljivim grupama, kao što su lica koja su u nepovoljnom socijalno-ekonomskom položaju, marginalizovane, one koje žive u institucijama, osobe sa invaliditetom, migrantkinje i azilantkinje, lica koja žive sa infekcijom HIV, i dr.

Nosioci: Ministarstvo zdravlja, Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

Očekivani efekti

Ulaganjem u mere koje treba da dovedu do pozitivnih promena u životnim navikama moguće je značajno poboljšati zdravstveno stanje dece, adolescenata, žena i parova u reproduktivnom periodu, sprečiti ili odložiti nastanak hroničnih oboljenja, poput kardiovaskularnih bolesti i dijabetesa melitusa i poboljšati kvalitet njihovog života. Posebno je značajno ulaganje u zdravlje adolescenata koje je veoma ugroženo, jer taj razvojni period života odlikuje sklonost rizičnim ponašanjima, uključujući i rano stupanje u seksualne odnose. Ipak, odgovarajućom edukacijom, savetovanjem i preventivnim delovanjem može se doprineti lakšem odrastanju, razvoju zdrave seksualnosti, usvajanju pozitivnog odnosa prema zdravlju i očuvanju reproduktivnih potencijala adolescenata i mladih ljudi. Zbog povoljnih efekata na reproduktivni sistem, planiranje trudnoća savremenom i efikasnom kontracepcijom štiti i unapređuje reproduktivno zdravlje žena. Za očuvanje plodnosti od velikog značaja je sprečavanje polno prenosivih infekcija, kao i pravovremeno otkrivanje i lečenje obolelih osoba. Optimalnom zdravstvenom stanju žena će pridoneti i sprovođenje redovnih preventivnih pregleda.

Obrazloženje potrebe

Neplodnost je problem sa kojim se suočava 7-9% parova u razvijenim zemljama. Usled slabe informisanosti i edukovanosti stanovništva u sferi seksualnosti i reproduktivnog zdravlja, velikog broja namernih prekida trudnoće, rasprostranjenosti polno prenosivih infekcija, kao i intenzivnog odlaganja rađanja moguće je pretpostaviti da je učestalost neplodnosti u Republici Srbiji i viša.

Republiku Srbiju odlikuje konzervativna kontrola rađanja koja se pretežno ostvaruje tradicionalnom i nedovoljno efikasnom kontracepcijom, što za posledicu ima veliki broj neplaniranih trudnoća i namernih abortusa. Pošto od 1990-ih u Republici Srbiji ne postoji pouzdana evidencija broja indukovanih abortusa, procenjuje se da je stopa ukupnih namernih prekida trudnoće iznosila 2,89 u 2014. godini. Ona je vrlo visoka, dva puta je viša od stope ukupnog fertiliteta i među najvišima u svetu.

Može se pretpostaviti i da je učestalost polno prenosivih infekcija visoka. Naime, incidencija bolesti koje se prenose polnim putem po pravilu raste u zemljama u tranziciji socioekonomskog sistema. Takođe, dijagnostika i lečenje ovih oboljenja nisu dostupni velikom delu stanovništva Republike Srbije, jer odgovarajuće službe ne postoje u okviru primarne zdravstvene zaštite.

Republika Srbija je suočena i sa intenziviranjem procesa odlaganja rađanja. Bez dece u vreme sprovođenja Popisa 2011. godine bio je veliki broj žena starosti od 20. do 24. godine (82%). Utvrđeno je da preko polovine (55%) žena starosti od 25 do 29 godina i trećina (31%) žena između 30. i 34. godine nije imala iskustvo roditeljstva. Zbog toga će biti neophodna šira primena postupaka biomedicinski potpomognute oplodnje, koji pretpostavljaju primenu sofisticiranih dijagnostičkih i terapijskih postupaka dostupnih samo u tehnološki visoko razvijenim zdravstvenim ustanovama. Takođe, rađanje dece u kasnijem životnom dobu povezano je sa nizom negativnih bioloških i zdravstvenih posledica.

Nacionalni program biomedicinski potpomognute oplodnje, koji privlači veliku pažnju javnosti, deo je mera koji je u skladu sa smernicama EU, i primenjuje se od kraja 2006. godine. Kao takav doprinosi uvećanju porodice među parovima koji prirodnim putem nisu postali roditelji. U stvarnosti je oko 1500 besplatnih postupaka godišnje uz stopu porođaja od 26% (rodi se oko 600 dece, zbog višestrukih trudnoća), što čini udeo od 0,9% u ukupnom broju živorođenih. Odgovarajući udeo u evropskim zemljama u 2013. kretao se u rasponu od 0,2% u Albaniji i Litvaniji do 6,0% u Sloveniji i 6,2% u Danskoj.

Ublažavanje problema neplodnosti zahteva informisanost javnog mnjenja o svim relevantnim pitanjima bitnim za očuvanje i unapređenje reproduktivnog potencijala, prilagođavanje zdravstvenog sistema za savremen i racionalan pristup dijagnostici i terapiji infertiliteta, finansijsku podršku zainteresovanima, i odgovarajuću bazu podataka o postupcima biomedicinski potpomognute oplodnje.

Mere, aktivnosti i mehanizmi

1. Širenje informacija o uzrocima neplodnosti, mogućnostima lečenja neplodnosti i dostupnosti usluga biomedicinski potpomognute oplodnje

Nosilac: Ministarstvo zdravlja.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

2. Izrada i primena kliničkih smernica za ispitivanje i lečenje neplodnosti

Nosilac: Ministarstvo zdravlja.

