Strategija razvoja trgovine Republike Srbije do 2020. godine

Na osnovu člana 45. stav 1. Zakona o Vladi („Službeni glasnik RS”, br. 55/05, 71/05 – ispravka, 101/07, 65/08, 16/11, 68/12 –US, 72/12, 7/14 –US i 44/14),

Vlada donosi

STRATEGIJU RAZVOJA TRGOVINE REPUBLIKE SRBIJE DO 2020. GODINE

I. UVOD

Analiza dosadašnjih tranzicionih tokova u Republici Srbiji ukazuje na brojne probleme i otpore. Ključni zaključci ove analize se u najvećoj meri odnose na brojne probleme i na, kako otvorene, tako i skrivene, otpore u izgradnji moderne trgovine i tržišta. Tranzicioni tokovi su u punoj meri potvrdili ključnu hipotezu da je u procesu tranzicije jedan od najtežih problema izgradnja modernog tržišta i trgovine. Činjenica je da bez modernog tržišta nema, niti objektivno može biti, moderne trgovine, ali i obrnuto. Proces tranzicije u Republici Srbiji otpočeo je početkom devedesetih godina prošlog veka i u čitavom periodu do danas ispoljavali su se evidentni i jaki otpori u izgradnji modernog tržišta i moderne trgovine.

Prevazilaženje izloženog otpora jedino je moguće kroz proces pristupanja Republike Srbije Evropskoj uniji. I pored evidentnih problema koji se u poslednje vreme ispoljavaju u vezi sa funkcionisanjem Evropske unije, činjenica je da se u svim njenim članicama izgrađuje razvijena struktura modernog tržišta i trgovine. U tom pravcu neophodno je da se izgrađuju institucionalna rešenja koja treba da obezbede ključne pretpostavke za efikasno integrisanje Republike Srbije u sistem jedinstvenog tržišta Evropske unije.

Do 2000. godine trgovina u Republici Srbiji razvijala se spontano i bez osmišljene i konzistentne trgovinske politike. Zaokret ka bržoj i efikasnijoj tranziciji je učinjen 2000. godine i sa velikim optimizmom se očekivalo da će u relativno kratkom roku biti realizovani ključni zadaci svojinske transformacije i izgradnje moderne strukture tržišta i trgovine. Uporište u svemu tome dala je i strategija i politika razvoja trgovine, urađena 2003. godine za potrebe ministarstva nadležnog za poslove trgovine. Nažalost, i pored jasnih opredeljenja koja su u toj strategiji izneta, privredni i tranzicioni tokovi su se i dalje odvijali spontano. Pratili su ih ogromni problemi u svojinskoj transformaciji privrede i brojni, vidljivi i nevidljivi, partikularni interesi, koji za cilj nisu imali izgradnju moderne tržišne privrede, a time i moderne trgovine.

Novi zaokret se desio aprila 2008. godine kada je potpisan Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između Evropskih zajednica i njihovih država članica, sa jedne strane i Republike Srbije, sa druge strane („Službeni glasnik RS – Međunarodni ugovori”, br. 83/08, 11/13 i 12/14 – u daljem tekstu: Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju). Ovim sporazumom se Republika Srbija obavezala na usklađivanje zakonodavstva sa evropskim pravnim tekovinama. Prioritetna područja upravo su definisana iz domena trgovinske politike, kao što su: zaštita potrošača, zaštita konkurencije i kontrola državne pomoći, pravo intelektualne svojine, javne nabavke, standardizacija i sl. Sve je to dalo povoda da Vlada već u januaru 2009. godine usvoji novu Strategiju razvoja trgovine Republike Srbije („Službeni glasnik RSˮ, broj 15/09 – u daljem tekstu: prethodna Strategija) za naredni petogodišnji period. Posebno treba istaći da je prvi put u istoriji Republike Srbije, kao zvaničan dokument Vlade, usvojena posebna strategija razvoja trgovine u Republici Srbiji.

Uslovi u kojima je doneta prethodna Strategija bili su povoljni pa se sa dosta optimizma gledalo na buduće tokove rasta i razvoja ukupne privrede, pa i trgovine. Postojao je opšti konsenzus da će Republika Srbija do 2012. godine biti u potpunosti spremna za ulazak u Evropsku uniju. Na toj platformi urađene su ključne projekcije razvoja privrede, a u tom sklopu i projekcije ključnih indikatora trgovinskog sektora privrede. S tim u vezi, date su i projekcije razvoja trgovinske mreže. Nažalost, date prognoze se nisu u potpunosti ostvarile pošto su se efekti velike svetske ekonomske krize prelili na privredu Republike Srbije koja ih i danas duboko oseća. Uprkos tome, ocena je da je usvajanjem prethodne Strategije rešena dilema da li u Republici Srbiji treba da se izgrađuje moderna trgovina i moderno tržište.

Inicijalni problemi tranzicije u svim zemljama, pa i u Republici Srbiji, se paralelno pojavljuju u proizvodnji i u kanalima marketinga (distribuciji), a tek posledično se pojavljuju u strukturi cena i promociji. Proces industrijalizacije podrazumeva izgradnju modernih fabrika i privredne strukture bazirane na znanju i novim tehnologijama. Međutim, realnost je da industrijalizacija podrazumeva u isto vreme i izgradnju modernog tržišta. Praktično, preduslov svih tranzicija, pa i samog procesa industrijalizacije treba da bude izgradnja moderne trgovine i modernog tržišta.

U Republici Srbiji su nužne radikalne promene filozofije vođenja biznisa na nacionalnom i globalnom tržištu. Klasični kupoprodajni odnosi treba da postanu prošlost, a dugoročni marketing odnosi treba da postanu realnost. Svaki izolovan pristup u eri globalne konkurencije je poguban. Potrebno je povezivanje i klasterisanje privrede kao i izgradnja vertikalno integrisanih ili ugovorno regulisanih sistema. Nedovoljna je primena novih koncepata i tehnologija u radu sa poslovnim partnerima, kao što su upravljanje kanalima marketinga, upravljanje lancem snabdevanja, upravljanje kategorijama proizvoda i sl.

Većina preduzeća na području Republike Srbije nema dovoljno razumevanja za odnos prema potrošačima. Iako uviđaju da su kupci od životnog značaja za njihov biznis, izostaje filozofija planskog pridobijanja i zadržavanja potrošača, ulaganje u istraživanje tržišta, korišćenje savremenih koncepata i tehnika kao što je tržišno pozicioniranje, marketing na mestu prodaje, marketing usmeren na proces kupovine, razvoj dugoročnih odnosa sa kupcima i sl. Kupci su najvrednija imovina svakog preduzeća, koja se ne prikazuje u bilansnim šemama. U praksi još uvek dominira jednostrano i kratkoročno posmatranje kupca-potrošača. Naša proizvodna, trgovinska, bankarska, saobraćajna, turistička i osiguravajuća preduzeća, kao i obrazovne i ostale institucije treba da radikalno menjaju svoju poslovnu filozofiju i odnos prema svim zainteresovanim stranama, a posebno prema kupcima-potrošačima. Kupce treba da posmatraju dugoročno kao partnera u kreiranju nove vrednosti, a ne kratkoročno.

U institucijama Evropske unije naglašava se uloga trgovine, a posebno maloprodajnog sektora, za efikasno funkcionisanje jedinstvenog tržišta i za ukupan privredni i socijalni razvoj. U zvaničnim dokumentima Evropske komisije ističe se da je „maloprodajni sektor pokretač rasta, konkurentnosti i zapošljavanja i da igra ključnu ulogu u ostvarivanju ciljeva strategije Evropske unije do 2020. godine”. Ističe se, takođe, da je „maloprodajni sektor stub evropske ekonomije”. Na liniji izloženog ističe se da maloprodajni sektor deluje kao veza između mnoštva različitih uzvodnih i nizvodnih tržišta, stavljajući ga na taj način u poziciju „glavnog igrača u evropskoj ekonomiji”. Dalje se ističe da su „maloprodajne usluge ključne u modernoj ekonomiji Evropske unije” i da one imaju „ključnu integrativnu ulogu na internom evropskom tržištu pošto omogućavaju potrošačima proizvode iz svih zemalja članica”.

Najnoviji dokument Evropske komisije ističe da „maloprodajni i veleprodajni sektori imaju osnovnu ulogu u stimulisanju rasta i kreiranja novog zapošljavanja u okviru strategije Evrope 2020. godine: ti sektori su među ključnim sektorima koji mogu da pokreću tranziciju u ostvarivanju višeg nivoa održive ekonomije i strukture potrošnje. Efikasnost u tim sektorima ima implikacije za konkurenciju, inovacije, trendove cena i konkurentnost”.

Organi Evropske unije stalno traže nova rešenja kako da se još više unapredi funkcionisanje tržišta i kako da se obezbedi jasna vizija ostvarivanja višeg nivoa konkurentnosti na tržištu, višeg privrednog rasta i novog zapošljavanja. Prate se inovacije i unapređenje kanala marketinga, a posebno maloprodaje, predstavljaju se rezultati i podstiče se razvoj trgovine, kao integrativne snage na tržištu. Osnovni pravci aktivnosti su usmereni na jačanje svesti o značaju trgovine (i u Evropskoj uniji postoji ta potreba), zatim na edukaciju, stvaranje povoljne klime za uvođenje inovacija itd.

Posebno se traže rešenja u podsticanju razvoja elektronske trgovine i ostalih višestrukih kanala marketinga. Interesantan je u tom pogledu najnoviji podatak da je elektronska trgovina u 2011. godini učestvovala sa 13% u ukupnom prometu između trgovinskih preduzeća koja imaju više od deset zaposlenih. Ne manje interesantan je i podatak da je u periodu od 2004. do 2009. godine povećano učešće finalnih potrošača koji su koristili Internet za kupovinu robe i usluga sa 20% na čak 37% u Evropskoj uniji. Ovaj podatak se ističe za Evropsku uniju s obzirom da se elektronska trgovina i višestruki kanali marketinga nalaze u Republici Srbiji tek u početnoj fazi razvoja.

U Evropskoj uniji apostrofira se potreba stalnih promena u sadržaju trgovinske politike. Stalno se unapređuje koncept i menja sadržaj trgovinske politike, posebno u domenu regulisanja konkurencije i razvoja trgovinske delatnosti. Aktuelizuju se i pitanja monopolskih i oligopolskih struktura u trgovini, iako monopoli nisu preovlađujuća struktura u maloprodaji Evropske unije. Čak i kada je tržišno učešće velikih trgovinskih kompanija dosta visoko, pod stalnim merama nadzora se pokazuje da je to u interesu potrošača jer dobijaju robu i usluge po nižim cenama. U okviru Evropske unije ulažu se značajni napori za uspostavljanjem izvesne ravnoteže između liberalne i restriktivne politike razvoja novih institucija maloprodaje.

Liberalizacija spoljnotrgovinskih poslova predstavlja osnov razvoja evropske ekonomije. U narednim godinama se očekuje da 90% rasta bruto domaćeg proizvoda (u daljem tekstu: BDP) generiše tražnja iz drugih zemalja, od čega trećinu čini Kina. Trgovina je kao pokretna traka koja povezuje Evropu sa novim globalnim centrima rasta i predstavlja jedinstven izvor porasta produktivnosti. Telefon iPhone, dizajniran u Kaliforniji a proizveden u Guandongu, sadrži oko 12% evropskih komponenti. Slobodna međunarodna trgovinska razmena omogućava evropskoj ekonomiji visoko učešće i u drugim sličnim proizvodima. Liberalizacija trgovine predstavlja, sama po sebi, ključnu strukturnu reformu, stvarajući šanse za inovacije i snažniji rast produktivnosti.

Liberalizacija spoljne trgovine ne donosi svim evropskim državama istu prednost. Slabije nacionalne ekonomije ostvaruju značajan spoljnotrgovinski deficit. Međutim, preko dve trećine tog deficita se ostvaruje u trgovini sa zemljama – članicama Evropske unije. Ovo se koristi kao argument da politika liberalizacije trgovine sa trećim zemljama nije pogrešna jer jakim ekonomijama donosi velike suficite. Nasuprot tome, slabe ekonomije ostvaruju sa tim istim evropskim zemljama deficite i politika Evropske unije u periodu do 2020. godine će biti usmerena na jačanje njihove cenovne i necenovne konkurentnosti.

Jedan od značajnih izvora konkurentntnosti u spoljnotrgovinskoj razmeni će biti održavanje značaja proizvodnje uz jačanje doprinosa usluga u izvoznim poslovima. Za razliku od SAD i Japana, Evropska unija je tokom krize održala visok nivo učešća proizvodnje u BDP (28% naspram 18%). Takva strategija je omogućila da Evropska unija zadrži visoko učešće od 20% u svetskoj spoljnotrgovinskoj razmeni. Međutim, ekonomija Evropske unije se ne oslanja samo na proizvodnju. Usluge čine 40% vrednosti izvezenih proizvoda. Razvoj uslužnog sektora je kombinovan sa rastom uvoza koji učestvuje u izvoznim poslovima. Ugrađujući svoje znanje, evropska ekonomija konvertuje uvezene resurse u izvoz vrednih proizvoda obogaćenih dizajnom, istraživačkim dostignućima i sl.

Pouka iz Evropske unije u vezi sa liberalizacijom spoljne trgovine je da je ona neminovna ali da zahteva snažne promene u više pravaca simultano: jačanje proizvodnog sektora, jačanje uslužnog sektora koji podiže konkurentnost proizvodnje, jačanje trgovine koja traži načine da uveze jeftine i kvalitetne inpute i da izveze proizvode sa dodatom vrednošću. Ne dovodi svaka jednostrana politika do optimalnog rezultata, o čemu svedoče spoljnotrgovinski rezultati manje razvijenih članica Evropske unije.

U sadašnjoj fazi tranzicije naše privrede neophodno je da se izgradi nacionalni konsenzus o potrebi izgradnje moderne tržišne privrede, a time i moderne trgovine. Neophodno je da se obezbedi opšte saznanje o značaju trgovine u ukupnom privrednom i socijalnom razvoju. Trgovina sve više postaje ključni motor razvoja tržišne privrede. Kao takva, trgovina treba da bude i svojevrsna „lokomotiva” uključivanja i integrisanja privrede Republike Srbije u privredu Evropske unije.

Izvesno je da permanentno jača uloga trgovine u ukupnom privrednom i socijalnom razvoju u Republici Srbiji. Trgovinski sektor je najvitalniji deo privrede Republike Srbije. Kao rezultat toga, jača učešće trgovine u formiranju BDP-a i u ukupnoj zaposlenosti. Posredni, indirektni, efekti ne mogu biti utvrđeni bez posebne studije, ali je vidljivo da se u trgovini najviše ulaže u objekte i opremu, zapošljavajući pri tome kapacitete u drugim sektorima. Nadalje, trgovina stvara tržište za brojne proizvode u svom asortimanu, edukuje stručnjake koji unapređuju praksu marketinga na tržištu Republike Srbije, prikuplja i obračunava porez na dodatu vrednost za potrebe države i vrši brojne druge funkcije na tržištu i u društvu. Uporedo sa tim, u samoj trgovini su evidentni procesi koncentracije, informatizacije i ukupne modernizacije. Sve više se javljaju inovativni trgovinski formati koji podstiču razvoj novih oblika konkurencije na tržištu Republike Srbije.

U definisanju vizije da konkurentniji razvoj trgovinskog sektora podstiče razvoj ukupne privrede, aktivnu ulogu treba da imaju ne samo organi državne uprave zaduženi za sektor trgovine, već i organi za razvoj industrije, poljoprivrede, finansijskog sektora i svih drugih privrednih delatnosti, ali i organi koji se bave ekologijom, socijalnom politikom itd. Značajnu ulogu u svemu tome treba da imaju i organi lokalne samouprave, asocijacije maloprodavaca i svih privrednika, kao i brojne druge neprivredne asocijacije i institucije.

Strukovna asocijacija trgovaca (na malo i na veliko), ima posebnu ulogu u kreiranju i realizaciji vizije razvoja trgovine. Asocijacije ovog tipa se inače bave strateškim pitanjima razvoja ljudskih resursa, transfera znanja, uvođenja standarda, a sve u cilju unapređenja i zaštite struke. U nekim zemljama, pa čak i u nekim razdobljima razvoja domaće privrede, ova udruženja su imala i svoje uzanse uzornog ponašanja i organe koji su brinuli o poštovanju fer odnosa na tržištu. Brinući o strateškim pravcima razvoja trgovinske delatnosti, strukovna udruženja se, u saradnji sa državnim organima i statistikom, staraju i o formiranju adekvatne baze podataka za donošenje ispravnih poslovnih i investicionih odluka u trgovini, što danas predstavlja jednu od ključnih barijera uspešnijeg razvoja trgovine.

Strukovne asocijacije nisu mesta za formiranje kartelskih ili drugih nedozvoljenih i nepoželjnih dogovora. Naprotiv, obično se već prvim odredbama osnivačkog akta ovih udruženja definišu prakse, dogovori i aktivnosti koje se u udruženju ne sprovode i protiv kojih će se članovi udruženja aktivno angažovati. Na taj način, ovakva udruženja postaju važan oslonac državnih organa u poslovima održavanja fer tržišne utakmice, zaštite potrošača, zaštite malih trgovaca, uvođenja novih standarda i sl. Strukovne asocijacije maloprodavaca su pouzdan oslonac u formiranju osnova za kreiranje razvojnih pravaca trgovinskog sektora i u realizaciji zadataka koji proističu iz strateških dokumenata.

Predlozi ključnih rešenja treba da polaze od jasne vizije i nacionalnog konsenzusa o novoj ulozi i značaju trgovinskog (i u tom sklopu maloprodajnog) sektora za ukupan privredni i socijalni razvoj. Predlozi treba da uvažavaju interese svih relevantnih zainteresovanih strana, a posebno potrošača i proizvođača. Propisi treba da obuhvataju široku institucionalnu oblast u odnosu na sve segmente koji opredeljuju slobodan protok roba i usluga, kao što su: odredbe u vezi sa kvalitetom i pakovanjem proizvoda, dužničko-poverilačkim odnosima, finansijskim i drugim uslugama neophodnim u prometu, elektronskoj trgovini, preduzetništvu, a posebno u vezi sa nezdravom trgovinskom praksom. Putem odgovarajućih statističkih rešenja i nacionalnog informacionog sistema treba da se obezbedi odgovarajuća transparentnost tržišta i mogućnost da potrošači, trgovci, proizvođači i ostale zainteresovane strane mogu na široj osnovi vršiti upoređivanja cena proizvoda i usluga.

Dosadašnja iskustva u izgradnji modernog tržišta i trgovine u Republici Srbiji su u velikoj meri poučna i pokazuju složenost operacionalizacije instutucionalnih rešenja definisanih u strategijama trgovine iz 2003. i 2009. godine.

Ključna opredeljenja nisu sporna i danas su u potpunosti validna, onako kako su izneta u prethodnoj Strategiji. Polazna ocena koja je i danas u punoj meri aktuelna, bila je da Republika Srbija još uvek nije izašla iz procesa tranzicije na putu ka punoj i funkcionalnoj tržišnoj privredi. Istaknuto je da se u Republici Srbiji sporo izgrađuje moderna struktura tržišta i trgovine. Sa izložene platforme jasno su definisana ključna strateška opredeljenja koja se u najvećoj meri svode na potrebu izgradnje strukture tržišta koja će omogućiti intenzivniju i delotvorniju konkurenciju između trgovinskih partnera.

Sva rešenja koja su predložena u prethodnoj Strategiji bila su na liniji izgradnje moderne tržišne privrede i moderne trgovine. Fokus je stavljen na ubrzanu integraciju zemlje u Evropsku uniju. Istaknuto je da u tome trgovinski sektor treba da odigra jednu od ključnih uloga, a posebno u integrisanju privrede Republike Srbije sa privredom Evropske unije. Osnovno opredeljenje koje i danas u punoj meri dolazi do izražaja odnosilo se na to da čitav trgovinski sektor treba da bude tržišno vođen i da indirektna državna intervencija može biti samo u funkciji a nikako na štetu slobode tržišta i slobode trgovine.

Od izrade i sprovođenja prethodne Strategije do izrade ove strategije, prošlo je punih šest godina i zato se danas s pravom nameće pitanje u kojoj meri su operacionalizovana predložena rešenja. Brojni predlozi iz prethodne Strategije su uvažavani i pretočeni u institucionalna rešenja u vezi sa tržištem, trgovinom i zaštitom potrošača. Nažalost, u operacionalizaciji predloga se u određenoj fazi zastalo, tako da su se promene u trgovinskom sektoru odvijale dosta spontano i bez jasne vizije i politike razvoja. U datim uslovima ispoljeni su i određeni strukturni problemi trgovine.

U prethodnoj Strategiji su izložena takva rešenja koja su u punoj meri apostrofirala jedinstven tretman unutrašnje i spoljne trgovine. U modernoj tržišnoj privredi trgovinu treba posmatrati integralno i kao čvrst spoj između tokova na nacionalnom i međunarodnom tržištu. Zahvaljujući jednim delom i izloženim argumentima u prethodnoj Strategiji, 2012. godine formirano je Ministarstvo spoljne i unutrašnje trgovine i telekomunikacija koje objedinjava poslove unutrašnje i spoljne trgovine. Uloga ministarstva nadležnog za poslove trgovine u budućem razvoju svakako treba da jača i to uporedo sa sve većim usložnjavanjem poslova u ukupnom trgovinskom sektoru privrede Republike Srbije.

Najveći doprinos prethodne Strategije svakako treba tražiti u izradi institucionalnih rešenja iz oblasti tržišta i trgovine. Zahvaljujući u značajnoj meri i rešenjima iznetim u prethodnoj Strategiji pristupilo se izradi brojnih zakona koji regulišu oblast tržišta i trgovine. Nova zakonska rešenja su u najvećoj meri usaglašavana sa rešenjima na jedinstvenom tržištu Evropske unije. Otuda i ne iznenađuju dosta povoljne ocene od strane zvaničnih organa Evropske unije date u vezi sa donetim zakonima iz oblasti tržišta i trgovine. Bitno je imati u vidu da su nakon usvajanja prethodne Strategije doneti sledeći zakoni: Zakon o opštoj bezbednosti proizvoda („Službeni glasnik RS”, broj 41/09); Zakon o elektronskoj trgovini („Službeni glasnik RS”, br. 41/09 i 95/13); Zakon o zaštiti konkurencije („Službeni glasnik RS”, br. 51/09 i 95/13); Zakon o trgovini („Službeni glasnik RS”, br. 53/10 i 10/13); Zakon o zaštiti potrošača („Službeni glasnik RSˮ, br. 73/10 i 62/14); Zakon o tržišnom nadzoru („Službeni glasnik RS”, 92/11); Zakon o spoljnotrgovinskom poslovanju („Službeni glasnik RS”, br. 36/09, 36/11, 88/11 i 89/15); Zakon o rokovima izmirenja novčanih obaveza u komercijalnim transakcijama („Službeni glasnik RS”, br. 119/12 i 68/15); Zakon o posredovanju u prometu i zakupu nepokretnosti („Službeni glasnik RS”, broj 95/13); Zakon o robnim rezervama („Službeni glasnik RS”, br. 104/13 i 145/14) i Zakon o zaštiti potrošača („Službeni glasnik RS”, br. 62/14 i 6/16).

Iz navedenog se jasno dolazi do zaključka da su u posmatranom periodu doneti brojni zakoni koji iz različitih aspekata uređuju funkcionisanje tržišta i trgovine u Republici Srbiji. Istovremeno, ovi zakoni ukazuju i na proces usklađivanja domaćeg zakonodavstva i privrednog ambijenta sa uslovima koji važe u Evropskoj uniji. Uočava se, takođe, veliki broj izmena i dopuna pojedinih zakona, što samo po sebi ilustruje dosta intenzivne promene koje se dešavaju u trgovinskom sektoru privrede i to ne samo u Republici Srbiji, već i posebno na tržištu Evropske unije.

Svrha donošenja prethodne Strategije bila je, između ostalog, izazvana potrebom stvaranja nove društvene svesti o sve značajnijoj ulozi koju ima trgovina u ukupnom privrednom i socijalnom razvoju. Trebalo je napraviti potpun zaokret u širem društvenom tretmanu savremene trgovine i njenoj sve većoj ulozi u ukupnom privrednom i socijalnom razvoju. U procesu izrade prethodne Strategije pošlo se od aktuelnih tokova u razvijenim tržišnim privredama koji svoj izraz imaju u svojevrsnoj trgovinskoj revoluciji. Sa izložene teorijske platforme kreirana su rešenja i u prethodnoj Strategiji.

Otuda se opravdano postavlja pitanje da li su data rešenja prihvaćena od strane šire naučne i stručne, ali i političke javnosti. Nažalost, odgovor bi bio u osnovi negativan. Izložena ocena zasniva se u još uvek prisutnom javnom stavu da trgovina ima sporednu a ne aktivnu ulogu u ukupnom privrednom i socijalnom razvoju. Takav je tretman trgovine u merama podsticaja razvoja privrede, gde su trgovinska preduzeća i preduzetnici izuzeti od svake vrste finansijskog podsticaja za razvoj biznisa i investicije.

Dovoljno je istaći kako se olako pristupilo ograničavanju marži krajem 2011. godine, ili kako se sektor malih trgovinskih preduzeća potpuno izostavlja iz mera podrške njihovom razvoju. Svedoci smo da ne postoji nacionalna vizija razvoja trgovine i da se ispoljavaju problemi u razvoju trgovinskog sektora. Posebno brinu stavovi da se dosadašnji značajan razvoj trgovinskog sektora odvija na štetu industrijskog i poljoprivrednog sektora privrede. Činjenica je da je ostvareni razvoj trgovine mogao imati samo pozitivan uticaj na razvoj industrijske i poljoprivredne proizvodnje.

Skoro u potpunosti je izostala realizacija upravljačkog modela koja je koncipirana u prethodnoj Strategiji. Delimično se opravdanje može naći u postojećim okolnostima i u uslovima neočekivane pojave globalne ekonomske krize. Ipak, treba istaći značaj predloženog upravljačkog modela. Onako kako je projektovan, trebalo je da obezbedi svojevrsnu ravnotežu između korporativne i javne politike u ostvarivanju održivog razvoja trgovine.

Predloženi upravljački model nije ni mogao biti realizovan pošto je izostala izgradnja odgovarajućeg informacionog sistema trgovine. U toj oblasti urađen je i poseban projekat koji je za potrebe ministarstva nadležnog za poslove trgovine uradio Republički zavod za statistiku. U izloženom projektu sagledana su sva otvorena metodološka pitanja i istaknuta neophodnost izgradnje adekvatnog informacionog sistema trgovine, kao i plan implementacije projekta.

Ne sprovodi se adekvatna i celovita kontrola uslova za obavljanje prometa robe i usluga, što je posebno razrađeno u Zakonu o trgovini. Posebno izostaje kontrola sprovođenja pravila o razvrstavanju maloprodajnih objekata u različite formate, pa čak i nadzor obavezne registracije za obavljanje poslova prometa roba i usluga.

Ne postoji adekvatna informatička baza za upravljanje razvojem u trgovini i trgovinskoj mreži Republike Srbije. Neadekvatna informaciona osnova je faktor ometanja poslovnih subjekata u aktivnostima izrade standardnih biznis i investicionih planova. Njen nedostatak ometa državne organe da se na činjeničnim osnovama bave prostornim planiranjem, zoniranjem, pravednijom naplatom urbanističkih taksi, suzbijanjem sive ekonomije i drugim aktivnostima od značaja za adekvatan servis građanima i ubiranje javnih prihoda. Ovi nedostaci su već konstatovani u prethodnoj Strategiji i utoliko pre zahtevaju pažnju u narednom periodu.

Razvoj trgovine i trgovinske mreže u proteklom periodu odvijao se uglavnom spontano, ali u osnovi, onim pravcima koji su predviđeni i u prethodnoj Strategiji. Posebno treba naglasiti da su u proteklom periodu ispoljeni procesi modernizacije, koncentracije, informatizacije i internacionalizacije u razvoju trgovine i trgovinske mreže. Navedeni tokovi ispoljavaju se i u razvijenim tržišnim privredama, ali na znatno višem nivou razvoja. U Evropskoj uniji ispoljavaju se evidentni procesi horizontalne i vertikalne koncentracije trgovine, a posebno maloprodaje. U poređenju sa ostvarenim nivoom i osnovnim tokovima razvoja u Evropskoj uniji, još uvek su prisutni značajni strukturni problemi na makro i mikro nivou razvoja trgovine Republike Srbije:

preteran broj trgovinskih subjekata u svim fazama kanala marketinga, što mehanički posmatrano, ukazuje na mogućnost visokog nivoa konkurencije. Kasnije analize će pokazati da to ipak nije slučaj. S druge strane, nedvosmisleno, veliki broj sitnih trgovaca uzrokuje niži nivo modernizacije. Može se smatrati da je ovo posledica nerazvijene strukture srpske privrede u kojoj mnogi traže šansu u posredničkim funkcijama, nemajući druge preduzetničke ideje. Sa druge strane, opšte uverenje da svi znaju da trguju, uslovljava da veliki broj nespremnih „trgovaca” pruža nestručne i nekvalitetne posredničke usluge;

nedovoljan stepen razvoja kooperacije, koncentracije i integracije veleprodajne i maloprodajne faze trgovinskog sektora;

prenaglašen razvoj veleprodajnog u odnosu na maloprodajni sektor trgovine, što ubedljivo pokazuje znatno veći broj veleprodajnih u odnosu na broj maloprodajnih preduzeća. Taj je odnos potpuno obrnut u poređenju sa stanjem u razvijenim tržišnim privredama;

usitnjenost trgovinske mreže i preveliki broj maloprodajnih objekata, kao i njihov neadekvatan razvoj u prostoru i to kako po pitanju makro, tako i po pitanju mikrolokacije trgovinske mreže;

nedovoljan razvoj modernih trgovinskih formata koji u značajnijoj meri mogu da unaprede konkurenciju na tržištu, kao što su „cash and carry” centri u prometu na veliko i diskontni formati u prometu na malo, zatim centri za kompletno uređenje stana, velike prodavnice „kutije” specijalizovane za određenu kategoriju proizvoda („category killers”);

nedovoljan razvoj svih oblika elektronske trgovine koji je u neskladu sa relativno visokom stopom prihvatanja računara, mobilnih telefona i Interneta u Republici Srbiji;

ugroženost pozicije malih trgovinskih preduzeća i preduzetnika u uslovima izostajanja bilo koje javne pomoći ili podrške u njihovom razvoju. Ovo se posebno odnosi na specifične trgovinske formate u izumiranju koji predstavljaju deo kulturne tradicije, trgovinsku mrežu u nerazvijenim ruralnim i slabije urbanizovanim područjima, kao i na inovativne formate elektronske trgovine čiji razvoj može podstaći razvoj drugih delatnosti;

nedovoljna primena u praksi modernih saznanja iz oblasti trgovinskog menadzmenta i marketinga koji treba da budu u funkciji razvoja proizvodnje i potrošnje, ali i punog uvažavanja interesa potrošača.

U uslovima postojanja izloženih i njima sličnih strukturnih problema sve više raste jaz između velikih trgovinskih lanaca i formata, s jedne strane i malih konkurenata, s druge strane. Određeni strukturni problemi ispoljavaju se i u odnosu trgovine po pojedinim robnim grupama, trgovine u urbanim i ruralnim područjima, trgovine u odnosu na pojedine socijalne kategorije stnovništva itd.

Izloženi i njima slični strukturni problemi doprinose brojnim negativnim efektima u svakodnevnom funkcionisanju trgovinskog sektora privrede. Pre svega, postoje vidljive i nevidljive barijere za ulazak na tržište. Posledično, nedovoljan je stepen konkurencije između prodavnica i trgovinskih subjekata i u celini nedovoljna je efikasnost i profitabilnost u trgovinskom sektoru privrede. Struktura trgovinske mreže se menja sporo usled brojnih urbanističkih, imovinsko-pravnih, finansijsko-kreditnih i drugih ograničenja.

Ocena je da trgovinski sektor (posebno maloprodajni sektor) nije još uvek sposoban da u celini ispunjava osnovne zadatke u povezivanju proizvođača i potrošača i da je još uvek daleko da bude glavni nosilac i pokretač privrednog oporavka Republike Srbije. Trgovinska infrastruktura (mreža) je nedovoljno razvijena, nivo znanja u sektoru u celini je na niskom nivou, pojedini sektori trgovine su nerazvijeni a temelj za nadzor od strane državnih organa, (geografski) informacioni sistem i baze podataka nisu uspostavljeni.

Strategija treba da sadrži odgovore na sledeća ključna pitanja:

kako da se obezbedi operativan upravljački i informacioni model da ministarstvo nadležno za poslove trgovine vodi aktivnu politiku i da sprovodi konkretne mere u procesu izgradnje moderne strukture tržišta i trgovine;

kako da se uspostavi i u kojim ključnim delovima ravnoteža između korporativne i javne politike u ostvarivanju održivog razvoja trgovine i trgovinske mreže;

koja rešenja treba uspostaviti i koje prepreke ukloniti da bi se efikasno obezbedio novi razvojni ciklus u izgradnji poželjne strukture trgovine i intenziviranja konkurencije na tržištu;

koja rešenja treba uspostaviti da bi se intenzivirali procesi internacionalizacije trgovine, a posebno razvoj mreže nacionalnih trgovinskih lanaca na širem regionalnom tržištu;

koja nova rešenja treba uspostaviti da bi se unapredila svestrana i kvalitetna zaštita potrošača;

koje mere treba sprovoditi da bi se obezbedio adekvatan podsticaj u razvoju malih trgovinskih preduzeća i preduzetnika;

koje mere na makro i mikro nivou treba preduzimati da bi se obezbedio neophodan razvoj vertikalnih odnosa između učesnika u kanalima marketinga;

u kojim delovima treba da se dopune i operacionalizuju institucionalna rešenja u procesu izgradnje moderne strukture tržišta i trgovine, a posebno u segmentima konkurencije, zaštite potrošača i podsticaja razvoja malih trgovinskih preduzeća;

u kom pravcu i kojim merama treba podržavati razvoj trgovinskih formata koji će biti u funkciji izgradnje moderne strukture trgovine i razvoja savremenih vidova konkurencije na tržištu;

koje mere treba preduzimati da bi se unapredio razvoj elektronske trgovine i ostalih višestrukih kanala marketinga;

šta da se radi da bi se obezbedio efikasan tržišni nadzor u funkciji unapređenja konkurencije i suzbijanja sivog tržišta.

Trgovina je diversifikovana privredna aktivnosti i kao takva duboko zadire u sve pore privredne i socijalne strukture. Razvoj trgovinskog, a posebno maloprodajnog sektora privrede ima direktan i indirektan efekat na ostale ekonomske sektore i njihove učesnike. Praktično se modernizacija i rast maloprodajnog sektora direktno preliva i na razvoj ostalih sektora privrede. Objektivna multifunkcionalnost i multiinteraktivnost uslovljava složen pristup u izgradnji maloprodajne politike i pravne regulative. Maloprodaju ne treba posmatrati samo na horizontalnom nivou, već kroz prizmu svih učesnika u kanalu marketinga. Sa izložene platforme i u zvaničnim dokumentima Evropske unije ističe se da „maloprodaja predstavlja ključnu vezu između proizvođača i finalnih potrošača”, ali i da takođe „ima glavni uticaj na okruženje obezbeđujući direktne veze imeđu razvoja ruralnih i urbanih područja, na korisnike i ponuđače logističkih i transportnih usluga, na upotrebu energije, na subjekte koji se bave otpadom, kao i na međugranične kupce proizvoda”.

Trgovinske, a posebno maloprodajne usluge imaju direktnu integrativnu ulogu na sve učesnike u kanalima marketinga i to za sve subjekte od početne tačke proizvodnje do finalne tačke potrošnje. Subjekti maloprodaje (maloprodavci) uspostavljaju direktan i interaktivan odnos sa finalnim potrošačima. Zavisno od funkcija koje obavljaju i usluga koje pružaju, subjekti maloprodaje direktno utiču na kvalitet života stanovništva. Aktuelna praksa i teorija marketinga sve više naglašava ključnu ulogu maloprodaje u rešavanju vitalnih interesa savremenog potrošača.

Maloprodavci sve više preuzimaju odgovornost za ukupno praćenje i usluživanje potrošača i kao takvi postaju pokretačka snaga održivog privrednog rasta. Za obezbeđenje adekvatnog „paketa ponude” robe i usluga, subjekti maloprodaje imaju interaktivan odnos sa velikim brojem učesnika u lancu snabdevanja na globalnom tržištu. Takav odnos naročito uspostavljaju sa proizvođačima i subjektima veleprodaje (veleprodavcima), razvojnim kompanijama i agencijama za promet nepokretnosti, transportnim i logističkim kompanijama, bankarskim i osiguravajućim institucijama, zatim institucijama za promocione i ostale marketinške usluge, sa agencijama za obezbeđenje, dobavljačima energenata, itd.

Svi tokovi i parametri pokazuju da modernizacija trgovinskog sektora privrede ima višestruke pozitivne efekte na razvoj industrijskog i poljoprivrednog sektora privrede. Modernizacija i napredak trgovine mogu pomoći razvoju industrije i poljoprivrede, ali ne mogu u potpunosti da popune sve jazove nastale u tranziciji ovih sektora.