Rok: 2020. godina.

3. Kontinuirana edukacija profesionalaca koji se bave ispitivanjem i lečenjem neplodnosti

Nosilac: Ministarstvo zdravlja.

Rok: 2018 godina – kontinuirano.

4. Jačanje kapaciteta odgovarajućih zdravstvenih ustanova za ispitivanje i lečenje neplodnosti

Nosilac: Ministarstvo zdravlja.

Rok: 2018 godina – kontinuirano.

5. Kontinuirana kontrola kvaliteta rada zdravstvenih ustanova koje pružaju usluge ispitivanja i lečenja neplodnosti

Nosilac: Ministarstvo zdravlja.

Rok: 2018 godina – kontinuirano.

6. Postupno povećanje broja pokušaja biomedicinski potpomognute oplodnje u skladu sa sadržajem i obimom prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja

Nosilac: Ministarstvo zdravlja.

Rok: 2020. godina – kontinuirano.

7. Uvođenje jedinstvenog državnog registra postupakabiomedicinski potpomognute oplodnje

Nosilac: Ministarstvo zdravlja.

Rok: 2019. godina.

8. Formiranje banke reproduktivnih ćelija, tkiva i embriona

Nosilac: Ministarstvo zdravlja.

Rok: 2020. godina.

Očekivani efekti

Veća informisanost o uzrocima neplodnosti, odnosno o načinima očuvanja plodnosti uz realizovanje ostalih navedenih aktivnosti bitnih za reproduktivno zdravlje, pre svega masovnija primena savremene kontracepcije u cilju planiranja trudnoće i bolja kontrola polno prenosivih infekcija, će smanjiti broj osoba sa problemom primarne i sekundarne neplodnosti. Očuvanje potencijala stanovništva Republike Srbije predstavlja jedan u nizu koraka potrebnih za ostvarivanje individualnih težnji vezanih za željeni broj dece. Istovremeno, stvaranje preduslova za efikasno korišćenje postupaka biomedicinski potpomognute oplodnje doprineće da se realizuje roditeljstvo u većem broju, što je posebno značajno u uslovima intenziviranja procesa odlaganja rađanja dece.

Obrazloženje potrebe

I pored brojnih zakonskih i podzakonskih rešenja koja definišu visoki standard zdravstvene zaštite žena tokom trudnoće, porođaja i perioda materinstva do 12 meseci posle porođaja postoji prostor za unapređenje kvaliteta pruženih usluga u oblasti zdravstvene zaštite žena, te smanjenje morbiditeta i mortaliteta majki i novorođenčadi, perinatalne smrtnosti, mrtvorođenosti i učestalosti kongenitalnih anomalija u Republici Srbiji.

6.1. Zdravstvena zaštita žena u toku trudnoće

Nedovoljno angažovanje u ostvarivanju odgovarajuće prekoncepcijske pripreme, nepotpun obuhvat trudnica radom savetovališta u domovima zdravlja, slabija informisanost opšte populacije o činiocima koji pozitivno i negativno deluju na zdravlje majke i deteta i teritorijalna neujednačenost u ostvarivanju saradnje između odgovarajućih službi koje pripadaju različitim nivoima zdravstvene zaštite, samo su neki od faktora koji ugrožavaju tok i ishod trudnoće.

Pitanje pripreme žene za trudnoću je i dalje otvoreno, jer su nedovoljno razvijene aktivnosti koje promovišu zdrave stilove života, periodične provere zdravstvenog stanja i ličnu odgovornost za zdravlje. Problem dodatno opterećuje intenzivno odlaganje rađanja usled čega raste učestalost preegzistirajućih hroničnih oboljenja i drugih činilaca koji ugrožavaju optimalni tok i ishod trudnoće jer prema podacima Republičkog zavoda za statistiku u 2016. godini prosečna starost majke pri rođenju deteta iznosi 29,6 godina, a pri rođenju prvog deteta 28,3 godine.

Pojavi komplikacija tokom trudnoće i porođaja doprinosi što se veliki broj trudnica ne kontroliše u službama zdravstvene zaštite žena u domovima zdravlja i što su nedovoljno povezani dijagnostički i terapijski postupci koje treba obavljati na različitim nivoima zdravstvene zaštite. U Srbiji je u prvom trimestru trudnoće obuhvaćeno prvim pregledom oko 60% trudnica, što je nezadovoljavajući obuhvat u odnosu na ciljeve u oblasti preventivne zdravstvene zaštite trudnice i u odnosu na kvalitet zdravstvene zaštite.

Otuda izvestan broj trudnica nije upoznat sa činiocima značajnim za aktivan odnos prema trudnoći, neredovno i neodgovarajuće kontroliše tok trudnoće, nije uključen u skrining za pravovremenu detekciju poremećaja u razvoju ploda i patoloških stanja (prvenstveno gestacijskog dijabetesa melitusa i hipertenzije) i nije na odgovarajući način psiho-fizički pripremljen za porođaj.

Različita područja Republike Srbije nemaju jednake mogućnosti prevencije kongenitalnih anomalija kod ploda i snižavanja učestalosti mrtvorođenja. Naime, savetovališta za trudnice u okviru primarne zdravstvene zaštite su u nejednakom obimu razvijena, prvenstveno u pogledu kvaliteta opreme i obučenosti kadrova za ranu detekciju poremećaja u razvoju ploda i patoloških stanja tokom trudnoće.

Podizanje svesti o zdravim stilovima života i zdravom i bezbednom materinstvu opšte populacije stanovništva jedan je od prioriteta u oblasti zdravtvene zaštite žena u smislu unapređenja organizovanja Škole roditeljstva za buduće roditelje na nivou primarne zdravstvene zaštite u saradnji sa porodilištima, uz aktivnije učešće budućih očeva u cilju informisanja budućih roditelja sa zaštitom zdravlja tokom trudnoće, porođaja i nakon porođaja, kao i zaštitom i negom novorođenog deteta.

6.2. Zdravstvena zaštita žena u porođaju

U Srbiji u velika porodilišta (sa više od 2000 porođaja godišnje, prema (standardima EU)), spada osam porodilišta od kojih se u tri obavi blizu 20.000, ili skoro 1/3 od ukupnog godišnjeg broja porođaja. S obzirom da se u tim ustanovama po pravilu zbrinjavaju i trudnoće visokog rizika, teško je osporiti argumente da usled preopterećenosti osoblja i prostora, može doći do određenog zanemarivanja nekomplikovanih trudnoća, ili neopravdane primene indukcije, kao i operativnog dovršenja normalnih porođaja, koji je u dramatičnom porastu i u EU i u Srbiji.

Inicijativa ,,Bolnica prijatelj novorođenčadi” Svetske zdravstvene organizacije i UNICEF-a, koja je pokrenuta 1991. godine, je globalna inicijativa koja ima za cilj da se svakom novorođenčetu obezbedi najbolji mogući početak života tako što se stvara okruženje koje podržava dojenje i odgovarajuću zdravstvenu negu kao normu zdravstvene zaštite. UNICEF je bio katalizator ove inicijative u kojoj je učestvovao veliki broj različitih partnera, kako u početnoj fazi, tako i godinama koje su usledile. Program koji se sprovodio bio je kombinacija programa promovisanja, podrške i zaštite dojenja i inicijative za stvaranje bolnica koje su bile naklonjene majci i novorođenčetu. Od 2005. godine, ova inicijativa u Srbiji više ne dobija direktnu podršku UNICEF-a, a i drugi izvori finansiranja su takođe postali ograničeni. Evaluacija od strane nezavisnih eksperata, koja je urađena 2009. godine, a na inicijativu UNICEF-a u Srbiji, je ukazala na brojne nedoslednosti i propuste u implementaciji ove inicijative. I Istraživanje višestrukih pokazatelja zdravstvene zaštite majke i deteta potvrdilo je nedovoljni obuhvat dece isključivim dojenjem.

Nezadovoljstvo porodilja demonstrirano je i formalnim i neformalnim analizama. Sve ovo je ukazalo da je neophodno unapređenje perinatalne zaštite da bi odgovorilo potrebama majke, deteta i porodice te multisektorski rad na Incijativama ,,Bolnica prijatelj roditelja i dece” i ,,Bolnica prijatelj novorođenčadi”. Predlog nezavisnih evaluatora je da inicijativa treba ubuduće da se integriše u redovnu praksu u porodilištima kao rutinska aktivnost, kroz postojeće mehanizme osiguranja standarda i kvaliteta zdravstvenog sistema i zdravstvene zaštite. UNICEF podržava Ministarstvo zdravlja u ovim naporima, od 2010. godine.

Nacionalni koordinacioni tim je tokom 2011. godine doneo standarde, koje je prihvatilo Ministarstvo zdravlja, a zatim Republička stručna komisija za zdravstvenu zaštitu žena, dece i omladine, da zdravstvena zaštita koja je prilagođena potrebama majke i deteta treba da bude: ,,demedikalizovana”, zasnovana na korišćenju odgovarajućih tehnologija, zasnovana na dokazima, multidisciplinarna, holistička, referalna, kulturološki prilagođena, orijentisana ka porodici, treba da uključi žene u donošenje odluka, da poštuje privatnost, dostojanstvo i poverljivost”.

Najčešće neispunjen standard ,,Bolnica prijatelj roditelja i dece” inicijative je vezan za mogućnost prisustva oca, tj. partnera ili druge osobe tokom porođaja. Ostvarenje ovog standarda zahteva određena prostorna prilagođavanja i zato može biti potrebno više vremena za njegovo potpuno ispunjavanje. Međutim, porodilišta moraju naći načina da makar određenom broju trudnica, ako ne može svim, omoguće prisustvo partnera ili druge željene osobe na porođaju, te da pružanje usluge analgezije u porođaju bude jednako dostupno za sve porodilje u Srbiji.

6.3. Zdravstvena zaštita žena u periodu posle porođaja

Prema Nacionalnom programu zdravstvene zaštite žena, dece iz 2009. godine zdravstvena zaštita žena posle porođaja podrazumeva aktivno učešće i planiranje aktivnosti službi zdravstvene i socijalne zaštite na svim nivoima sa ciljem da se smanje učestalost stanja i oboljenja porodilje i novorođenčeta koji mogu da se završe komplikacijama i hroničnim oboljenjima.

U oblasti kontrolnih pregleda porodilje prvim pregledom u periodu do šest nedelja je obuhvaćeno oko 48% porodilja i oko 15% porodilja kontrolnim pregledom šest meseci posle porođaja. Obuhvat porodilja u Srbiji i prvim i kontrolnim pregledima posle porođaja je i dalje nezadovoljavajući i daleko od dostizanja planiranog cilja prema Planu zdravstvene zaštite za 2016. godinu.

Zaštita zdravlja dece u periodu kada najviše zavise od neposrednog okruženja, tokom prvih pet godina života, dobro je razvijena u Republici Srbiji. Ostvaruje se ranim otkrivanjem oboljenja čije posledice mogu da se spreče, praćenjem zdravstvenog stanja i eliminisanjem zaraznih bolesti putem aktivne imunizacije.