Uzroke zapostavljenosti industrijskog i poljoprivrednog sektora privrede treba tražiti u brojnim greškama u procesu privatizacije i u vođenju industrijske i poljoprivredne politike. Posledično, mnogi kombinati, poljoprivredne zadruge i fabrike su izgubili privrednu delatnost, kao meta trgovaca nepokretnostima. Drugi su nestručnim vođenjem dovedeni do propasti. U najboljem slučaju, novi vlasnici su promenili delatnost i namenu proizvodnih kapaciteta. Svi navedeni ishodi su vodili padu proizvodnje i gubitku radnih mesta.

Ipak, može se staviti zamerka trgovcima da nisu dovoljno ciljano podsticali i dugoročno ugovarali proizvodnju za svoje potrebe, bilo pod svojim ili brendom proizvođača. Ista zamerka se odnosi na nosioce mera privredne politike koji nisu aktivno podsticali proizvodnju sa sigurnim plasmanom. Mere podsticaja proizvodnje su samo formalno bile uslovljene biznis planovima, bez ikakve potvrde trgovaca (na primer, godišnji ugovor o plasmanu), da će proizvedena roba naći mesto na tržištu. Trgovci su u najboljem interesu sarađivali sa domaćim proizvođačima, a u nedostatku njihove ponude, olako su se okretali uvozu, kao iznuđenoj alternativi.

Trgovina, a posebno maloprodaja ima presudnu ulogu u kreiranju savremenih tržišnih uslova privređivanja. Subjekti maloprodaje se ponovo nalaze pred izazovima koji pre kratkog vremenskog perioda nisu postojali: Internet, razni oblici elektronske trgovine, globalizacija maloprodajne aktivnosti, snažan prodor moderne tehnologije (posebno tržišnih uslova privređivanja. Subjekti maloprodaje se ponovo nalaze pred izazovima koji pre informatičke) u sve faze procesa rada i transformacija značaja maloprodaje u ukupnom privrednom i socijalnom razvoju. O tome ubedljivo svedoči i podatak da je maloprodaja druga po značaju (po broju zaposlenih) industrija u SAD. Proces stvaranja vrednosti se iz oblasti proizvodnog seli u prometni i uslužni inženjering.

Izvesno je, dakle, da u savremenim tržišnim uslovima dolazi do izražaja potpuno nova uloga trgovine u ekonomskom i socijalnom razvoju. Pored tradicionalnih posredničkih funkcija trgovina, i na veliko i na malo, sve više preuzima i veliki broj funkcija uslužnog, pa čak i proizvodnog karaktera. Radi se o brojnim funkcijama finansiranja, snošenja rizika, sortiranja i razvoja proizvoda, unapređenja proizvodnih standarda, označavanja proizvoda, prikupljanja marketing informacija i sl.

U savremenim tržišnim uslovima subjekti u kanalima marketinga kreiraju dodatu vrednost u domenu sticanja, potrošnje i raspolaganja proizvodima i uslugama. Paradigma klasične razmene sve više ustupa mesto paradigmi umreženih odnosa između trgovinskih partnera na tržištu. U izloženim uslovima i teorije razmene koje su dobro servisirale marketing više od 40 godina ustupaju mesto relacionim konceptima.

Razvoj i modernizacija maloprodajnog sektora privrede podstiče horizontalnu i vertikalnu konkurenciju. U razvijenim konkurentskim uslovima subjekti maloprodaje su prinuđeni, ali i ekonomski motivisani, da pružaju potrošačima širi izbor robe i usluga po što je moguće nižim cenama. Na taj način omogućavaju potrošačima svojevrsnu realokaciju svog potrošačkog budzeta i njegovo usmeravanje na širi izbor proizvoda i usluga, što se sve direktno odražava na stimulisanje inovacija i ekonomskog rasta.

Novi modeli poslovanja u maloprodaji doprinose svojevrsnoj konsolidaciji proizvođača, kao i ostalih subjekata u lancu, a posebno subjekata u logističkom sektoru i sektoru nepokretnosti. Porast produktivnosti i efikasnosti vertikalno povezanih lanaca, iniciranih i vođenih od strane subjekata maloprodaje, uz podsticanje razvoja diskontnih maloprodajnih formata i razvoja privatne trgovinske marke, direktno doprinose snižavanju inflacije i prevazilaženju ekonomske krize.

Novi, relacioni model funkcionisanja savremene maloprodaje prožima celokupne odnose između članova kanala marketinga. Na izloženim osnovama razvijaju se potpuno nove strategije subjekata maloprodaje u sve složenijim odnosima u kanalima marketinga, kao što su: interorganizacione međuzavisnosti, brend menadzment, marketing dugoročnih odnosa, menadzment odnosa sa kupcima itd. U novom modelu ispoljava se svojevrsna eksplozija interesa za marketingom dugoročnih odnosa koji izvesno postaje „jezgro poslovne aktivnosti usmerene u pravcu uspostavljanja, unapređivanja i održavanja uspešnih relacionih odnosa razmene sa potrošačima, ponuđačima i čak ostalim poslovnim subjektima”.

Novi model funkcionisanja savremene maloprodaje u uslovima horizontalne i vertikalne kooperacije, integracije i koncentracije ima nesumnjive pozitivne efekte na ukupan privredni i socijalni razvoj. Isti, međutim, otvara brojna pitanja koja se stavljaju na dnevni red i to kako u zemljama Evropske unije, tako još intenzivnije u tranzicionim zemljama kao što je Republika Srbija, koja se nalazi u početnoj fazi izgradnje moderne tržišne privrede. Novi model modernizacije i razvoja maloprodaje otvara pitanja u odnosu na novu poziciju potrošača, u odnosu na male i nezavisne maloprodavce, u odnosu na prerađivače i poljoprivredne proizvođače male i srednje veličine, u odnosu na lokalni i regionalni razvoj, u odnosu na zaposlene, kao i u odnosu na ostale zainteresovane strane.

Savremeno tržište postaje složen mozaik umreženih odnosa između trgovinskih partnera. Brišu se krute granice između subjekata proizvodnje, trgovine i potrošnje. Kroz ove promene trgovina sve više postaje aktivan faktor razvoja proizvodnje. Istovremeno, intenziviranjem marketinških aktivnosti, ona preuzima aktivnu ulogu u kreiranju nove vrednosti za potrošače. Novi elektronski posrednici dodatno uvode potrošače u proces kreiranja vrednosti.

Jačanju maloprodaje u kanalima marketinga i u ukupnoj privredi doprineli su brojni faktori proistekli iz razvoja i funkcionisanja tržišta, među kojima se izdvajaju sledeći:

porast veličine subjekata maloprodaje i njihove nabavne moći;

intenzivna primena sofisticirane i napredne tehnologije;

razvoj i primena modernih strategija marketinga u sektoru maloprodaje.

Treba posebno naglasiti da je trgovina i u tom sklopu maloprodaja motor tržišne privrede. Zaustavljanje maloprodaje znači neminovan kolaps celokupne ekonomije. Savremeni pristup maloprodaji širi i apostrofira njenu ulogu u ukupnom procesu stvaranja nove vrednosti potrošačima. U tom smislu se i savremena maloprodaja definiše kao set poslovnih aktivnosti koje dodaju vrednost proizvodima i uslugama prodatim potrošačima za njihovu ličnu upotrebu ili upotrebu u domaćinstvu.

Za odgovarajući razvoj savremene trgovine, a posebno maloprodaje pored potrošača zainteresovan je veliki broj drugih lica. Činjenica je da ni jedan sektor privrede nije u tolikoj meri umrežen interesima različitih zainteresovanih strana kao što je to slučaj sa maloprodajnim sektorom privrede.

Nova rešenja u Strategiji razvoja trgovine Republike Srbije do 2020. godine (u daljem tekstu: Strategija), a posebno u celokupnom upravljačkom modelu, treba maksimalno da uvaže sve zainteresovane strane u oblasti trgovine. Sve zainteresovane strane treba da se okupljaju oko zajedničkog cilja, a to je stvaranje dodatne vrednosti za potrošače. Ta vrednost se stvara kroz niže cene, raznovrsniju ponudu, komfor prilikom kupovine i dostupnost po različitim dimenzijama, prilagođavanje ponude pojedinačnim ličnim sklonostima, itd. Najbrži put ka razvoju ovog lanca vrednosti je kroz razvoj moderne trgovine u ukupnoj privrednoj strukturi Republike Srbije. To podrazumeva i ravnomeran regionalni razvoj trgovinske mreže na celom području Republike Srbije koja treba da omogući pravovremeno i kvalitetno snabdevanje svih potrošača raznovrsnim proizvodima i uslugama. To takođe podrazumeva i izgradnju platforme za razvoj elektronske („e-commerce”, „m-commerce”) trgovine i drugih savremenih kanala marketinga.

Izvesno je da su potrošači najviše zainteresovani za odgovarajući razvoj trgovine. Pored njih treba uvažavati i realne interese ostalih zainteresovanih strana pri definisanju ključnih rešenja razvoja trgovine, kao što su: direktni subjekti maloprodaje i veleprodaje, logističke firme, proizvođači, zaposleni u trgovinskom sektoru, kompanije za izgradnju i razvoj nepokretnosti, kao i državne institucije na nacionalnom, regionalnom i lokalnom nivou sa prioritetnim zaduženjem da prate uspostavljanje trajne ravnoteže između tražnje, tj. zahteva potrošača (kvalitet, raznovrsnost, cene, uslovi ponude), ali i zahteva ponude, tj. preduzeća da posluju efikasno i profitabilno.

Konflikti koji tradicionalno postoje između korporativne i javne politike se u novim uslovima funkcionisanja tržišta u Republici Srbiji ispoljavaju u posebnom svetlu i s posebnim sadržajem. Sve više dolazi do izražaja potreba uvažavanja realnih interesa većeg broja zainteresovanih strana i to kako na korporativnom, tako isto i na državnom i širem socijalnom nivou. Potrošači su sve više informisani i porede cenu i kvalitet ponude sa onim što se nudi na drugim tržištima. Maloprodavci se zato trude da prošire izvore nabavke i pripreme što konkurentniju ponudu. Proizvodne firme se nalaze pod udarom globalne konkurencije i trude se da nabave sirovine i repromaterijale takođe na globalnom tržištu. Primarni proizvođači pored tradicionalnih kanala marketinga sve češće moraju da kreiraju nove kanale marketinga koji vode na neka druga tržišta, osim na tradicionalno, domaće tržište. Tradicionalni kanal marketinga se može predstaviti formom: domaći proizvođač – domaći trgovac – domaći potrošač. Taj kanal se danas transformiše u globalni kanal marketinga: bilo koji proizvođač – bilo koji trgovac – bilo koji potrošač. Kada je reč o domaćem tržištu, onda dve završne karike u ovom lancu neminovno dobijaju epitet „lokalni” tj. domaći. Zato je za uspostavljanje ravnoteže na domaćem tržištu neminovna modernizacija domaće trgovine i aktivna uloga državnih organa nadležnih za trgovinu i tržište.

U navedenom smislu, u ovoj Strategiji predlažu se rešenja koja vode do uspostavljanja harmonizovane maloprodajne i veleprodajne mreže na čitavom području Republike Srbije. Predložene institucije u novom upravljačkom sistemu treba da nose svu odgovornost za sprovođenje inoviranih rešenja u ovoj Strategiji. Operativna implementacija trgovinske politike treba da se sprovodi na lokalnom nivou, dok se politike, programi razvoja i mere kreiraju na nacionalnom nivou. Zato je neophodno da lokalne vlasti imaju viziju razvoja trgovine u svojoj zajednici kako bi razvijale lokalnu trgovinsku politiku u skladu sa opštom orijentacijom države.

Ključna opredeljenja izneta u prethodnoj Strategiji sve više dobijaju na aktuelnosti, s obzirom na postojanje nacionalnog konsenzusa po pitanju pristupanja Republike Srbije Evropskoj uniji. Radi se, pre svega, o sledećim opredeljenjima:

izgradnja strukture trgovine i trgovinske mreže u funkciji što intenzivnije konkurencije na tržištu Republike Srbije;

podsticanje što intenzivnijih procesa internacionalizacije trgovinskih aktivnosti i uklapanja trgovinske mreže u evropske i svetske tokove;

puno uvažavanje interesa potrošača, proizvođača i ostalih zainteresovanih strana za odgovarajućim razvojem tržišno usmerene trgovine;

svestrana zaštita potrošača na tržištu Republike Srbije;

podržavanje razvoja malih i srednjih trgovinskih preduzeća i ukupnog trgovinskog preduzetništva;

intenziviranje razvoja elektronske trgovine i ostalih višestrukih kanala marketinga;

usklađivanje pravnih rešenja u punoj meri sa institucionalnim rešenjima tržišta i trgovine u Evropskoj uniji.

Izložena opredeljenja nisu osporena s obzirom da je prethodna Strategija kreirana na platformi ubrzanog pristupanja Republike Srbije Evropskoj uniji.

U Evropskoj uniji definisano je sledećih pet prioriteta u ostvarivanju višeg nivoa konkurentnosti i održivog razvoja maloprodajnog sektora:

osnaživanje pozicije potrošača putem ostvarivanja višeg nivoa transparentnosti i pouzdanosti informacija o uporedivosti cena i kvaliteta proizvoda;

unapređivanje održivog razvoja i višeg nivoa konkurentnosti maloprodajnih usluga, što podrazumeva lakši ulazak novih subjekata na maloprodajno tržište na osnovu jasnih i transparentnih pravila o njihovom osnivanju;

ostvarivanje pravednijih i na još višem nivou održivih odnosa između subjekata u čitavom maloprodajnom lancu;

dalji razvoj inovacija i novih rešenja u obavljanju maloprodajnih i veleprodajnih aktivnosti;

unapređivanje radnih uslova za zaposlene u trgovini, a posebno u maloprodaji.

Na osnovu jasno definisanih prioriteta razrađena je koherentna i sveobuhvatna strategija razvoja maloprodajnog sektora u Evropskoj uniji do 2020. godine. Za efikasnu realizaciju definisanih strategijskih pravaca razvoja utvrđen je i operativni akcioni plan razvoja evropske maloprodaje.

Iz navedenog sledi da sva rešenja u ovoj strategiji treba da budu u punoj meri u skladu sa rešenjima na jedinstvenom tržištu Evropske unije. Otuda je veoma bitno da se kao polazna tačka usvoji stav Evropske komisije gde se posebno ističe da svi segmenti razvoja u maloprodajnom sektoru imaju automatske efekte na ostale ekonomske sektore i da prilikom kreiranja rešenja treba uzeti u obzir i interese proizvođača, potrošača i ostalih zainteresovanih strana.

Ključni problem u razvijenim tržišnim privredama svodi se na uspostavljanje svojevrsne ravnoteže između liberalne i restriktivne politike razvoja trgovine. Proces traženja odgovarajuće ravnoteže između liberalne i restriktivne politike razvoja novih institucija trgovine predstavlja ključnu preokupaciju Komisije za razvoj jedinstvenog tržišta Evropske unije. U centru interesovanja jeste potrošač i zadovoljenje njegovih potreba i želja, ali i nastojanje za boljim korišćenjem instrumenata trgovinske politike kojim bi se korigovali eventualni nedostaci, nelogičnosti i nepravilnosti nastali spontanim razvojem liberalnog tržišta.

U prethodnom periodu u Republici Srbiji su se ispoljile dve potpuno suprotne politike koje nisu uvažavale neophodnu ravnotežu između liberalne i restriktivne politike razvoja tržišta i trgovine.

S jedne strane, posebno u periodima krize, olako su se ispoljavali zahtevi za primenom restriktivne trgovinske prakse i restriktivnog razvoja trgovine. Već je spominjano ograničavanje trgovinskih marži, a ne treba zaboraviti i opšte propise o izgradnji koji usporavaju ovu aktivnost u svim sektorima privrede, pa i u trgovini.

S druge strane, naročito tokom ekonomskih uzleta, vođena je izrazito liberalna ekonomska politika u pogledu koncepta razvoja trgovine i trgovinske mreže. Dovoljno je u tom pogledu ukazati na praksu spontanog razvoja lokacije trgovinskih kapaciteta u većim urbanim celinama u Republici Srbiji, a posebno na širem tržišnom području grada Beograda.

Takva neujednačenost u vođenju ekonomske, pa i trgovinske politike, negativno je uticala na razvoj tržišta, tržišnih odnosa i trgovine.

Iskustva iz razvijenih tržišnih privreda pokazuju da bilo koji pokušaj zamene tržišnog delovanja državnom intervencijom nije uspešno mogao da reši složen mehanizam zadovoljavanja potreba i zahteva individualnih potrošača. Iskustva velikog broja zemalja pokazuju da zamena tržišta državnom intervencijom ne može uspešno da kontroliše i troškove prometa i trgovine, a time i ukupnu efikasnost i efektivnost povezivanja proizvođača i potrošača. Direktna državna intervencija u sektoru trgovine je prevaziđena u razvijenim tržišnim uslovima i u osnovi daje kontraproduktivne efekte, deformišući tržišne odnose i ukupno funkcionisanje tržišnog mehanizma.

Preterana intervencija unosi devijacije u razvoj trgovine, čak i kada je učinjena sa dobrom namerom, kao na primer, da se obezbedi pravilan prostorno-planski razvoj trgovinske mreže. Pooštravanje prostorno-planskih propisa se često koristi kako za kontrolu uticaja velikih objekata na urbano tkivo (saobraćajne gužve, zagađenje, izbegavanje teškog transporta), tako i za regulisanje negativnog uticaja na propast manjih prodavnica. Ova vrsta propisa je dugo u upotrebi i već je razmatrana u prethodnoj Strategiji. Posledica strožih planskih propisa iz 1996. i 1999. godine je rast troškova otvaranja velikih objekata u Velikoj Britaniji. Dalja posledica je sporiji rast velikih objekata i okretanje rastućih kompanija ka otvaranju manjih maloprodajnih formata. Analiza podataka nakon 15 godina primene ovih propisa je pokazala treću posledicu, a to je usporavanje rasta produktivnosti maloprodajnog sektora za 0,4% godišnje, tj. 40% u ukupnom posmatranom periodu.

Uticaj zaštitnih mera protiv velikih trgovaca i velikih objekata negativno utiče na razvoj konkurencije – pooštravanje ulaznih barijera za velike lance i objekte se često razmatra kao instrument zaštite manjih trgovaca. U ovakve instrumente spadaju ograničavanje ulaska velikih objekata, ograničavanje radnog vremena (ne pre i/ili ne posle nekog sata), ograničavanje dužine radnog vremena, rada vikendom i rada u noćnim satima. Najjači efekat od posmatranih mera ima ograničavanje veličine objekata i propisivanje uslova za njihovo otvaranje. U Republici Italiji je ova regulativa omogućena nacionalnim propisom (BersaniLaw, Decretolegislativon.114/1998) a realizacija je spuštena na lokalni nivo. Empirijska istraživanja su potvrdila da je postojanje zaštitnih mera u korelaciji sa:

padom produktivnosti maloprodaje;

višim troškovima poslovanja;

višim maržama i višim maloprodajnim cenama;

nižim nivoom investiranja u informatiku.

Korist od zaštitnih mera u najvećoj meri ide vlasnicima prodavnica, a u nešto manjoj meri i zaposlenima u trgovini koji ostvaruju nešto viši nivo zarada.

Nedostatak planske regulative dopušta neravnomeran razvoj i ne obezbeđuje jednaku dostupnost trgovinskih usluga svim potrošačima. Suprotan je primer Češke Republike u kojoj je za deset godina, od prvog hipermarketa otvorenog 1997. godine, bez ikakvih ograničenja i planskih smernica otvoreno 240 novih objekata. Neplanski razvoj je izazvao uvođenje izrade obavezne studije uticaja velikog objekta na okruženje, ali su anketna ispitivanja nekoliko godina nakon primene pokazala podeljene stavove o potrebi izrade takve studije – 48% za a 52% protiv.

Decentralizacija države prouzrokuje troškove – američke kompanije upozoravaju da različiti propisi o zaštiti podataka o ličnosti u različitim državama prouzrokuju različite procedure i samim tim mnogo veće troškove. Sličan uticaj mogu imati i različiti propisi u oblasti planiranja, zapošljavanja, zaštite potrošača i sl. Na ovo treba upozoriti prilikom podnošenja brojnih političkih inicijativa o decentralizaciji u Republici Srbiji.

Kada se procenjuje ograničavajući efekat propisa, tada treba sučeljavati: s jedne strane, planirane pozitivne efekte, kao što je broj sačuvanih radnih mesta i koristi potrošača zbog, na primer, bližih prodavnica, manjeg zagađenja i sl; ali i s druge strane, gubitke u produktivnosti sektora (maloprodaje) u kojem opstaju manje efikasni (mali) objekti, kao i potencijalne gubitke stanovništva zbog viših cena u malim prodavnicama i kompanijama.

Izvesno je da se efikasno upravljanje tokovima u trgovini može jedino poveriti tržištu i konkurenciji između trgovinskih partnera u borbi za potrošače. Otuda je dilema između državne intervencije ili slobode tržišta u osnovi naučno i stručno neutemeljena.

Indirektna državna intervencija na tržištu i u sektoru trgovine je neophodna, ali samo kao korektivni i usmeravajući činilac tržišnih kretanja i slobodnog delovanja tržišnog mehanizma. Modernoj trgovini neophodna je osmišljena i sadržajno bogata državna intervencija i to ne sa ciljem da zameni tržište, već da kontroliše i učini efikasnijim njegovo funkcionisanje.

Da bi se efikasno uspostavljala ravnoteža između javne i korporativne politike, neophodna je aktivna uloga organa državne uprave koji se bave poslovima razvoja trgovine i tržišta. Državni organi koji se bave pitanjima tržišta i trgovine treba da igraju „proaktivnu” ulogu u njihovom razvoju. To se odnosi i na ministarstvo nadležno za poslove trgovine koje mora, paralelno sa ministarstvom nadležnim za poslove prostornog planiranja i izgradnje, da vodi aktivnu politiku, umesto da posmatra spontanu izgradnju trgovinske mreže. Slično se odnosi i na praćenje tekućih tržišnih kretanja, nadzor uslova konkurencije na tržištu, specifičnosti ispoljavanja dominantnog položaja u maloprodaji, potrebu razvoja novih formi zaštite potrošača u elektronskim transakcijama, konzumiranju novih proizvoda i usluga i sl.

Osnovno polazište za kreiranje ključnih rešenja treba da bude da država interveniše samo u slučajevima kada su javni interesi u pitanju i kada su ugroženi interesi potrošača i ravnopravno poslovanje drugih učesnika na tržištu. Činjenica je da krizni uslovi u kojima se u sadašnjoj fazi nalazimo svakako dovode do povećanja opasnosti od ugrožavanja javnih interesa. Potreba za indirektnom državnom intervencijom u sektoru trgovine treba da se bazira na sledećim argumentima:

obezbeđivanju podjednakog pristupa trgovinskim (maloprodajnim) uslugama svim grupama potrošača;

obezbeđivanju novog razvoja trgovine koji neće prouzrokovati javne troškove, što praktično znači da je potreban mehanizam za aktivno upravljanje razvojem novih institucija trgovine na novim lokacijama;

ograničavanju nastajanja i zloupotrebe dominantnih pozicija u trgovini;

ograničavanju nastajanja monopolskih pozicija pojedinih učesnika na tržištu, odnosno sprečavanju da neki od učesnika na jednom ili više nivoa eksploatiše ostale u kanalu marketinga;

obezbeđivanju relativno skladnih i korektnih odnosa između trgovinskih kompanija na tržištu, a posebno u njihovom odnosu prema potrošačima i proizvođačima.

Ključni zadatak indirektne državne intervencije treba da bude stvaranje uslova za što viši stepen liberalizacije i konkurencije između trgovinskih partnera. Intervencija je potrebna samo u slučajevima kada spontani razvoj ne može da obezbedi gore navedena ključna opredeljenja.

Ključne mere u ovoj Strategiji treba da budu usmerene na otklanjanje svih ograničenja slobodnom kretanju robe i usluga na tržištu Republike Srbije. U svim segmentima tržišta treba maksimalno podstaći slobodu trgovinskog preduzetništva. Rešenja i mere treba da su usmereni na stvaranje uslova za slobodnu i fer konkurenciju, kao i na slobodu uspostavljanja kontakata između poslovnih partnera i njihovu reazlizaciju u praksi. U izloženim okvirima poseban je značaj i uloga Komisije za zaštitu konkurencije.

Ostale prioritetne oblasti intervencije posebno dolaze do izražaja oko užih oblasti održivog razvoja kao što su:

stimulisanje razvoja malih firmi i zaštita malih trgovinskih objekata;

urbana regeneracija i podsticaj razvoja trgovinske mreže u manje razvijenim područjima (planski razvoj mreže);

zaštita životne sredine;

podsticaj razvoja otkupne mreže primarnih proizvoda;

razvoj elektronskih kanala marketinga, itd.

Pored ovih konkretnih pravaca aktivnosti, postoji i jedan broj opštih područja delovanja, gde se očekuje da se regulisanjem opštih uslova, naročito poprave uslovi poslovanja za trgovinska preduzeća.

Značajan broj mera i rešenja treba da je usmeren i na što lakši i slobodniji pristup trgovinskom biznisu. Čitav set mera treba preduzeti u domenu podsticaja razvoja malih trgovinskih preduzeća i preduzetnika u sektoru maloprodaje, trgovinskih usluga, otkupa poljoprivrednih proizvoda, šumskih plodova, sekundarnih sirovina i sl. Iako se veruje da nema potrebe podsticati razvoj trgovine, reč je o stvaranju poslovne infrastrukture za potrebe funkcionisanja drugih delatnosti (poljoprivreda, ruralna privreda, turizam, reciklaža) ili za život u manje razvijenim područjima čiji tržišni potencijal inače ne bi privukao trgovinske firme isključivo na tržišnim osnovama.

Neophodno je da se obezbedi celovit planski pristup razvoju trgovinske mreže u prostoru. Treba da se obezbede odgovarajuća institucionalna rešenja za planski razvoj trgovinske mreže na lokalnom, regionalnom i gradskom nivou koja će biti primerena savremenom komercijalnom urbanizmu. Rešenja treba da obezbede sprečavanje svakog vida lokalnog monopola i limitiranja konkurencije na posmatranim nivoima, kao i neophodnu diversifikaciju maloprodajnih formata koji će omogućavati puni nivo usluživanja potrošača na određenom tržišnom području.

Treba intenzivirati podsticaj razvoja tehnoloških inovacija u procesu modernizacije distributivnog i maloprodajnog sektora, a posebno u domenu svih oblika elektronske trgovine. Treba podsticati primenu moderne informacione tehnologije u domenu elektronske razmene podataka; primene GS1 standarda, elektronskog praćenja zaliha i transporta podržanog prenosivim uređajima, satelitskim praćenjem, mobilnom telefonijom i Internetom; digitalnom revolucijom u smart telefonima; RFID tehnologijama; kao i drugim na Internetu zasnovanim na modernim tehnologijama.

Podsticanje horizontalne i vertikalne kooperacije i integracije treba ohrabrivati kod svih učesnika u kanalima marketinga u cilju ostvarivanja veće efikasnosti prometne sfere privrede. Prirodno je očekivati da lideri ovih aktivnosti budu prevashodno trgovinska preduzeća. To treba da doprinese efikasnijem i efektivnijem kreiranju vrednosti i zadovoljavanju potreba i zahteva potrošača.

Brojnim merama treba podsticati procese dalje internacionalizacije maloprodajnog biznisa. Činjenica je da savremena maloprodaja postaje globalna industrija. Imajući to u vidu, treba podsticati što intenzivniji dolazak inostranih trgovinskih lanaca na domaće tržište, ali i širenje mreže domaćih lanaca na inostrano tržište.

U cilju stvaranja što konkurentnijeg maloprodajnog tržišta treba podsticati ali i pratiti razvoj privatne trgovinske marke. Navedena mera obezbeđuje brojne racionalizacije u celokupnom distribucionom lancu, što stvara uslove da se obezbeđuju kvalitetni i cenovno konkurentni proizvodi. Na osnovu ove mere trgovinski subjekti se direktno angažuju u razvoj proizvodnog sektora privrede. Ipak, ta vrsta odnosa stvara uslove i za nefer ponašanje trgovaca prema proizvođačima, što treba da bude predmet praćenja od strane organa zaduženih za očuvanje konkurencije na tržištu.

Neophodna je izgradnja odgovarajućeg informacionog sistema koji treba da bude baza za donošenje ključnih razvojnih odluka u sektoru trgovine i ukupnog tržišta. Jedino se na osnovu odgovarajućih informacija može voditi proaktivna i zdrava konkurentska politika. Trgovinski informacioni sistem treba da bude zasnovan na sledećim komponentama: indeks doprinosa BDP-u (direktni, indirektni i indukovani), pregled robnih tokova po robama i po teritorijama, prostorno planski aspekt trgovinske mreže na osnovama geografskog informacionog sistema (GIS), indeks zadovoljstva potrošača i praćenja reakcija potrošača na pojedine proizvode i usluge, i sl.

Potrebno je razviti sistem prikupljanja podataka iz različitih izvora koji se trenutno nalaze nepovezani u različitim institucijama (statistika, privredni registar, katastar i urbanizam, itd.). Značajan doprinos ovom poslu može dati adekvatno trgovinsko strukovno udruženje. Podatke treba prikupljati sistematski i planski: postojeće dokumente i baze treba povezati, ažurirati instrumente za prikupljanje podataka kao i procedure obrade i objavljivanja. Mnogi postojeći instrumenti omogućuju, uz male korekcije, nove mogućnosti. Tako na primer, važan doprinos sagledavanju trgovinskog ambijenta u SAD daje formular K-10 na kojem se predaju godišnji izveštaji. U napomenama, pored uobičajenog pojašnjavanja istorijskih podataka, jedan manji deo se odnosi na prognoze budućih performansi, od kojih su se u slučaju maloprodajnih preduzeća najkorisnije pokazale napomene o nameravanim kapitalnim izdacima i otvaranju novih prodavnica. Istraživanja su pokazala da je ovim planskim podacima moguće objasniti 83,6% varijacija u kasnije realno ostvarenim kapitalnim izdacima, kao i 95,9% varijacija u broju zaista otvorenih prodavnica. Naravno, ove napomene se daju u skladu sa standardima računovodstvene struke.

Novu umreženu ekonomiju u kojoj se brišu krute granice između preduzeća karakterišu nova struktura tržišta i nove socijalne vrednosti. U toku je svojevrsna trgovinska revolucija koja iz osnova menja poziciju trgovine u ukupnom privrednom i socijalnom razvoju.

Savremeno tržište čine socijalni procesi u kojima učesnici retko deluju izolovano. Otuda tržišta roba i usluga treba posmatrati kao svojevrsne sisteme stvaranja nove vrednosti potrošačima. Proces kreiranja vrednosti fokusira se sve više na kupca a ne samo na prodavca, a rezultat je njihovog obostranog delovanja.

U Republici Srbiji je neophodan zaokret u odnosu na trgovinski sektor privrede i njegovu ulogu u privrednom i socijalnom razvoju. Državni organi treba da prihvate politiku da je trgovinski sektor, a u tom sklopu posebno maloprodajni, jedan od ključnih pokretača rasta privrede, jačanja njene konkurentnosti na domaćem i međunarodnom tržištu, kao i u rešavanju brojnih socijalnih problema, a posebno problema zapošljavanja.

Ministarstvo nadležno za poslove trgovine treba da vodi aktivnu politiku razvoja odgovarajuće strukture tržišta i konkurencije, podjednakog pristupa svih potrošača trgovinskim uslugama, zaštite potrošača, stvaranja uslova za razvoj trgovinske delatnosti, razvoja informatičke osnove za razvoj trgovine i aktivnog rada na stvaranju i razvoju tržišnih institucija (organizovanih tržišta). Pored toga, veoma korisne će biti aktivnosti u oblasti podsticanja inovacija, preduzetništva, prenosa znanja i uvođenja novih standarda u prometnu sferu privrede. Postojeće devijacije u razvoju trgovine Republike Srbije objašnjene su u daljem tekstu. Poređenje sa razvijenim privredama i modelski izabranim ciljnim stanjem omogućiće analizu razlike između postignutog i željenog. Uočavanje razlike će označiti područja nužne intervencije, postavljanje razvojnih ciljeva i određivanje mera intervencije koje treba da omoguće prevazilaženje uočenih razlika.

CILjEVI STRATEGIJE

Opšti cilj strategije je razvoj tržišta i trgovine u skladu sa principima koji postoje na tržištu modernih privreda, kao i osnaživanje domaćih privrednih subjekata da odgovore na pritisak konkurencije na zajedničkom tržištu Evropske unije i doprinesu poboljšanju životnog standarda u Republici Srbiji.

Posebni ciljevi:

Razvoj konkurencije na tržištu Republike Srbije;

Podrška razvoju malih i srednjih preduzeća;

Razvoj informatičke baze za adekvatno vođenje trgovinske politike.

KLjUČNE OCENE O DOSTIGNUTOM NIVOU RAZVIJENOSTI TRGOVINE I TRGOVINSKE MREŽE U REPUBLICI SRBIJI

Ocena učešća trgovinskog sektora u nacionalnoj ekonomiji

Ekonomski razvoj Republike Srbije je u poslednjih 15 godina, u periodu od 2001. do 2015. godine, bio umerenog intenziteta, ali je znatno oslabio u periodu finansijske i ekonomske krize u svetu, koja se prenela i u našu privredu. Pri tome je važno napomenuti da je razvoj trgovinskog sektora u Republici Srbiji u poslednjoj deceniji i po bio intenzivniji u odnosu na razvoj ukupne privrede Republike Srbije. BDP Republike Srbije je u proteklom petnaestogodišnjem periodu imao prosečnu stopu rasta od 3,0% godišnje. Od 2007. do 2015. godine stopa rasta je bila znatno usporena (1,2 % prosečno godišnje).

Bruto dodata vrednost (u daljem tekstu: BDV) trgovine Republike Srbije je od 2002. do 2014. godine rasla po prosečnoj godišnjoj realnoj stopi od 8,0%, što predstavlja znatno brži rast u odnosu na ukupnu privredu Republike Srbije, kao i u odnosu na rast BDP-a privreda niza zemalja Evropske unije i evro-zone. Nastupom finansijske i ekonomske krize, ta stopa je u periodu od 2007. do 2014. godine iznosila -1,2%, uz očekivanja i prognoze da će situacija biti povoljnija u narednom srednjoročnom razdoblju do 2020. godine.

Od 2007. godine, trgovina u Republici Srbiji je u krizi. Od 2002. do 2007. godine, realni rast BDV trgovine Republike Srbije je na godišnjem nivou u proseku bio dvocifren, da bi osetno bio smanjen od 2007. do 2014. godine. Najniže stope su zabeležene 2009. i 2010. godine: -8,8% i -3,0%, respektivno. U 2013. godini je stopa BDV trgovine Republike Srbije iznosila 1,5%, a u 2014. godini je preliminarno procenjena na oko -0,3%.

Visok udeo BDV ukupne trgovine u BDP-u Republike Srbije je od 2002. do 2014. godine u stalnim cenama i u tekućim cenama iznosio 9,0%. U 2013. godini, trgovina je stvorila 3,3 milijardi evra od ukupnog BDP-a koji je iznosio 34,3 milijardi evra i ostvarila udeo u stalnim cenama 9,4%, a preliminarna procena za 2014. godinu iznosi 9,3%.

Najveći udeo trgovine u BDP-u Republike Srbije u stalnim cenama je bio u 2007. godini (10,5%), a u tekućim cenama u 2008. godini (10,3%). Najniže učešće BDV-a trgovine je bilo u 2002. godini (5,7-5,9%). Primetna je, očigledna i logična pozitivna veza između privrednog napretka i porasta značaja trgovine u privredi.

Trgovina na veliko je dominirala u strukturi BDV-a trgovine Republike Srbije u periodu od 2002. do 2014. godine. Posmatrano u stalnim cenama, trgovina na malo je učestvovala sa 40,9% prosečno godišnje, trgovina na veliko 51,9%, a trgovina motornim vozilima i motociklima 7,2%.

U periodu od 2002. do 2014. godine u Republici Srbiji je najbrže rasla trgovina na veliko, u proseku 8,6% godišnje; realni rast BDV trgovine na malo 8,9%, a BDV trgovine motornim vozilima i motociklima 6,8%. Veleprodaja je taj rast, makar i simbolično, održala i u vreme svetske ekonomske krize, sa povećanjem BDV od 2007. do 2014. godine, od 0,1% godišnje. U isto vreme to nisu uspele trgovina na malo (-2,5%), i trgovina motornim vozilima i motociklima (-3,9%).

Godina krize u trgovinskom sektoru je bila 2009: najniži rast BDV trgovine na veliko je bio upravo te godine -10,0%, a 2013. godine se već oporavila i dostigla stopu od 0,8%, sa preliminarnom procenom za 2014. godinu na oko 2,4%. Najniži rast BDV trgovine na malo je bio u 2009. godini i to: -5,7%, da bi u 2013. godini stopa iznosila 2,0%, a u 2014. godini je preliminarno procenjena na oko -4,6%.

U strukturi BDV trgovine Republike Srbije u periodu od 2002. do 2014. godine, posmatrano u tekućim cenama, trgovina na malo je učestvovala sa 42,0% prosečno godišnje, trgovina na veliko 50,6%, a trgovina motornim vozilima i motociklima 7,4%.

Trgovina na veliko povećava svoje učešće u BDV trgovine. U 2013. godini je trgovina na malo učestvovala sa 40,6% u BDV trgovine Republike Srbije, a taj udeo je u 2014. godini procenjen na 40,4%. Istovremeno, učešće BDV trgovine na veliko se sa 52,7% povećalo na 53,1% a trgovine motornim vozilima i motociklima smanjilo sa 6,7% na 6,5%.