Problemi i teškoće nastali zbog nesrazmere broja porođaja i neravnomernog rasporeda odeljenja za neonatalnu intenzivnu negu po upravnim okruzima, mogu se prevazići primenom savremenih principa i standarda teritorijalnog organizovanja nege i lečenja bolesnog novorođenčeta, uz pristup progresivnoj nezi na tri nivoa i to osnovno zbrinjavanje, specijalizovano zbrinjavanje i neonatalna intenzivna nega i terapija.

U strukturi perinatalnog mortaliteta, slično kao i u drugim zemljama u tranziciji, dominiraju patološka stanja povezana s prevremenim porođajem, perinatalnom asfiksijom i kongenitalnim anomalijama. Izdvaja se respiratorni distres sindrom kod prevremeno rođene dece usled nezrelosti pluća, zbog visoke zastupljenosti u strukturi perinatalnog mortaliteta, kao i mogućnosti efikasne prevencije u smislu uvođenja skriniga na infekcije u trudnoći u sekundarnim o tercijarnim porodilištima koje za cilj imaju smanjenje incidence neonatalne sepse, meningitisa i pneumonije.

Stopa smrtnosti odojčadi je značajan i osetljiv indikator kako zdravstvenog stanja i zdravstvene zaštite stanovništva, tako i stanja u socio-ekonomskoj i drugim sferama društva. U posmatranom periodu, stopa umrle odojčadi na 1000 živorođenih opada sa 6,2 u 2012. na 5,4 u 2016. godini. U Srbiji odnos maternalne smrtnosti u poslednjih pet godina ima trend opadanja (sa 14,9 u 2012. na 10,8 na 100.000 živorođenih u 2016. godini).

Pojedinačni cilj 6. 1. Poboljšanje kvaliteta zdravstvene zaštite tokom trudnoće

Očuvanje i unapređenje zdravlja žene pretpostavlja angažovanje zdravstvenih radnika na širenju znanja koja doprinose usvajanju zdravih stilova života i preuzimanju odgovornosti za sopstveno zdravlje uključujući i periodične provere zdravstvenog stanja, kao i jačanje kapaciteta zdravstvenog sistema da izađe u susret potrebama žena kao i njihovim partnerima u sferi psiho-fizičke pripreme za roditeljstvo.

Mere, aktivnosti i mehanizmi

1. Osnaživanje primarne zdravstvene zaštite za ostvarivanje optimalnog toka i ishoda trudnoće, uključujući i uslove za zadovoljavanje potreba posebno osetljivih grupa (invalididkinje, adolescentkinje, socijalno deprivirane)

Nosioci: Ministarstvo zdravlja, jedinice lokalne samouprave.

Rok: 2018. godine – kontinuirano.

Pojedinačni cilj 6. 2 . Poboljšanje kvaliteta zdravstvene zaštite tokom porođaja

U cilju obezbeđivanja pružanja kvalitetnih zdravtvenih usluga u toku porođaja i perioda materinstva do 12 meseci posle porođaja, sa rezultujućim snižavanjem stopa materinskog, perinatalnog i neonatalnog morbiditeta i mortaliteta potrebno je da se svakoj trudnici, porodilji i novorođenčetu obezbedi maksimalni mogući standard zdravstvene zaštite.

1. Organizovanje i standardizacija koncepta ,,bolnica prijatelj roditelja i dece” u porodilištima

Nosilac: Ministarstvo zdravlja.

Rok: 2018-2020. godina.

2. Jačanje kapaciteta odgovarajućih zdravstvenih ustanova sekundarnog i tercijarnog nivoa za kontrolu toka i ishoda patoloških trudnoća i zbrinjavanja urgentnih stanja

Nosioci: Ministarstvo zdravlja, jedinice lokalne samouprave.

Rok: 2018. godine – kontinuirano.

3. Povezivanje zdravstvenih ustanova različitih nivoa zdravstvene zaštite u cilju efikasnog i teritorijalno uravnoteženog obezbeđivanja zdravstvenog nadzora tokom trudnoće, porođaja i perioda materinstva do 12 meseci posle porođaja

Nosilac: Ministarstvo zdravlja.

Rok: 2018-2020. godina.

Zdravo materinstvo i stvaranje preduslova za zdrav početak života, rast i razvoj novorođenčeta i malog deteta pretpostavljaju angažovanje zdravstvenog sistema na prevenciji i ranoj detekciji poremećaja zdravlja kod majke i deteta, kao i pripremu roditelja za pravilan telesni i psiho-socijalni rast i razvoj deteta.

Mere, aktivnosti i mehanizmi

1. Jačanje kapaciteta zdravstvenog sistema za očuvanje zdravlja žene u periodu materinstva do 12 meseci posle porođaja, kao i za zaštitu zdravlja novorođenčadi, dojenčadi i male dece

Nosioci: Ministarstvo zdravlja, jedinice lokalne samouprave.

Rok: 2018. godine – kontinuirano.

Očekivani efekti

Procenjuje se da će informisanje trudnica o sadržajima vezanim za zdravo materinstvo, obezbeđivanje odgovarajućeg nadzora svih trudnica, kvalitetna organizacija zdravstvene nege i zbrinjavanja urgentnih stanja moći da spreče oko 40% smrti žena tokom trudnoće, porođaja i perioda materinstva do 12 meseci posle porođaja. Pored smanjenja materinske smrtnosti, pozitivni efekti predloženih mera će biti i smanjenje perinatalne smrtnosti, umiranja novorođenčadi, dojenčadi i male dece kao i rađanja dece sa mentalnim ili telesnim oštećenjima, odnosno anomalijama. Istovremeno će se poboljšati zdravstveno stanje žena i dece. Pored direktnih, indirektna demografska dobrobit će biti ublažavanje prepreka za rađanje vezanih za zdravstveni sistem.

Obrazloženje potrebe

Znanje, kao jedan od osnovnih elementa svesti, značajan je činilac pri uspostavljanju određenog sistema vrednosti, utiče na poglede, uverenja i volju, na stvaranje motivacije, te je bitno u procesu odlučivanja u mnogim oblastima života. Stoga se, u iznalaženju načina za regulaciju fertiliteta, sticanje specifičnih znanja o svim relevantnim pitanjima od neposrednog ili posrednog značaja za reprodukciju nametnulo kao nova mera populacione politike. U prvi mah izgleda neobično da progresija obrazovanja može biti mera za podsticanje rađanja, s obzirom na istorijski potvrđen inverzan odnos nivoa obrazovanja i visine plodnosti. No, za razliku od opšteg obrazovanja čiji je porast determinanta niskog fertiliteta, jer odlaže rađanje i tradicionalne reproduktivne norme zamenjuje modernim, specifično obrazovanje je strateško opredeljenje koje može promeniti uvrežene relacije obrazovanje-fertilitet, a pre svega pomoći realizaciji željenog broja dece, koji je u Srbiji veći od ostvarenog. Istorijska potvrda da uplivom novih saznanja može doći do zaokreta u reproduktivnom ponašanju, osnažuje ideju o edukaciji o populacionim pitanjima kao stimulativnoj meri, ali meri koja mora biti utemeljena na univerzalnim vrednostima humanog društva.

Zbog uslovljenosti nedovoljnog rađanja faktorima demografskog i nedemografskog karaktera i uzročno-posledičnog karaktera demografskog razvitka, specifičnu edukaciju treba shvatiti u najširem smislu, ne samo kao onu koja se odnosi direktno na problematiku fertiliteta, već i na druge populacione fenomene. Ona podrazumeva sticanje specifičnih znanja o celokupnom razvitku stanovništva, uticaju nedovoljnog rađanja na starenje populacije i obrnuto, značaju migracija za demografski razvitak, kao i znanja o kontinuiranom smanjivanju fertilnog i radnog kontingenta i neodrživosti ekonomskog sistema u uslovima daljeg redukovanja fertiliteta. Njen neizostavan deo su i znanja o rodnim ulogama u tradicionalnim i modernim društvima, inter-generacijskoj podršci i ulozi starijeg stanovništva za funkcionisanje porodice, komplementarnosti aktivnog starenja i podrške roditeljstvu. Sadržaji populacione edukacije su i problematika reproduktivnog zdravlja i pravne regulative od značaja za roditeljstvo i podsticanje rađanja. Specifična edukacija treba da promoviše vrednosti odgovornog ponašanja unutar porodice, odgovornog partnerstva i roditeljstva. Ona podstiče humane odnose među ljudima, otvorenost za druge kulture, uvažavanje vrednosti ljudskog života i afirmaciju ličnosti, a istovremeno i društva i društvenih vrednosti i potreba. Važan deo obrazovanja odnosi se na tendencije i perspektive razvitka stanovništva i pripremu za novu demografsku realnost koju budućnost donosi (,,društvo starih” npr.).

Cilj edukacije o populacionim pitanjima je sticanje specifičnih znanja na osnovu kojih se širi razumevanje o karakteristikama i značaju populacionog faktora, sagledava odnos između individualnog ponašanja i makro procesa, upoznaju posledice nezadovoljavajućih populacionih tendencija, njihov značaj za funkcionalnu organizaciju društvenih sistema, kao i značaj za buduće generacije i izazove sa kojima će se oni suočavati. Edukacija, takođe, doprinosi usvajanju i utemeljivanju znanja koja ukazuju na vrednosti roditeljstva. Načini i sadržaji ovakve edukacije moraju biti suptilni, uz dužno uvažavanje svih ljudskih prava i delikatnosti pitanja reprodukcije.

Osobenost edukacije o populacionim pitanjima, kao mere za podsticanje rađanja, jeste što ona nije direktno namenjena učesnicima u reprodukciji, niti je fokusirana na osobe u reproduktivnom periodu. Ako se pod edukacijom prvenstveno misli na onu koja se stiče kroz proces formalnog obrazovanja, očito je da je usmerena ka budućim nosiocima reprodukcije, s obzirom na godine kada prolaze kroz proces školovanja s jedne strane, a prosečnu starost pri rađanju prvog deteta (veću od one kada se završava najviši nivo obrazovanja), sa druge strane. Zbog toga njeni sadržaji treba da podstaknu pravilnu percepciju demografskih tokova, njihovih efekata na društvo i pojedinca, prihvatanje odgovornog ponašanja u skladu sa postulatima humanog društva, čime se utiče i na oblikovanje filozofije i stilova života, uključujući i stavove prema roditeljstvu. Potomstvo je, nesumnjivo, visoko vrednovano od strane pojedinaca, no kako sa druge strane stoje tzv. rizici roditeljstva (vremenska, materijalna i emocionalna ulaganja, razni oportunitetni troškovi i strukturne prepreke), motivacija za roditeljstvom može se zadovoljiti rađanjem samo jednog deteta, zbog čega su u raskoraku ne samo individualni i društveni interesi i norme, već i željeni i realizovani broj dece.