Trgovinska delatnost usporava poslovanje u apsolutnim brojkama. BDV trgovine na malo, je sa 1,35 milijardi evra u 2013. godini opala na procenjenih 1,30 milijardi evra u 2014. godini. U istom periodu, trgovina na veliko je sa 1,76 milijardi evra smanjila BDV na procenjenih 1,71 milijardi evra u 2014. godini.

Trgovinski sektor je značajan poslodavac. Broj zaposlenih u trgovini Republike Srbije je u periodu od 2002. do 2014. godine iznosio prosečno 336,6 hiljada lica, ili 17,6% od ukupne zaposlenosti u Republici Srbiji. Od tog broja, u trgovini na malo je bilo zaposleno prosečno 261,0 hiljade lica, a u veleprodaji 75,3 hiljade lica.

Zaposlenost u trgovini opada, premda nešto sporije nego u privredi ukupno. U periodu od 2002. do 2014. godine, ukupna zaposlenost u trgovini je smanjena za oko 14,3% ili za oko 1,3% prosečno godišnje, dok je u ukupnoj privredi procenat smanjenja iznosio oko 1,6% prosečno godišnje. Ukupna zaposlenost opada istim tempom u trgovini na malo i trgovini na veliko.

Promet u trgovini Republike Srbije je u periodu od 2002. do 2014. godine rastao, iskazano u tekućim cenama. Prosečan promet u ovom periodu je iznosio 2.366 milijardi dinara, a u tome je promet u trgovini na malo iznosio 918,9 milijardi dinara, a u trgovini na veliko 1.447 milijardi dinara, u tekućim cenama. Promet u trgovini je u tekućim cenama od 2002. do 2014. godine rastao: u trgovini na malo 12,6% i trgovini na veliko 12,7%, prosečno godišnje.

Promet u trgovini, mereno tekućim cenama, je usporio rast u periodu od 2007. do 2014. godine, na stopu od 5,8%. Promet u trgovini na malo je rastao po nominalnoj stopi od 3,0%, a u trgovini na veliko 7,7% godišnje.

Stope realnog rasta prometa u trgovini su mnogo niže nego kada se taj rast meri u tekućim cenama. Stopa realnog rasta prometa u trgovini na malo je u periodu od 2002. do 2014. godine iznosila 5,8%, a u periodu od 2007. do 2014. godine prosečna godišnja stopa je bila negativna i iznosila je -1,0%. U trgovini na veliko je u istom periodu prosečna godišnja stopa realnog rasta prometa iznosila 3,9%, a u periodu od 2007. do 2014. godine ta stopa je bila samo 1,3%.

Pokazatelji ostvarene razlike u ceni (bruto marže), dobitaka i gubitaka, visine zaliha i drugih vitalnih poslovnih statistika se ne prate i ne objavljuju. Kvalitet praćenja uspešnosti, operativnog poslovanja i razvoja nekih delatnosti, u ovom slučaju trgovinskih, bez uvida u ovakve pokazatelje nije moguć. Očigledno je da to predstavlja jedan od ključnih problema u praćenju trgovinskog sektora privrede, o čemu će biti više reči u daljem tekstu.

Nespecijalizovane prodavnice značajno preovlađuju u strukturi ukupnog prometa u trgovini na malo po delatnosti prodavnica, a odmah za njima su prodavnice motornih vozila, delova i goriva.

Tabela broj 1. Prodavnice po delatnostima

Prosečno učešće u prometu 2002-2009. godine

Učešće u prometu 2009. godine

Nespecijalizovane prodavnice

28,9

30,4

Specijalizovane (hrana, piće, duvan)

10,7

7,6

Farmacija, medicina, kozmetika

9,0

10,7

Ostale specijalizovane prodavnice

26,3

22,3

Polovna roba i promet van prodavnica

0,4

1,1

Motorna vozila, delovi, goriva

24,8

27,8

Proračun na osnovu podataka Republičkog zavoda za statistiku

Posmatrano po robnim grupama, u trgovini na malo Republike Srbije, najznačajniji je promet prehrambenih proizvoda i alkoholnih pića, a odmah zatim goriva za motorna vozila. Ove robne branše povećavaju svoje učešće u maloprodajnom prometu. Promet prehrambenih proizvoda i alkoholnih pića je 2009. godine iznosio 23,4% a 2013. godine 31,4%. Učešće prometa goriva za motorna vozila se povećalo sa 21% u 2009. godini na 22% u 2013. godini. Kriza je uslovila pad učešća prometa odeće, obuće, kozmetičkih i sličnih proizvoda.

U strukturi ukupnog prometa u trgovini na veliko, preovlađuje promet sirovina i repromaterijala, koje nisu značajne za trgovinu na malo. Tako je u 2009. godini, bio značajan udeo prometa poljoprivrednih sirovina i živih životinja (10%), građevinskog materijala i opreme (9,2%), hemijskih proizvoda (5,1%), mašina, uređaja i pribora (5,9%). Iako je učešće ovih robnih grupa opalo u 2013. godini i dalje ovi proizvodi predstavljaju oslonac opstanka trgovine na veliko. Od gotovih proizvoda, značajno u prometu učestvuju prehrambeni proizvodi (19% u 2009. i 19,82% u 2013. godini), duvan (3,8% u 2009. i 5,74% u 2013. godini), čvrsta, tečna i gasovita goriva (12,9% u 2009. i 17,39% u 2013. godini) i farmaceutski, kozmetički i toaletni proizvodi (9,1% u 2009. i 7,07% u 2013. godini).

Ukupan broj registrovanih preduzeća u trgovini Republike Srbije opada. Prema podacima zvanične statistike u 2013. godini bilo je 33.554 preduzeća prema 34.205 preduzeća u 2007. godini (smanjenje za 651 preduzeće, tj. 1,9%). U istom periodu je ukupan broj preduzeća u privredi Republike Srbije povećan za 13,0%. U ukupnom broju preduzeća u Republici Srbiji, udeo trgovinskih preduzeća je u 2013. godini iznosio 38,3% prema 44,2% u 2007. godini.

Karakteristično je da opada broj manjih, a raste broj najvećih preduzeća. U posmatranom periodu od 2007. do 2013. godine, smanjio se broj mikro preduzeća za 511 ili za 1,7%. Poređenja radi, u privredi Republike Srbije broj mikro preduzeća je u periodu od 2007. do 2013. godine povećan čak za 16,3%. U posmatranom periodu je smanjen broj malih preduzeća za 102, ili za 3,5%, kao i srednjih preduzeća za 40, ili za 9,4%. Na drugoj strani, broj velikih preduzeća je porastao za dva, odnosno za 3,1%. Ova kretanja nagoveštavaju početak procesa ukrupnjavanja privrednih subjekata u sektoru trgovine.

U strukturi trgovinskih preduzeća po broju i dalje preovlađuju manji privredni entiteti. Mikro preduzeća (do devet zaposlenih) su u 2013. godini bila najbrojnija, i to 30.324 mikro preduzeća, odnosno 90,4% od ukupnog broja u trgovini Republike Srbije. Broj malih preduzeća (od deset do 49 zaposlenih) je bio 2,776 (8,3%), srednjih (od 50 do 249 zaposlenih) 387 (1,2%), a velikih (preko 250 zaposlenih) 67, odnosno 0,2% od ukupnog broja preduzeća u trgovini Republike Srbije.

Broj preduzetnika koji se bave trgovinom na veliko, trgovinom na malo i opravkom motornih vozila, motocikala i predmeta za ličnu upotrebu opada i potvrđuje zaključak o padu broja najmanjih aktera u trgovini. Ekonomska kriza je uticala na pad ukupnog broja preduzetnika u Republici Srbiji. Ipak, broj preduzetnika u trgovini opada brže, pa tako opada i učešće trgovaca u ukupnom broju preduzetnika u Republici Srbiji.

Tabela broj 2. Broj preduzetnika u trgovini Republike Srbije*

 

Broj

Lančani indeks

Učešće trgovine

 Godina

Ukupno

Trgovina**

Ukupno

Trgovina**

2007.

212.575

76.393

35,94

2008.

214.819

72.703

101,06

95,17

33,84

2009.

226.242

73.777

105,32

101,48

32,61

2010.

228.680

64.844

101,08

87,89

28,36

2011.

228.540

62.986

99,94

97,13

27,56

2012.

226.132

63.404

98,95

100,66

28,04

2013.

222.152

61.609

98,24

97,17

27,73

* Podaci su navedeni prema publikaciji Preduzetnici u Republici Srbiji 2007-2013. godine, Republički zavod za statistiku

** Trgovina na veliko i trgovina na malo; opravka motornih vozila, motocikala i predmeta za ličnu upotrebu i domaćinstvo

Broj zaposlenih u registrovanim preduzećima u trgovini Republike Srbije opada. U 2014. godini je bilo zaposleno 274.686 lica, prema 298.805 lica u 2013. godini, što predstavlja smanjenje od 24.119 lica. U registrovanim preduzećima radi najveći broj zaposlenih od ukupnog broja zaposlenih u trgovinskom sektoru (336,6 hiljada).

Broj zaposlenih opada u manjim a raste u većim preduzećima u trgovini Republike Srbije. U mikro preduzećima je u 2013. godini bilo zaposleno 84.459 lica, prema 88.810 lica u 2007. godini, što predstavlja smanjenje od 4.351 lica (-4,9%). U malim preduzećima je u 2013. godini bilo zaposleno 52.219 prema 54.505 lica u 2007. godini, tj. 2.286 lica manje (-4,2%), a u srednjim preduzećima je u 2013. godini broj zaposlenih smanjen na 38.557 lica sa 41.294 lica u 2007. godini, što je smanjenje za 2.737 (-6,6%). Nasuprot tome, broj zaposlenih u velikim preduzećima u trgovini Republike Srbije povećao se sa 45.627 u 2007. godini na 53.498 lica u 2013. godini, što je prirast od 7.871 lica (17,3%).

Logična posledica prethodnih promena je preraspodela zaposlenih, gde raste učešće zaposlenih u velikim preduzećima, a opada učešće zaposlenih u manjim preduzećima. Udeo zaposlenih u mikro preduzećima je u 2013. godini iznosio 36,9%, prema 38,6% u 2007. godini; u malim preduzećima je u 2013. godini iznosio 22,8%, prema 23,7% u 2007. godini; u srednjim preduzećima je u 2013. godini iznosio 16,9%, prema 17,9% u 2007. godini, a udeo zaposlenih u velikim preduzećima je znatno povećan i u 2013. godini iznosio je 23,4%, prema 19,8% u 2007. godini.

Zaposlenost kod preduzetnika koji se bave trgovinom opala je drastično u periodu od 2007. do 2013. godine. Čak i kada je poznato da ukupna zaposlenost kod preduzetnika u Republici Srbiji opada, ta pojava je daleko izraženija u trgovini. Rezultat je znatan pad učešća zaposlenih u preduzetničkim trgovinskim radnjama u odnosu na ukupan broj zaposlenih kod preduzetnika u Republici Srbiji.

Tabela broj 3. Broj zaposlenih kod preduzetnika u trgovini Republike Srbije*

 

Broj

Lančani indeks

Učešće trgovine

 Godina

Ukupno

Trgovina**

Ukupno

Trgovina**

2007.

285.728

126.846

44,39

2008.

290.591

124.845

101,7

98,42

42,96

2009.

259.383

104.865

89,26

84

40,43

2010.

232.176

86.488

89,51

82,48

37,25

2011.

203.520

73.190

87,66

84,62

35,96

2012.

207.566

76.238

101,99

104,16

36,73

2013.

203.297

74.440

97,94

97,64

36,62

* Podaci su navedeni prema publikaciji Preduzetnici u Republici Srbiji 2007-2013. godine, Republički zavod za statistiku

** Trgovina na veliko i trgovina na malo; opravka motornih vozila, motocikala i predmeta za ličnu upotrebu i domaćinstvo

Promet u svim registrovanim preduzećima u trgovini Republike Srbije je porastao. Prema podacima zvanične statistike, u tekućim cenama, promet u 2013. godini iznosio je oko 26,6 milijardi evra, prema 24,0 milijardi evra u 2007. godini.

Promet je opao u mikro i malim preduzećima a porastao u srednjim i velikim preduzećima. Promet u mikro preduzećima u tekućim cenama u 2013. godini je iznosio oko 6,5 milijardi evra, prema 6,6 milijardi evra u 2007. godini. U malim preduzećima je promet opao sa 7,7 milijardi evra u 2007. godini na 7,5 milijardi evra u 2013. godini. U istim godinama je obrnuta situacija kada se posmatraju srednja preduzeća čiji je promet sa 4,4 porastao na čak 6,4 milijarde evra i velika preduzeća čiji je promet porastao sa 5,3 na 6,4 milijarde evra.

Struktura prometa u trgovinskim preduzećima se menja, iako sporo, u korist srednjih i velikih preduzeća. Udeo mikro preduzeća je u 2013. godini iznosio 24,4%, prema 27,6% u 2007. godini; udeo malih preduzeća je u 2013. godini iznosio 28,1%, prema 32,1% u 2007. godini. Nasuprot tome, udeo srednjih preduzeća je u 2013. godini znatno porastao na 23,5%, u odnosu na 18,4% u 2007. godini, a udeo velikih preduzeća je u 2013. godini malo porastao na 24,0%, u odnosu na 22,0% u 2007. godini. Sa ovakvom strukturom prometa, trgovina u Republici Srbiji se još uvek može okarakterisati kao tradicionalna, nedovoljno koncentrisana i posledično, nedovoljno razvijena.

Za razliku od prometa, koji je u svim trgovinskim preduzećima u Republici Srbiji porastao, dodata vrednost je u periodu 2007-2013. godine opala. U svim trgovinskim preduzećima Republike Srbije (bez preduzetnika), dodata vrednost u 2013. godini, u tekućim cenama, iznosila je oko 2,45 milijardi evra, prema 2,78 milijardi evra u 2007. godini.

Dodata vrednost je u posmatranom periodu opadala u manjim preduzećima, a rasla je u velikim trgovinskim preduzećima. U mikro trgovinskim preduzećima Republike Srbije je dodata vrednost u 2013. godini, iskazano u tekućim cenama, iznosila 518 miliona evra, prema 821 miliona evra u 2007. godini. U malim trgovinskim preduzećima je dodata vrednost opala sa 910 miliona evra u 2007. godini na 716 miliona evra u 2013. godini. Dodata vrednost u srednjim trgovinskim preduzećima Republike Srbije je stagnirala i bila je 538 miliona evra u 2007. godini a 553 miliona evra u 2013. godini. Znatno je uvećana dodata vrednost ostvarena u velikim trgovinskim preduzećima Republike Srbije sa 509 miliona evra u 2007. godini na 665 miliona evra u 2013. godini, iskazano u tekućim cenama.

Još uvek preovlađuju manja preduzeća u strukturi stvorene dodate vrednosti u trgovinskim preduzećima (bez preduzetnika), iako njihovo učešće opada. Udeo mikro preduzeća u novostvorenoj vrednosti trgovine iznosio je u 2013. godini 21,1%, a bio je čak 29,6% u 2007. godini. Udeo malih preduzeća je u 2013. godini iznosio 29,2%, prema 32,8% u 2007. godini. Udeo srednjih preduzeća je u 2013. godini iznosio 22,6%, prema 19,4% u 2007. godini i udeo velikih preduzeća je u 2013. godini iznosio 27,1%, prema 18,3% u 2007. godini. Visoko učešće mikro i malih preduzeća u stvaranju dodate vrednosti, indirektno nagoveštava više marže koje plaćaju potrošači servisirani od strane ovih preduzeća, obično u manje razvijenim područjima Republike Srbije.

Broj prodavnica u trgovini na veliko i malo u Republici Srbiji se smanjuje. U 2014. godini taj broj je iznosio 63.819 prodavnica, prema 95.996 prodavnica u 2002. godini, što predstavlja smanjenje za 32.177 prodavnica. Najveći zvanično evidentirani broj od 109.212 prodavnica, evidentiran je u 2005. godini. U odnosu na 2005. godinu, sadašnji broj prodavnica je smanjen za oko 23,5 hiljada (21,5%). Najveći pad broja prodavnica od čak 6,5% je evidentiran u 2012. godini, kao i pad za 5,4% u 2007. godini.

Prodajna površina u maloprodaji Republike Srbije raste. U 2001. godini iznosila je 3.706,7 hiljada kvadratnih metara, da bi u 2007. godini je narasla na 4.229,6 hiljada kvadratnih metara. Procenjuje se da je u 2014. godini prodajna površina u maloprodaji iznosila oko 4.930 hiljada kvadratnih metara.

Broj stanovnika po prodavnici je u Evropskoj uniji veći za preko 50% nego u Republici Srbiji, što upućuje na zaključak da su prodavnice u Republici Srbiji manje, a posledično i da je njihova produktivnost niža. U Republici Srbiji, u 2013. godini je ovaj odnos porastao na 82 stanovnika po prodavnici, prema 78,1 stanovnika po prodavnici u 2002. godini. Procenjuje se da je u 2014. godini broj stanovnika po prodavnici iznosio oko 83,5 stanovnika. Broj stanovnika po prodavnici je u Evropskoj uniji u 2010. godini iznosio 136,8 stanovnika. Procenjuje se da je u 2014. godini broj stanovnika po prodavnici u Evropskoj uniji iznosio oko 138 stanovnika.

Broj firmi u trgovini na malo (bez trgovine motornim vozilima i motociklima) je u Evropskoj uniji vrlo veliki. U 2010. godini je taj broj iznosio 3,65 miliona firmi, sa 18,56 miliona zaposlenih i prometom od 2.592,0 milijardi evra; BDV (u 2009. godini) od 432,0 milijardi evra i troškovima zaposlenih od 292 milijarde evra.

U sektorskoj strukturi broja firmi u trgovini Evropske unije u 2010. godini, nizak je udeo broja nespecijalizovanih firmi. Iznosio je 15,7% naspram udela broja specijalizovanih trgovina na malo hranom, pićem i duvanom (13,2%); firmi koje prodaju gorivo za motorna vozila (2%); firmi za prodaju ostale opreme za domaćinstva, bez inforamcione i komunikacione tehnologije (12,5%); firmi koje prodaju proizvode kulture i rekreacije (5,8%); specijalizovanih trgovaca za promet ostalih proizvoda (31,8%) i onih koji se bave prometom na tezgama i pijacama (9,9%).

U sektorskoj strukturi Evropske unije, posmatrano prema broju zaposlenih lica, u 2010. godini, udeo broja zaposlenih u nespecijalizovanim prodavnicama je mnogo značajniji nego kada je reč o broju preduzeća. Udeo zaposlenih u nespecijalizovanoj trgovini je bio 35,8%; u specijalizovanim trgovinama na malo hranom, pićem i duvanom 7,8%; u firmama koje prodaju gorivo za motorna vozila 2,7%; u firmama za prodaju proizvoda informacione i komunikacione tehnologije 2,4%; u firmama koje prodaju proizvode za kulturu i rekreaciju oko 4,8%; u specijalizovanim trgovinama za promet ostale robe 29,1%. Nije zanemarljiv ni udeo broja zaposlenih na tezgama i pijacama 2,5% i udeo broja zaposlenih u firmama koje se bave trgovinom na malo izvan prodavnica, štandova i tržnica 3,3%.

U sektorskoj strukturi trgovine Evropske unije, prema vrednosti prometa, još je značajniji udeo nespecijalizovane trgovine. U 2010. godini, udeo vrednosti prometa u nespecijalizovanim prodavnicama je bio 41,1%; udeo vrednosti prometa u specijalizovanim prodavnicama za promet hrane, pića i duvana je bio 5,3%; za prodaju proizvoda informacione i komunikacione tehnologije 2,8%; za prodaju ostale opreme za domaćinstva 11,6%; za prodaju proizvoda za kulturu i rekreaciju oko 3,9%; za promet ostale robe oko 23,1% i na tezgama i pijacama oko 0,7%. Nespecijalizovane firme su veće po broju zaposlenih i još više po ostvarenom prometu od ostale trgovine.

U sektorskoj strukturi firmi u trgovini Evropske unije, prema dodatoj vrednosti, u 2010. godini, udeo nespecijalizovanih prodavnica je bio 34,8% što je više nego učešće u broju preduzeća ali i znatno manje nego u ostvarenom prometu. Nespecijalizovane firme, dakle, dodaju manju vrednost prometu, ali se to može tumačiti i tako da naplaćuju prosečno niže razlike u ceni od specijalizovanih trgovaca. Udeo u dodatoj vrednosti specijalizovanih prodavnica hrane, pića i duvana je bio 6,2%; u prodaji goriva za motorna vozila 2,8%; u prodaji proizvoda informacione i komunikacione tehnologije 2,9%; u prodaji ostale opreme za domaćinstva 12,9%; u prodaji proizvoda za kulturu i rekreaciju oko 4,3%; u prodaji ostale robe 31,1% i u prodaji na tezgama i pijacama oko 1,0%.

Struktura privrednih subjekata u Republici Srbiji po veličini izgleda slično. U Republici Srbiji, posmatrajući samo preduzeća, mogao bi se izvesti pogrešan zaključak o poodmakloj koncentraciji, imajući u vidu učešće mikro preduzeća od svega 90,37%. Međutim, kada se pogleda zbirno učešće mikro preduzeća i preduzetnika u ukupnom broju trgovinskih privrednih subjekata (11,86%+86,88%= 98,74%), jasno je da je koncentracija tek u začetku.

Poređenje strukture evropskih i srpskih trgovaca po veličini je otežano zbog metodoloških neusklađenosti, tako da Tabela broj 4 može poslužiti samo kao indikator. Broj mikro i malih trgovinskih preduzeća na veliko u Evropskoj uniji je dat zbirno, pa poređenje učešća mikro svake kategorije zasebno sa stanjem u Republici Srbiji nije moguće.

Tabela broj 4. Struktura trgovinskih privrednih subjekata po veličini

 

Republika Srbija, 2013. godina

Evropska unija, 2010. godina

 

Broj preduzeća trgovine na veliko, malo i motornim vozilima

Učešće

Broj preduzeća i

preduzetnika

Učešće

Broj preduzeća trgovine na veliko

Broj preduzeća trgovine na malo

Broj preduzeća trgovine na veliko i malo

Učešće

Mikro

30.324

90,3

30.324

11,86

 

3.475.000

3.475.000

63,89

Mala

2.776

8,27

2.776

1,09

1.764.725

153.400

1.918.125

35,27

Srednja

387

1,15

387

0,15

22.667

16.000

38.667

0,71

Velika

67

0,20

67

0,03

2.952

4.000

6.952

0,13

Preduzetnici

 

0

222.152

86,88

 

 

 

0

Ukupno

33.554

100

255.706

100,00%

1.790.344

3.648.400

5.438.744

100

Ipak, ako se posmatra agregirano učešće srednjih i velikih preduzeća u Evropskoj uniji (0,84%) i u Republici Srbiji (0,18% od ukupnog broja preduzeća i preduzetnika u trgovini), može se osnovano tvrditi da je učešće najmanjih privrednih subjekata u trgovini Republike Srbije prenaglašeno.

Ocena razvijenosti veleprodajne mreže u Republici Srbiji

Ocena razvijenosti prometa (aktivnosti) veleprodaje pokazuje stagnaciju nakon 2008. godine. Ekonomska kriza je prekinula aktivnosti veleprodaje, tako da je tek 2011. godine dostignut i prebačen promet po stanovniku (2.742,6 evra) u odnosu na 2008. godinu (2.580,8 evra), dok promet po zaposlenom ni 2013. godine (274.354 evra) još uvek nije dostigao nivo iz 2008. godine (312.998 evra).

Dinarska vrednost ukupnog prometa i prometa po robnim grupama, mada je reč o nepouzdanom pokazatelju, uglavnom pokazuje rast, osim u nekim kritičnim grupama.

Stagnira promet proizvoda od papira, farmaceutskih proizvoda i medicinskih pomagala, nameštaja, tepiha, podnih pokrivača i opreme za osvetljenje, tekstila, odeće, rublja i ostale odevne galanterije.

Opada veleprodajni promet ostalih predmeta i opreme za domaćinstvo (kuhinja, itd.), ostalih potrošnih dobara (bicikli, itd.), mašina, uređaja i pribora, metalne robe, cevi i ostale instalacione opreme i posebno zabrinjavajuće otpadaka, ostataka i poluproizvoda. Dinarski podaci o stagnaciji i padu prometa ukazuju da je realni pad još značajniji. Inače slabo razvijena veleprodaja građevinskih i drugih investicionih roba, još više nazaduje. Mlada reciklažna industrija nema podršku u veleprodajnoj aktivnosti otkupa, sortiranja i prometa sekundarnim sirovinama.

Broj preduzeća i broj zaposlenih u veleprodaji Republike Srbije je neprirodno veći od broja preduzeća i broja zaposlenih u maloprodaji. Na jednog maloprodavca 2010. dolazi gotovo četiri (3,98) veleprodajna preduzeća, a na jednog zaposlenog u maloprodaji dva zaposlena u veleprodaji (1, 95).

Tabela broj 5. Broj preduzeća i zaposlenih u veleprodaji i maloprodaji u Republici Srbiji

2010.

2012.

Poslovni subjekti

Zaposleni

Poslovni subjekti

Zaposleni

Broj

%

Broj

%

Broj

%

Broj

%

Trgovina na veliko, osim trgovine motornim vozilima

24.590

29,3%

140.077

13,7%

23.299 (-)

27,4% (-)

134.160

13,1%(-)

Trgovina na malo, osim popravke motornih vozila

6.171

7,4 %

71.851

7%

6.395 (+)

7,5% (+)

76.118

7,5% (+)

Izvor: Statistički godišnjaci 2008-2014/ proračun na bazi podataka Republičkog zavoda za statistiku

Taj odnos se u 2012. godine neznatno popravio tako da na jednog maloprodavca dolazi 3,65 veleprodajnih preduzeća, a na jednog zaposlenog u maloprodaji 1,76 zaposlenih u veleprodaji.

Struktura kanala marketinga je pogoršana u odnosu na stanje konstatovano u prethodnoj Strategiji. U toj strategiji je konstatovano na osnovu podataka iz 2006. godine da je odnos maloprodajnih i veleprodajnih preduzeća bio 1:3,5, što je ocenjeno kao anahrono u odnosu na evropske tokove u kanalima marketinga. Današnji odnos maloprodajnih i veleprodajnih preduzeća (1:3,65) ukazuje da se situacija `još pogoršala. Izveštaji Republičkog zavoda za statistiku pokazuju da je u periodu 2008-2012. godine smanjen broj veleprodajnih preduzeća za 10,37% (25.995-23.299), dok je broj zaposlenih u veleprodaji smanjen za 13,25% (154.648-134.160). Veći pad broja zaposlenih od pada broja veleprodajnih preduzeća izaziva pad broja zaposlenih po preduzeću (sa 5,94 radnika prosečno. 2008 godine; na 5,75 u 2012. godini). Stagnacija usled ekonomske krize afirmiše zaostale oblike posredovanja i pored prisutne koncentracije u maloprodaji. Neproduktivna veleprodaja koja snabdeva isto tako neproduktivnu maloprodaju u nerazvijenim područjima uzrokuje paradoksalnu činjenicu da je promet najskuplji u najnerazvijenijim delovima Republike Srbije.

Aktuelna kretanja u kanalima marketinga Republike Srbije upućuju da se struktura posrednika vrlo sporo vraća u prirodno stanje. Odnos veleprodajnih i maloprodajnih preduzeća se blago smanjuje, od 1:3,98 u 2010. godini, na 1:3,65 u 2012. godini, prateći prirodan smer razvoja trgovine i odnosa u kanalima marketinga. Dobra tendencija je i da se i odnos u broju zaposlenih u 2012. godini smanjuje sa 1,95 u 2010. godini na 1,76 zaposlenih u veleprodaji, na jednog zaposlenog u maloprodaji. Ipak, ovakav odnos broja zaposlenih u potpunosti je još uvek sasvim suprotan onom u Evropskoj uniji: svaka mera državne intervencije koja „zamrzava” promene na tržištu, posredno doprinosi i održavanju ove, neprirodne strukture kanala marketinga u Republici Srbiji. O tome treba voditi računa pri balansiranju mera trgovinske politike između suprotstavljenih interesa različitih zainteresovanih strana.

Domaći statistički podaci upućuju na zaključak o relativnom unapređivanju performansi veleprodajnih preduzeća u Republici Srbiji. Produktivnost trgovinskih preduzeća po zaposlenom u 2010. godini u Republici Srbiji je 12,66 miliona dinara u veleprodaji, a u maloprodaji 7,65 miliona dinara. U 2012. godini veleprodaja po zaposlenom generiše 16,77 miliona dinara, a maloprodaja 9,15 miliona dinara. Upoređujući promet veleprodaje po jednom dinaru prometa u maloprodaji u 2010. godini (165,49) i 2012. godini (183,27) može se zaključiti da je srpska veleprodaja u odnosu na maloprodaju napravila relativan iskorak na planu produktivnosti po zaposlenom. Taj porast produktivnosti u veleprodaji je za posmatrane tri godine bio 32% u veleprodaji u odnosu na 20% u maloprodaji. Ipak, reč je o kratkom periodu posmatranja, vrednostima u dinarima i sumnji u uporedivu tačnost prijavljenih prometa u maloprodaji i veleprodaji. Naime, mnogi mali maloprodavci, koji nisu u sistemu poreza na dodatu vrednost, više su zainteresovani za prikrivanje prometa nego trgovci na veliko, pa ove podatke treba prihvatiti sa rezervom.

Podaci o strukturi preduzeća i zaposlenih govore o zastareloj strukturi i daljem usitnjavanju veleprodajnog sektora u poslednjih pet godina.

Tabela broj 6. Procenat veleprodajnih preduzeća u Republici Srbiji po veličini i broju zaposlenih u 2008. i 2012. godini

Godina

Veličina preduzeća

Mikro (0-9)

Mala (10-49)

Srednja (50-249)

Velika (250+)

% preduzeća prema veličini

2008.

90,62

8,18

1,05

0,13

2012.

91,24

7,59

1,00

0,14

% zaposlenih prema veličini preduzeća

2008.

42,38

26,13

15,93

15,33

2012.

43,37

24,66

16,69

15,27

Izvor: Statistički godišnjaci 2008-2014/ proračun na bazi podataka Republičkog zavoda za statistiku)

Dominantnu strukturu veleprodajnih preduzeća čine mikro i mala preduzeća, sa gotovo 99% učešća u ukupnom broju. Mikro veleprodajna preduzeća, pri tom, zapošljavaju 42-43% ukupnog broja zaposlenih. Drugi ekstrem je mali broj srednjih i velikih preduzeća (1,14%), koji pri tom zapošljava 31,96% ukupnog broja zaposlenih u srpskoj veleprodaji. Struktura veleprodajnih preduzeća shodno veličini je relativno stabilna, uz vrlo negativne naznake porasta učešća mikro preduzeća. Mikro velikoprodajna preduzeća se bave čistim posredovanjem između lica, nemaju kapital za finansiranje obrtnog ciklusa, nemaju niti materijalne niti marketinške kapacitete za dodavanje vrednosti ponudi. Na kraju, ova preduzeća ne mogu biti ni izvor inovativnosti, budući da se bave pukim posredovanjem, i eventualno mogu ukazati na neke nove izvore snabdevanja i nove proizvode, ukoliko imaju finansijski kapacitet da „otvore” takve poslovne poduhvate.

Odnos veleprodaje i maloprodaje u Republici Srbiji je obrnut odnosu na uporedivi pokazatelj u Evropskoj uniji. Sagledavajući podatke iz 2011. godine u Evropi jedno veleprodajno preduzeće, u proseku, servisira dva maloprodavca, odnosno u maloprodaji je zaposleno 3,6 miliona ljudi, a u veleprodaji 1,8 miliona. U Republici Srbiji, međutim, 2010. godine jednog maloprodavca servisira 3,98 veleprodavca, a 2012. godine 3,65 veleprodavaca. Zaključak je da je krajnje nepovoljna struktura kanala marketinga u Republici Srbiji. Veleprodajna mreža je predimenzionirana i u njoj dominiraju mali, neproduktivni posrednici koji obavljaju ograničen broj funkcija (pretežno interpersonalno posredovanje). Očigledno je da takvi subjekti veleprodaje ne mogu biti pravi partneri subjektima maloprodaje i proizvodnje.

Razvoj veleprodaje u Republici Srbiji i Evropskoj uniji ne ide istim smerom. Veleprodaja u proseku stagnira u zemljama Evropske unije, dok u Republici Srbiji ova delatnost pokazuje stalni rast poslovne aktivnosti.

Tabela broj 7. Indeksi kretanja BDV-i u veleprodaji Evropske unije i Republike Srbije

Godina

2007.

2008.

2009.

2010.

2011.

2012.

Indeks dodate vrednosti u Evropskoj uniji

99,6

96,1

101,8

105,9

95,9

Indeks dodate vrednosti u Republici Srbiji

120,1

117,4

100,6

102,1

111,9

106,8

Izvor: Eurostat i proračun na bazi podataka Republičkog zavoda za statistiku

Ipak, ocena na osnovu proseka nije pouzdana. Najveći pad aktivnosti veleprodaje je zabeležen u Republici Grčkoj, Kraljevini Španiji, Republici Letoniji, Republici Portugalu, ali i u Ujedinjenom kraljevstvu i Republici Francuskoj. Značajan rast aktivnosti beleže veleprodaje Velikog Vojvodstva Luksemburga, Republike Bugarske, Savezne Republike Nemačke, Republike Litvanije, Rumunije, Republike Poljske pa i Republike Slovačke. Može se pretpostaviti da se pad domaće tražnje u zemljama koje je kriza teško pogodila izrazito odražava na pad aktivnosti veleprodaje, što se u Republici Srbiji nije dogodilo. Može se samo nagađati koliko je tome doprinela nelikvidnost proizvođača i finansiranje prometa od strane veleprodaje, a u uslovima nedosledne primene propisa u sferi naplate potraživanja.

Struktura veleprodajnih preduzeća u Republici Srbiji po veličini je slična, mada malo nepovoljnija u odnosu na Evropsku uniju. Evropsko iskustvo govori da mali deo veleprodajnih preduzeća čine velika preduzeća, kontrolišući ukupno značajan deo veleprodajnog biznisa. U veleprodaji Evropske unije, mikro preduzeća čine 89,76% ukupnog broja preduzeća (u odnosu na 91,24 % u Republici Srbiji), mala i srednja preduzeća 10,07% (8,59%), dok velika preduzeća čine svega 0,16% (0,13%) veleprodajnih preduzeća. U veleprodaji Republike Srbije se često gase mikro preduzeća, koja u manjoj meri opstaju i napreduju do statusa malih i srednjih preduzeća, nego u Evropskoj uniji.

Veleprodaja u Republici Srbiji je mnogo manje produktivna od veleprodaje u Evropskoj uniji. To ne iznenađuje imajući u vidu viši nivo razvijenosti evropske privrede i potvrđuje prethodno iznete ocene.

Tabela broj 8. Uporedni pregled produktivnosti veleprodaje u Republici Srbiji i Evropskoj uniji

 Godina

2007.

2008.

2009.

2010.

2011.

2012.

Promet po zaposlenom u hiljadama evra

Evropska unija

476

526

456

504

545

571

Republika Srbija

213

313

267

269

230

273

Promet po preduzeću u hiljadama evra

Evropska unija

2.874

3.136

2.768

2.942

3.214

3.321

Srbija

643

730

672

696

829

857

Broj zaposlenih po preduzeću

Evropska unija

6,04

5,96

6,07

5,84

5,89

5,82

Republika Srbija

3,02

2,33

2,52

2,58

3,60

3,14

Izvor: Eurostat i proračun na bazi podataka Republički zavod za statistiku

Treba upozoriti da se na ovaj način struktura kanala marketinga dodatno kvari, relativno neproduktivna veleprodaja i dalje raste što negativno utiče na ukupne troškove prometa. Veleprodaja u Republici Srbiji je usitnjena, sa dvostruko manjim brojem zaposlenih po preduzeću nego u Evropskoj uniji i bez ubrzanog ukrupnjavanja ne može značajno povećati produktivnost.

Ocena razvijenosti maloprodajne delatnosti

Osnovni indikatori razvoja maloprodaje u Republici Srbiji pokazuju tendenciju značajnog opadanja kapaciteta i poslovne aktivnosti od 2008. godine. Primetan je trend opadanja broja prodavnica u Republici Srbiji u periodu od 2008. do 2013. godine. U posmatranom periodu je broj prodavnica opao za 19%, sa 100.233 na 81.200. Ovaj podatak pokazuje da se maloprodaja u Republici Srbiji polako defragmentira i da dolazi do zatvaranja manjih, tradicionalnih prodajnih objekata. Navedeni objekti nisu u stanju da izdrže konkurenciju većih formata, pre svega supermarketa i hipermarketa. Drugi faktori su takođe delovali na zatvaranje manjih, tradicionalnih prodajnih objekata kao što su: opadanje prometa u maloprodaji, smanjena kupovna moć stanovništva, kao i jednogodišnje ograničavanje marži za osnovne životne namirnice i drugi. Broj zaposlenih u maloprodaji Republike Srbije je doživeo pad od 28,3% u periodu 2007-2013. godine. Na to je uticalo smanjenje broja objekata, ali i primena efikasnijih maloprodajnih formata kod kojih je produktivnost znatno veća. Pad broja zaposlenih je bio veći nego pad prometa u evrima u maloprodaji (16,7%) te je došlo do rasta produktivnosti u maloprodaji Republike Srbije.