Još jedna osobenost edukacije o populacionim pitanjima jeste da je ona samo jedan od faktora, i da nije presudna za oblikovanje reproduktivnih normi. Za izgradnju stavova o (ne)učestvovanju u reprodukciji i brojnosti potomstva važan je i postojeći model reprodukcije, koji se usvaja od najranijeg detinjstva kao uobičajeni model iz okruženja ili poznati model iz sopstvene porodice. Tako izostaju one norme o kvantumu fertiliteta koje nisu primerene iskustvu stanovništva. U Srbiji dominantan reproduktivni model nedovoljnog rađanja ne doprinosi afirmaciji roditeljstva, već predstavlja ,,zamku niskog fertiliteta”, kako ga demografska literatura definiše. Zato aktivnosti na sticanju specifičnog obrazovanja jesu nužnost, ali i proces čiji su efekti dugoročni, te se ne mogu sprovoditi kampanjski već sistemski i kontinuirano, kako bi se reproduktivno ponašanje približilo namerama, na dobrobit i pojedinaca i društva.

Pojedinačni cilj 7.1. Osnaživanje sistema obrazovanja i vaspitanja kao ključnog nosioca i realizatora programa populacione edukacije

Treba nastaviti aktivnosti na daljem planskom i sistematskom uključivanju sadržaja iz oblasti edukacije sa populacionom problematikom u sistem obrazovanja i vaspitanja u Republici Srbiji. Kao i do sada, programe i metodološke postupke obrazovanja treba prilagoditi uzrastu polaznika, s obzirom da su polaznici formalnog obrazovanja u razvojnom periodu, odnosno periodu odrastanja i sazrevanja za pojedine sadržaje i načine edukacije. Nastavnici i dalje nisu dovoljno pripremljeni i obučeni za najcelishodnije uključivanje populacionih sadržaja u svoje predmete i aktivnosti. Sistem obrazovanja i vaspitanja, pored ključne uloge u promociji sadržaja iz populacione edukacije kod dece, mladih, i njihovih roditelja, deo aktivnosti mora usmeriti i ka jačanju kompetencija obrazovnog kadra. Radi osnaživanja sistema obrazovanja i vaspitanja kao osnovnog nosioca edukacije o populacionim pitanjima neophodno je, pored obogaćivanja nastavnih programa adekvatnim sadržajima o populacionim fenomenima i njihove difuzije kroz više predmeta, izgraditi dodatne posebne programe edukacije. Posebni programi podrazumevaju veću fokusiranost na željenu tematiku i bolju prepoznatljivost fenomenologije koja se predstavlja. Ujedno, mogu biti kreirani na način koji podstiče aktivne oblike nastave (radionice, tematske diskusije, kvizovi, tematski nagradni konkursi) i praćeni savremenim edukativnim materijalom (sajtovi, video materijal, interaktivne igrice, mobilne aplikacije).

Mere, aktivnosti i mehanizmi

1. Obogaćivanje planova i programa predškolskih ustanova, osnovnih i srednjih škola različitim programima vezanim za edukaciju o populacionim pitanjima

Nosioci: Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, Ministarstvo zdravlja, Ministarstvo omladine i sporta.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

2. Akreditovanje programa za obavezno stručno usavršavanje postojećih vaspitača, nastavnog kadra i stručnih saradnika u cilju njihovog profesionalnog osnaživanja za realizaciju programa i sadržaja iz oblasti populacione edukacije u radu sa decom, mladima i njihovim roditeljima

Nosioci: Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, Zavod za unapređivanje obrazovanja i vaspitanja.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

3. Izrada priručnika za rad za edukatore, i informativno-edukativnog materijala za decu i đake različitog uzrasta, sa posebnim naglaskom na elektronske forme i podsticanje aktivnih oblika nastave i učenja.

Nosioci: Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, Ministarstvo zdravlja, Ministarstvo omladine i sporta.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

Pojedinačni cilj 7.2. Proširivanje učesnika procesa edukacije o populacionim pitanjima van sistema obrazovanja i vaspitanja

Za senzibilizaciju stanovništva za populaciona pitanja potrebno je, pored utemeljivanja specifičnog obrazovanja tokom školovanja, obezbediti odgovorno informisanje o populacionim pitanjima i van sistema obrazovanja, i u proces uključiti razne učesnike (nosioce) neformalnog obrazovanja. Formalni sistem podrazumeva procedure oko inoviranja nastavnih planova i programa i pripreme nastavnog materijala, koje zahtevaju više vremena. Neformalni sistem je fleksibilniji, pa su i mogućnosti bržeg i adekvatnog informisanja i promovisanja određenih sadržaja bolje.

Oblici rada putem neformalnih kanala edukacije mogu biti bazirani na istim ili sličnim elektronskim materijalima, a u zavisnosti od profesionalne sfere i kompetentnosti organizacija i timova koji edukaciju sprovode. Naravno, i ova aktivnost mora biti permanentna, a ne kampanjska, zbog boljeg percipiranja stvarnosti o kojoj se ne razmišlja uvek.