Poslovna aktivnost u maloprodaji je značajno opala od 2008. godine. Promet u 2013. godini je skoro za četvrtinu manji od prometa u 2008. godini, mereno u stalnim cenama. Pad prometa u stalnim cenama traje konstantno pet godina, sa izvesnim ublažavanjem u 2010. godini, tako da promet u 2010. godini iznosi tek 97,9% prometa u 2007. godini, u tekućim, odnosno svega 76,3% prometa iz 2007. godine u stalnim cenama.

Izvedeni pokazatelji razvoja maloprodaje upućuju na procese koncentracije maloprodajne mreže, porasta veličine objekata i značajnog porasta produktivnosti. Broj stanovnika po prodavnici je povećan sa 76,4 na 88,2 u posmatranom periodu što je rezultat smanjenja broja objekata. Broj zaposlenih po prodavnici je značajno smanjen (za 14,6%) u posmatranom periodu bez obzira što je došlo do ekspanzije većih formata na tržištu, što ponovo ukazuje da se u maloprodaji vodi borba za rast produktivnosti. Maloprodajni promet po stanovniku u tekućim cenama u evrima je značajno opao u posmatranom periodu (14,2%) što pokazuje uticaj krize na maloprodaju Republike Srbije ali i dalje zaoštravanje konkurentske borbe.

Tabela broj 9. Izvedeni pokazatelji razvoja maloprodaje

IZVEDENI POKAZATELjI RAZVIJENOSTI MALOPRODAJE

2007.

godina

2008.

godina

2009.

godina

2010.

godina

2011.

godina

2012.

godina

2013.

godina

Broj stanovnika po prodavnici

76,4

73,3

76,1

80,4

80,1

85,4

88,2

Prosečan broj zaposlenih po prodavnici

2,99

2,88

3,13

3,30

2,89

2,82

2,55

Promet po prodavnici u tekućim cenama u dinarima

10.566.336

12.288.947

11.754.949

13.553.854

12.385.150

14.193.099

14.827.167

Promet po stanovniku u tekućim cenama u dinarima

138.364

167.581

154.448

168.581

154.607

166.146

168.055

Promet po zaposlenom u tekućim cenama u dinarima

3.533.945

4.263.230

3.751.145

4.109.934

4.292.649

5.034.409

5.807.844

Promet po prodavnici u tekućim cenama u evrima

132.139

150.895

125.117

131.536

121.482

125.461

131.055

Promet po stanovniku u tekućim cenama u evrima

1.730

2.058

1.644

1.636

1.516

1.469

1.485

Promet po zaposlenom u tekućim cenama u evrima

44.194

52.348

39.926

39.886

42.105

44.502

51.335

Izvor: Proračun na bazi podataka Republičkog zavoda za statistiku

Naime, u posmatranom periodu je došlo do značajnog porasta stepena internacionalizacije maloprodaje Republike Srbije. Pre svega je u pitanju akvizicija Delta Maksija od strane belgijske Delez grupe, kao i manjih akvizicija od strane Agrokorovog lanca Idea i slovenačkog Merkatora. Međutim, organski rast kroz otvaranje novih objekata internacionalnih trgovaca je takođe bio prisutan. Nakon duge dominacije lokalno orijentisanih domaćih maloprodavaca, od 2011. godine liderske pozicije su rezervisane za strane maloprodavce. Treba istaći i da su pojedini domaći lanci zabeležili značajne stope rasta u posmatranom periodu. Najveći deo maloprodaje Republike Srbije je još uvek u rukama domaćih maloprodavaca. Značajno je takođe postojanje regionalnih lidera koji imaju jake pozicije u gradovima i okolini iz koje potiču. Lokalni maloprodavci se udružuju, pretežno u nabavci, kako bi bili konkurentniji na tržištu.

Preduzeća dobijaju na značaju u maloprodaji Republike Srbije, preuzimajući primat od preduzetnika i individualnih prodavnica koje imaju status samostalnih trgovinskih radnji. Učešće preduzeća u maloprodajnom prometu u Republici Srbiji je poraslo sa 27% u 2007. godini na 58% u 2012. godini. Navedeni trendovi su u skladu sa onim što se dešava u maloprodaji zemalja koje su na sličnom nivou razvoja kao Republika Srbija.

Tabela broj 10. Preduzeća u maloprodaji

Preduzeća

2007.

godina

2008.

godina

2009.

godina

2010.

godina

2011.

godina

2012.

godina

Broj preduzeća

6.039

6.272

6.159

6.171

6.226

6.395

Broj zaposlenih

62.976

65.053

70.354

71.851

72.257

76.118

Promet u milionima dinara

275.483

340.811

485.062

550.259

619.858

696.760

Promet u milionima evrima

3.445

4.185

5.163

5.340

6.080

6.159

Izvor: Proračun na bazi podataka Republičkog zavoda za statistiku

Broj veleprodajnih preduzeća i dalje premašuje broj maloprodavaca, što je potpuno neprirodno. U 2011. godini u Evropskoj uniji je bilo 3,6 miliona maloprodajnih preduzeća i 1,8 miliona veleprodajnih preduzeća tj. na jedno veleprodajno preduzeće su dolazila dva maloprodajna preduzeća. U Republici Srbiji je obrnuto, na jedno maloprodajno preduzeće dolazi 3,85 veleprodajnih preduzeća što je pokazatelj nelogičnog razvoja trgovine u Republici Srbiji.

Indikatore razvijenosti maloprodajne mreže u Republici Srbiji nije moguće u potpunosti sagledati zato što nedostaju kvalitetni podaci sa terena. Ne mogu se dobiti podaci o veličini maloprodajnog prostora po godinama, kao ni o veličini i strukturi trgovinske mreže. Navedene informacije su neophodne donosiocima odluka od državnog značaja i pomenute nedostatke je potrebno otkloniti, o čemu će biti reči u daljem tekstu.

Jednokratno istraživanje, sprovedeno 2010. godine, daje neke relevantne podatke. Istraživanje je sprovedeno u okviru projekta „Izrada informacionog sistema trgovine Republike Srbije” koji je Republički zavod za statistiku uradio za potrebe tadašnjeg Ministarstva trgovine i usluga. Međutim, ni ovo istraživanje nije popis svih objekata, što je jedini način da se dobiju potpuno tačni podaci, već je rađeno na osnovu uzorka i daje podatke koji imaju visok stepen pouzdanosti.

Tabela broj 11. Maloprodajna mreža u Republici Srbiji

Tipovi objekata

Broj (stanje 31. decembra 2009. godine)

Ukupna površina, m2

prodajnih objekata

zaposlenih

prodajnog prostora

skladišnog prostora

Ukupno

98.423

274.587

4.395.339

1.368.289

Pretežno prehrambeni asortiman

Nespecijalizovani

19.587

63.116

1.281.162

557.844

– Hipermarket > 2000 m2

48

5235

165.819

62.507

– Supermarket, 400-2000 m2

476

10.805

271.445

136.591

– Supereta, 200-400 m2

339

4.087

84.155

40.846

– Manji samouslužni objekti < 200 m2

2.752

14.457

238.108

145.341

– Klasična prodavnica

15.635

27.915

503.412

167.102

– Ostale

337

617

18.224

5.458

Specijalizovani

12.058

27.244

325.768

81.698

– Mesare

1.748

5.627

62.287

12.536

– Ribarnice

1.138

1.863

39.149

2.257

– Pekare i poslastičarnice

5.115

13.383

129.741

48.823

– Prodavnice pića

1.271

2.176

49.542

8.452

– Ostale

2.786

4.195

45.048

9.630

Pretežno neprehrambeni asortiman

Nespecijalizovani

5.268

13.884

251770

86.258

Specijalizovani

61.511

156.703

2536639

642.489

– Apoteke

4.249

13.799

209059

59.151

– Kozmetika

908

3.059

42116

8.143

– Odeća

12.196

23.104

382921

51.850

– Obuća

2.637

7.244

123487

38.110

– Nameštaj i sl. za domaćinstvo

1.821

5.725

333268

127.457

– Električni kućni aparati

1.005

4.218

156887

69.124

– Knjižare

967

1.979

40891

5.971

– Ostalo

37.728

97.575

1248010

282.683

 

Prodaja izvan prodavnica

0

13.640

0

0

Izvor: Republički zavod za statistiku, Izrada informacionog sistema Republike Srbije, Beograd, 2010.

Trgovina u Republici Srbiji je usitnjena. Ukupna prodajna površina u maloprodaji je iznosila 4.395.339 m2, a prosečna veličina prodajnog objekta u 2010. godini je iznosila 44,66 m2. U broju objekata i prodajnom prostoru dominiraju specijalizovani neprehrambeni objekti. Najviše prometa se ostvari u nespecijalizovanim objektima sa pretežno prehrambenim asortimanom.

Posebno treba naglasiti da je pretežno prehrambena maloprodaja u Republici Srbiji napredovala u periodu 2007-2010. godine, jer je učešće savremenih maloprodajnih formata (hipermarketi i supermarketi) u prodajnom prostoru dostiglo 27%.Učešće hipermarketa je povećano sa 5% u 2007. godini na 10% i to je najbolji pokazatelj modernizacije trgovinske mreže. Klasične prodavnice i manje samousluge čine oko 45% prodajnog prostora, što je još uvek veoma visok procenat i pokazuje da je maloprodajna mreža fragmentirana i nedovoljno razvijena. Treba naglasiti da je učešće diskontnih prodavnica u našoj trgovini zanemarljivo, dok su u trgovini razvijenih zemalja mnogo značajnije. U poslednjih nekoliko godina, navedeni trend se nastavlja, ali usporenim tempom.

Pretežno neprehrambena maloprodaja se u Republici Srbiji usporeno razvija. Još uvek preovlađuju specijalizovane prodavnice, dok je učešće prodavnica koje trguju mešovitom robom malo. Robne kuće, kao preživeli format, nestaju sa tržišta, ali njihovo mesto sporo zauzimaju moderni objekti. Mali je broj centara za opremanje domaćinstva, „uradi sam” objekata, diskontnih robnih kuća i tzv. „ubica kategorije” objekata.

Posmatrano po broju stanovnika po prodavnici, još uvek je reč o poređenju relativno nerazvijene i razvijene trgovine. Usitnjenost trgovine u Republici Srbiji se vidi na osnovu pokazatelja broja stanovnika po prodavnici. Iako ovaj indikator beleži značajan rast u petogodišnjem periodu u Republici Srbiji (dostigao je 85), još uvek je, 2012. godine značajno niži nego u većini zemalja Evropske unije (najviše stanovnika po prodavnici ima Irska 222). Jedino Republika Grčka (61), Republika Kipar (67) i Republika Portugal (72) imaju manje stanovnika po prodavnici od Republike Srbije. Ovo su inače zemlje koje imaju tradicionalnu usitnjenu trgovinu. Savezna Republika Nemačka (188), Republika Francuska (208) i Ujedinjeno Kraljevstvo (221) imaju dva i po puta veći broj stanovnika po objektu. Glavni razlog je što je u ovim zemljama prosečna veličina objekta veća i što što preovlađuju novi, veći maloprodajni formati. U Republici Srbiji nedostaju veći formati, pre svega hipermarketi i supermarketi i to pretežno u unutrašnjosti Republike Srbije.

Republika Srbija višestruko zaostaje za zemljama Evropske unije kada je u pitanju maloprodajni promet po stanovniku. Prosečno, promet po stanovniku u 2013. godini, je u Evropskoj uniji iznosio 5.424 evra a u Republici Srbiji samo 1.485 evra. U Republici Bugarskoj i Rumuniji je maloprodajni promet neznatno viši nego u Republici Srbiji (1.584 i 1.635 evra, respektivno). Maloprodavci u Republici Srbiji imaju potrošače koji značajno manje troše u poređenju sa potrošačima u Evropskoj uniji. S obzirom da je konkurentska borba u maloprodaji Republike Srbije sve oštrija, okruženje je sve nepovoljnije za sitne maloprodavce.

Pojedini indikatori ukazuju da se neke razlike između trgovine Republike Srbije i zemalja Evropske unije smanjuju, bez obzira na ekonomsku krizu koja je pogodila Republiku Srbiju i koja je značajno uticala na maloprodaju. Prosečna veličina objekata raste, samouslužni formati zauzimaju svoje pravo mesto u strukturi mreže, produktivnost maloprodaje raste. Naravno, postoji još mnogo toga što treba uraditi da bismo imali modernu trgovinu.

Trendovi u razvoju maloprodaje u Republici Srbiji su u osnovi povoljni ali su promene evidentno spore. Promene idu u pravcu smanjivanja razlike u odnosu na maloprodaju Evropske unije, iako je tempo veoma usporen. Nepovoljni makroekonomski uslovi su uticali, posebno kroz smanjenje tražnje, na usporavanje tempa razvoja maloprodaje. Primena moderne tehnologije u trgovini Republike Srbije nije na zadovoljavajućem nivou. Elektronska trgovina je vrlo skromno razvijena. Pored toga, postoji veoma mnogo nedostataka koje treba otkloniti kako bi se maloprodaja u Republici Srbiji što kvalitetnije razvijala.

Ipak, maloprodaja je i dalje jedan od najnaprednijih sektora privrede u Republici Srbiji. Uporedo sa tim, očekivane velike investicije u moderne distributivne centre su u osnovi izostale proteklih godina. Otuda je realno da u narednom periodu treba očekivati još značajnije investicije u razvoj kako veleprodajne, tako isto i maloprodajne mreže. U narednom periodu realno je očekivati i dugo najavljivane investicije od strane poznatih trgovinskih lanaca Ikea i Lidl.

PROJEKCIJE KLjUČNIH PARAMETARA RAZVOJA TRGOVINSKOG SEKTORA DO 2020. GODINE

Projekcije ključnih indikatora poslovanja trgovinskog sektora

Rast trgovine će biti uslovljen rastom ukupne privrede. Prema sprovedenim istraživanjima, procenjuje se da će se nastaviti dalji umereni razvoj trgovine Republike Srbije, sa povećanjem obima i vrednosti prometa, kao i dodate vrednosti i realne BDV-i ove delatnosti do 2020. godine. Pri tome se polazi od izvršenih procena da će BDP u Republici Srbiji u narednom petogodišnjem periodu biti u umerenom porastu, što će omogućiti rast ukupne trgovine u Republici Srbiji.

Procenjuje se da će BDP Republike Srbije do 2020. godine rasti po prosečnoj stopi od 3,1%.

Procena BDV trgovine Republike Srbije je takođe sačinjena u tri varijante, polazeći od nešto snažnijih tokova rasta u prethodnom periodu. Prema optimističkoj varijanti projekcije, BDV trgovine bi u 2020. godini iznosio 3,65 milijardi evra, što je porast od 12,34% (ili 2,35% prosečno godišnje). Prema umerenoj varijanti, BDP trgovine će dostići oko 3,42 milijardi evra, što je porast od 5,72% (ili 1,12% prosečno godišnje). Konačno, prema restriktivnoj varijanti, BDV trgovine bi dostigao tek oko 3,31 milijardi evra, što predstavlja porast od 2,92% (ili 0,58% prosečno godišnje). Prognoze kretanja BDV trgovine Republike Srbije izvršene su na osnovu utvrđene zakonitosti koja je otkrivena analizom podataka o BDP trgovine i BDP ukupne privrede Republike Srbije u proteklom petnaestogodišnjem periodu i ocenjenog parametra elastičnosti BDV trgovine u odnosu na BDP privrede Republike Srbije.

Na osnovu navedenih projekcija, procenjuje se da bi udeo BDV trgovine u BDP ukupne privrede Republike Srbije u 2020. godini iznosio 9,8% prema pesimističkoj varijanti, odnosno 10% prema optimističkom scenariju kretanja BDP privrede Republike Srbije do 2020. godine. Projektovano kretanje udela BDV trgovine u BDP ukupne privrede Republike Srbije do 2020. godine implicirano je većom dinamikom kretanja BDV trgovine u odnosu na očekivani ritam privrede Republike Srbije.

BDV trgovine Republike Srbije bi u periodu do 2020. godine bila blago povećana i taj porast je razrađen u tri varijante. Prema optimističkoj varijanti dodata vrednost u trgovini bi porasla na oko 3,34 milijardi evra u 2020. godini, što iznosi 10,1% (ili 1,9% prosečno godišnje). Prema umerenoj varijanti, dostigla bi vrednost od oko 3,20 milijarde evra što označava porast od 6,0% (ili 1,2% prosečno godišnje). Prema minimalnoj varijanti, dodata vrednost bi dostigla oko 3,08 milijardi evra, što je porast od svega 2,3% (ili 0,5% prosečno godišnje). Sa modernizacijom trgovine, može se očekivati stalni porast dodate vrednosti trgovine, ali relativno sporije u odnosu na ubrzani rast prometa. Za sada, projektovan je udeo bruto dodate vrednosti trgovine u bruto dodatoj vrednosti u privredi Republike Srbije do 2020. godine između 10,8% do 11,0%, godišnje.

Kretanje broja zaposlenih u trgovini na malo i veliko u Republici Srbiji je osetljivije zbog opšteg trenda porasta produktivnosti u trgovini i u sve tri varijante je manje povoljno od kretanja vrednosnih agregata. Taj rast bi do 2020. godine, mogao biti sasvim skroman, a u jednom delu delatnosti trgovine bi doživeo stagnaciju ili pad. U optimističkoj varijanti, ukupna zaposlenost u trgovini Republike Srbije, u 2020. godini bi iznosila oko 285 hiljada lica; u umerenoj oko 277 hiljada lica, a u minimalnoj bi usledio blagi pad na oko 265 hiljada lica, sve bez zaposlenih u trgovini motornim vozilima i motociklima.

Ako se nastave uočeni trendovi, nastaviće se i nepovoljno kretanje bržeg rasta zaposlenosti u trgovini na veliko. Broj zaposlenih bi u trgovini na veliko do 2020. godine, prema optimističkoj varijanti rasta trgovine, brže rastao u odnosu na trgovinu na malo, tako da bi broj zaposlenih u trgovini na veliko do 2020. godini bio povećan za oko 7,9% ili na oko 77,5 hiljada lica, dok bi broj zaposlenih u trgovini na malo do 2020. godine bio povećan za tek za 1,5% na oko 207,7 hiljada lica. Ovo svakako zaslužuje pažnju, pa možda čak i intervenciju u pravcu pospešivanja zaposlenosti u trgovini na malo, kao ključnoj delatnosti u sferi prometa i u ukupnom uslužnom sektoru privrede.

U umerenoj varijanti projekcije, broj zaposlenih u trgovini na veliko u 2020. godini bi iznosio oko 75,4 hiljada lica, a u trgovini na malo oko 201,7 hiljada lica. U najmanje povoljnoj varijanti projekcije, broj zaposlenih u trgovini na veliko u 2020. godini bi iznosio oko 72,0 hiljada lica, a u trgovini na malo oko 192,6 hiljada lica.

Budući da se predviđa umeren rast privrede i trgovine, i stope rasta prometa će biti umerene u sve tri varijante, ali uz očekivan stalni porast do 2020. godine. Prema optimističkoj varijanti bi ukupan promet do 2020. godini bio povećan na oko 32,67 milijardi evra tj. za oko 9,6% (ili 1,9% prosečno godišnje). Prema umerenoj varijanti promet će dostići oko 31,30 milijarde evra što je porast od 5,5% (ili 1,1% prosečno godišnje). Konačno, u minimalnoj varijanti rasta, promet će dostići oko 30,20 milijardi evra, uz skroman rast od oko 2,7% (ili 0,5% prosečno godišnje). Međutim, treba imati u vidu da će eventualne više stope privrednog rasta (preko 3%) sasvim izvesno izazvati znatno brži rast trgovinskog prometa a time i svih drugih indikatora poslovne aktivnosti, zaposlenosti, investicija i sl.

Broj preduzeća u trgovinskom sektoru će se, ukoliko se bitno ne promene okolnosti poslovanja, i dalje smanjivati, pre svega zbog pada broja najmanjih privrednih subjekata. Prema projekcijama za 2020. godinu, taj broj bi iznosio oko 32 hiljade, tj. za 5,6% manje u odnosu na 2013. godinu. Najviše bi se smanjio broj mikro preduzeća, na oko 28,9 hiljada, što označava pad od 5,7%. Broj malih preduzeća je projektovan na oko 2.650, tj. za 5,5% manje. Broj srednjih preduzeća je projektovan na oko 380, što je 1,8% manje, a broj velikih preduzeća na 70, gde se jedino očekuje povećanje od oko 4-4,5% u odnosu na 2013. godinu.

Navedene projekcije ukazuju da je pravac delovanja kreatora ekonomske i trgovinske politike pre svega usmeren ka jačanju malih i srednjih preduzeća. Ovu kritičnu fazu prerastanja mikro biznisa u profesionalno vođena preduzeća, kako projekcije na osnovu istorijskih podataka pokazuju, mali broj trgovaca uspeva da prebrodi. S druge strane, bez malih i srednjih preduzeća i njihovog rasta, kako pokazuju i statistike sa evropskih tržišta, sporo će dolaziti do prodora inovacija u trgovinski sektor Republike Srbije. Takođe, bez jačanja velikih preduzeća, ne može se očekivati porast produktivnosti i obaranje troškova prometa.

Drugi razlog delovanja predstavlja sadašnje blago, a nameravano i snažnije ukrupnjavanje trgovinskih preduzeća, koje bi pored pozitivnih uticaja na produktivnost, uticalo na pad broja zaposlenih u trgovini do 2020. godine. Procenjuje se da broj zaposlenih može biti usled delovanja ovog faktora smanjen za oko 3% i u 2020. godini bi iznosio 221,8 hiljada lica. Najveći pad bi doživela zaposlenost u mikro preduzećima, za oko 6%. U malim preduzećima pad bi bio oko 5%, u srednjim preduzećima oko 1%, dok bi broj zaposlenih u velikim trgovinskim preduzećima u 2020. godini porastao za 2,1% u odnosu na 2013. godinu.

Broj prodavnica u trgovini na veliko i malo će do 2020. godine i dalje opadati. Prema varijanti usporenog pada do 2020. godine, taj broj bi iznosio oko 81,5 hiljada i bio bi za oko 4,9% manji nego u 2013. godini. Treba imati u vidu da je ovo optimističkoj varijanta kada je reč o padu broja prodavnica, ali je to zapravo pesimistički scenario usporene modernizacije trgovine i sporog zatvaranja tradiconalnih malih objekata. Prema umerenoj varijanti, broj prodavnica bi u 2020. godini iznosio oko 78,8 hiljada (manje za oko 8%). U varijanti najbrže modernizacije, broj prodavnica bi najbrže padao i u 2020. godini bi opstalo oko 77,2 hiljada, ili za oko 10% manje nego u 2013. godini.

Broj prodavnica u trgovini na malo (bez trgovine na malo motornim vozilima i motociklima) bi u 2020. godini iznosio oko 73,5 hiljada ili za oko 7,5% manje nego u 2014. godini.

Procenjuje se da bi prodajna površina u maloprodaji do 2020. godine bila povećana na blizu pet miliona kvadratnih metara i bila bi za oko 1% veća od procenjene prodajne površine u maloprodaji u 2014. godini.

Na osnovu izvršenih analiza istorijskih podataka, procenjuje se da bi broj stanovnika na jedan prodajni objekat u Republici Srbiji u 2020. godini i dalje značajno zaostajao za standardom Evropske unije. U Republici Srbiji, bio bi dostignut odnos od oko 95-96 stanovnika po prodavnici, a u Evropskoj uniji bi porastao na oko 140, ili za oko 47% više nego u Republici Srbiji.

Procena prometa u trgovini na malo u Republici Srbiji do 2020. godine ukazuje na porast, premda po nešto sporijoj stopi u odnosu na rast prometa ukupne trgovine, ukoliko se okolnosti ne promene. Prema optimističkoj varijanti, maloprodajni promet bi narastao na 11,68 milijardi evra ili za 8,8% (odnosno oko 1,7% prosečno godišnje). Prema umerenoj varijanti, promet bi narastao na 11,25 milijardi evra ili za 5,2% (odnosno oko 1,0% prosečno godišnje). Prema minimalnoj varijanti, rast prometa bi se zaustavio na oko 10,87 milijardi evra, što je za 2,2% više u odnosu na 2013. godinu (odnosno oko 0,4% prosečno godišnje).

Promet u trgovini na malo po stanovniku bi u Republici Srbiji do 2020. godine porastao, prema projekcijama na bazi istorijskih podataka. Prema optimističkoj varijanti dostigao bi 1.664 evra što je porast za 10,5% (odnosno oko 2,0% prosečno godišnje); prema umerenoj varijanti dostigao bi 1.603 evra ili za 6,9% više (odnosno oko 1,3% prosečno godišnje); a prema minimalnoj varijanti očekivani porast je na oko 1.550 evra ili za 3,8% (odnosno oko 0,7% prosečno godišnje).

Zabrinjava procena po kojoj se očekuje brži rast prometa u trgovini na veliko u Republici Srbiji do 2020. godine nego u trgovini na malo. Do 2020. godine, promet u trgovini na veliko, prema optimističkoj varijanti, dostigao bi 21,0 milijardu evra, što je porast za 10,1% (odnosno oko 1,9% prosečno godišnje). Prema umerenoj varijanti, dostigao bi oko 20,0 milijardi evra, uz porast od 5,6% (odnosno oko 1,1% prosečno godišnje). Prema minimalnoj varijanti, ovaj promet bi i dalje rastao, sada na oko 19,3 milijarde evra što je porast od 3,0% (odnosno oko 0,6% prosečno godišnje). Porast prometa trgovine na veliko je sigurno poželjan, ali brži rast prometa na veliko od rasta prometa na malo upućuje na relativni pad produktivnosti ukupnog kanala marketinga.

Promet u trgovini na veliko po stanovniku bi u Republici Srbiji do 2020. godine brže rastao nego u trgovini na malo i porastao bi: prema optimističkoj varijanti na 2.990 evra ili za 11,9% (odnosno oko 2,3% prosečno godišnje); prema umerenoj varijanti na 2.856 evra ili za 7,3% (odnosno oko 1,4% prosečno godišnje), a prema minimalnoj varijanti na oko 2.754 evra ili za 4,7% (odnosno oko 0,9% prosečno godišnje). Ovaj porast produktivnosti veleprodaje, teško će, međutim, dovesti do rasta produktivnosti ukupnog kanala marketinga.

Potpuno poželjan porast produktivnosti u trgovini na veliko se očekuje kroz pokazatelj prometa po zaposlenom, koji bi do 2020. godine takođe brže rastao nego u trgovini na malo. Prema optimističkoj varijanti, promet po zaposlenom u trgovini na veliko bi do 2020. godine narastao na 291,5 hiljada evra ili za 10,1% (odnosno oko 1,9% prosečno godišnje). Prema umerenoj varijanti, dostigao bi nivo od 278,5 hiljada evra što je porast od 5,6% (odnosno oko 1,1% prosečno godišnje), a prema minimalnoj varijanti oko 268,5 hiljada evra, što je porast od 3,0% (odnosno oko 0,6% prosečno godišnje).

Prema svim izvršenim projekcijama, uočene strukturne devijacije u razvoju srpske trgovine će se vrlo sporo otklanjati. Veleprodaja će, u nepromenjenim okolnostima i dalje ostvarivati prenaglašenu ulogu u kanalima marketinga. Struktura preduzeća će se menjati u pravcu ukrupnjavanja, ali sporo, zadržavajući nizak nivo produktivnosti trgovine. Maloprodajna mreža će se restrukturisati, ali uz spor porast prosečne veličine objekata, ostavljajući više prostora za posredovanje trgovcima na veliko nego što ga imaju takvi posrednici u razvijenijim evropskim zemljama. Za kreatore trgovinske politike je korisno da imaju u vidu projektovani razvoj trgovine i da planiranje budućih mera obogate ciljevima orijentisanim na ostvarenje poželjnih scenarija projektovanog razvoja.

Budući razvoj trgovinske mreže

Budući razvoj treba da otkloni glavne nedostatke koji su trenutno prisutni u strukturi trgovinske mreže Republike Srbije. Nosioci trgovinske politike merama usmeravanja treba da ohrabre privredne subjekte da kroz svoje razvojne aktivnosti reše neke ključne nedostatke u razvijenosti i rasporedu trgovinske mreže u Republici Srbiji.

Ukupan broj objekata u trgovinskoj mreži Republike Srbije je preveliki, a s druge strane prostorna disperzija objekata nije zadovoljavajuća. Neadekvatna je struktura trgovinskih formata jer na tržištu dominiraju manji, tradicionalni objekti koji su neefikasni i ta neefikasnost se prebacuje na potrošače. Porast produktivnosti je moguć samo kroz razvoj većih, modernih i dobro lociranih maloprodajnih objekata.

Prostorna disperzija trgovinske mreže mora da se poboljša. Unutrašnjost Republike Srbije i manje sredine daleko zaostaju po pitanju razvoja trgovinske mreže u odnosu na Beograd i veće gradske centre.

Struktura postojećih maloprodajnih formata mora da se modernizuje. Iako se u poslednjih nekoliko godina struktura formata menja u pozitivnom smeru, još uvek značajno zaostajemo kada je u pitanju učešće modernih formata trgovine u ukupnom broju objekata. Zaostala struktura mreže je prisutna i u pretežno prehrambenoj maloprodaji, ali još više u mreži neprehrambenih prodavnica.

Tržište je glavni regulator razvoja trgovine, ali u nekim situacijama neravnomernog razvoja i državna intervencija može da pomogne da svi potrošači na jednak način imaju pristup trgovinskim uslugama. Takođe, merama koje stimulišu i usmeravaju sve trgovce (prenos znanja, novi standardi, itd.), država može da utiče na rast produktivnosti na dobrobit svih potrošača. Ovo su glavni pravci promena u kojima organi republičke i lokalnih vlasti treba da deluju.

Jačanje konkurencije treba da omogući koncentraciju preduzeća i koncentraciju maloprodajne mreže. Porast učešća velikih objekata dovešće do daljeg porasta produktivnosti i snižavanja cena, na dobrobit potrošača u Republici Srbiji.

Država treba da stimuliše otvaranje objekata u manjim gradovima i seoskim područjima. Stimulacije mogu biti davane kroz poreske olakšice za objekte u sredinama u kojima je trgovina nerazvijena. Takođe, lokalne samouprave treba da olakšaju proces dobijanja dozvola i drugih dokumenata neophodnih za otvaranje objekata. Za izgradnju većih, modernih objekata, lokalne samouprave mogu da pomognu i oko pribavljanja i uređenja zemljišta i komunalne infrastrukture. Adekvatna struktura trgovinske mreže značajno utiče na kvalitet života stanovnika date sredine i na razvoj drugih privrednih grana (turizam, poljoprivreda, itd.).

U prethodnoj Strategiji je bilo istaknuto da su supermarketi, hipermarketi i diskontne prodavnice formati na kojima Republika Srbija treba da zasniva razvoj maloprodajne mreže. Iako su prva dva formata u razvijenim zemljama već u fazi saturacije, na domaćem tržištu, a posebno u manjim gradovima i ruralnim sredinama ih nema ni približno dovoljno. Ova područja nisu bila dovoljno interesantna za najjače domaće i strane trgovinske kompanije, pa u njima još uvek preovlađuje lokalna trgovina sa malim klasičnim prodavnicama.

S obzirom na trendove koji preovlađuju u trgovinama razvijenih evropskih zemalja, pažnju treba usmeriti na otvaranje manjih, ali modernih objekata. Moderna supereta od 200 do 400 m2 može da bude rešenje za manja mesta u Republici Srbiji. Modernizacija može da podrazumeva i primenu određenih standarda na manje objekte. Ovo se odnosi na prodaju unapred pakovane robe (meso, povrće, itd.), odeljenja zdrave hrane, gotova i polugotova jela, itd. U velikim gradskim centrima u razvijenim zemljama moderni manji objekti dobijaju na značaju zbog sve većeg broja samačkih domaćinstava, vremena i troškova koje velike kupovine uzrokuju i dr. Vodeći maloprodavci u Republici Srbiji već uveliko rade na afirmaciji ovog koncepta, ali u velikim gradskim centrima.

Potrebno je podstaći razvoj diskontne maloprodaje u Republici Srbiji. Iako su primetni začeci rada diskontnih objekata u poslednjih nekoliko godina, to je skromno u poređenju sa zemljama u okruženju, a naročito sa trgovinama razvijenih zemalja. Diskonti u svim branšama povoljno utiču na standard stanovništva. S druge strane, intertipna konkurencija od strane diskontera primorava ostale maloprodavce da prilagode ponudu kako bi opstali na tržištu.

Ulazak jakih stranih igrača u diskontnu maloprodaju zemalja u okruženju je značajno doprineo razvoju ovog tipa maloprodaje. Već dugo najavljivani dolazak nemačkog Lidla verovatno će ubrzati razvoj ovog formata u Republici Srbiji. Država treba da olakša ulazak i drugim evropskim ili regionalnim diskontnim lancima na srpsko tržište, ali i da istovremeno ohrabri njihovo snabdevanje iz domaćih izvora. Država ima interes za razvoj ovog tipa maloprodaje zato što on „ubija” sive kanale marketinga, obezbeđujući na taj način prikupljanje poreza na dodatu vrednost, regularno zapošljavanje i poštovanje propisa o konkurenciji i zaštiti potrošača.

Potrebno je podstaći razvoj neprehrambene maloprodaje. Pojedini delovi neprehrambene maloprodaje, kao što su npr. apoteke i prodavnice informaciono-komunikacione tehnologije su solidno razvijeni. Međutim, drugi segmenti, posebno cenovno konkurentni objekti, nisu dovoljno razvijeni. Još uvek se oseća nestanak robnih kuća sa tržišta. Specijalizovane prodavnice su uglavnom usitnjene. Nema tzv. „ubica kategorije”, tj. prodavnica koje vrše sličnu funkciju kao diskontne prodavnice u prehrambenoj maloprodaji. Stimulisanjem razvoja navedenih formata bi se dobila konkurentnija i efikasnija struktura maloprodaje. Interes države da reši ove deformitete je u skladu sa nastojanjem da se smanji učešće sive ekonomije koja je prisutna u trgovini u malim, neuslovnim objektima ili van prodajnih objekata, uključujući čak i pijace gde se vrši prodaja neprehrambenih proizvoda bez fiskalnih računa i sl.

Ohrabrivanje razvoja savremenih distributivnih i veleprodajnih koncepata i kapaciteta u koje spadaju:

„Cash and Carry” centri koji značajno mogu da podignu nivo konkurencije u veleprodaji;

Savremeni distributivni centri (npr. Crossdocking);

Usvajanje standarda u distribuciji (GS1, HCCP itd.);

Razvoj otkupnih sistema – privatnih i zadružnih.

Potrebno je smanjiti i otkloniti barijere ulaska i izgradnje trgovinske mreže u Republici Srbiji. Stimulisanje razvoja maloprodaje ne znači neplansko otvaranje trgovinskih objekata. Neophodno je obezbediti urbanistički uređeno zemljište koje je regulisano prostornim planovima. Uređena saobraćajna i komunalna infrastruktura mogu da budu značajan magnet za privlačenje investitora u trgovinsku mrežu Republike Srbije. Međutim, urbanističko planiranje i pravne procedure moraju biti vremenski ograničeni i glavni zadatak države i lokalne samouprave je da ne budu kočnice u razvoju.

Uvažavanje interesa ključnih zainteresovanih strana, pre svega građana-potrošača veoma je važno. U pojedinim slučajevima je potrebna i zaštita od previše liberalnog razvoja trgovinske mreže kakav smo imali prilike da vidimo u pojedinim delovima Republike Srbije. Za Republiku Srbiju je jako bitno da zahteva racionalizaciju korišćenja energije u maloprodaji kao i adekvatno upravljanje otpadom od strane trgovaca, pošto su u pitanju značajni potrošači energije i generatori otpada. Iz ovog domena su postavljena adekvatna rešenja u posebnom dokumentu za maloprodaju do 2020. godine u Evropskoj uniji. Takva rešenja treba da se uspostave i u maloprodajnom sektoru Republike Srbije. Takođe, potrebno je uspostaviti nadzor nad izgradnjom velikih prodajnih objekata. Veliki objekti vrše, s jedne strane, štetne uticaje (zagađenje, porast komunalnog otpada, pritisak na parking prostor i naročito negativni uticaj na male objekte, itd.). S druge strane, oni pozitivno utiču na produktivnost kanala marketinga. Stoga su potrebne daleko pažljivije procedure sagledavanja njihovog ukupnog uticaja na okruženje na kompleksan i ekonomski mnogo razrađeniji način od standardnih procedura predviđenih propisima o prostornom planiranju.

Potrebno je obezbediti stabilnost propisa i predvidljivost potencijalnim investitorima koji treba da imaju jasnu sliku koliko im treba vremena i novca da otvore određeni maloprodajni format u Republici Srbiji. Stabilno zakonodavno okruženje je takođe veoma bitno za uspešan razvoj trgovinske mreže u Republici Srbiji.

Budući razvoj tržišnih institucija

Budući razvoj tržišnih institucija treba najvećim delom da se zasniva na predlogu koji je dat u prethodnoj Strategiji. Tržišne institucije su organizovana tržišta i kao takva igraju važnu ulogu u podizanju efikasnosti procesa razmene. Nema razvijenog tržišta bez razvijenih tržišnih institucija. U tržišne institucije spadaju sajmovi, izložbe, veletržnice, tržnice na malo – pijace, trgovinski centri, berze i aukcije.

Sajmovi su tržišne institucije u fazi saturacije i treba ih privatizovati. I pored toga, brojne lokalne zajednice pokušavaju da afirmišu stare pa čak i nove sajamske prostore. Sudbina sajmova je vezana za sudbinu privrede, koja je trenutno slaba i ne pruža dobru osnovu za razvoj sajamske delatnosti. Postojeći sajamski prostori su vrlo često neuslovni i neophodna je ili modernizacija sajamskih kapaciteta ili odustajanje od neperspektivnih prostora. Za lokalne samouprave, u čijoj nadležnosti se ovi prostori uglavnom nalaze, rešenje nije dodatno ulaganje državnih resursa u zrelu delatnost, već privatizacija sajamskih prostora uz, ako je to moguće, specificiranje obaveza koje novi vlasnik treba da poštuje.

Neophodno je profilisanje i privatizacija sajamskih izložbi. Svetski trend je specijalizacija sajamskih događaja, kraće trajanje, bolje merenje performansi manifestacija, itd. Profesionalizacija ovih događaja (celogodišnje praćenje klijenata, kontakt menadzment i „upravljanje odnosima s klijentima”, ugovaranje sastanaka, izveštavanje pre, tokom i nakon sajma, itd.) moguća je samo uključivanjem profesionalnih organizatora sajmova i to treba da bude strateški cilj. Dakle, privatizaciju prostora treba da prati i privatizacija sajamskih izložbi, izuzev ukoliko ne postoji dovoljno jak interes strukovnih udruženja, spremnih da sami organizuju manifestacije (što bi takođe bila privatizacija, ali na usmeravani način).

Privredne izložbe treba podržati državnim podsticajima. Organizovanje izložbi i nastupa privrednika na izložbama je važno za otvaranje kanala marketinga. Državni podsticaji za nastupe na ovim manifestacijama treba da budu uslovljeni ostvarenjem određenih ciljeva (prodaja na izložbi, zaključivanje ugovora o prodaji ili saradnji, održavanje promotivnih događaja, i sl.). Posebno je korisno organizovati, u saradnji sa strukovnim udruženjima, izložbe domaće privrede na ciljanim stranim tržištima, na važnim skupovima, ali i izložbe u zemlji, prilikom poseta stranih delegacija ili za potrebe domaće privrede.

Stalne izložbe su posebno značajna vrsta institucija, iako već u fazi zrelosti. U SAD i zemljama Dalekog istoka su nezaobilazna tržišna institucija. Tako, na primer, TradeMart, Čikago, posluje od 1920. godine kao tržište između poslovnih subjekata (B2B) i još uvek privuče prosečno 38.500 posetilaca dnevno na 390.200 m2 smeštenih u grandioznom zdanju na 11 spratova.

Veletržnice u svetu imaju ulogu i zadatak važnog komercijalnog i logističkog čvorišta – tržišne institucije za organizovani promet velikih količina voća i povrća, cveća, svežeg mesa i sličnih proizvoda. Veletržnice još uvek imaju dovoljan gravitacioni potencijal u blizini velikih gradova, povezujući ponudu manjih proizvođača i uvoznika sa tražnjom manjih kupaca – maloprodavaca, ugostitelja i manjih preradnih kapaciteta. Izrada projekta i početak izgradnje veletržnice u Beogradu doprinosi poboljšanju standarda trgovanja svežim proizvodima i opravdava nastavak radova na finalizaciji ovog kapaciteta.

Gradske vlasti su, najčešće i kao vlasnik i regulator, u najvećoj meri odgovorne za efikasno upravljanje veletržnicama. Uloga ministarstava nadležnih za poslove trgovine, poljoprivrede i zdravlja je da koordiniraju svoje funkcije sa gradskim organima u domenu nadgledanja kvaliteta hrane, bezbednosti, cena i sprečavanja malverzacija u trgovini hranom. Ministarstva se bave takođe i izdavanjem dozvola, očuvanjem životne sredine i eliminisanjem prehrambenih proizvoda iz prometa kojima je istekao rok upotrebe. Konačno, policija i organi civilne zaštite su prevashodno odgovorni za održavanje mira, bezbednosti i organizaciju protivpožarne zaštite na veletržnicama. Veletržnice predstavljaju prirodno mesto za grupisanje i efikasno organizovanje svih ovih nadzornih službi, ne samo za nadzor prometa na tržnici, već i u regionu koji ona pokriva.

Pijace na malo su sastavni deo komunalne infrastrukture naseljenih mesta u Republici Srbiji. Njihov značaj na domaćem tržištu ne opada, bez obzira što se na mnogim razvijenim tržištima njihovo tržišno učešće svelo na simbolične iznose. Dalji razvoj pijaca treba da sledi neke od sledećih trendova: a) tehnološko unapređenje prometa (rashladni kapaciteti za čuvanje i izlaganje kvarljivih namirnica); b) pokretne pijace (prepodne pijaca, popodne gradski trg); v) povremene pijace (praznikom, pijačnim danom); g) specijalizovane pijace – prodajne izložbe (domaćih proizvoda, organske hrane, pčelarskih proizvoda). Potrebno je da se uradi strategija razvoja pijaca i drugih kanala prodaje poljoprivrednih i zanatskih proizvoda, koordinirana sa strategijom poljoprivrede i ruralnog razvoja, kako bi se povećala konkurentnost malih proizvođača na tržištu.

Trgovinski centri u Republici Srbiji treba da se razvijaju u skladu sa već stečenim iskustvima u prostornom planiranju, razvoju i eksploataciji ovih objekata. Iz ugla prostornog planiranja, fokus treba da bude na planskoj izgradnji modernih trgovinskih centara, shodno saobraćajnim, urbanističkim i ekološkim uslovima svake lokacije. Državni organi treba da se proaktivno angažuju na privlačenju razvojnih kompanija, ali i na prostornom planiranju u skladu sa iskustvima trgovinske struke. Veoma je bitno da se trgovinski centri lociraju na mestima na kojima se nalaze i u razvijenim zemljama. Veliki trgovinski centri u gusto naseljenim i saobraćajno opterećenim područjima mogu da dovode do značajnih problema. Posebno se potencira potreba da trgovinske centre treba razvijati kao jedinstvene kapacitete pod jednim menadzmentom. Vlasnik objekta mora biti odgovoran lokalnoj zajednici za poštovanje svih propisa i održavanje objekta u funkciji. Ranije izgrađene trgovinske centre sa rasprodatim lokalima, treba uz pomoć lokalnih samouprava staviti u funkciju i, ukoliko je to moguće, pomoći proces izgradnje objedinjenog upravljačkog tela, odgovornog za objekat u celini.

Aukcije treba razviti i urediti, budući da nemaju veliku tradiciju na tržištu Republike Srbije, a nude koristi u pogledu efikasnijeg prometa određenih roba. Aukcijska prodaja podrazumeva da postoji regulativa koja garantuje proces licitacije, uslove učešća na licitaciji, obavezu izvršenja licitiranog iznosa i sigurnost svih učesnika licitacije. Pošto su aukcionari ključne osobe za vođenje aukcije, može se razmišljati i o uvođenju postupka licenciranja, kako bi se mogla garantovati stručnost i podobnost ličnosti za obavljanje ovog posla. Aukcionari mogu svoju aktivnost razvijati na realnom ili virtuelnom tržištu. Mnoge javne nabavke ili prodaje (zaplenjenih stvari, itd.) se mogu poveriti licenciranim aukcijskim kućama, u cilju postizanja bar dva cilja: objektivnost i sniženje troškova transakcija.

Beogradska berza, kao tržišna institucija, je u Republici Srbiji u poslednjih nekoliko godina izgubila na značaju zbog malog kapaciteta investicionog tržišta Republike Srbije što je uzrokovalo značajan pad trgovanja akcijama i obveznicama (stare devizne štednje itd.). Delimično je tome doprineo i uticaj izražene ekonomske krize. Dalji rad Beogradske berze, usled značajnog tendencijskog pada trgovanja, zahteva strateško preispitivanje i analizu koja će odgovoriti na pitanje: „Razvijati berzansku trgovinu u Republici Srbiji ili tražiti regionalno rešenje”.

Produktna berza u Novom Sadu i dalje funkcioniše kao referentno mesto za promet poljoprivrednih i sa njima povezanih proizvoda, ali je značaj ovog tržišta u ukupnom prometu veoma mali. Robne berze i u svetskim okvirima gube učešće u prometu. Ipak berza podstiče konkurenciju, a kao poznato mesto za trgovanje koje ima infrastrukturu i jasna pravila igre, samim tim afirmiše referentnu cenu određenih roba za mnoge druge transakcije. Republika Srbija treba da donese poseban akt (strategiju) razvoja berzanske trgovine kojim će odgovoriti na strateško pitanje: „Da li razvijati sopstvenu robnu berzu ili ujediniti napore (i sa kojim partnerom) na formiranju regionalne berze?”. Na neke domaće proizvode (žito, soja), već danas veći uticaj ima cena u Konstanci (Rumunija) nego na Produktnoj berzi u Novom Sadu. Samim tim, umesto da se insistira na prethodnim institucijama i rešenjima, potrebno je izvršiti stratešku analizu robnih tokova i zahteva tržišnih igrača kojima ova tržišna institucija treba da posluži. Konačno, treba da se u što je moguće kraćem vremenu donese odgovarajuća institucionalna regulativa berzanskog poslovanja u Republici Srbiji.

Budući razvoj odnosa u kanalima marketinga

Budućnost odnosa u kanalima marketinga Republike Srbije treba definitivno da se kreće u pravcu standarda koje već nalazimo u privredi Evropske unije. U toku su procesi koncentracije trgovine, uključujući razvoj modernog trgovinskog menadzmenta i marketinga. U ovakvim okolnostima, maloprodavci presudno utiču na uslove i odnose u kanalima marketinga.

Maloprodajna preduzeća su sve zahtevnija: šire razumeju svoje dugoročne interese zahtevajući od dobavljača značajno viši nivo usluga. Danas se više očekuje od dobavljača: pored raspoložive robe po konkurentnoj ceni, maloprodavci u Republici Srbiji danas očekuju razumevanje specifičnosti njihovog poslovnog modela, podršku u korišćenju šansi (brža isporuka, manja pakovanja, češća isporuka, dorada proizvoda itd.). Maloprodavci traže i rešavanje poslovnih izazova sa kojima se svakodnevno suočavaju. U pitanju je očekivanje prilagođenog servisa, u funkciji održanja i unapređenja posla konkretnog maloprodavca.

Veleprodajni sektor srpske trgovine, uprkos mehaničkom rastu, doživljava strukturnu stagnaciju, zaostajanje mreže distributivnih i transportnih kapaciteta i sporo uvođenje standarda i informacionih tehnologija. Veleprodaja direktno manifestuje strukturne neusklađenosti srpske privrede sa evropskim kretanjima. Dovoljno je pomenuti, na primer, još uvek prisutnu dominaciju tradicionalne ekstenzivne veleprodaje u Republici Srbiji, gde veliki broj preduzeća vrši uglavnom interpersonalnu (posredničku) funkciju bez daljeg dodavanja vrednosti.

U kanalima marketinga srpske privrede dolazi do sporog ali izvesnog približavanja maloprodavaca i dobavljača. Iako spore, promene na strani maloprodaje i veleprodaje evidentno dovode do približavanja poslovnih partnera u srpskoj privredi, kroz razvoj međusobnog razumevanja i poverenja. Zajednički imenitelj svih inicijativa unapređenja servisa kupaca je ovladavanje informacionim tokovima i ekspertska eksploatacija informacione moći poznavanja tržišta i lokalnih specifičnosti tražnje i ponude.

Razvoj maloprodajnog brenda proizvoda jedna je od okosnica novih odnosa u kanalima marketinga. Na tom planu očekuje se intenzivna konkurencija u domenu razvoja privatne trgovinske marke. Trenutno nisko tržišno učešće privatne marke govori o zasad neizgrađenoj poziciji maloprodaje u kanalima marketinga. Očekuje se da će budući odnosi u domaćim kanalima marketinga biti značajno određeni strategijom privatne marke, uključujući borbu za prodajni prostor, aktivnosti marketinga na mestu prodaje i samu prodaju proizvoda pod markom trgovinske kuće. Zadatak organa nadležnih za zaštitu konkurencije je da prate moguće zloupotrebe dominantnog položaja u ovim procesima, pozivajući se na adekvatne propise, a upoznajući se i sa donetim presudama u zemljama Evropske unije u ovakvim slučajevima.

Slabosti javnog statističkog servisa partneri mogu prevazići saradnjom u razmeni podataka. Saradnja na efikasnoj satisfakciji kupaca podrazumeva portfolio efikasnosti koje treba postići. Sistematizacija portfolia efikasnosti na kojem sarađuju maloprodavci i dobavljači često uključuje robne, informacione i finansijske tokove. Da bi simultano postigli tako kompleksna poslovna unapređenja igrači u kanalima marketinga primenjuju prakse neograničene razmene informacija i partnerskog planiranja i realizacije poslovnih aktivnosti. Zadatak državnih organa je da pomognu razvoj partnerskih sistema za prikupljanje, obradu i razmenu podataka, kroz programe javno privatne saradnje. Primer je podrška implementaciji kompatibilnih informacionih sistema, preko strukovnog udruženja, a u funkciji eliminacije nepotrebnih troškova naknadnog usklađivanja i otklanjanja problema u komunikaciji.

Budućnost odnosa u kanalima marketinga Republike Srbije treba da se zasniva na stvaranju efikasne ponude na osnovu efikasnog snabdevanja, a u interesu sve tri zainteresovane strane (dobavljača, maloprodavaca i kupaca), kao i šire društvene zajednice. Efikasna privreda, u sve oštrijoj konkurenciji nacionalnih ekonomija, zasniva se na organizovanoj primeni koncepata upravljanja kategorijama proizvoda, upravljanja lancem snabdevanja i uvođenja sistema kao što su strategija brzog odgovora i strategija efikasnog odgovora potrošačima. Ove koncepcije su nastale kao rezultat aktivne državne pomoći u SAD s namerom podizanja konkurentnosti domaće privrede u odnosu na privrede Dalekog istoka. Rast konkurentnosti je zasnovan na informacionim tehnologijama i uštedama u upravljanju zalihama, podizanju tačnosti isporuka, brzoj razmeni podataka sa mesta prodaje i profitabilnoj podeli aktivnosti. Sličan projekat je neophodan za razvoj kanala marketinga i u Republici Srbiji.

Razvoj višekanalne trgovine je i sadašnjost i budućnost srpske ekonomije i kanala marketinga. Sudeći po iskustvima u svetu, trebalo bi očekivati značajan porast elektronske maloprodaje u Republici Srbiji. Takođe, raste značaj direktne prodaje (poštom, preko kataloga, TV prodaja, prodaja preko mobilnih telefona). Propisi u Republici Srbiji još uvek nisu prilagođeni ovoj činjenici kao i realnoj situaciji da jedan prodavac prodaje preko više navedenih kanala. Takođe su realne situacije da se roba iz jednog magacina prodaje preko svih ovih kanala, da se roba koja je u prodavnici proda preko Internet prodavnice i drugi slični slučajevi. Računovodstvene i poreske procedure treba razraditi tako da ne ograničavaju poslovanje, već da ga olakšavaju, sprečavajući, pri tom, naravno, izbegavanje plaćanja poreza. Takođe, treba omogućiti sada teško rešive a sasvim očekivane situacije da se vrši reklamacija ili zamena robe kupljene kroz jedan kanal (TV prodaja), u prodajnim jedinicama drugog kanala (prodavnica), zato što je to u interesu i potrošača i privrednika, a bez štete za budzet države.

Intenzivno povezivanje uvodi konkurenciju mreža umesto konkurencije pojedinačnih subjekata. Navedene promene i perspektive u domaćim kanalima marketinga treba sagledavati i iz ugla otvorenosti srpskog tržišta i direktnog uticaja globalizacije na maloprodaju i veleprodaju. Posebno snažan uticaj na našu privredu ima proces svetske koncentracije kapitala na strani nabavke i prodaje. Dolazeća konkurencija sve više radi na globalnim izvorima nabavke i mogućnostima plasmana. Dva su važna efekta ovog fenomena: a) koncentracija nabavke na manji broj izvora uz dramatično ugrožavanje pozicije dobavljača; i b) povoljna ponuda iz koncentrovanih globalnih izvora ugrožava egzistenciju etabliranih lokalnih maloprodavaca. Rizik globalizacije, otuda, upućuje lokalne maloprodavce i dobavljače na intenzivniju saradnju.

Balansiranje trgovinske politike između interesa lokalnih privrednika i interesa potrošača. Prethodno opisani procesi globalizacije i koncentracije, na kratak rok, pogoduju interesima potrošača, zbog trenutnog snižavanja nivoa cena proizvoda nabavljenih iz globalnih izvora. Takođe, samo narasli trgovci, na malo i na veliko, sposobni su da uvode inovacije, podižu produktivnost rada i snižavaju troškove prometa. Lokalni trgovci i proizvođači, kao temelj sektora malih i srednjih preduzeća, nisu sposobni da u direktnoj konkurenciji pariraju velikim igračima. Na drugoj strani, nestanak malih igrača sigurno, na duži rok, snižava nivo konkurencije kroz proces propadanja i nestanka malih trgovaca. Zadatak trgovinske politike je, sa jedne strane, da omogući procese globalizacije i podizanja produktivnosti prometnog sektora. Na drugoj strani, nužno je podržati opstanak malih proizvođača i trgovaca u cilju održavanja konkurencije i zaposlenosti u lokalnim zajednicama, pa i u cilju olakšavanja dostupnosti trgovinskih usluga u manje razvijenim tržišnim područjima.

PRIORITETNA PODRUČJA U TRGOVINSKOJ POLITICI

Neophodnost uspostavljanja ravnoteže između korporativne i javne politike u ostvarivanju održivog razvoja trgovine i trgovinske mreže

Osnovni okvir razvoja trgovine i trgovinske mreže treba da je u funkciji povećanja mogućnosti izbora za potrošače u okviru konkurentskog okruženja. Imajući u vidu veliki broj zainteresovanih strana, razvoj trgovine i trgovinski menadzment treba posebno posmatrati na relaciji javnog i privatnog interesa. U centru se svakako nalaze potrošači od kojih počinje i sa kojima se završava integralni proces upravljanja u trgovini.

Konfliktni odnosi između nosilaca korporativne i javne politike u procesu razvoja trgovine i trgovinske mreže ispoljavaju se u različitim segmentima. Dok trgovinske korporacije nastoje da maksimiziraju svoje tržišno učešće, nosioci javne politike nastoje da obezbede ravnopravnu tržišnu utakmicu sa što većim brojem učesnika ujednačene tržišne snage. Evidentna je težnja učesnika na tržištu za ostvarivanjem privilegovane pozicije u odnosima između članova kanala marketinga. Konflikti se ispoljavaju i u različitom odnosu po pitanju nužnosti zaštite malih trgovinskih subjekata i malih trgovinskih formata.

Dominantan položaj na tržištu trgovine na veliko i malo i prava potrošača su područja od posebnog interesovanja za trgovinsku politiku Republike Srbije. Intenzivniji uslovi konkurencije između trgovinskih preduzeća u interesu su potrošača i proizvođača. Zato u kreiranju institucionalnih rešenja i vođenju trgovinske politike u Republici Srbiji naglasak treba da se stavlja na regulisanje konkurencije i monopola u trgovini. Proces modernizacije trgovine po pravilu je praćen i izvesnim nedozvoljenim radnjama trgovinskih preduzeća i ostalih subjekata na tržištu koje direktno ugrožavaju interese potrošača. Intenzivna modernizacija i konkurencija u trgovini često je praćena slabljenjem transparentnosti tržišta. Zbog toga se u ovoj fazi razvoja trgovine nameće potreba izgrađivanja aktivne politike zaštite potrošača na tržištu Republike Srbije.

Na tržištu trgovine na malo kako u svetu, tako i u Evropi došlo je do povećanja koncentracije tržišta. Velikim delom tome je doprineo rast broja i ukupne prodajne površine modernih maloprodajnih formata. Iako se učešća vodećih maloprodavaca razlikuju u zemljama članicama, u periodu 2000-2011. godine kod svih članica prisutan je trend povećanja koncentracije maloprodavaca na nacionalnom nivou. U 13 zemalja članica, koje obuhvataju 52,8% populacije Evropske unije u 2011. godini, pet vodećih maloprodavaca zauzima više od 60% tržišta. Posmatrajući 2000. godinu, u samo osam zemalja članica, koje su tada činile 38,4% populacije, vodećih pet maloprodavaca zauzimali su preko 60% tržišnog učešća.

Države Evropske unije posebnim propisima uređuju područja koja su problematična za ostvarivanje ciljeva trgovinske politike. To su pitanja vezana za ograničavanje veličine prodajnih objekata, pravno uređenje radnog vremena prodajnih objekata, urbano planiranje i politika planiranja lokacije, ograničenja vezana za vertikalno povezivanje veleprodavaca i maloprodavaca, kao i ostala pravna ograničenja (npr. u trgovini farmaceutskim proizvodima i sl.). Za nosioce trgovinske politike dva se zahteva posebno apostrofiraju u odnosu na razvoj novih institucija maloprodaje. Prvi se odnosi na obezbeđivanje adekvatnog prostora za modernizaciju maloprodajne industrije koja će maksimalno podsticati konkurenciju između maloprodajnih subjekata. Drugi zahtev odnosi se na neophodnost ostvarivanja takvog makro rasporeda prodajnih objekata koji će svim potrošačima stvoriti iste uslove kupovine.

U zemljama u tranziciji prioriteti posebno dolaze do izražaja u stimulisanju razvoja malih firmi, urbanoj regeneraciji, zaštiti okoline itd. Zbog toga je bitno da se uspostavi ravnoteža između ekonomske i trgovinske politike, odnosno između specifičnih segmenata trgovinske politike i opšte ekonomske politike.

Potrebno je jasno definisati odnos između državne regulative i tržišta. Dosadašnja praksa u velikom broju zemalja pokazuje da zamena tržišta državnom intervencijom ne može uspešno da kontroliše troškove prometa i trgovine, a time i ukupnu efikasnost i efektivnost povezivanja proizvođača i potrošača. Na drugoj strani, svaki pokušaj zamene državne intervencije tržištem nije uspešno mogao rešiti dosta složen mehanizam individualizacije i zadovoljavanja potreba i zahteva potrošača. S toga, državna intervencija je neophodna, ali samo kao korektivni i usmeravajući faktor tržišnih kretanja i delovanja tržišnog mehanizma.

Nekoliko zemalja sa razvijenom tržišnom privredom, uključujući Japan, Republiku Francusku, Kraljevinu Belgiju i Kraljevinu Španiju, imaju posebne nacionalne propise za utvrđivanje veličine maloprodajne mreže. U nekim od ovih zemalja sami maloprodavci su uključeni u primenu ovih propisa i mogu da blokiraju ili uspore osnivanje velikih prodajnih objekata. Većina drugih zemalja takođe kontroliše otvaranje velikih prodajnih objekata, ali to se generalno ostvaruje putem lokalnog ili regionalnog planiranja. Identifikovano je da otvaranje velikih prodajnih objekata, naročito u nespecijalizovanoj trgovini prehrambenim proizvodima i ostalim proizvodima svakodnevne potrošnje, može da ima i negativne posledice koje se ispoljavaju kroz ugrožavanje prostora gradskih jezgara jer veliki prodajni objekti u centru grada narušavaju njegovu infrastrukturu i arhitekturu, a ako su van centra onda odvlače potrošače iz centra, čineći centar neprivlačnim za stanovništvo i turiste. Takođe, moguće je da se otvaranjem velikih prodajnih objekata ugrozi životna sredina zbog povećanog zagađivanja izduvnim gasovima, kao i da dođe do gašenja malih i srednjih prodavnica u krugu od oko 20 minuta vožnje automobilom, zbog gravitacije potrošača ka velikim prodajnim objektima, koji imaju veći asortiman robe, niže cene i veće parking prostore, čime se ugrožavaju mali trgovci i povećava nezaposlenost u trgovini.

U pojedinim zemljama postoje različita rešenja vezana za regulisanje veličine prodajnih objekata. Tako, na primer, u Republici Austriji je propisano da je za gradnju objekata većih od 800 m2 potrebna federalna dozvola. Kraljevina Danska ima istorijski veoma striktnu plansku regulativu. Planska politika je decentralizovana sa regiona na opštine. U centru grada je moguće otvoriti samo manje objekte. Izvan centra grada zabranjena je izgradnja trgovinskih objekata za prodaju hrane većih od 3.000 m2 i trgovinskih objekata koji ne prodaju hranu većih od 1.000 m2. Gradnja većih objekata moguća je samo uz dozvolu ministarstva nadležnog za poslove zaštite životne sredine. U Republici Finskoj je cilj da se zaštite centralna gradska područja i to kroz pažljivu kontrolu razvoja novih objekata izvan centra grada. Jedan od ključnih ciljeva zakona o korišćenju zemljišta i izgradnji je kontrola većih objekata, a pre svega hipermarketa. Objekat od 2.000 m2 može da dobije dozvolu samo ako u gradskom planu postoji posebna lokacija za takav objekat. Kao i u drugim skandinavskim zemljama odlučivanje je decentralizovano i u rukama je lokalnih vlasti. Republika Francuska je 1973. godine uvela specijalno zakonodavstvo u cilju kontrole razvoja maloprodajnog prostora i bila prva zapadnoevropska zemlja koja je to uradila. Svi objekti veći od 1.500 m2 i veći od 1.000 m2 u gradovima sa manje od 40.000 stanovnika moraju da dobiju posebnu dozvolu. Ovaj zakon je još više pooštren 1996. godine od kada se zahteva specijalna autorizacija za sve maloprodajne objekte veće od 300 m2. U Saveznoj Republici Nemačkoj su regionalne planske vlasti zadužene za planiranje i razvoj velikih trgovinskih objekata. Za objekte čiji prodajni prostor prevazilazi 5.000 m2 neophodno je da se uradi procena uticaja na okruženje. U Republici Grčkoj, u gradovima koji imaju do 30.000 stanovnika prodavnice ne smeju biti veće od 1.000 m2, u gradovima od 30.000 do 100.000 stanovnika, ne mogu biti veće od 2.000 m2, dok u gradovima koji imaju preko 100.000 stanovnika ne postoji limit vezan za veličinu prodajnih objekata. U Kraljevini Španiji se od 1995. godine zahteva posebna dozvola za bilo koji maloprodajni objekat veći od 2.500 m2. Planska politika se vodi na regionalnom nivou i nema uniformnih rešenja za celu zemlju. U Republici Poljskoj se za supermarkete i hipermarkete veće od 1.000 m2 u gradovima do 20.000 stanovnika, a preko 2.000 m2 u gradovima od preko 20.000 stanovnika primenjuje posebna regulativa. Zahtevaju se studije uticaja za nove objekte u kojima se traži procena efekata na lokalno zapošljavanje, transport i postojeće maloprodajne kapacitete. U Irskoj se ne dozvoljava izgradnja objekata za prodaju prehrambenih proizvoda većih od 3.000 m2 izvan zone „Greater Dublin”, niti većih od 3.300 m2 unutar ove zone. Za izgradnju trgovinskih objekata za prodaju neprehrambenih proizvoda ova granica je 3.500 m2. U ostalim delovima zemlje zabranjena je izgradnja objekata za trgovinu prehrambenih proizvoda većih od 3.000 m2 i objekata za trgovinu neprehrambenim proizvodima većih od 6.000 m2.

Razlikovanje direktne od indirektne državne intervencije je neophodno. Direktna intervencija države u domenu konkurencije i tržišta koje pokriva trgovina može se sprovoditi samo u izuzetnim slučajevima, kao što su ratni uslovi, elementarne nepogode i sl.

Indirektna intervencija države na sektor tržišta i trgovine je ne samo poželjna, već u značajnoj meri i opravdana. Upravljanje razvojem institucija trgovine na novim lokacijama treba da bude usmereno na minimiziranje generisanja dodatnih infrastrukturnih troškova (putevi, zaštita okoline, i sl.). Trebalo bi imati u vidu da maloprodavci koriste prostor i utiču na fizičko i kulturno okruženje na kojem obavljaju svoju aktivnost. Prilikom dodele dozvola o otvaranju novih prodajnih objekata jedan od uslova treba da bude ispunjenje zahteva za minimalnim uticajem na životnu sredinu, tj. da objekat ne šteti životnoj sredini iznad određenog minimuma. Pored tržišnog mehanizma koji u osnovi treba da obezbeđuje jednak pristup trgovinskim (maloprodajnim) uslugama svim grupama potrošača, u specifičnim situacijama neophodna je intervencija da bi se zaštitili interesi određene grupe potrošača. Kroz sistem zaštite konkurencije potrebno je ograničiti nastajanje i sprečiti zloupotrebu dominantnog položaja u trgovini, posebno u maloprodaji, ali i na ostalim nivoima lanca snabdevanja kako ne bi došlo do situacije u kojoj jedan učesnik lanca snabdevanja eksploatiše ostale. To praktično znači da intervencija treba da omogući postojanje različitih organizacionih formi na određenom tržišnom području i to u smislu da se podrška daje samo ugroženim formama koje su korisne za potrošače.

Novom trgovinskom politikom u Republici Srbiji treba najeksplicitnije da se afirmiše princip slobode tržišta. To predstavlja slobodno formiranje i vrednovanje svih elemenata tražnje i ponude na tržištu. Uporedo sa tim, neophodno je obezbediti potpunu slobodu ulaska na tržište. S tim u vezi, treba otkloniti sve moguće barijere ulaska na pojedina tržišna područja. Na osnovu izloženih opredeljenja proizlazi potreba liberalizacije urbanističkih i građevinskih kriterijuma za što slobodniji razvoj trgovinske mreže u prostoru. Nasleđene barijere iz ovog domena treba u najvećoj meri otkloniti. Tu se misli na sistem urbanističkog planiranja u kom se raznim administrativnim manevrima praktično sprovodi politika stvaranja brojnih barijera ulaza na pojedina tržišna područja. Pri tome ne treba dovoditi u pitanje konzistentnu politiku urbanog i prostornog razvoja trgovine. Pored toga, imajući u vidu razvoj i primenu savremenih tehnika i tehnologija, nužno je trgovinskom politikom podsticati i razvoj elektronske trgovine.

Pri definisanju razvoja trgovinske mreže u prostoru poseban značaj treba dati planiranju lokacija velikih prodajnih objekata koji mogu na određenom tržišnom prostoru da dovedu u pitanje uslove konkurencije i da ugroze interese potrošača. Veoma je značajno da se pokaže kakav uticaj trgovinski objekat ima na strukturu tržišta i konkurenciju na određenom širem i užem tržišnom području. U tom smislu potrebno je da se istraži uticaj prodajnog objekta na potencijalne potrošače na datom tržišnom području, druge trgovinske objekte na datom tržišnom području, kao i na ostale učesnike na datom tržišnom području (npr. lokalni dobavljači i sl.). U okviru uticaja na potencijalne potrošače (ukupno stanovništvo tržišnog područja) ključno je da se da ocena da li će potrošači biti u boljem položaju nakon otvaranja novog prodajnog objekta nego što su bili pre njegovog otvaranja. Pored uticaja na potrošače i trgovinske subjekte, treba oceniti i uticaj novog prodajnog objekta na celokupno tržišno područje. Pre svega, radi se o ekonomskom uticaju na dato tržišno područje u vidu zapošljavanja radne snage, angažovanja lokalnih dobavljača i uključivanje njihovih proizvoda u novi prodajni objekat itd. Isto tako, potrebno je da se ukaže na uticaj objekta na životnu sredinu, saobraćajne tokove, ukupno uklapanje objekta u postojeća nova urbana rešenja i sl.

Potreban je diferentan pristup kreiranju pojedinih instrumenata trgovinske politike prema različitim sektorima trgovine. Tržišni sistem pokazuje skoro u svim zemljama da ne može da se reši adekvatno pitanje razvoja i funkcionisanja trgovine na ruralnim područjima. Zbog toga je neophodna pomoć maloprodavcima koji funkcionišu na ruralnim područjima. U datoj pomoći nije poželjna prosta finansijska podrška, već se zahteva efikasna podrška maloprodavcima u razvoju novih metoda poslovanja na ruralnim područjima.

I na urbanim trgovinskim područjima postoje specifična pitanja koja je potrebno imati u vidu pri kreiranju trgovinske politike na ovim područjima. Pristup potrošača osnovnim prehrambenim proizvodima i ostalim proizvodima svakodnevne potrošnje bitnije se razlikuje u odnosu na specijalizovane proizvode za domaćinstvo ili u odnosu na modne proizvode. Razlike u ekonomiji poslovanja u velikim u odnosu na male prodajne objekte su takve prirode da generišu različite eksterne efekte, kao i različite troškove i beneficije za potrošače. Različite upravljačke potrebe zahtevaju se za uspešne velike i male trgovinske kompanije. Iz navedenog proizlazi da je potrebno da se dobro poznaju ograničenja i granice prihvatljivosti pojedinih instrumenata trgovinske politike za svaki sektor trgovine.

Strategija i politika otvaranja domaćeg tržišta i njegovog povezivanja sa tržištem Evropske unije predstavlja posebno značajno i aktuelno područje u okviru javne politike. U svemu tome trgovina treba da odigra veoma značajnu ulogu, s obzirom na aktuelne tokove u procesima internacionalizacije trgovinske mreže.

Novi razvojni ciklus u izgradnji poželjne strukture trgovine i intenziviranja konkurencije na tržištu

Intenziviranje konkurencije predstavlja preduslov razvoja i formiranja moderne strukture trgovine. Spontani razvoj tržišta, bez jasnih pravila i politike konkurencije, kao i strategije razvoja trgovine, mogu da dovedu do brojnih problema, pre svega kroz disproporciju (nesklad) između privrednog razvoja i razvoja maloprodajnih formata (trgovinske mreže). Nedovoljan nivo konkurencije između velikih trgovinskih preduzeća rezultira pre svega u niskoj efikasnosti i profitabilnosti trgovinskog sektora. Neplanski razvoj može da dovede do sub-optimalne strukture trgovine, a često pruža i mogućnosti vodećim učesnicima u kanalu marketinga da zloupotrebe dominantan položaj na relevantnom tržištu. Takvi razlozi predstavljaju imperativ državnim organima da odgovarajućim institucionalnim rešenjima nametnu pristup planiranja trgovinske mreže na lokalnom, regionalnom i nacionalnom nivou.

Procesi koncentracije i rast tržišne moći trgovinskih preduzeća u Republici Srbiji su intenzivirani, pre svega na tržištu maloprodaje visoko obrtnih proizvoda (trgovini na malo u nespecijalizovanim prodavnicama, pretežno hranom, pićima i duvanom). U trgovini, a posebno u maloprodaji, tokom protekle dve decenije dogodile su se značajne promene u poslovanju preduzeća iz Evropske unije i Republike Srbije koje su direktno uticale na tržišnu strukturu i intenzitet konkurencije. Iako proces koncentracije predstavlja opšti trend, u evropskim zemljama tržišne strukture se značajno razlikuju pre svega na tržištu maloprodaje visoko obrtnih proizvoda. Tržišno učešće pet najvećih maloprodavaca visoko obrtnih proizvoda u 24 evropske države varira od 26,55% u Republici Poljskoj, do 82,25% u Kraljevini Norveškoj, prema podacima za 2012. godinu.

Stepen koncentracije u Evropskoj uniji i dalje u proseku raste, iako je u zemljama sa najvišim nivoom koncentracije taj proces dostigao vrhunac, pa nivo koncentracije čak negde i opada. U periodu od 2009. do 2012. godine, prosečno tržišno učešće pet najvećih maloprodavaca visoko obrtnih proizvoda na evropskom tržištu poraslo je sa 58,99% u 2009. godini na 60,23% u 2012. godini, što je naročito izraženo u onim državama gde je stepen koncentracije niži od proseka.

Tržišno učešće pet najvećih maloprodavaca, posmatrajući pažljivo definisano relevantno tržište visoko obrtnih proizvoda u Republici Srbiji u 2012. godini, iznosilo je 56,23% i bilo je blizu evropskog proseka. Relevantno tržište je određivano po stvarnoj delatnosti, tako da je i promet na malo odvojen od ukupnog prometa onih preduzeća koja u svom sastavu imaju i promet usluga, promet na veliko itd. Takođe, pojedinačno su praćena velika preduzeća čija registrovana delatnost može da dovede do pogrešnog zaključka (trgovina na veliko, trgovina u specijalizovanim prodavnicama, i sl.). Konačno, sam zaključak se mora tumačiti sa rezervom budući da na relevantnom tržištu visoko obrtnih proizvoda Republike Srbije posluje veliki broj privrednih subjekata a učešće modernih maloprodajnih formata je među najnižima u Evropi. Preko polovine prometa se ostvaruje kroz male prodavnice uključujući i samostalne trgovinske radnje. Stoga je potrebno uporediti vrednosti Herfindal-Hiršmanovog indeksa.