U proces edukacije treba uključiti medije koji najlakše dopiru do svih slojeva stanovništva i najviše utiču na javno mnjenje. Uz širok spektar tema iz populacione fenomenologije namenjene osobama koje su van sistema školovanja, odnosno celokupnoj javnosti, specifična edukacija se neformalnim putem može usmeriti i ka konkretnim učesnicima reprodukcije, tj. mladima u periodu zasnivanja porodice (kada su afirmativni prema rađanju), u ranom roditeljstvu, trudnicama. Kako bi se podstakla realizacija reprodukcije u skladu sa željenim brojem dece, promovisanje rađanja treba realizovati na afirmativan način i kao vid potpore ostalim strateškim merama, ukazivanjem na satisfakcije koje roditeljstvo donosi, na izgradnju društvene podrške rađanju, upoznavanjem sa zakonskom regulativom koja olakšava roditeljstvo. Najcelishodnije je u neformalnoj edukaciji koristiti kanale koji su već prihvaćeni od korisnika kao mesta gde se prikupljaju znanja i veštine iz oblasti trudnoće i roditeljstva, u kojima se jačaju kompetencije za život u porodici i omogućava promocija očinstva (škole za trudnice, škole roditeljstva, sajtovi za informacije o podizanju i vaspitanju dece i sl.).

Za formiranje humanog društva i lakše suočavanje sa izazovima u budućnosti, neophodna je veća posvećenost obrazovanju sa populacionom tematikom. Ono se ne može sprovoditi stihijski, niti tretirati kao sporedna aktivnost raznih institucija. Edukacija o populacionim pitanjima je odgovorna društvena aktivnost, te je moraju voditi kompetentni stručnjaci, dobri poznavaoci populacionih fenomena. Neophodna su ekspertska znanja u formulisanju i prilagođavanju sadržaja edukacije aktuelnim društvenim situacijama, definisanje ciljnih grupa i strukturisanje sadržaja i oblika populacione edukacije prema njima. Formiranje posebnog tela obezbeđuje plansko delovanje i veću efikasnost i u formalnom i neformalnom sektoru obrazovanja.

Mere, aktivnosti i mehanizmi

1. Formiranje stručnog tela ili radne grupe za savetovanje, kreiranje, kontinuirano ažuriranje i inoviranje edukacije o populacionim pitanjima sastavljenog od demografa, pedagoga, psihologa, stručnjaka iz oblasti reproduktivnog zdravlja, informatičara, statističara, stručnjaka za marketing

Nosioci: Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, Ministarstvo zdravlja, Ministarstvo kulture i informisanja, u saradnji sa Kabinetom ministra bez portfelja zaduženog za demografiju i populacionu politiku.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

2. Angažovanje medija, posebno elektronskih (analognih i digitalnih), sa programom koji uključuje teme i sadržaje iz edukacijeo populacionim pitanjima

Nosioci: Ministarstvo omladine i sporta, Ministarstvo zdravlja, Ministarstvo kulture i informisanja u saradnji sa Kabinetom ministra bez portfelja zaduženog za demografiju i populacionu politiku.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

3. Izrada sajta namenjenog populacionoj edukaciji sa sadržajima za različite ciljne grupe

Nosioci: Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, Ministarstvo zdravlja, Ministarstvo omladine i sporta, Ministarstvo kulture i informisanja, u saradnji sa Kabinetom ministra bez portfelja zaduženog za demografiju i populacionu politiku.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

Očekivani efekti

U prvoj fazi – otkrivanje istina i zabluda o demografskom razvitku i reprodukciji stanovništva, porast interesovanja za populaciona pitanja i reproduktivno zdravlje, uočavanje značaja dinamičkih i strukturnih karakteristika stanovništva za funkcionisanje društva, sagledavanje regulative koja podstiče rađanje i roditeljstvo, sagledavanje raznih mogućnosti rešavanja populacionih problema. U narednom periodu – utemeljenje demografskih sadržaja u nastavni proces i obezbeđivanje njihove trajnosti, a time i dobre informisanosti mladih, neprestano informisanje javnosti i konstantno prisustvo edukacije o populacionim pitanjima u medijima, profesionalno i dokumentovano plasiranje informacija o demografskom razvitku i srodnim temama, realna percepcija demografske budućnosti i suočavanje sa izazovima koje nosi. Krajnji cilj – unapređenje reproduktivnog zdravlja, stvaranje pozitivne klime za rađanje, podsticanje realizacije reproduktivnih namera, oživljavanje pluraliteta reproduktivnih normi, humanizacija odnosa.

Obrazloženje potrebe

Mere pronatalitetne politike sprovode se jedinstveno na teritoriji Republike Srbije. Nijedna državna pronatalitetna politika, ma koliko bila razvijena ne može odgovoriti na sve potrebe i očekivanja stanovništva, niti uzeti u obzir sve specifičnosti življenja u jednoj sredini. Zato, programe planiranja porodice treba dopuniti merama organa jedinica lokalne samouprave, koje se finansiraju lokalnim izvorima javnih prihoda. Na taj način se mere koje utvrđuje i obezbeđuje država, proširene i obogaćene merama lokalne samouprave, sprovode kroz organizaciju vlasti u lokalnoj samoupravi. Time se obezbeđuje dostupnost svih mera zainteresovanim građanima, koji lakše dolaze do informacija o njima i uslovima za njihovo korišćenje.

Lokalna samouprava vršenjem jasno definisanih funkcija iz svog izvornog delokruga i obavljanjem poverenih poslova utiče na kvalitet života građana. Poboljšanje kvaliteta života je jedan od neophodnih uslova za rehabilitaciju rađanja i roditeljstva. Lokalna samouprava treba da polazi od svakidašnjeg života u kome se neprekidno odvijaju procesi artikulisanja potreba porodica, porodica sa decom i dece, i u kome treba da se odvijaju i procesi pronalaženja, pokretanja i korišćenja resursa za njihovo zadovoljenje.