Herfindal-Hiršmanov indeks predstavlja pouzdan pokazatelj ne samo nivoa koncentracije, već i promena na relevantnom tržištu. Ovaj indeks definiše se kao zbir kvadrata tržišnog udela svih kompanija koje čine odgovarajuću industriju, odnosno, maloprodajni sektor. Pad vrednosti Herfindal-Hiršmanovog indeksa uglavnom ukazuje na gubitak cenovne moći i povećanje konkurencije, dok povećanje implicira suprotne efekte. On predstavlja konveksnu funkciju tržišnih udela pa je zbog toga osetljiv na njihovu nejednakost, što je u slučaju prisustva velikih razlika u veličini preduzeća važno. Prema smernicama Evropske komisije, smatra se da tržišta do 1.000 poena predstavljaju slabo koncentrisana tržišta, od 1.000 do 2.000 poena umereno koncentrisana, a preko 2.000 poena visoko koncentrisana tržišta. Međutim, Evropska komisija se ne drži uvek striktno standardnih procedura, već će uvažiti i specifičnosti svakog pojedinačnog slučaja (pre svega lokalnog i regionalnog). Prema klasifikaciji Federalne trgovinske komisije i Ministarstva pravde u SAD-a, granične vrednosti Herfindal-Hiršmanovog indeksa su postavljene su na viši nivo. Vrednosti ovog indeksa u 2012. godini u državama Evropske unije variraju od 1.170 u Republici Italiji do 3.395 u Republici Finskoj. U Republici Finskoj je ostvaren i visok porast Herfindal-Hiršmanovog indeksa u periodu od 2004-2012. godine (4%), mada se razlike najbrže povećavaju u nisko koncentrisanoj trgovini Republike Poljske (8,4%) i Republike Češke (5,1%). Najveći porast cenovne konkurencije i pad Herfindal-Hiršmanovog indeksa je zabeležen u Republici Kipar (-9,7%), u Republici Sloveniji (-5,6%) i u Republici Bugarskoj (-5,3%).

Tržište maloprodaje visoko obrtnih proizvoda u Republici Srbiji karakteriše umeren nivo koncentracije na osnovu vrednosti Herfindal-Hiršmanovog indeksa. Na osnovu tabele sa podacima o vrednostima Herfindal-Hiršmanovog indeksa i smernica Evropske komisije, može se zaključiti da je tržište moderne maloprodaje u 27 evropskih zemalja umereno i/ili visoko koncentrisano. Sve do 2010. godine, prema definiciji Evropske komisije, tržište maloprodaje visoko obrtnih proizvoda u Republici Srbiji smatralo se slabo koncentrisanim, dok se od 2012. godine tržište smatra umereno koncentrisanim. Glavni razlog velikog rasta Herfindal-Hiršmanovog indeksa u Republici Srbiji je značajniji rast tržišnog učešća velikih maloprodavaca u 2012. godini, s obzirom da je Herfindal-Hiršmanov indeks veoma osetljiv na promene vodećih preduzeća na tržištu. Kako je prosečna vrednost Herfindal-Hiršmanovog indeksa u 2012. godini za izabrane evropske zemlje na nivou od 2.159 poena, može se zaključiti da je njegova vrednost u Republici Srbiji (1.256 poena) daleko ispod proseka. U narednom periodu bi trebalo očekivati nastavak procesa koncentracije.

Međutim, niska vrednost Herfindal-Hiršmanovog indeksa u Republici Srbiji ne znači da je intenzitet konkurencije viši u poređenju sa većinom evropskih zemalja, posebno imajući u vidu tržišno učešće tri najveća maloprodavaca. Zapravo, na tržištu Republike Srbije postoji manja grupa preduzeća sa velikim tržišnim učešćem i velika grupa preduzeća sa malim tržišnim učešćem. U 2012. godini tri maloprodavca na tržištu maloprodaje visoko obrtnih proizvoda imali su tržišno učešće od 48%, a od 2014. godine spajanjem Merkatora i Agrokora (Idea) na tržištu su ostala samo dva velika maloprodavca sa sličnom tržišnom moći. Razlika između prva dva maloprodavca i njihovih pratilaca ne garantuje visok nivo ravnopravne konkurencije i zahteva pažljiv nadzor. Takođe, ukrupnjavanje pratilaca dodatno osnažuje ovu preporuku.

Struktura maloprodajnih formata na tržištu Republike Srbije se od 2008. godine sporo menja, te još uvek dominiraju male prodavnice. Razvoj maloprodaje može da se posmatra kroz promenu njene strukture koja podrazumeva promene i razvoj maloprodajnih formata. Struktura maloprodaje je značajno promenjena u periodu od 2003. do 2012. godine. Iako još uvek dominiraju male prodavnice, učešće modernih maloprodajnih formata u posmatranom periodu se povećalo. Od 2003. do 2012 godine, učešće modernih formata (hipermarketi, supermarketi i „cash and carry” objekti) se povećalo sa 17% na 34% u prometu visokoobrtnih proizvoda. Učešće malih prodavnica u posmatranom periodu je značajno smanjeno (sa 71% na 51,5%). Prema definiciji Europanela, male prodavnice su objekti do 400 m2, što bi prema našoj klasifikaciji odgovaralo superetama i minimarketima, odnosno prodavnicama susedstva. Najveći broj ovih objekata su samostalne trgovinske radnje, mada se ovi maloprodajni formati nalaze i u portfelju velikih maloprodajnih lanaca. Najveći pad učešća malih prodavnica ostvaren je u periodu od 2009. godini i iznosio je 50,5%, dok je najveće učešće bilo u 2003. i 2004. godini od 71%. S druge strane, najveći rast učešća ostvarili su moderni maloprodajni formati. „Cash and carry” objekti u posmatranoj klasifikaciji su definisani kao prodavnice sa specifičnim načinom plaćanja i/ili specifičnim članskim kartama. Pored Metro-a, u ovu grupu su svrstani i objekti Tempa i Rode, što je bilo samo delimično tačno. Tempo i Roda su počeli prodaju kao mešoviti objekti na veliko i malo, s tim što je način uređenja Tempo objekata u potpunosti ličio na „cash and carry” objekte. Kasnije, oni su postali tipični hipermarketi.

Na osnovu navedenih podataka, može se potvrditi pozitivan trend rasta modernih maloprodajnih formata. Međutim, maloprodaja u Republici Srbiji je još uvek znatno manje razvijena u poređenju sa većinom evropskih zemalja. Tako, na primer, u Republici Hrvatskoj je u 2011. godini učešće supermarketa i hipermarketa u prometu iznosilo 68%. Nadalje, na tržištu Republike Srbije nema velikih diskontnih lanaca, koji u Saveznoj Republici Nemačkoj predstavljaju dominantan format sa učešćem od 38% u 2012. godini. Konačno, u strukturi prometa u Republici Srbiji je primetno značajno učešće „ostalih” objekata u svim godinama. Zapravo, u ovoj grupi, jedna trećina se odnosi na uličnu prodaju, dok se dve trećine odnose na specijalizovane prodavnice.

U zvaničnim statistikama Republike Srbije nedostaju kvalitetni podaci o veličini i strukturi prodajnog prostora. Na osnovu podataka Nielsen retail audit, prosečna prodajna površina u Republici Srbiji u 2011. godini iznosila je 50,7 m2. Ovaj podatak potvrđuje tendenciju rasta prodajnih površina u Republici Srbiji. Prema proceni istraživača, koja je objavljena u prethodnoj Strategiji, prosečna prodavnica u Republici Srbiji u 2007. godini je imala površinu od 41,6 m2, dok je u 2001. godini površina iznosila 42,4 m2.

Nivo maloprodajnih usluga, meren prodajnom površinom po stanovniku, u Republici Srbiji je značajno niži nego u Evropskoj uniji. U periodu od 2009. do 2012. godine, prosečna prodajna površina po stanovniku u 32 evropske zemlje porasla je za 5,08% i iznosila je 1.089 m2 po stanovniku. Najveći rast od 28%, ostvaren je na tržištu Republike Letonije, dok je prodajna površina smanjena u Republici Grčkoj, Republici Kipru i Republici Poljskoj. Razlog smanjenja prodajne površine u navedenim zemljama posledica je pre svega efekata finansijske krize na smanjenje prometa u trgovini na malo i povlačenja nekih maloprodajnih lanaca sa tržišta. U prethodnoj strategiji, ocenjen je prodajni prostor u 2007. godini na 4.240 hiljada m2, što znači da bi ocenjena površina u m2 po stanovniku bila 0,58 m2. Pod pretpostavkom da je godišnji rast u Republici Srbiji bio na nivou proseka 32 evropske zemlje (1,27% godišnje), ocenjena prodajna površina u m2 po stanovniku u 2012. godini iznosila bi 0,62 m2. Tako ocenjena površina prodajnih objekata i dalje nas svrstava na samo začelje u Evropi, što je na nivou maloprodaje u Rumuniji.

U Evropskoj uniji dominiraju moderni maloprodajni formati. Razvojem novih i prilagođavanjem postojećih prodajnih formata, menja se i struktura ukupne maloprodajne mreže. Svaki maloprodajni format nudi različitu kombinaciju „paketa ponude” u kvantitativnom i kvalitativnom smislu (asortiman, cena, izbor, usluge). Iako još uvek postoje velike razlike između zemalja, primetan je trend rasta tržišnog učešća modernih maloprodajnih formata. Ovaj trend je praćen povećanjem prosečne prodajne površine maloprodajnih objekata. Proces koncentracije dovodi do stvaranja novih maloprodajnih formata, ali su i novi formati imali povratni uticaj na ubrzavanje procesa koncentracije i promenu tržišne strukture.

Razvoj maloprodaje je u direktnoj korelaciji sa razvijenošću privrede. U istraživanju iz 2011. godine pod nazivom „Ekspanzija modernih maloprodajnih lanaca i trgovina u zemljama u razvoju” koje je objavila USDA, navedene su značajne razlike između razvijenih i nerazvijenih zemalja. Glavni zaključci ovog istraživanja su:

širenje modernih prehrambenih lanaca je veće u zemljama u kojima je BDP po glavi stanovnika veći;

rast modernih maloprodajnih lanaca u zemljama u razvoju i zemljama u tranziciji u periodu od 1999. do 2009. godine je u korelaciji sa udelom radne sposobnosti stanovništva;

u državama sa visokim rastom modernih maloprodajnih lanaca, najbrže je rasla prodaja upakovanih i gotovih proizvoda;

rast modernih maloprodajnih lanaca nije praćen neposrednom efikasnošću u kanalima marketinga.

Modernizacija kanala marketinga ne donosi automatski prednosti svim učesnicima u prometu. U slučaju da maloprodavci povećavaju efikasnost kanala marketinga, to znači da će koristi pored potrošača imati i dobavljači (proizvođači). Međutim, ukoliko razvoj modernih maloprodajnih lanaca ne prati efikasnost kanala marketinga, koristi će imati samo potrošači, pa i to u kratkom roku.

Modernizacija kanala marketinga u Republici Srbiji zaostaje za tržištima zemalja Evropske unije. U strukturi prometa prema maloprodajnim formatima, primetan je rast učešća modernih maloprodajnih formata u evropskim zemljama, koji je 2009. godine prosečno iznosio 66,8%, da bi 2012. godine dostigao nivo od 70,4%. Prema podacima konsultantskih kuća Kantar i GFK, najveće učešće modernih maloprodajnih formata (supermarketa, hipermarketa i diskonta) u prometu visoko obrtnih proizvoda, imala je Savezna Republika Nemačka sa 91,7%, dok su Republika Francuska i Republika Portugal imali skoro 86%, a Velika Britanija 82,8%. Najmanje učešće je ostvareno u Republici Srbiji i u 2012. godini je bilo na nivou od svega 27,9%, dakle značajno niže nego u Republici Bugarskoj sa 40,1% i Rumuniji sa 48%. U periodu od 2009. do 2012. godine, prosečno učešće supermarketa i hipermarketa je iznosilo 55,2% u prometu visoko obrtnih proizvoda, dok je učešće diskonta bilo 14,1%. Učešće supermarketa i hipermarketa je poraslo za 2,2% u 2012. u poređenju sa 2009. godinom, dok je učešće diskonta poraslo za 1,5%. Od svih posmatranih država, najveće prosečno učešće diskonta bilo je u Saveznoj Republici Nemačkoj i iznosilo je 43,5%, dok je učešće ostalih modernih maloprodajnih formata bilo 47,6%. Veće učešće diskontnih objekata u prometu, je u onim zemljama u kojima posluju nemački maloprodajni lanci Aldi, Lidl, Penny Market (Republika Poljska 23,9%, Republika Češka 18,1%, Mađarska 18%, Republika Austrija 17,8%). Najveći rast učešća diskonta u posmatranom periodu bio je u Republici Poljskoj od 6,2 procentnih poena, dok je u Mađarskoj njihovo učešće poraslo za pet procentnih poena. U Kraljevini Norveškoj je prosečno učešće diskonta iznosilo 29,5%.

Trgovina, a posebno maloprodaja u Republici Srbiji je još uvek u fazi rasta i razvoja, te u budućem periodu treba očekivati značajan rast učešća modernih maloprodajnih formata. Iako se u razvijenim zemljama Evropske unije, supermarketi i hipermarketi nalaze u fazi zrelosti i saturacije, moderni maloprodajni formati, posebno kao lanci na nacionalnom nivou, treba da budu nosioci razvoja maloprodajne mreže. U Republici Srbiji samo tri maloprodajna lanca imaju nacionalni karakter (Idea zajedno sa formatima Merkator i Roda, Deleze i DIS). Ostali maloprodajni lanci imaju regionalni i lokalni značaj. Glavni razlog ovakvog stanja je, pre svega, u niskoj kupovnoj moći potrošača u malim gradskim sredinama i seoskim područjima koja nisu u fokusu najvećih maloprodajnih lanaca.

Sa jačanjem procesa koncentracije, značajno će porasti tržišna moć maloprodajnih lanaca u kanalima marketinga. U takvim uslovima pojaviće se novi oblici konkurencije koji će dodatno smanjiti snagu proizvođača i dobavljača. Zbog toga je neophodno kontinualno praćenje kanala marketinga, a posebno vertikalnih integracija između maloprodavaca, dobavljača i proizvođača. Vertikalni oblici udruživanja su usmereni na smanjivanje troškova u kanalima marketinga. Po osnovu boljeg planiranja i korišćenja logističkih kapaciteta, proizvodnje bez ostataka tj. sa izvesnim plasmanom, bez troškova marketinga, postoji mogućnost da će vertikalna koncentracija stvoriti i pozitivne efekte. Vertikalnom integracijom i kooperacijom, moguće je ostvariti veći obim prometa i proizvodnje uz niže troškove.

Kod vertikalnih koncentracija ne povećava se tržišno učešće novog preduzeća, za razliku od horizontalnih integracija gde se ono povećava jer su učesnici direktni konkurenti. Međutim, kod vertikalnih koncentracija povećava se tržišna moć novog preduzeća putem vertikalnog povezivanja učesnika koncentracije. Rast moći uzrokuje stoga i manju verovatnoću da će vertikalne koncentracije povećati konkurenciju, u poređenju sa horizontalnom koncentracijom.

Ukoliko se preduzeća povezuju vertikalno, ne narušava se konkurencija na relevantnom tržištu jer ne nastaje novi tržišni igrač, te je i oprez kontrolnih organa na nižem nivou. Na osnovu izveštaja Evropske komisije iz 2012. godine, od 2004. godine zaključeno je 120 istraga, dok se 60 slučajeva još istražuje u oblasti antimonopolskog zakonodavstva u prehrambenom sektoru. Evropska komisija je pratila sve nivoe kanala marketinga, te je konstatovano da se 28% slučajeva odnosi na prerađivače prehrambenih proizvoda, 25% na maloprodavce, a 16% na proizvođače. Najveći broj slučajeva, 45% odnosio se na predmete na horizontalnom nivou konkurencije, dok je svega 19% slučajeva vezano za konkurenciju na vertikalnom nivou. Na vertikalnom nivou konkurencije, Evropska komisija je istraživala visinu krajnje cene, i zaključeno je da često proizvođači određuju minimalnu cenu po kojoj maloprodavci moraju da prodaju njihove proizvode. Takođe, konstatovano je da dobavljači nameću maloprodavcima ekskluzivne ugovore nabavke proizvoda, ograničavajući im mogućnost da takve proizvode nabavljaju od drugih konkurenata.

Očekivanim dolaskom novih, stranih, velikih maloprodajnih lanaca, intenzitet konkurencije i struktura tržišta biće promenjeni, što će stvoriti uslove za dalji razvoj moderne trgovine. Intenzivnija konkurencija treba da doprinese intenzivnijem razvoju ne samo trgovine, već i ukupne privrede. Zbog toga je neophodno institucionalno regulisati i kontrolisati brojne pojave koje su vezane za negativne efekte ispoljavanja tržišne moći trgovaca i zloupotrebe dominantnog položaja na tržištu kako prema potrošačima, tako još više, prema proizvođačima i drugim dobavljačima.

Nova etapa u procesima internacionalizacije trgovinske aktivnosti

Istovremeno sa procesom koncentracije koji negativno utiče na nivo konkurencije, internacionalizacija maloprodaje sve značajnije vrši suprotan uticaj na intenziviranje konkurencije na tržištu. Intenzivan rast koncentracije na nacionalnim tržištima imao je za direktnu posledicu širenje velikih maloprodajnih lanaca na međunarodna tržišta. S obzirom da je rast na nacionalnom tržištu ograničen antimonopolskim zakonima, izvesno je da je saturacija domaćeg tržišta jedan od najvažnijih pokretača procesa internacionalizacije (tzv. faktori „guranja” sa domaćeg tržišta).

Najznačajniji efekat internacionalizacije na rastućim tržištima predstavlja stvaranje moderne strukture trgovine. U razvijenim zemljama Evropske unije dominiraju vertikalno integrisani ili ugovorno povezani sistemi koji u značajnoj meri skraćuju dužinu kanala marketinga. U takvim sistemima uloga potrošača je višestruka zato što direktno utiču na sve članove kanala marketinga, te indirektno i na njihove odnose.

Potencijalno, internacionalizacija može indirektno dovesti do konflikata u kanalima marketinga. Tokom 2013. godine, Evropski ekonomski i socijalni odbor (EESC), je ukazao na netržišno poslovanje velikih trgovinskih lanaca. Sporno je bilo njihovo ucenjivanje dobavljača koje preti da ugrozi sektor poljoprivrede i industriju prehrambenih proizvoda. Često se to dešava upravo kada veliki međunarodni lanci dođu na tržište u razvoju i suoče se sa slabijim dobavljačima. Najčešći oblici pritiska su snižavanje maloprodajnih cena bez nekog posebnog razloga, kašnjenja u plaćanju i jako dugi rokovi plaćanja. Na osnovu istraživanja tržišta, konstatovano je da je 84% evropskih dobavljača velikih maloprodajnih lanaca bilo žrtva kršenja ugovora u 2009. godini. Više od tri četvrtine njih dobilo je pretnje da će im proizvodi biti skinuti sa polica ako maloprodavcima ne obezbede nerazumno visoku maržu.

Ulaskom velikih maloprodajnih lanaca na tržišta u razvoju stvara se dodatna konkurencija domaćim trgovcima, ali i domaćim proizvođačima. U veoma kratkom periodu oni mogu istisnuti sa tržišta ne samo domaće maloprodavce, već i domaće proizvođače. Veliki maloprodajni lanci, ulaskom na novo tržište, povlače i ulazak novih proizvođača koji su članovi njihovih integrisanih sistema. Kao odgovor na pojačani intenzitet konkurencije, domaći maloprodavci bi trebalo da se koncentrišu i kreiraju sopstvene vertikalne lance snabdevanja. Sa druge strane, internacionalizacija maloprodaje predstavlja i veliku šansu za domaće proizvođače koji ulaskom u mrežu velikih međunarodnih maloprodajnih lanaca mogu postati značajni izvoznici svojih proizvoda. Za male nacionalne proizvođače prehrambenih proizvoda, to je praktično i jedini kanal većeg izvoza u druge zemlje. Takvi procesi imaju dvostruki pozitivni efekat za domaće proizvođače, oličen pre svega u usvajanju visokih standarda u proizvodnji a zatim i u povećanom prometu.

Konkurencija u maloprodaji izgubila je nacionalni karakter i postala je internacionalna. Jedna od prekretnica u internacionalizaciji maloprodaje u Evropskoj uniji, bila je ulazak Wal-Mart-a na tržište Savezne Republike Nemačke i Velike Britanije, što je dovelo do značajnih promena u razvoju trgovine. Širenjem maloprodajne mreže van granica sopstvenih država, kao i sprovođenjem internacionalne nabavke, maloprodaja je izgubila lokalni karakter. Motivi internacionalizacije mogu biti oni koji privlače preduzeća na nova tržišta („pull”) i oni koji guraju preduzeća sa domaćeg („push”) na internacionalna tržišta. Motivi koji privlače velike maloprodajne lance na određeno tržište su: nacionalni uslovi, veličina tržišta, struktura grane i nivo konkurencije, infrastruktura maloprodaje i logistike, visina profitnih marži i ekonomija obima. Motivi koji guraju maloprodavce na inostrana tržišta su: nacionalna regulativa, zrelost nacionalnog tržišta, zasićenost maloprodajnih formata, veliki broj prodajnih objekata po glavi stanovnika, pritisak na marže od strane konkurencije, pritisak akcionara, kao i prethodna iskustva. Uloga države jeste da tržište reguliše tako da bude privlačno i otvoreno („pull”) za strane maloprodavce. Istovremeno, ambijent treba da bude takav da „gura” domaće proizvođače, pa i trgovce na strana tržišta, u cilju povećavanja izvoza.

Evropski maloprodajni lanci predstavljaju lidere u internacionalizaciji trgovine. U periodu od 1995. godine do 2011. godine, prisustvo evropskih maloprodajnih lanaca na inostranim tržištima je značajno poraslo. Najveću ekspanziju doživela je kompanija Carrefour, čija se strategija bazirala na brzom ulasku na strana tržišta, za razliku od kompanija Metro, Auchan i Aldi, koji su nešto opreznije ulazili na nova tržišta. Aldi je za strategiju internacionalizacije koristio direktne investicije, dok je Metro uglavnom koristio akvizicije, odnosno preuzimao lokalne maloprodavce.

Aktuelna privredna i finansijska kriza, uticala je da mnogi maloprodavci napuštaju određena tržišta. Deleze grup je u 2009. godini napustio tržište Savezne Republike Nemačke, prodavši poslovanje Rewe grupi, koja je i sama prodala 25 svojih supermarketa u Republici Poljskoj francuskom lancu Leclerc. Tesco je u 2012. i 2013. godini zatvorio svoja preduzeća u SAD-a i Japanu, ali je agresivno nastupio na tržištima Republike Koreje, Malezije i Kraljevine Tajlanda. Takođe i broj investicija u Evropi je smanjen. U 2012. godini francuski Carrefour se povukao sa tržišta Republike Grčke prodavši svoj udeo u zajedničkom ulaganju lokalnom partneru, Marinopulos. Takođe, i u regionu, tržište Bosne i Hercegovine napustili su Deleze grup i Intermarche, što je značajno uticalo na smanjenje nivoa konkurencije. Deleze grup je pored tržišta Bosne i Hercegovine, napustio i tržište Crne Gore, Republike Albanije i Republike Bugarske.

Značaj nacionalnih tržišta se smanjuje, ali čak i za najveće evropske maloprodavce, ona su i dalje dominantna. Na nivou Evropske unije, najveći promet u 2012. godini imali su maloprodajni lanci iz Savezne Republike Nemačke. Internacionalizacija poslovanja najvećih maloprodajnih lanaca u periodu od 2002. do 2012. godine je značajno porasla. Od deset najvećih maloprodajnih evropskih preduzeća u posmatranom periodu, samo su tri preduzeća smanjila poslovanje na inostranim tržištima. Pri tome su Edeka i Intermarche promenili svoju strategiju i orijentisali se na nacionalno tržište, dok je Carrefour u procesu restrukturisanja svog portfolija. U periodu od 2002. do 2012. godine, najveći rast prometa na inostranom tržištu od 20 procentnih poena ostvario je nemački maloprodavac Schwarz group (Lidl). Najveći pad je imao francuski Intermarche, čije je učešće prihoda od prodaje na inostranom tržištu u odnosu na ukupan promet preduzeća smanjeno za 26 procentnih poena.

Na osnovu najnovijeg izveštaja Evropskog parlamenta iz 2015. godine, trgovci na veliko i malo imaju sve značajniju ulogu u međunarodnoj trgovini, a procena je da se preko njihovih kanala obavlja preko 10% ukupnog prometa u svetu. Prisutvo trgovaca na malo i veliko povećava obim međunarodne trgovine. Takođe, internacionalizacija omogućava proizvođačima koji su već na listi dobavljača nekog lanca da ga prate u procesu internacionalizacije. Tako su u prilici da izbegnu barijere ulaska na inostrana tržišta i dođu do prostora u prodavnicama.

Internacionalizacija i globalizacija maloprodaje imaju pozitivne efekte na razvoj privrede, a vertikalno integrisani ili povezani trgovinski lanci u velikoj su meri zamenili tradicionalnu trgovinu gotovim proizvodima. Prilikom ocene uticaja međunarodnih maloprodajnih lanaca na spoljnotrgovinsku razmenu kao osnova istraživanja mogu se uzeti podaci o učešću izvoza i uvoza u BDP-u za pojedinačne zemlje, kao i učešće trgovine i usluga transporta i komunikacija u BDV-i. Na tržištu maloprodaje visoko obrtnih proizvoda Republike Srbije prisutni su međunarodni trgovinski lanci iz Republike Hrvatske, Kraljevine Belgije, Republike Francuske, Savezne Republike Nemačke i Republike Grčke, dok se očekuje ulazak i nemačkog Lidla.

Tabela broj 12. Učešće izvoza i uvoza robe u BDP-u u izabranim zemljama Evropske unije i Republike Srbije za 2013. godinu

Država

BDP u

milijardama evra

Učešće trgovine,usluga transporta i komunikacija u BDV

Izvoz robe – učešće u BDP

Uvoz robe- učešće u BDP

Bilansizvoz-uvoz

Savezna Republika Nemačka

2.820,8

14,5

42,8

36,0

6,8

Kraljevina Belgija

392,7

19,8

64,7

66,9

-2,2

Republika Francuska

2.116,6

18,2

21,0

24,1

-3,1

Republika Srbija*

34,3

17,5

36,9

44,2

-7,3

Republika Grčka

182,4

22,7

12,4

21,8

-9,4

Republika Hrvatska

43,6

20,7

21,3

35,8

-14,5

Izvor: Eurostat i Republički zavod za statistiku za Republiku Srbiju (učešće izvoza i uvoza u BDP-u)

*Podaci o izvozu i uvozu se odnose na 2012. godinu

Iz podataka je uočljivo da sve države, izuzev Savezne Republike Nemačke, ostvaruju deficit u spoljnotrgovinskom bilansu roba. Takođe je uočljivo, da od izabranih zemalja, jedino Savezna Republika Nemačka ima niže učešće trgovine i usluga transporta i komunikacija u bruto dodatnoj vrednosti od Republike Srbije. Iz ovoga sledi da je u Saveznoj Republici Nemačkoj mnogo razvijenija proizvodnja od trgovine. S obzirom na veoma nisku vrednost BDP-a i učešća trgovine u BDV-i Republike Srbije, pored već nedovoljno razvijene trgovine, može se zaključiti da je nivo razvoja proizvodnje na još nižem nivou. Rezultat toga su vrlo slabi rezultati u spoljnotrgovinskom bilansu.

Na osnovu predstavljenih podataka, ne može se tačno utvrditi koliki je uticaj internacionalizacije u maloprodaji na bilans roba za određenu zemlju. Samo se može pretpostaviti da veliki maloprodajni lanci kao što uvoze, isto tako i izvoze gotove proizvode. Za konkretnu ocenu bilo bi potrebno izvršiti analize za sve robne grupe i/ili kategorije proizvoda u maloprodaji. Iz nekih poslovnih primera se, takođe, može nešto zaključiti. Na meksičkom tržištu, Wal-Mart je u svojim objektima povećao učešće uvoznih proizvoda od 1997. godine sa 20% na čak 55% u 2003. godini, a posebno proizvoda iz Kine. U tom periodu, promet i tržišno učešće Wal-Mart-a su naglo porasli, što je ostavilo direktne posledice na proizvodnju u Meksiku. Suprotan primer je na tržištu Istočne Evrope. Tesco je tokom svog poslovanja značajno smanjio učešće uvoznih proizvoda i oslonio se na lokalne dobavljače i proizvođače. Prema istraživanju za potrebe OECD-a, Nordas i saradnici su utvrdili da međunarodni maloprodajni lanci podstiču uvoz u matičnu državu iz zemalja na kojima posluju. Empirijska istraživanja su pokazala da se povećava uvoz hrane i pića za 20%, a 17% za ostale proizvode. Rezultati ovakvih istraživanja samo potvrđuju hipotezu da međunarodni maloprodajni lanci menjaju shvatanje tradicionalne trgovine i da se koncept podele na spoljnu i unutrašnju trgovinu napušta. Ipak, sigurno je da međunarodni trgovinski lanci doprinose procesima modernizacije tržišta i trgovine.

Razvoj trgovinske marke kao bitan faktor internacionalizacije predstavlja šansu za proizvođače iz Republike Srbije da se uključe u sisteme međunarodnih maloprodajnih lanaca. Stepen razvoja trgovinske marke različit je među državama. Ipak, opšta karakteristika svih regiona je da je tržišno učešće trgovinske marke, mereno fizičkim obimom prodaje, veće nego u ostvarenim prihodima od prodaje. Osnovni razlog je što proizvodi trgovinske marke uglavnom imaju niže cene od prosečnih. Međutim, ova odstupanja zavise od stepena razvijenosti trgovinske marke. Na manje razvijenim tržištima odstupanja su uočljivija, dok su na britanskom tržištu skoro zanemarljiva.

Udeo trgovinske marke u ukupnom prometu je visok i na tržištima u razvoju raste. Prema istraživanjima kompanije Nielsen vodeći region u razvoju trgovinske marke (prema obimu i vrednosti prodaje) je Evropa iza koje se nalazi region Severne Amerike. Podaci o učešću trgovinske marke u prometu visoko obrtnih proizvoda prema istraživanju kompanija GFK i Kantar su nešto drugačiji, te još više naglašavaju učešće trgovinske marke. Zapravo, radi se o različitom definisanju relevantnog tržišta. Istraživačke kuće GFK i Kantar, kao relevantno tržište određuju tržište maloprodaje visoko obrtnih proizvoda. Takođe i prema njima, u 2012. godini, učešće trgovinske marke u Velikoj Britaniji je bilo najveće i iznosilo je 46,5% (naspram 41% u 2013. godini učešća trgovinske marke u ukupnoj maloprodaji). Drugo je tržište Kraljevine Holandije od 40,3% (prema 27% učešća trgovinske marke u ukupnom prometu maloprodaje). Velika razlika između podataka ovih istraživačkih kuća je na tržištu Republike Francuske, gde je učešće trgovinske marke na tržištu visoko obrtnih proizvoda iznosilo u 2012. godini 37,6%, naspram 28% u 2013. godini na tržištu maloprodaje. Ovakve razlike ukazuju na još intenzivniji stepen razvoja trgovinske marke na tržištu maloprodaje visoko obrtnih proizvoda. Bez obzira na pomenute razlike, evidentno je da je u poslednjim godinama na tržištu zemalja sa visokim učešćem modernih maloprodajnih formata došlo do usporavanja rasta, stagnacije, pa čak i pada učešća trgovinskih marki (Velika Britanija) u prometu maloprodaje. S obzirom da su na tržištu Republike Srbije prisutni međunarodni maloprodajni lanci koji razvijaju sopstvene marke, potrebno je stvarati ambijent kako bi se veći broj domaćih proizvođača uključio u aktuelne tokove vezane za proizvodnju trgovinske marke.

U Republici Srbiji učešće trgovinske marke na tržištu maloprodaje visoko obrtnih proizvoda je još uvek na veoma niskom nivou. Prema istraživanjima kompanije GFK, učešće trgovinske marke je u 2009. godini iznosilo svega 2,4%, da bi se u 2012. godini povećalo na 3,7%. Glavni razlog ovako niskog učešća trgovinske marke je pre svega loša struktura trgovine. Pri tome treba naglasiti da je kod velikih maloprodajnih preduzeća učešće trgovinske marke u prometu na znatno višem nivou od proseka u Republici Srbiji. Najveće učešće trgovinske marke u prometu od oko 20% imao je domaći maloprodavac DIS. U Delezeu ono je iznosilo oko 15%, a u Gomeksu 6,7%. Veoma bitno je istaći da u proizvodnji i distribuciji trgovinske marke dominiraju domaći proizvođači i dobavljači. Učešće domaćih proizvođača i dobavljača od preko 85% su imali Deleze i Univereksport. U Merkatoru je broj domaćih proizvođača bio veći od 72%. U Metro-u se 90 % svih prehrambenih i 80 % neprehrambenih proizvoda nabavlja od lokalnih proizvođača i dobavljača.

Ulaskom na nova tržišta, međunarodni maloprodajni lanci menjaju strukturu trgovinskog sektora kroz povećanje koncentracije i modernizacije. Međunarodni maloprodajni lanci razlikuju se od domaćih trgovaca ne samo po veličini, već i po pristupu savremenoj tehnologiji, izvorima nabavke i strategijama upravljanja. Ekspanzijom na manje razvijena tržišta, oni menjaju strukturu cele trgovine kroz intenziviranje konkurencije, ekonomiju obima i smanjenje troškova distribucije. Efekti internacionalizacije trgovinske aktivnosti ogledaju se u povećanju efikasnosti ne samo trgovaca, već i proizvođača i drugih dobavljača. Podiže se nivo standarda u proizvodnji i prometu, ali i raste nivo cenovne i necenovne konkurencije. Takođe, bitan efekat internacionalizacije trgovinske aktivnosti su i strane direktne investicije koje imaju pozitivan uticaj na razvoj cele privrede.

Na tržištu Republike Srbije potrebno je voditi aktivnu politiku internacionalizacije trgovine. Na tržištu maloprodaje visoko obrtnih proizvoda, poželjno bi bilo imati najmanje četiri vodeća trgovinska lanca sa približno jednakim tržišnim učešćima. Na taj način, iako bi se povećala koncentracija, intenzitet konkurencije bio bi na znatno višem nivou nego u sadašnjim uslovima. Takvu strukturu tržišta bi trebalo održavati u dugom roku, imajući u vidu opasnosti od izlaska sa tržišta nekog od ovih konkurenata. Tako je na meksičkom tržištu nakon izlaska Carrefour-a i Auchana-a, Wal-Mart postao dominantan maloprodavac. S druge strane u Republici Poljskoj, još od sredine 2000. godine i dalje na tržištu konkurišu pet međunarodnih maloprodajnih lanaca.

Navedeni primeri i podaci govore o činjenici da veličina tržišta nije presudna u stvaranju efikasne strukture tržišta, već aktivnosti trgovinske politike. S obzirom da se Republika Srbija opredelila da postane punopravni član Evropske unije, pretpostavka je da će se na tržištu pojaviti novi međunarodni maloprodajni lanci. Domaći maloprodavci bi trebalo da se udružuju i da stvore jak nacionalni sistem zasnovan na ugovornim osnovama. Nacionalne alijanse i kooperative dominiraju tržištima nordijskih država. Jedino na takav način bio bi obezbeđen opstanak domaćih trgovaca u dužem periodu. U suprotnom, perspektiva domaćih maloprodavaca imaće i dalje lokalni i regionalni značaj sa tendencijom slabljenja. Ono što je još važnije, održavanjem ovakve strukture, najpovoljnije bi bili tretirani interesi građana i dobavljača. Vezu između njih bi održavali veliki, dakle efikasni i inovativni maloprodavci, koji bi sa druge strane bili pod adekvatnim konkurentskim pritiskom tako da ne mogu da zloupotrebe svoj tržišni položaj.

Dalji razvoj politike konkurencije

Ograničavanje konkurencije može biti primenjeno kako od strane preduzeća kao učesnika na tržištu, tako i od strane same državne vlasti. Ograničenja od strane preduzeća najčešće su izražena u vidu sporazuma i koncentracija kojima se značajno sprečava, ograničava i narušava konkurencija, kao i u vidu zloupotreba dominantnog položaja.

Primena politike zaštite konkurencije veoma je značajna za sam proces funkcionisanja tržišne ekonomije. Tržišna ekonomija temelji se na politici jednakih uslova. Sama filozofija jednakih uslova zasniva se na transparentnosti i jednakoj primeni propisa prema svim tržišnim učesnicima, bez obzira da li su u pitanju privatna ili državna preduzeća. Postojanje konkurentskog tržišta je jedan od osnovnih preduslova za ostvarivanje efikasne alokacije resursa, ekonomskog rasta i održivog nivoa zaposlenosti u privredi jedne zemlje. Zbog toga Komisija za zaštitu konkurencije treba preventivno da nadgleda tržišta koja imaju značajan uticaj na funkcionisanje privrede u Republici Srbiji, kao i da predlaže mere koje jačaju konkurenciju na tržištu u slučaju kada konkurentski uslovi ne garantuju postojanje efikasne konkurencije.

Savremeno zakonodavstvo Republike Srbije razvija se pod uticajem prava Evropske unije. Zakon o zaštiti konkurencije („Službeni glasnik RS, br. 51/09 i 95/13), primenjuje od 2009. godine, i usklađen je sa uredbama, smernicama i direktivama Evropske komisije, na osnovu kojih se sprovode osnovna načela zaštite konkurencije proklamovana u Ugovoru o funkcionisanju Evropske unije. Iz istog izvora potiču i norme o zaštiti konkurencije koje se mogu naći u pojedinim međunarodnim ugovorima Republike Srbije (npr. član 20 Sporazuma o slobodnoj trgovini u centralnoj Evropi CEFTA, član 73. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju i dr.).

Postoje značajne razlike između maloprodajnih i ostalih tržišta. To predstavlja osnov za definisanje okvira na osnovu kojih će se procenjivati trenutni i dalji razvoj politike konkurencije u Republici Srbiji. Te razlike uključuju specifičnost u ponašanju krajnjih kupaca (oni su uglavnom mali, nisu pokretljivi i u osnovi su manje informisani u odnosu na kupce u drugim segmentima tržišta), dimenzije horizontalne konkurencije (poseban značaj lokacije, prodajnog asortimana i dodatnih usluga) i forme vertikalnog poslovanja (tradicionalni načini poslovanja su sve manje zastupljeni, a njihovo mesto zauzimaju različiti oblici vertikalnih ugovora, sporazuma ili direktnog vertikalnog povezivanja.

Razvoj srpskog tržišta maloprodaje u prethodnom periodu bio je izrazito dinamičan. Dinamika se sa jedne strane ističe u vidu otvaranja objekata modernih maloprodajnih formata kao što su supermarketi i hipermarketi. Sa druge strane, na tržištu Republike Srbije desilo se nekoliko velikih koncentracija u trgovini na malo (Primer C/C Market, Deleze/Delta Maksi, Idea/Merkator).

Na tržištu maloprodajnog sektora Evropske unije u prvoj dekadi 21. veka može se identifikovati više različitih razvojnih trendova koji su značajno uticali i na prirodu konkurencije na maloprodajnom tržištu. Najznačajniji od njih su: povećanje broja maloprodajnih objekata, povećanje ukupne prodajne površine maloprodajnih objekata, promena strukture maloprodajnog tržišta, ubrzan razvoj privatnih robnih marki i dr. Ako se analiza maloprodajnog tržišta Evropske unije, odnosno trendova kretanja na maloprodajnom tržištu Evropske unije u prvoj dekadi dvadeset i prvog veka, svede samo na moderne maloprodajne formate tipa supermarket, diskont i hipermarket, primećuje se značajan rast prodajnih površina ovih formata u iznosu od 44%. Najveći rast ostvaren je kod formata diskontnih prodavnica 51%, a zatim kod hipermarketa 46%. Ukupna prodajna površina supermarketa u periodu 2000-2011. godina porasla je za 26%. Rast prodajne površine modernih maloprodajnih formata u Evropskoj uniji pre svega je posledica otvaranja novih objekata. Kad se posmatraju prosečne prodajne površine po objektu nije bilo značajnih promena. Ipak, potrebno je naglasiti da i u tom segmentu prednjače diskontne prodavnice čija je prosečna prodajna površina porasla za 2%, zatim supermarketi sa rastom prosečne prodajne površine od 1,1%, dok je prosečna prodajna površina hipermarketa u posmatranom periodu smanjena za 0,5%. Svi ovi trendovi značajno su uticali na oblikovanje konkurencije u maloprodajnom sektoru.

Poslednjih godina desile su se značajne koncentracije na tržištu maloprodaje i distribucije prehrambenih proizvoda koje su imale uticaj na komercijalne odnose između maloprodavaca i njihovih dobavljača. Te činjenice u okviru zemalja Evropske unije podstakle su različite debate na ovu temu, između ostalog i poziv regulatornim telima za zaštitu konkurencije da sa većom pažnjom prate promene na navedenim tržištima.

Jačanje pregovaračke snage maloprodavaca uslovilo je pojavu nove ekonomske paradigme. Sa konvencionalnog pristupa analize konkurencije u kanalima marketinga, koji je dugo bio dizajniran na način da obezbedi i zaštiti maloprodavce, prešlo se na razvojni pristup analize konkurencije, gde se fokus stavlja na povrede konkurencije koje mogu prouzrokovati maloprodavci usled jačanja njihove pregovaračke moći. Novi oblici ograničenja konkurencije uslovljeni ponašanjem maloprodavaca mogući su u sledećim poslovnim aranžmanima: kada maloprodavci zahtevaju od svojih dobavljača da ne snabdevaju njihove konkurente, kada maloprodavci odbijaju da određene proizvode dobavljača izlože u svojim prodajnim objektima, kada maloprodavci dobavljače uslovljavaju određenom minimalnom količinom snabdevanja kako bi ih sprečili da iste robe prodaju konkurenciji, kada maloprodavci odbijaju da ulistaju određene proizvode dobavljača u svoj asortiman ukoliko određena količina novca prethodno nije potrošena za reklamiranje tih proizvoda u određenim medijima i sl. To potvrđuju slučajevi koje su evropska tela za zaštitu konkurencije vodila u okviru maloprodajnog sektora i u kojima su utvrđene povrede.

Zloupotreba odnosa sa dobavljačima predstavlja jednu od povreda konkurencije na maloprodajnom tržištu koja je direktno uslovljena jačanjem pregovaračke snage maloprodavaca. Mađarsko telo za zaštitu konkurencije je vodilo istrage protiv velikih maloprodavaca koji su nametali restriktivne odredbe u ugovorima sa dobavljačima. U jednom slučaju su razmatrani ugovori u kojima je maloprodavac zaključenje ugovora sa svojim dobavljačima uslovljavao postojanjem klauzula, kao što su: neravnopravna podela rizika, mogućnost retroaktivne primene ugovora, uključivanje ekskluzivnih promotivnih kampanja, pravo supermarketa da izvrše povrat robe dobavljaču bez ikakvih vremenskih ili količinskih ograničenja, kao i obaveza dobavljača da nadoknade maloprodavcima izgubljenu razliku u ceni. Regulatorno telo Republike Letonije nadležno za pitanja iz oblasti zaštite konkurencije imalo je dva slučaja u okviru maloprodajnog sektora. U prvom je razmatrano nametanje nepravičnih uslova plaćanja od strane maloprodavca prema jednom od dobavljača. Drugi slučaj bio je vezan za nepravično naplaćivanje naknada dobavljačima za postavljanje proizvoda u objektima maloprodavaca. U oba slučaja regulatorno telo je kaznilo maloprodavce protiv kojih je vođen ispitni postupak i naloženo im je da izbace sporne odredbe iz ugovora.

Jedan od najtežih oblika povrede konkurencije, koji se reflektuje u sektoru maloprodaje, jeste nametanje maloprodajne cene trgovcima na malo. Grčko telo za zaštitu konkurencije je 2008. godine kaznilo kompaniju Dia HELLAS zbog toga što je u okviru mreže svojih franšiza određivala maloprodajne cene u periodu od 2001. do 2006. godine. Takođe, 2010. godine kažnjen je trgovinski lanac Carrefour zbog nametanja maloprodajnih cena u okviru mreže svojih franšiza, kao i zbog zabrane međusobne prodaje robe između članova mreže i ovlašćenih distributera Carrefour Group u Republici Grčkoj.

Postojanje kartelskih sporazuma između maloprodavaca utvrđeno je u okviru određenih zemalja. Regulatorno telo za zaštitu konkurencije Republike Malte je 2004. godine otkrilo kartel na tržištu maloprodaje. Antikonkurentska praksa se sastojala od fiksiranja cena i dogovora oko popusta. Udruženi trgovinski lanci su nudili snižene cene za određeni broj potrošačkih roba tokom istog vremenskog perioda. Ponuđeni popusti su imali za cilj da neutrališu sličnu promociju koju je pokrenuo drugi trgovinski lanac na tržištu. Grčko telo za zaštitu konkurencije je kaznilo udruženje supermarketa i nekoliko njegovih članova zbog učestvovanja u kartelu. Udruženje je odredilo nivo popusta koji mogu da primenjuju dobavljači, a koji su sprečavali pojedinačne maloprodavce da samostalno ispregovaraju rabatne uslove sa svojim dobavljačima i odrede maloprodajne cene na osnovu sopstvenih operativnih troškova, profita ili drugih parametara koji određuju njihovu strukturu kapitala. Dodatno, udruženje je tražilo od svojih članica da ne prihvate nijednu fakturu dobavljača u kojoj nisu primenjeni fiksni popusti. Pored toga, sedam najvećih grčkih lanaca je učestvovalo na sastanku na kome je od velikih dobavljača zahtevano da ne snabdevaju njihove konkurente. Maloprodavci su pretili isključenjem proizvoda iz prodajnog asortimana svih dobavljača koji ne budu sarađivali. Slovenačko telo za zaštitu konkurencije je 2009. godine utvrdilo da su veliki maloprodavci bili deo sistema tržišta nabavke dnevnih potrošačkih proizvoda preko koga su razmenjivali informacije. Naime, u okviru sistema svaki maloprodavac je zahtevao od dobavljača informaciju o cenama i promeni cena drugih maloprodavaca. U istom slučaju je otkriveno postojanje fiksiranja nabavnih cena gde su se tri najveća maloprodavca dogovorila da neće dobijati bolje uslove od dobavljača već da će svi imati iste nabavne uslove.

Radnje koje ograničavaju konkurenciju u kanalima marketinga mogu biti inicirane i od strane dobavljača, a ispoljavaju se kao: nametanje ili dogovaranje oko maloprodajne cene, nelinearne cenovne šeme dobavljača prema maloprodavcima gde dobavljači odobravaju različite rabate i popuste maloprodavcima i na taj način pojedine od njih stavljaju u povoljniji položaj u odnosu na druge, kada dobavljači zahtevaju od maloprodavaca da prodaju određenu minimalnu količinu njihovih proizvoda, kada dobavljači zahtevaju od maloprodavaca da prodaju celu liniju njihovih proizvoda, kada dobavljači zahtevaju od maloprodavaca da prodaju određenu korpu njihovih proizvoda, kada dobavljači uslovljavaju kupovinu jednog proizvoda kupovinom drugog proizvoda, kada određeni dobavljači zahtevaju od maloprodavaca da ne prodaju konkurentske proizvode, kada dobavljači određenim maloprodavcima daju teritorijalnu ekskluzivnost, kada dobavljači besplatno daju na korišćenje rashladni uređaj maloprodavcima uz uslovljavanje da u njemu mogu biti izloženi isključivo proizvodi tog dobavljača, kada dobavljači odbijaju da prodaju robu određenim maloprodavcima i sl.

Preko 180 pokrenutih slučajeva vezanih za povredu konkurencije u okviru lanca snabdevanja prehrambenim proizvodima imala su regulatorna tela za zaštitu konkurencije evropskih zemalja u periodu 2004-2011. godine. Od ukupnog broja pomenutih slučajeva 37% se odnosilo na trgovinu na malo i trgovinu na veliko (25% trgovina na malo i 12% trgovina na veliko). Najveći broj slučajeva vezan je za horizontalne restriktivne sporazume između konkurenata 49%. Slučajevi vertikalnih restriktivnih sporazuma činili su ukupno 19% dok je broj slučajeva zloupotrebe dominantnog položaja imao udeo od 20%. Najveći broj slučajeva vođen je u okviru trgovine na malo raznovrsnim proizvodima (nespecijalizovana trgovina na malo).

Evropska tela za zaštitu konkurencije često koriste i instrumente za praćenje tržišta (sektorske analize, sektorske studije, sektorske izveštaje, sektorska istraživanja i sl.) u cilju sticanja detaljnijih saznanja o određenom sektoru, kao i u cilju obezbeđivanja nesmetanog funkcionisanja tržišta što, između ostalog, podrazumeva i postojanje konkurencije. U okviru posmatranog perioda (2004-2011) tela za zaštitu konkurencije 25 evropskih zemalja su imala ukupno 103 slučaja preduzimanja aktivnosti u vezi sa praćenjem tržišta. Najveći broj tih istraživanja bio je fokusiran na sektor nespecijalizovane trgovine na malo (ukupno 36 od 103 slučaja). Hrvatsko telo za zaštitu konkurencije jednom godišnje sprovodi analizu tržišta distributivne trgovine mešovitom robom.

Trenutna situacija na tržištu trgovine na malo i trgovine na veliko u Republici Srbiji zahteva bliže praćenje i nadgledanje konkurentskih uslova i preventivno ispitivanje promena strukture tržišta, ispitivanje postojanja antikonkurentskih praksi na horizontalnom nivou, kao i u odnosima između maloprodavaca i njihovih dobavljača. Zbog toga praćenje konkurencije u okviru kanala marketinga treba da obuhvati najmanje dva tržišta: tržište maloprodaje mešovite robe finalnim potrošačima i tržište nabavke (veleprodaje) sa fokusom na odnose između maloprodavaca i njihovih dobavljača. Prilikom analize konkurencije na maloprodajnom tržištu potrebno je uzeti u obzir i to da primanja stanovništva imaju reperkusije na konkurenciju u trgovini na malo. U SAD je utvrđeno da u ruralnim područjima, kao i u područjima sa nižim nivoom primanja stanovništva postoji niži nivo konkurencije. Zbog toga analize ovog sektora treba zasnivati, između ostalog, i na segmetaciji maloprodajnog tržišta prema primanjima lokalnog stanovništva. S obzirom da se materijom iz oblasti zaštite konkurencije najviše bavi Komisija za zaštitu konkurencije, u njenoj nadležnosti bi trebalo da bude praćenje i nadgledanje konkurentskih uslova u kanalima marketinga. Imajući u vidu stepen dinamičnosti promena u kanalima marketinga, takvo praćenje i nadgledanje bi trebalo sprovoditi konstantno, najmanje jednom godišnje.

Politika zaštite potrošača

U oblasti zaštite potrošača u Republici Srbiji ostvareni su značajni rezultati u domenu kreiranja savremenog zakonodavnog okvira i njegovog usklađivanja sa pravnim tekovinama Evropske unije. Rezultati su vidljivi i kada je u pitanju sprovođenje definisanih pravila i kreiranje funkcionalnog sistema za zaštitu interesa i prava potrošača. Usvajanjem savremenog zakonodavnog okvira u najvećoj meri prevaziđena su ograničenja i realizovani ciljevi definisani prethodnom Strategijom.

Potrošačima u Republici Srbiji je omogućeno da na delotvoran način ostvaruju osnovna prava koja se odnose na bezbednost, obrazovanje, informisanje i zaštitu njihovih ekonomskih interesa. U domaće zakonodavstvo ugrađena su pozitivna rešenja iz ove oblasti koja postoje u Evropskoj uniji. Posebno su implementirane evropske potrošačke direktive u skladu sa članom 78. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Težište je stavljeno na adekvatna rešenja za efikasno sprovođenje politike zaštite potrošača.

Zakon o zaštiti potrošača iz 2010. godine i Zakon o zaštiti potrošača iz 2014. godine predstavljaju veoma značajne pomake u uređivanju zaštite potrošača u Republici Srbiji. Veliki značaj pri izradi navedenih zakona imali su i strateški dokumenti iz ove oblasti i to Uredba o utvrđivanju Nacionalnog programa zaštite potrošača za period od 2007. do 2012. godine („Službeni glasnik RS”, broj 11/07) i Strategija zaštite potrošača za period 2013 – 2018. godine („Službeni glasnik RS”, broj 71/13). Zaštita potrošača delom je uređena i u ostalim komplementarnim zakonima (kao što je Zakon o trgovini itd.), a bliže je precizirana i u brojnim podzakonskim aktima, uredbama i pravilnicima. Tokom 2016. godine je potrebno budzetski planirati a tokom 2017. godine blagovremeno realizovati izradu novog strateškog dokumenta za ovu oblast, kako bi taj dokument bio pripremljen do 2018. godine.

U oblasti zaštite potrošača sprovedene su brojne aktivnosti u skladu sa rešenjima definisanim strateškim i zakonskim dokumentima. Preduzimane su aktivnosti i projekti na unapređenju informisanosti i obrazovanja potrošača. Formirana su regionalna savetovališta potrošača, kao i nacionalni registar potrošačkih prigovora. Uspostavljen je sistem brze razmene informacija o opasnim proizvodima. Takođe je proširena nadležnost tržišne inspekcije iz oblasti zaštite potrošača. Počelo je sprovođenje upravno-pravne zaštite u smislu prepoznavanja nepoštene poslovne prakse i nepravičnih ugovornih odredbi na tržištu, kao i izricanje mera u posebnom upravnom postupku, a u cilju zaštite kolektivnih interesa potrošača. Ubrzano je rešavanje potrošačkih sporova koji su posebno uređeni Zakonom o parničnom postupku („Službeni glasnik RS”, br. 72/11, 49/13 – US, 74/13 – US i 55/14). Formiran je Nacionalni savet za zaštitu potrošača, telo Vlade koji ima veoma važnu ulogu u procesu jačanja sistema zaštite potrošača. Formiran je i poseban Savet za zaštitu potrošača kojeg čine predstavnici svih udruženja odnosno saveza upisanih u evidenciju udruženja i saveza koju ustanovljava i vodi Ministarstvo trgovine, turizma i telekomunikacija. Utemeljena je evidencija udruženja i saveza udruženja za zaštitu potrošača koja se vodi pri ministarstvu od 2011. godine. Prava potrošača korisnika finansijskih usluga značajno su ojačana usvajanjem Zakona o zaštiti korisnika finansijskih usluga („Službeni glasnik RS”, br. 36/11 i 139/14). Obezbeđena je značajna međunarodna finansijska i stručna podrška u svrhu realizacije zacrtanih strateških i operativnih aktivnosti. Među najznačajnijim projektima su CARDS 2006 projekat „Unapređenje zaštite potrošača u Republici Srbiji”, vrednosti dva miliona evra, koji je trajao od septembra 2007. godine do oktobra 2010. godine i IPA 2009 projekat „Jačanje zaštite potrošača u Srbiji”, vrednosti 2,9 miliona evra, koji je trajao od avgusta 2011. godine do maja 2014. godine. Takođe, u periodu od 2013. do 2014. godine realizovani su projekti IPA 2010 „Jačanje sistema tržišnog nadzora u Srbiji za neprehrambene i prehrambene proizvode”, i IPA 2011 „Sprovođenje prava intelektualne svojine, sa posebnim naglaskom na uništavanje piratskih i krivotvorenih proizvoda” i slično. U okviru projektnog ciklusa IPA 2014 aplicirano je za projekat daljeg unapređenja zaštite potrošača sa posebnim fokusom na efikasniju primenu zakonskih odredbi, dalje unapređenje pravnog i institucionalnog okvira zaštite potrošača u Republici Srbiji, razvoj vansudskog rešavanja potrošačkih sporova, jačanje kapaciteta državnih službenika, sudstva, nevladinih organizacija i privrednih subjekata u oblasti zaštite potrošača.

Razvoj zaštite potrošača u narednom periodu zahteva definisanje novih strateških prioriteta, poštujući načela integralne zaštite i efikasnosti ove zaštite. Sagledavanjem dostignutog stepena razvoja i njegovim poređenjem sa aktuelnim tokovima u Evropskoj uniji i standardima koji postoje na razvijenim tržištima, moguće je predložiti nove konkretne aktivnosti i mere u domenu zaštite potrošača u Republici Srbiji.

Prioritet u budućem periodu treba da bude dalje sprovođenje Akcionog plana za realizaciju Strategije zaštite potrošača za period 2013 – 2018. godine. U tom smislu, jedan od osnovnih segmenata je i dalje usklađivanje domaćih propisa sa najnovijim propisima Evropske unije u domenu zaštite potrošača.

Od posebnog je značaja da se u narednom periodu obezbedi adekvatna saradnja između resornih ministarstava i organizacija za zaštitu potrošača. Tome treba dodati i neophodnu saradnju između samih udruženja za zaštitu potrošača i njihovih saveza.

Prioritet u budućem radu treba da bude razvoj kolektivne zaštite potrošača, kao i sankcionisanje nepoštene poslovne prakse i nepravičnih ugovornih odredaba. Upravno-pravni model kolektivne zaštite potrošača pokazao se kao primenljiv i dovoljno efikasan u praksi. Analiza postupaka kolektivne zaštite potrošača koji su pokrenuti od početka primene Zakona o zaštiti potrošača iz 2014. godine, ukazuje na potrebu daljeg razvoja ovog instrumenta kolektivne zaštite potrošača.

Neophodno je intenzivno podsticanje vansudskog rešavanja potrošačkih sporova, kao i podsticanje i obavezivanje samih privrednih subjekata da ga sprovode. Donet je Pravilnik o radu tela za vansudsko rešavanje potrošačkih sporova („Službeni glasnik RS”, broj 74/15). Pravilnik je usklađen sa Direktivom 2013/11/EU Evropskog parlamenta i Saveta o alternativnom rešavanju potrošačkih sporova i izmenama i dopunama Uredbe (EK) br. 2006/2004 i Direktive 2009/22/EZ.

Potreban je dalji nastavak usklađivanja Zakona o opštoj bezbednosti proizvoda sa Direktivom 2001/95/E3 (General Product Directive 2001/95/EC). U tom smislu neophodne su i određene izmene i dopune Zakona o opštoj bezbednosti proizvoda. Njime bi se precizirale i izmenile odredbe koje uređuju prava na informisanje javnosti o opasnim proizvodima, kao i vrsti rizika i aktivnostima i merama koje preduzimaju nadležni organi tržišnog nadzora.

Neophodno je, takođe, donošenje novog zakona o zdravstvenoj ispravnosti predmeta od opšte upotrebe i pripadajućih podzakonskih akata. Time bi se srpsko zakonodavstvo dalje usaglasilo sa evropskim zakonodavstvom u oblasti bezbednosti proizvoda.

Veoma bitno je i dalje usklađivanje Zakona o zaštiti korisnika finansijskih usluga i pripadajućih podzakonskih akata sa pravnim tekovinama Evropske unije. S tim u vezi treba da se usvoji i Zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga kod ugovaranja na daljinu, koji je inače u formi nacrta već pripremila Narodna banka Srbije.

Definisanje nužnih mera za adekvatan podsticaj u razvoju malih trgovinskih preduzeća i preduzetnika

Trgovina predstavlja najdominantniji nefinansijski sektor Evropske unije i ima ključnu ulogu u stimulisanju privrednog rasta i kreiranja novih radnih mesta. Evropska komisija dosledno promoviše koncept po kome ekonomski oporavak i uspeh jedinstvenog tržišta Evropske unije zavisi od performansi sektora trgovine. Sektor trgovine, a posebno mikro, mala i srednja preduzeća (u daljem tekstu: MMSP), izabran je od strane Evropske komisije upravo zbog značaja koji trgovina ima na ekonomske performanse čitave Evropske unije (11% učešća u BDP-a, 15% ukupne evropske zaposlenosti i 29% MMSP u Evropskoj uniji čine trgovinska preduzeća). Time je Evropska komisija potvrdila da je trgovina „pokretačka snaga rasta, konkurentnosti i zapošljavanja u Evropskoj uniji i da ima ključnu ulogu u ostvarivanju ciljeva definisanih u strategiji „EUROPE 2020”.

Razvijenost sektora malih trgovinskih preduzeća i preduzetnika u Republici Srbiji je na solidnom nivou, mada je razvoj usporen. Sektor malih trgovinskih preduzeća i preduzetnika u 2013. i 2014. godini poslovao je u uslovima kada celokupnu privredu Republike Srbije i dalje karakteriše usporen privredni oporavak ključnih ekonomskih indikatora nakon višegodišnje recesije nastale usled svetske ekonomske krize. Međutim, i u ovako otežanim uslovima poslovanja mikro i mala trgovinska preduzeća zadržala su u 2013. godini relativno visoko učešće u obrazovanju osnovnih pokazatelja poslovanja trgovine Republike Srbije u pogledu broja preduzeća (98,7%), u pogledu broja zaposlenih (59,7%), u pogledu učešća u prometu (52,5%) i u BDV-i (50,3%).

Izazovi po pitanju daljeg razvoja malih trgovinskih preduzeća i preduzetnika u trgovini i dalje postoje u domenu pravnog okvira, administrativnih prepreka, konkurencije velikih lanaca, sigurnosti poslovanja, naročito izazvani padom tražnje i kupovne moći stanovništva. Posebnu prepreku razvoju malih trgovinskih preduzeća i preduzetnika predstavlja još uvek visok nivo sive ekonomije.

Mala trgovinska preduzeća i preduzetnike dodatno opterećuje i problem likvidnosti, naročito izražen u pogledu najdužih rokova naplate potraživanja, nemogućnost pribavljanja bankarskih kredita, kao i visoke kamatne stope bankarskih kredita.

Ciljevi i vizija razvoja trgovine, a posebno sektora malih preduzeća, naglašeni u prethodnoj Strategiji još uvek nisu primenjeni. U cilju dalje afirmacije i modernizacije sektora malih trgovinskih preduzeća i preduzetnika u trgovini neophodno je definisati nužne mere za adekvatan podsticaj u razvoju malih trgovinskih preduzeća i preduzetnika koje će se bazirati prvenstveno na informacijama i preporukama sadržanim u relevantnim izveštajima međunarodnih i domaćih institucija i organizacija.

Neophodno je koncipirati takvu strategiju razvoja trgovinskog sektora koja će po ugledu na razvijene zemlje Evropske unije podsticati dalji razvoj malih trgovinskih preduzeća i preduzetnika u Republici Srbiji. Cilj ove strategije treba da bude izgradnja odgovarajuće strukture trgovine i stvaranje uslova za neophodnu konkurenciju na našem tržištu. S tim u vezi posebno se apostrofira sledećih osam mera podsticaja:

Unapređenje poslovnog okruženja za poslovanje malih trgovinskih preduzeća i preduzetnika. Potrebno je kreirati takav pravni i administrativni okvir poslovanja koji pruža pravnu sigurnost malih trgovinskih preduzeća i preduzetnika i ne postavlja nepotrebne prepreke trgovinskom poslovanju. Neophodne mere obuhvataju:

1) Reformisanje propisa koji utiču na unapređenje okvira poslovanja malih trgovinskih preduzeća i preduzetnika i unapređenje analize efekata i procedura donošenja propisa;

2) Pojednostavljenje i smanjenje broja administrativnih procedura koje predstavljaju značajno opterećenje za poslovanje malih trgovinskih preduzeća i preduzetnika, kroz uvođenje sledećih mera:

uspostavljanje e-portala administrativnih zahteva i jačanje sistema elektronske uprave koji bi bili dostupni svim malih trgovinskim preduzećima i preduzetnicima;

uvođenje jednoobraznih modela za pružanje usluga u cilju predvidivosti propisa za mala trgovinska preduzeća i preduzetnike;

ohrabrivanje odgovornih malih trgovinskih preduzeća i preduzetnika da započnu ponovo poslovanje nakon stečajnog postupka;

uspostavljenje jednošalterskog sistema za pružanje što većeg broja usluga državnih organa;

ukidanje suvišnih administrativnih nameta za mala trgovinska preduzeća i preduzetnike;

omogućavanje boljeg pristupa tržištu javnih nabavki za mala trgovinska preduzeća i preduzetnike;

3) Uspostavljanje dijaloga između predstavnika malih trgovinskih preduzeća i preduzetnika u trgovini sa ostalim privrednicima radi donošenja propisa i akata u vezi trgovinskog sektora, kroz:

uspostavljanje Saveta za razvoj malih trgovinskih preduzeća i preduzetnika u trgovini u okviru Nacionalnog saveta za razvoj trgovine;

uspostavljanje adekvatnih mehanizama za praćenje efekata primene najznačajnijih propisa iz oblasti poslovanja malih trgovinskih preduzeća i preduzetnika.

Unapređenje zaštite malih trgovinskih preduzeća i preduzetnika u trgovinskom sektoru. Ovaj skup mera se prvenstveno odnosi na unapređenje i bolju kontrolu sprovođenja postojećih propisa. Posebno su važni propisi kojima se regulišu uslovi konkurencije, dominantnog položaja na tržištu, finansijske olakšice, podsticaji u domenu poreske i socijalne zaštite, ubrzanje procesa naplate potraživanja i sl. U okviru ovog seta mera neophodno je sprovesti:

kontrolu nefer trgovinske prakse u lancu snabdevanja;

kontrolu konkurencije u trgovini;

kontrolu primene Zakona o izmirenju rokova plaćanja u komercijalnim transakcijama;

stimulisanje primene Zakona o elektronskoj trgovini;

kontrolu adekvatne primene propisa po pitanju radnog vremena i uslova rada u malim maloprodajnim objektima;

unapređenje informisanosti malih trgovinskih preduzeća o mogućnostima zaštite od poslovnog rizika (primena hedzing instrumenata).

Unapređenje pristupa izvorima finansiranja za mala trgovinska preduzeća i preduzetnike. Na finansijskom tržištu u Republici Srbiji, mala trgovinska preduzeća i preduzetnici nemaju dovoljno mogućnosti zaduživanja radi započinjanja i proširenja trgovinske delatnosti. Nepovoljna je i ponuda komercijalnih bankarskih kredita. S tim u vezi, u okviru ovog stuba mera neophodno je:

Unapređenje kreditiranja malih trgovinskih preduzeća i preduzetnika kroz:

prevazilaženje ograničenja koja utiču na slabu ponudu bankarskih kredita (unapređenje izvršnog postupka, unapređenje vansudskog izvršenja na založenim stvarima, sprovođenje konkretnih mera radi sniženja kamatne stope);

unapređenje obaveštenosti malih trgovinskih preduzeća i preduzetnika o izvorima, uslovima i modalitetima kreditiranja;

Razvoj novih finansijskih instrumenata koje mogu da koriste mala trgovinska preduzeća i preduzetnici kroz:

razvoj novih modela za finansiranje malih trgovinskih preduzeća i preduzetnika;

stvaranje uslova za ulaganje preduzetnog kapitala i ulaganje u vlasnički kapital;

uspostavljanje mikro-finansijskih organizacija za finansiranje malih trgovinskih preduzeća i preduzetnika;

unapređenje uslova za korišćenje lizinga i faktoringa od strane malih trgovinskih preduzeća i preduzetnika;

Unapređenje sposobnosti malih trgovinskih preduzeća i preduzetnika za pristup različitim izvorima finansiranja kroz:

unapređenje informisanosti malih trgovinskih preduzeća i preduzetnika o raspoloživim izvorima finansiranja;

unapređenje znanja i veština vlasnika malih trgovinskih preduzeća i preduzetnika u oblasti finansiranja;

podizanje nivoa svesti kod vlasnika malih trgovinskih preduzeća i preduzetnika o karakteristikama nebankarskih finansijskih instrumenata.

Podrška razvoju inovacija u malim trgovinskim preduzećima i kod preduzetnika. Trgovinu Republike Srbije karakteriše i dalje nizak stepen inovativnosti. U narednom periodu potrebno je jačanje svesti o značaju inovacija za sektor malih trgovinskih preduzeća i preduzetnika kroz:

unapređenje efikasnosti institucionalne podrške poslovanju i razvoju malih trgovinskih preduzeća i preduzetnika;

kreiranje Inovativnog centra za mala trgovinska preduzeća i preduzetnike koji će podsticati akcije u cilju jačanja digitalnog preduzetništva;

unapređenje stepena iskorišćenosti postojeće i izgradnje nove poslovne infrastrukture za mala trgovinska preduzeća i preduzetnike;

jačanje inovativnosti u malim trgovinskim preduzećima i preduzetničkim radnjama u trgovini kroz primenu inteligentnih tehnologija, kao što su RFID, NCF, „GPS-tracking”, mobilno plaćanje i sl.

Stimulisanje poslovnog udruživanja i kreiranje lanca vrednosti. U cilju jačanja svoje nabavne snage, posebno kada se susreću sa moćnim dobavljačima, mala trgovinska preduzeća i preduzetnici počinju sve više da se udružuju u nabavne grupe (alijanse) radi ostvarivanja povoljnije pregovaračke pozicije. Ove nabavne alijanse pružaju mogućnost malim trgovcima i preduzetnicima za ostvarenje određenih koristi od jačanja pregovaračke moći kroz smanjenja nabavnih cena, smanjenja poslovnog rizika, ekonomiju obima i sl. S tim u vezi, ovaj veoma značajan stub mera ima za cilj:

podršku zajedničkom nastupu na tržištu malih trgovinskih preduzeća i preduzetnika kroz organizovanje u nabavne alijanse;

kreiranje novih lanaca vrednosti i superiornije vrednosti za potrošače kroz udruživanje sa proizvođačima ili davaocima usluga.

Unapređenje pristupa novim tržištima za mala trgovinska preduzeća i preduzetnike. Mala trgovinska preduzeća i preduzetnici u trgovini mogu uspešno da pristupe novim tržištima kroz popunjavanje određenih tržišnih niša. Ova mera ima za cilj da pruži kontinuiranu podršku malim trgovinskim preduzećima i preduzetnicima kroz:

Pružanje savetodavnih usluga u skladu sa potrebama malog trgovinskog preduzeća i preduzetnika;

Pružanje smernica i informisanje malih trgovinskih preduzeća o tržišnim uslovima za otpočinjanje trgovinske delatnosti kroz:

obezbeđivanje najpovoljnije geografske lokacije za male maloprodajne objekte i preduzetnike u trgovini na tržištima gde je to od primarnog značaja;

obezbeđivanje prilagodljivosti veličine maloprodajnog objekta na tržištima gde je to od primarnog značaja;

obezbeđivanje produženja radnog vremena maloprodajnog objekta na tržištima gde je to od primarnog značaja;

razvijanje alternativnih formi dostupnosti maloprodajnih objekata: razvijanje prodaje na daljinu („on line shopping”), kroz različite forme primene „e-commerce”, „e-grocery”, „home delivery” i sl. formata radi zadovoljenja specifične tražnje;

obezbeđivanje dostupnosti raznovrsne ponude maloprodajnih formata, usluga i proizvoda.

Unapređenje kvaliteta radne snage i preduzetništva u malim trgovinskim preduzećima. Jedan od glavnih preduslova za razvoj modernog i konkurentnog sektora trgovine je radna snaga koja treba da je dovoljno stručna, vešta i sposobna da odgovori na sve promene u savremenom trgovinskom poslovanju. Kroz sledeće mere se to može ostvariti:

usklađivanje obrazovnog sistema sa potrebama trgovinske prakse;

uvođenje preduzetničkog obrazovanja u sve nivoe obrazovnog sistema Republike Srbije;

povećanje kompetencija preduzetnika i lica zaposlenih u malim trgovinskim preduzećima u trgovini;

kontinuirani razvoj znanja i veština iz oblasti trgovine i preduzetništva.

Jačanje ženskog preduzetništva i preduzetništva mladih u malim trgovinskim preduzećima i preduzetničkim radnjama. Budući da mala trgovinska preduzeća i preduzetnici usled svojih specifičnih karakteristika predstavljaju posebno pogodno područje za razvoj ženskog preduzetništva, kao i preduzetništva mladih, u narednom periodu potrebno je:

uključiti sve relevantne državne institucije da pruže podršku ženskom preduzetništvu, preduzetništvu mladih i socijalnom preduzetništvu u sferi malih trgovinskih preduzeća;

povećati učešće žena i mladih u malim trgovinskim preduzećima i preduzetničkim radnjama kroz različite programe nacionalne podrške;

kontinuirano promovisanje ženskog preduzetništva i preduzetništva mladih u malim trgovinskim preduzećima kroz primere dobre evropske prakse, umrežavanje i uspostavljanje dijaloga na nacionalnom nivou.

U razvijenim tržišnim privredama kao jedan od osnovnih ciljeva strategije razvoja trgovine primarno se navodi podsticanje razvoja i zaštita malih trgovinskih preduzeća i preduzetnika. U prethodno izloženim okvirima detaljno su navedene mere koje imaju za cilj da u narednom periodu podstaknu razvoj malih trgovinskih preduzeća i preduzetnika u trgovinskom sektoru Republike Srbije. Definisanim setom nužnih mera, nastavlja se politika punog uvažavanja i primene dokumenata koji potvrđuju politiku Evropske unije u sektoru trgovine i MMSP, kao i dokumenata koja potvrđuju Strategiju za podršku razvoja malih i srednjih preduzeća preduzetništva i konkurentnosti za period od 2015. do 2020. godine („Službeni glasnik RS”, broj 35/15). Sprovođenje gore navedenih mera, radi podsticaja razvoja malih trgovinskih preduzeća i preduzetnika, zasnivaće se prvenstveno na akcionom planu sa planom implementacije. Potrebno je da ovaj akcioni plan na nacionalnom nivou, u što kraćem roku bude usvojen i sproveden od strane resornog ministarstva, ali i od strane svih ostalih nadležnih ministarstava, relevantnih institucija, kao i kroz dijalog sa privatnim sektorom. S tim u vezi, predlaže se i obrazovanje nacionalnog saveta za trgovinu, kao radnog tela, u okviru kojeg bi se vodila briga i o razvoju malih preduzeća i preduzetnika u trgovinskom sektoru, sa ciljem da u narednom periodu koordinira i nadzire aktivnosti u procesu realizacije akcionog plana.

Nova faza u razvoju elektronske trgovine i višestrukih kanala marketinga

Elektronska trgovina u Republici Srbiji je u početnoj fazi razvoja i sve više dobija na intenzitetu, pod uticajem nižih cena uređaja, rastuće dostupnosti Interneta i konkurencije koja privredne subjekte upućuje da koriste „on line” sredstva u konkurentskoj borbi. Nova faza u razvoju elektronske trgovine u Republici Srbiji bi trebalo značajno da utiče na obim prometa koji se u elektronskoj trgovini ostvari, ali i na efekte koje elektronska trgovina ima na sve učesnike na tržištu. Cilj je da se stvori okruženje u kome će sinergetski efekti kombinovanja tradicionalne i elektronske trgovine u punoj meri doći do izražaja. Višekanalni pristup u trgovini ili strategija višestrukih kanala marketinga se pokazala kao veoma uspešna u razvijenim zemljama i u velikoj je ekspanziji.

Utvrđeno je da je elektronska trgovina u Republici Srbiji nedovoljno razvijena i da zaostaje za drugim vidovima trgovine. Sve tri grupe faktora koje ograničavaju razvoj elektronske trgovine u Republici Srbiji se moraju delimično ili u potpunosti neutralisati. Mora se rešavati problem neadekvatne infrastrukture za razvoj elektronske trgovine, raditi na kreiranju adekvatne ponude u elektronskoj trgovini Republike Srbije i kreirati tražnja za proizvodima i uslugama putem ovog vida trgovine. Država ima svoju ulogu u otklanjanju svih ovih barijera, a posebno prve grupe infrastrukturnih ograničenja.