Sa stanovišta položaja i uloge lokalne samouprave u političkom sistemu nema značajnijeg pitanja od neposrednog interesa za lokalno stanovništvo nego što je pitanje reprodukcije tog stanovništva. Lokalna samouprava je taj društveni činilac koji najbolje može prepoznati potrebe konkretnih roditelja i u okvirima svojih ovlašćenja i kompentencija aktivirati određene mehanizme kojima se te potrebe mogu zadovoljiti na najbolji mogući način. Na usaglašavanje populacione politike države i reproduktivnog ponašanja stanovništva u dužem vremenskom periodu u dobroj meri će uticati i način na koji organi lokalne samouprave vrše svoju funkciju.

Skupština opštine, odnosno grada, kao najviši organ vlasti u lokalnoj samoupravi najpozvanija je da se bavi problemima razvitka stanovništva i da, na osnovu sagledavanja stanja u svim bitnim aspektima, utvrđuje mere pronatalitetne politike u opštini, odnosno gradu.

Aktivno uključivanje lokalne samouprave u sprovođenje programa planiranja porodice podrazumeva niz preduslova. Potrebno je sagledati sve potencijale kojima opština raspolaže, a čijim se aktiviranjem i osnaživanjem mogu očekivati pozitivni efekti u poboljšanju demografske situacije u lokalnoj samoupravi kao što su materijalna sredstva namenjena programu planiranja porodice, stanje institucija i struktura kadrova za kreiranje i sprovođenje programa. Istovremeno je važno utvrditi aktivnosti i mehanizme u ovoj sferi i povezati sve koji mogu da doprinesu afirmaciji porodice, roditeljstva i društvenih ciljeva vezanih za reprodukciju stanovništva.

U modernom svetu pronatalitetni programi su, uglavnom, na globalnom nivou, iako se ponekad oni neko vreme testiraju na lokalnoj teritoriji. S obzirom da je stanovništvo Srbije u vrlo specifičnom položaju, sa ekonomijom tradicionalnog sveta i demografijom modernog sveta, potrebno je definisati i specifični cilj, tj. obavezujući minimum zajedničkih mera kojima će lokalne samouprave u podsticati rađanja na svojoj teritoriji.

Mere, aktivnosti i mehanizmi

1. Formiranje Odbora za stanovništvo, porodicu i decu kao stručnog savetodavnog tela lokalne samouprave sa zadatkom praćenja razvitka stanovništva kao i predlaganja i evaluacije sprovođenja mera pronatalitetne politike u lokalnoj samoupravi i aktiviranja vanbudzetskih izvora sredstava za sprovođenje lokalnih mera

Nosioci: Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, jedinice lokalne samouprave.

Rok: 2018. godina.

2. Godišnje praćenje odgovarajućih indikatora razvitka stanovništva lokalne samouprave i društveno-ekonomskog položaja porodica sa decom i obaveštavanje nadležnog ministarstva

Nosilac: Jedinice lokalne samouprave.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

3. Godišnje utvrđivanje visine sredstava u budzetu lokalne samouprave za sprovođenje finansijskih mera u cilju podsticanja rađanja trećeg i četvrtog deteta u jedinicama lokalne samouprave

Nosilac: Jedinice lokalne samouprave.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

4. Godišnje utvrđivanje mera nematerijalne i organizacione prirode u cilju podsticanja rađanja

Nosilac: Jedinice lokalne samouprave.

Rok: 2018. godina – kontinuirano.

Očekivani efekti

Efikasnije sprovođenje i nadgradnja mera koje je država promovisala, kao i traženje novih, odgovarajućih specifičnim problemima i potrebama datog okruženja delovaće podsticajno za roditeljstvo na više načina. Najvažniji su stvaranje pozitivne populacione klime, slanje jasne demografske poruke lokalne samouprave kao i otklanjanje uočenih barijera za roditeljstvo uopšte, a pogotovo za rađanje trećeg i četvrtog deteta.

3. IMPLEMENTACIJA I PERIODIČNO PREISPITIVANjE STRATEGIJE

Ova strategija je osnova za pravce aktivnosti i za izradu normativnih i drugih akata neophodnih za njenu realizaciju.

Kabinet ministra bez portfelja zaduženog za demografiju i populacionu politiku koordiniše aktivnosti i glavni je nosilac i inicijator dosadašnjih i daljih strateških aktivnosti.

Kao koordinator aktivnosti, Kabinet ministra bez portfelja zaduženog za demografiju i populacionu politiku preduzimaće mere da sa nadležnim akterima uspostavi strukturisane i operativne partnerske odnose i da ustanovi mehanizme za koordinaciju strateških aktivnosti, kao i procedure za dogovaranje, saradnju i odlučivanje.

Dalje aktivnosti na razradi dokumenta uključiće izradu akcionog plana i definisanje konkretnih mera, nosilaca aktivnosti, rokova za realizaciju aktivnosti i potrebnih sredstava.

Periodično, najmanje svake dve godine, Kabinet ministra bez portfelja zaduženog za demografiju i populacionu politiku će sprovoditi evaluaciju postignutih strateških aktivnosti i ostvarenih rezultata. Za potrebe evaluacije Kabinet će koristiti interne i eksterne resurse.

4. ZAVRŠNE ODREDBE

Ovom strategijom zamenjuje se Strategija podsticanja rađanja („Službeni glasnik PC”, broj 13/08).

Ovu strategiju objaviti u „Službenom glasniku Republike Srbije”.

05 Broj: 56-2307/2018

U Beogradu, 16. marta 2018. godine

V L A D A

PREDSEDNIKAna Brnabić