Problem sa infrastrukturom neophodnom za razvoj elektronske trgovine je što se ona veoma brzo razvija u svetskim okvirima i neophodno je pratiti taj tempo razvoja. Treba skrenuti pažnju na tehnološki, pravni i finansijski aspekt preduslova za uspešniji rast i razvoj elektronske trgovine.

Pristup Internetu je relativno napredovao u Republici Srbiji, ali kvalitet tog pristupa još uvek nije zadovoljavajući. Naime, više nije dovoljno da postoji samo velika dostupnost Internet mreže. Veoma je bitno kakav je kvalitet Internet veza koje u određenoj zemlji postoje. Spore Internet konekcije u velikoj meri ograničavaju uspešan razvoj elektronske trgovine, smanjujući takođe i potencijal korišćenja višekanalnih strategija, o čemu će biti više reči u daljem tekstu. Iako relativno manje zaostajemo kada je u pitanju stepen Internet penetracije, neophodno je obezbediti dalji rast ovog indikatora i poboljšavati kvalitet veza koje se ostvaruju (dakle, povećati procenat domaćinstava koji imaju širokopojasni pristup).

Potrebno je unaprediti zakonodavni okvir u određenim segmentima i u potpunosti ga uskladiti sa zakonodavstvom Evropske unije. Posebno treba obratiti pažnju na probleme koje zakonodavni okvir stvara malim i srednjim preduzećima, ali i na implementaciju propisa, kao što je, na primer, korišćenje mogućnosti koje su stvorili novi propisi koji se odnose na izdavanje elektronskih faktura. Naime, iako su zakonski uslovi stvoreni, poslovne banke u veoma malom procentu izdaju elektronske fakture, dok je udeo malih preduzeća koji poznaju ovu mogućnost i interesuju se za nju još manji.

Potrebno je značajno stimulisanje razvoja finansijske infrastrukture koja prati elektronsku trgovinu. Jačanje konkurencije u ovom segmentu je ključno jer samo ona može da dovede do smanjenja cene bankarskih usluga koje su preduslov odvijanja elektronske trgovine. Pored toga, država treba takođe da na jasan i nedvosmislen način pokaže da brine o sigurnosti u elektronskoj trgovini. To znači da mora da procesuira na isti način krivična dela, privredne prestupe i prekršaje iz ove oblasti kao i kada je u pitanju klasičan kriminal. Elektronska sigurnost je veoma osetljivo pitanje i može drastično da utiče na razvoj elektronske trgovine.

Glavni izvor poboljšanja ponude u elektronskoj trgovini treba da bude inicijativa malih i srednjih preduzeća. Njima treba pomoći da prevaziđu nekoliko tipova barijera:

Tehnološke i menadzerske barijere. Neophodno je da se razviju programi koji će malim i srednjim preduzećima pomoći da podignu nivo svojih tehnoloških znanja, kao i da dođu do adekvatnih sredstava pod povoljnijim uslovima od tržišnih za unapređenje hardvera i softvera kojim raspolažu;

Nivo poznavanja poslovnih koncepata. U manjim preduzećima često nije moguće zaposliti profesionalce koji dobro poznaju najnovije koncepte koji se uspešno primenjuju u elektronskoj trgovini. Mentorski rad sa malim i srednjim preduzećima, kao i edukacioni razvojni programi su dobra polazna tačka za unapređenje postojećeg okvira;

Poznavanje izvora finansiranja za unapređenje poslovanja. Evropski fondovi mogu da budu izvor finansiranja ili kofinansiranja navedenih projekata. Posebno treba raditi na prilagođavanju postojećih i novih biznisa novim platformama poslovanja u elektronskoj trgovini;

Regrutovanje novih učesnika u elektronskom poslovanju. Programi podrške treba da se odnose i na postojeće učesnike na tržištu, ali i one koji bi želeli da započnu poslovanje u elektronskoj sferi. Ovo može da bude jedan od načina da se poveća zaposlenost u Republici Srbiji. Veliki je prostor još uvek neiskorišćen u elektronskoj sferi, a u pojedinim segmentima u Republici Srbiji praktično nema ponude;

Podrška razvoju inovacija. Jedan od osnovnih ciljeva razvojnih programa u elektronskoj trgovini treba da bude podrška realizaciji novih, kvalitetnih ideja u elektronskom poslovanju. U poboljšanje ponude u elektronskoj trgovini treba da bude uključeno i stimulisanje primene višekanalne strategije u poslovanju.

Predstavljanje koristi od višestrukih kanala marketinga je neophodno zato što mnogi preduzetnici nisu svesni ove mogućnosti ili im se ona čini nedostupna, pa čak i nepotrebna. Višestruki kanali marketinga se javljaju kada organizacija u svom tržišnom nastupu koristi više od jednog tipa kanala da dopre do svojih ciljnih tržišnih segmenata. Najčešća je kombinacija tradicionalnih i elektronskih kanala. Strategija višestrukih kanala marketinga donosi brojne prednosti koje država može promovisati u cilju modernizacije i podizanja konkurentnosti tržišnog poslovanja i trgovinskog sektora u Republici Srbiji.

Višestruki kanali marketinga proširuju bazu potrošača. Korišćenjem više od jednog kanala preduzeća mogu da dođu do potrošača na lokalnim, nacionalnim i globalnim tržištima do kojih ranije nisu mogli da dopru putem samo jednog kanala. Pre ere Interneta, trgovci su morali da dostignu kritičnu masu broja prodavnica i obima prometa da bi se globalno proširili. Sada se putem Interneta može doći do potrošača širom sveta. Uprkos preprekama kao što su komunikacija sa potrošačima na više jezika, korišćenje različitih valuta, identifikovanje različitih potreba i rešavanje logističkih problema, mnoge Internet kompanije su se globalno proširile.

Višestruki kanali marketinga obezbeđuju ugodnost za kupce. Većina tradicionalnih prodavnica nije otvorena 24 sata dnevno, sedam dana u nedelji, 365 dana u godini. Korišćenje Interneta omogućava produženje radnog vremena i povećava mogućnost za interakciju i pružanje usluga potrošačima. Današnji potrošači imaju manje vremena zbog brzog životnog stila koji karakteriše savremene tokove. Pored toga, potrošači imaju ogroman izbor proizvoda, što usložnjava kupovinu. Većini ljudi je jako bitno da uštede vreme, a višekanalna strategija im to omogućava.

Prodaja kroz različite kanale marketinga poboljšava konkurentsku sposobnost. Na visoko konkurentnom tržištu, kompanije imaju koristi od višekanalnog pristupa potrošačima na više tačaka mogućeg kontakta. Naime, sve veći broj potrošača kupuje putem više kanala i oni očekuju da i kompanije kod kojih kupuju budu višekanalne. Ukoliko kompanija nije prisutna u elektronskim kanalima, to potrošači mogu da vide kao nedostatak u odnosu na konkurenciju. Dugoročni opstanak kompanije zavisi od njihove sposobnosti da koriste više od jednog kanala s obzirom da mnogi konkurenti primenjuju višekanalni pristup.

Prodaja kroz više kanala marketinga donosi balansiranje rizika. Tokom vremena ekonomske neizvesnosti, kompanije ostvaruju prednosti korišćenjem višekanalnih opcija jer mogu da biraju na koji kanal će da se fokusiraju. Koji će kanal biti u fokusu prodavca, zavisi pre svega od preferencija potrošača. Potrošači biraju kanale u zavisnosti od većeg broja faktora. Na primer, rast cena goriva podstiče potrošače da češće kupuju preko Interneta nego u prodavnicama, a to ukazuje prodavcima da se više pažnje treba posvetiti Internet prodaji. Interes države jeste da poveća otpornost svojih privrednika na udare krize, čime istovremeno povećava njihovu konkurentnost i na regionalnom i globalnom tržištu.

Prodaja kroz više kanala marketinga pospešuje ostvarivanje rasta i profitabilnosti. Kompanije su svesne da moraju da razviju strategije koje će im obezbediti sigurnu budućnost. Na mnogim tržištima ima previše prodavnica koje prodaju relativno slične proizvode, tako da nijedna nema značajno tržišno učešće. Katalozi i elektronski kanali imaju mogućnost održivog rasta kada tržišta postanu prezasićena i samim tim manje profitabilna. Međutim, bitno je naglasiti da povećanje prodaje i tržišnog učešća mora da bude profitabilno. Konkurentski pritisci primoravaju kompanije da stalno pronalaze nove modele rasta, kao i načine za smanjenje troškova. Profitabilne kompanije predstavljaju interes države zbog poreskih prihoda i zapošljavanja koje obezbeđuju.

Snižavanje troškova prodaje i porast ekonomičnosti kanala marketinga. Prodaja preko Interneta je jeftinija za kompanije nego iznajmljivanje ili izgradnja skupih prodavnica. Internet prodaja je jeftinija i sa aspekta društvenih troškova, zato što smanjuje saobraćajne gužve, zagađenje vazduha od saobraćaja i rada velikih trgovinskih kapaciteta i podiže opštu produktivnost trgovinkog sektora. Višekanalna strategija omogućava optimizaciju troškova poslovanja i smanjivanje operativnih troškova klasičnih prodavnica, pre svega zahvaljujući njihovom kombinovanju sa Internet prodavnicama. Smanjenje troškova bi trebalo pozitivno da utiče na profitabilnost ako su ostale varijable (pre svega prodaja) ostale u sličnim okvirima.

U elektronskim kanalima je moguć viši stepen prilagođavanja ponude prema individualnom kupcu što takođe utiče na profitabilnost. Preduzeće može više da se prilagodi zahtevima potrošača ako ima na raspolaganju više kanala. Na primer, prilikom prodaje kompleksne opreme, mogu se angažovati tehnički obrazovani prodavci, ali se može i pružiti podrška elektronskim putem ako se radi o udaljenim lokacijama.

Neophodno je ukazati i na nedostatke koje višekanalni pristup donosi. Dodavanje novih kanala može da dovede do konflikta. Često se dešava da kanali koji su u vlasništvu iste kompanije konkurišu kod istih potrošača, tj. dolazi do svojevrsne „kanibalizacije prodaje”. Država posebno mora da reguliše ove odnose između različitih preduzeća, ispitujući način konkurencije i eventualnu zloupotrebu dominantnog položaja. Takođe, preduzeća koja se bave klasičnom i elektronskom trgovinom konkurišu za iste resurse, npr. medijski prostor, stručnjake za informacione tehnologije i tu se često javljaju potencijalni konflikti. Pitanje kontrole se često nameće u višekanalnom pristupu. Nedovoljan upravljački potencijal, kao i neadekvatni metodi za merenje performansi pojedinih kanala mogu da budu kočnica u višekanalnom pristupu. Takođe, nesinhronizovani nastup u različitim kanalima može da izazove dodatne probleme unutar kompanije ali i između kompanija. Na primer, potrošači koji kupuju preko više kanala mogu da budu nezadovoljni ako se cene istog artikla razlikuju u elektronskoj i klasičnoj prodavnici.

Uklanjanje barijera na strani tražnje u elektronskoj trgovini je neophodno. Barijere na strani tražnje su izražene. Kada su u pitanju finalni potrošači, država treba da deluje kroz povećanje opšte tehnološke pismenosti tako što će u celokupnom obrazovnom sistemu pridati veću pažnju ovom pitanju. Konkretno, ministarstvo nadležno za poslove trgovine treba značajno da pojača akcije namenjene pojačanju svesti o koristima elektronske trgovine za finalne potrošače. To se može činiti kroz televizijske programe namenjene ovoj temi koji bi pre svega bili usmereni na starije potrošače koji nisu toliko prisutni u elektronskom okruženju. Takođe, važne su kampanje koje bi se realizovale u elektronskom okruženju i koje bi bile usmerene na korisnike Interneta, bilo da su aktivni na društvenim mrežama, samo se informišu preko Interneta, ili su aktivni na neki drugi način. Cilj je povećanje broja onih koji kupuju u elektronskom okruženju. Kada je u pitanju elektronska trgovina između poslovnih subjekata, potrebno je edukovati i mala ali i velika preduzeća o prednostima koje ovaj vid trgovine donosi i pomoći im da se kadrovski i tehnološki osposobe za ovaj vid trgovine.

Država treba da podrži napore preduzeća da realizuju svoju višekanalnu strategiju kroz različite edukacione programe i izgradnju kapaciteta naročito kod malih i srednjih preduzeća. Edukacioni programi treba da budu koncipirani tako da se menadzmentu preduzeća jasno predstave prednosti i nedostaci koje višekanalna strategija donosi, kao i smernice za razvoj višekanalne strategije. Edukacioni programi treba da budu kreirani u vidu razvojnih programa koji nude složenija znanja i duže traju, a ne u vidu jednodnevnih seminara. Cilj je da se omogući, pre svega, malim i srednjim preduzećima da prevaziđu potrošačke i menadzerske izazove sa kojima se susreću prilikom kreiranja višekanalne strategije.

Potreban je dugoročni planski pristup i celovita strategija razvoja elektronske trgovine Republike Srbije koja treba da pruži mnogo detaljniji uvid u stanje razvoja elektronske trgovine, kao i jasne strateške smernice razvoja. Elektronski kanali marketinga su veoma složeno područje, a pojedini segmenti su nedovoljno razvijeni i nedovoljno istraženi u Republici Srbiji. Ovo se posebno odnosi na elektronsku trgovinu između različitih poslovnih subjekata. Ovaj model elektronske trgovine je veoma koristan za poslovne subjekte i široko je rasprostranjen u modernim kanalima marketinga. U Republici Srbiji se nedovoljno primenjuje i uglavnom ga preduzeća koriste zato što njihovi strani partneri to zahtevaju od njih. Potrebno je stvoriti uslove da naša preduzeća dobiju mogućnost i ekspertizu da koriste različite platforme za elektronsku veleprodaju. Celovita strategija razvoja elektronske trgovine Republike Srbije bi trebalo da tangira razvoj ostalih područja elektronske trgovine, kao što su e-javna uprava, elektronska trgovina između potrošača i dr. Do sada su rađene parcijalne studije koje su pretežno tangirale elektronsku maloprodaju i donekle e-javnu upravu. U okviru izrade strategije potrebno je da se obave temeljna istraživanja potrošača i kompanija kako bi se mogla napraviti realna dijagnoza stanja elektronske trgovine u Republici Srbiji, stavova građana i poslovnih ljudi i kako bi se dobile kvalitetne ulazne informacije za planiranje strategije razvoja elektronske trgovine.

Dalji razvoj vertikalnih odnosa između učesnika na tržištu

Odrednica razvoja vertikalnih odnosa učesnika na tržištu Republike Srbije su standardi, vrednosti i politike promovisane od strane Evropske komisije i drugih organa Evropske unije. Polazište je stav o vodećoj ulozi maloprodajnog sektora na tržištu, koji treba da bude pokretač rasta, konkurentnosti i zapošljavanja, uključujući ključnu ulogu u ostvarivanju ciljeva privredne strategije Evropske unije, a time i Republike Srbije. Trgovina je, tako, stub ekonomije, sa integrativnom ulogom kako na strani ponude, tako i na strani tražnje. Cilj je viši privredni rast, nivo održive ekonomije i strukture potrošnje, što zahteva inovacije i novi razvojni ciklus trgovine. Uloga lokomotive odnosa u kanalima marketinga Evropske unije dodeljena je maloprodaji. Pravac razvoja odnosa u kanalima marketinga Evropske unije je partnerstvo, integracija i kooperacija.

Razvoj vertikalnih odnosa na tržištu Republike Srbije podrazumeva moderniju maloprodaju, sa snažnijom ulogom u razvoju tržišta i servisa potrošača. Pretpostavka je nacionalni konsenzus o neophodnosti moderne tržišne privrede i razvoja savremene maloprodaje u funkciji boljeg servisa potrošača. To znači intenzivnije promene maloprodajne strukture, informatizaciju i ukupnu modernizaciju trgovinskog sektora. Podsticanjem razvoja maloprodaje Republika Srbija podstiče ukupan privredni razvoj i hvatanje koraka sa standardima razvijenih zemalja Evropske unije. Temeljna analiza stanja srpske maloprodaje je neophodna, kao i projektovanje inovativnih programa razvojne podrške.

Razvoj vertikalnih odnosa na tržištu Republike Srbije podrazumeva modernu veleprodaju, sa efikasnijim poslovnim modelima. Savremena maloprodaja zahteva savremenu veleprodaju, što znači neophodnost napuštanja postojećeg razvojnog modela veleprodaje koji srećemo u Republici Srbiji, anahronog sa tokovima u Evropskoj uniji. Srpska veleprodaja zahteva novi razvojni ciklus, primeren zahtevima efikasnosti servisa inovativnih maloprodajnih formata. Na tom planu neophodna su šira istraživanja uzroka devijantne tržišne situacije, definisanje ključnih problema i alternativnih rešenja i ulaska u novu razvojnu fazu veleprodaje.

Unapređenje odnosa maloprodavaca i veleprodavaca na tržištu Republike Srbije zahteva preciznu dijagnostiku situacije, definisanje alternativa i primenu adekvatnih mera ekonomske politike. Efikasna sfera prometa u privredi Republike Srbije je preduslov dinamičnog privrednog razvoja. Neophodno je kontinuirano pratiti i ocenjivati odnose i saradnju u kanalima marketinga, kako bi se ažurno prikupljale, pratile i ocenjivale informacije o stanju u kanalima marketinga, sa mogućnošću pravovremenog intervenisanja. Pretpostavka je adekvatna metodologija prikupljanja podataka i sistemski pristup tržišnom istraživanju, od nespornog nacionalnog značaja.

Afirmacija inovativnih prodajnih formata u srpskoj privredi otvara novu perspektivu odnosa u kanalima marketinga. Trgovinski formati poput diskontne maloprodaje ili „cash and carryˮ prodajnih rešenja intenziviraju konkurenciju na tržištu, čime se šire mogućnosti i podstiče unapređeni servis potrošača. Time se dinamizuju odnosi u kanalima marketinga, sa kontinuiranim zahtevima redefinisanja poslovnih praksi i novim uslovima ravnoteže koja se uspostavlja. Sa podsticanjem konkurencije različitih trgovinskih formata tržište postaje atraktivnije ne samo za domaću klijentelu.

Perspektivno treba očekivati razvoj intenzivne konkurencije proizvođačkih brendova i privatnih robnih marki u kanalima marketinga Republike Srbije. Sa ulaskom na tržište brendiranih roba maloprodaja je sa svojim brendovima (privatnim robnim markama) dala snažan doprinos širenju izbora za potrošače, istovremeno intenzivno jačajući sopstvenu tržišnu poziciju. Tržišna snaga privatnih robnih marki po pravilu odgovara snazi tržišne pozicije maloprodavaca. Razvoj privatnih robnih marki, na drugoj strani, razvija konkurenciju i mogućnosti na strani proizvodnje, otvarajući tako nove poslovne prilike i izazove u privredi. Nesumnjivo je u pitanju područje novih prilika i konflikata u kanalima marketinga, sa zahtevima nove ekspertize kako na strani maloprodavaca, tako i na strani proizvođača.

Jačanje maloprodaje u kanalima marketinga Republike Srbije dovodi do afirmacije svojevrsnog maloprodajnog brenda i dodatnog pomeranja odnosa snaga na štetu dobavljačkih organizacija. Snažan maloprodavac za potrošača postaje brend sam po sebi, sve važniji oslonac prilikom izbora na tržištu zasićenom robama. Maloprodavac tako izrasta u svojevrsnu garanciju kvaliteta ponude, čime ime proizvođača biva relativizovano. U pitanju je perspektivno poslovno i istraživačko područje razvoja konkurencije u kanalima marketinga, na kom planu se tek očekuje razvoj konkurencije u Republici Srbiji. Potrebno je rasvetliti efekte maloprodajnih brendova na domaćem tržištu, kako na makro, tako i na mikro planu poslovanja.

Razvoj odnosa u kanalima marketinga treba usmeravati u pravcu partnerskih strategija tržišnog nastupa, kao nove konkurentske paradigme. Trgovina Republike Srbije je suočena sa dolazećom konkurencijom integrisanih poslovnih sistema, čije performanse karakteriše veća poslovna efikasnost i efektivnost. Partnerski nastup karakterišu zajednički ciljevi, poslovni planovi i operacionalizacija strategija i taktika, što znači posedovanje specifičnih kapaciteta za takvo poslovanje. Neophodna je nova poslovna kultura, infrastruktura i čitav set veština da bi bio moguć partnerski konkurentski nastup na tržištu. Državni organi i strukovna udruženja na tom planu mogu dati snažan doprinos prihvatanju i razvoju nove paradigme konkurentske utakmice vertikalno povezanih subjekata.

Elektronska trgovina se intenzivno razvija u Republici Srbiji, sa perspektivom daljeg razvoja. Tehnološke pretpostavke su i u Republici Srbiji omogućile razvoj elektronske trgovine, sa novim zahtevima formulacije, organizacije i razvoja adekvatnog poslovnog okruženja. Brojna pitanja elektronske trgovine još uvek čekaju odgovor, poput aspekta internacionalizacije poslovanja, oporezivanja, pripremljenosti domaćih trgovaca, edukacije kupaca i sl. Elektronska trgovina kao rastući segment prometa koji kontinuirano evoluira, kako u poslovnoj, tako i u potrošačkoj sferi, zahteva značajniju pažnju i javnog i privatnog sektora.

Dalji razvoj vertikalnih odnosa u kanalima marketinga Republike Srbije treba da bude značajno vezan za višekanalnu trgovinu, kako domaćih učesnika, tako i sve aktivnije inostrane konkurencije. Državni organi i strukovna udruženja na planu višekanalne trgovine treba da pruže konkretnu podršku razvoju neophodnih znanja i drugih pretpostavki višekanalnog poslovanja. Treba proučiti i primeniti pozitivna iskustva višekanalne trgovine u Evropskoj uniji, razvijajući istovremeno rešenja primerena aktuelnom trenutku konkurentske utakmice u Republici Srbiji. Podrška razvoju višekanalne konkurentske utakmice u potpunom je skladu sa izraženim tokovima razvoja informacionih tehnologija, posebno mobilnog tipa, na čemu se i zasniva sve šira i dublja informisanost i mogućnost izbora savremenog potrošača. Time se daje značajan doprinos unapređenju standarda potrošača i približavanju domaće ekonomije tokovima u informatičkim društvima Evropske unije.

Budući odnosi u kanalima marketinga će označiti i novu paradigmu poslovanja, oličenu u strategiji ulaska maloprodavca u okruženje kupaca, i aktivno delovanje. Sa mobilnim tehnologijama i sve važnijom aktivnosti kupaca u fazi pretraživanja ponuda i prikupljanja informacija, trgovina dobija nove mogućnosti sagledavanja i animacije svojih kupaca, mnogo pre njihovog dolaska u prodajni objekat i stereotipne situacije odlučivanja o kupovini. Poznavanje na daljinu kretanja kupaca, njihove lokacije i trenutne aktivnosti, otvara mogućnosti razvoja komunikacije nove generacije, sa stimulansima željenog ponašanja i reagovanja kupaca. Ako je kupac u blizini prodajnog objekta, na primer, moguće mu je slati ponude u funkciji privlačenja i podsticanja prodaje. Isto tako, kontinuirani kontakt sa kupcima putem mobilnih tehnologija omogućava nove uvide u njihovo kretanje i ponašanje, od nemerljivog značaja za formulaciju budućih ponuda. Navedene i slične aktivnosti trgovaca zahtevaju razvoj novih poslovnih platformi, na kom planu domaći maloprodavci i dobavljači očekuju podršku i potrebno zakonodavstvo.

Dalji razvoj vertikalnih odnosa učesnika na tržištu treba aktivno inovativno usmeravati, na profilisanim platformama strukovnog i šireg društvenog značaja. Ministarstvo nadležno za poslove trgovine, komorska i druga privredna udruženja treba da formiraju razvojne centre koji će se posvećeno baviti razvojem konkurencije u kanalima marketinga, posebno radeći na inovacijama koje su primerene vremenu u kome živimo. Na ovom planu je podrška države neophodna, jer je u pitanju pristup podsticanju razvoja konkurencije i unapređenja servisa potrošača, od šireg društvenog interesa. Pristup fondovima Evropske unije za podršku zemljama kandidatima za pridruživanje, kao i na drugim poljima, mogao bi biti od izuzetnog značaja za razvoj navedenih i sličnih institucionalnih okvira podrške inovacijama u sferi trgovine i kanalima marketinga šire gledano.

Razvoj vertikalnih odnosa u kanalima marketinga Republike Srbije treba da prati strategija kontinuiranog učenja i razvoja znanja, kako bi bio prevaziđen zastoj u razvoju trgovinskog sektora, i kako bi bile otvarane nove poslovne perspektive. U uslovima dinamičnih, turbulentnih promena na tržištu Republike Srbije, primarno podstaknutih tehnološkom revolucijom i internacionalizacijom poslovanja, uslov opstanka i razvoja saradnje tržišnih učesnika je kontinuirano inoviranje znanja i širenje poslovnih perspektiva. Interni aspekti i eksterni aspekti učenja privrednih subjekata, čine dve strane iste medalje preduslova napretka u kanalima marketinga. Važan aspekt ovakvog viđenja investiranja u razvoj kanala marketinga jeste neophodnost približavanja kapaciteta maloprodavaca i dobavljača, prvenstveno na planu razumevanja i vizije važnosti partnerskih praksi u kanalima marketinga.

Razvoj vertikalnih odnosa u kanalima marketinga u Republici Srbiji treba da bude baziran na održivim poslovnim koncepcijama, od šireg društvenog interesa. Vertikalna saradnja u kanalima marketinga, čiji su efekti dugoročne prirode, sadrži komponente društvene odgovornosti, o čemu treba kontinuirano razvijati svest kako privrednih subjekata, tako i potrošača. Dugoročni odnosi u kanalima marketinga poštuju kako interese poslovnih partnera, potrošača, tako i šire društvene zajednice. Odgovornost maloprodavca i dobavljača je obuhvatna, uključujući sve zainteresovane strane, na čemu treba planski raditi. Trgovina treba da bude nosilac društveno-ekonomskog razvoja, uključujući pitanja ekologije i humanosti, o čemu treba širiti svest učesnika ambijenta u kome se posluje. Važan aspekt takvog delovanja je, na primer, i briga o nutritivnoj kulturi potrošača, što ima šire društveno – ekonomske posledice. Podrška državnih organa na planu ovakve misije trgovine i aktivnosti u kanalima marketinga treba da postoji i da bude dobro organizovana i aktivna.

Razvoj vertikalnih odnosa u kanalima marketinga u Republici Srbiji perspektivno će afirmisati poslovne prakse utemeljene na ideji poštovanja marketinškog promišljanja. Kapacitet šireg sagledavanja poslovanja i poštovanje ideje da su sve strane na dobitku podrazumeva odgovarajuću poslovnu kulturu, obuhvatna znanja i mere učinaka u integrisanim kanalima marketinga, sa akcentom eliminacije kratkoročne poslovne logike i afirmacije dugoročne kooperacije. Sistemski pristup postizanju zajedničkih interesa predstavlja odbijanje nezavisnih poslovnih praksi u kanalima marketinga, sa višestrukim pozitivnim efektima po konkurentnost i iskustvo kupovine u različitim kanalima marketinga. Takvo poimanje marketinških vrednosti podrazumeva otklon od tradicionalnog poslovanja, i prihvatanje šire poslovne perspektive.

Zadatak državne uprave na planu razvoja efikasnijih i efektivnijih odnosa u kanalima marketinga je postizanje ravnoteže restriktivne i liberalne politike. Cilj je intenziviranje konkurencije probojnijih poslovnih modela, i efikasnije satisfakcije sve probirljivijih potrošača. Stepen koncentracije srpske trgovine daleko je ispod nivoa koji generalno srećemo u Evropskoj uniji, a naročito na planu pojedinih članica, što nije u interesu konkurentske utakmice i pritiska na sniženje cena na tržištu. Evropski način razvoja maloprodajne utakmice u interesu je potrošača, što treba podržati na nivou šireg društvenog konsenzusa. Koncentracija kapitala u kanalima marketinga svakako treba da bude pod budnom pažnjom odgovarajućih regulatornih tela, u interesu potrošača i šire društvene zajednice. Razvoj tako balansirane regulative razvoja trgovinske utakmice od prioritetnog je značaja, sa elementima kontinuiranog rada i revidiranja, u uslovima promenljivog makroekonomskog i mikroekonomskog poslovnog okruženja.

Podrška privrednom udruživanju na planu razvoja odnosa u kanalima marketinga i praksi efikasnih modela integracije i kooperacije. Praksa saradnje u kanalima marketinga razvijenih zemalja obiluje primerima privrednih udruživanja na planu tržišnih istraživanja i formulacija poslovnih modela nove generacije kojima se eksploatišu aktuelne poslovne šanse. Ova udruživanja svakako nisu u suprotnosti sa zakonskim rešenjima slobode konkurencije i sprečavanja kartelskog udruživanja i dogovora, već naprotiv podstiču slobodu i razvoj konkurencije, i to formulacijom i afirmacijom efikasnijih i efektivnijih poslovnih modela. Srpskom društvu nedostaje bliža saradnja privrednika na planu rešavanja poslovnih problema od šireg društvenog značaja, poput saradnje u privredi SAD početkom devedesetih godina prošlog veka kada je inovirana strategija ECRa, danas veoma popularna u Evropskoj uniji.

DEFINISANjE KLjUČNIH PARAMETARA ZA DOPUNU POSTOJEĆIH INSTITUCIONALNIH REŠENjA U IZGRADNjI MODERNE STRUKTURE TRŽIŠTA I TRGOVINE

Usklađenost domaćeg zakonodavstva sa evropskim

Mnoga pitanja trgovine nisu uređena posebnim propisima Evropske unije. Pri davanju opšteg zaključka o usklađenosti propisa Republike Srbije, koji se odnose na javnopravnu oblast trgovine, sa propisima Evropske unije, treba imati u vidu da mnoga pitanja trgovine nisu uređena posebnim propisima (npr. uredbama, uputstvima, odlukama i preporukama), dok druga jesu. U onim pitanjima koja nisu uređena jedinstveno za celu Evropsku uniju, primenjuju se opšta načela o tržišnoj politici, konkurenciji i zaštiti potrošača iz osnivačkih ugovora Evropske unije (Rimski ugovor iz 1957. godine i Mastrihtski ugovor iz 1992. godine).

Osnovni zaključak jeste da su naši propisi u osnovi usklađeni sa propisima Evropske unije, ali su ostala još neka otvorena pitanja koja se tiču regulatorne uloge države. Najveće poboljšanje u usklađivanju domaćeg prava sa pravom Evropske unije u trgovini učinjeno je u oblasti zaštite potrošača i zaštite konkurencije, dok je materiju državne pomoći potrebno dalje usklađivati sa propisima Evropske unije, ali ostaje još mnogo toga da se uradi na polju implementacije.

U materiji koja je uređena ovim zakonom uglavnom nema posebnih propisa Evropske unije, osim opštih načela iz njenih osnivačkih ugovora (Ugovor o osnivanju, čl. 9-37), jer ona spada u zakonodavnu nadležnost država članica. Ta načela su da je trgovina slobodna na celoj teritoriji Evropske unije, da države članice ne smeju da postavljaju ograničenja u toj trgovini, da su svi trgovci ravnopravni i da uživaju pravnu sigurnost i zaštitu od samovolje organa Evropske unije i njenih država članica. Osim toga, dato je pravo svakom učesniku tržišta Evropske unije (npr. trgovcu, potrošaču) na zaštitu od nezakonitih akata i radnji kako organa Evropske unije, tako i organa država članica, u postupku pred Evropskim sudom pravde. Potrebno je dalje raditi na unapređenju zaštite učesnika na tržištu i obezbeđivanje fer uslova poslovanja u skladu sa razvojem modernog tržišta. Zakon o trgovini uređuje i isticanje cena u maloprodaji, što je uređeno Direktivom EU br. 98/6 od 16. februara 1998. godine o zaštiti potrošača pri isticanju cena proizvoda potrošačima.

Zakon o zaštiti konkurencije uređuje jednu od najznačajnijih materija u pravu Evropske unije. Ona je uređena većim brojem izvora prava Evropske unije, a to su: 1) Ugovor o funkcionisanju Evropske unije (čl. 101, 102, 106, kao i čl. 3, 14, 37, 103, 105, 119, 339. i 346); 2) Ugovor o EU (čl. 3. i 4, kao i Protokol 27); 3) Uredba Saveta EZ br. 1/2003 o primeni pravila o konkurenciji od 16. decembra 2002. godine, kojom se uređuju ograničavajući (restriktivni) sporazumi i zloupotreba dominantnog položaja na tržištu, te postupak ispitivanja, dopuštanja, zabranjivanja i sankcionisanja ograničavajućih sporazuma i zloupotrebe dominantnog položaja na tržištu; 3) Uredba Komisije Evropske zajednice broj 773/2004 o sprovođenju postupka Komisije u vezi sa čl. 81 i 82 Ugovora o Evropskoj zajednici od 7. aprila 2004. godine, kojom se detaljnije uređuje postupak ispitivanja ograničavajućih sporazuma i zloupotrebe dominantnog položaja (npr. saslušanje itd.); 4) Odluka predsednika Evropske komisije broj 2011/695 o funkciji i uslovima za ispitnog službenika u određenim postupcima konkurencije od 13. oktobra 2014. godine; 5) Uredba Evropske zajednice broj 139/2004 o kontroli koncentracija između preduzeća od 20. januara 2004. godine, kojom se uređuje dopustivost grupisanja i statusnih promena između učesnika na tržištu radi povećanja njihove ekonomske moći u odnosu na takmace. Zakon o zaštiti konkurencije je uglavnom usklađen sa pravilima spomenutih izvora prava Evropske unije.

Nužna će biti izmena ovog zakona kada Republika Srbija pristupi Evropskoj uniji, pošto sadašnji zakon uređuje samo ograničavajuće sporazume, zloupotrebu dominantnog položaja i koncentracije na domaćem tržištu Srbije. Razlog je taj što pravo Evropske unije uređuje tzv. ograničavajuće sporazume, zloupotrebu dominantnog položaja i koncentracije sa tzv. komunitarnim elementom (tj. kad zahvataju teritorije ili učesnike iz više država članica), izuzimajući ih iz nadležnosti nadzornih organa država članica i stavljajući ih u nadležnost Evropske komisije. Stoga će biti potrebno da se naš zakon izmeni, kako bi se uskladio sa podelom nadležnosti u kontroli povreda konkurencije između organa Evropske unije i nacionalnih nadzornih organa država članica.

Materija državne pomoći u Evropskoj uniji nije uređena sekundarnim, već Ugovorom o funkcionisanju Evropske unije, kao tzv. primarnim izvorom prava. To je jedan od njenih osnivačih ugovora, koji u Evropskoj uniji ima nivo ustava, kao najvažnijeg zakona (čl. 10-109). Zakonom o kontroli državne pomoći („ Službeni glasnik RS”, broj 51/09) uređeno je šta se smatra državnom pomoći, načelo da je ona nedopuštena ako narušava konkurenciju, slučajevi u kojima je dopuštena po zakonu i slučajevi kad je dopuštena po odluci nadležnog organa, a to je Komisija za kontrolu državne pomoći. Takođe, uređen je postupak prijave i odobravanja državne pomoći, kontrole već dodeljene pomoći, kao i postupak povraćaja nedozvoljene pomoći.

Zakonom o zaštiti potrošača uvode se u pravni sistem Republike Srbije pravila više propisa Evropske unije o zaštiti potrošača. Glavni propisi su: 1) Direktiva Evropske unije 2011/83 o pravima potrošača od 25. oktobra 2011. godine; 2) Direktiva Evropske zajednice 1999/44 o određenim aspektima prodaje robe široke potrošnje i pratećim garancijama od 25. maja 1999. godine; 3) Direktiva Evropske zajednice 93/13 o odredbama protivnim načelu savesnosti i poštenja (nepravičnim odredbama) u potrošačkim ugovorima od 5. aprila 1993. godine; 4) Direktiva Evropske zajednice 2005/29 o nepoštenoj poslovnoj praksi privrednih subjekata prema potrošačima na unutrašnjem tržištu, od 11. maja 2005. godine; 5) Direktiva Evropske zajednice 85/734 o ujednačavanju zakona i drugih propisa država članica u vezi sa odgovornošću za proizvode sa nedostatkom; 6) Direktiva 2009/22 Evropske zajednice o sudskim i upravnim zabranama za zaštitu interesa potrošača od 23. aprila 2009. godine; 7) Preporuka Komisije Evropske zajednice 2001/310 o načelima koja važe za vansudska tela uključena u sporazumno rešavanje potrošačkih sporova od 4. aprila 2001. godine.

Zakon o zaštiti potrošača uređuje više pitanja potrošačkih prava i njihove zaštite, kako u prometu robe, tako i u prometu usluga. On je gotovo potpuno usklađen u svim pitanjima koja uređuje sa uputstvima Evropske unije. Tome je bitno doprinela činjenica da je usvojen 2014. godine, jer je nekoliko godina pre toga Evropska unija donela vrlo značajno Uputstvo o pravima potrošača.

U prometu robe zakonom se posebno uređuje obaveštavanje i podučavanje potrošača, nepoštena poslovna praksa, zaštita potrošača u ugovorima na daljinu i onim zaključenim izvan prostorija trgovca, u ugovorima sa nepravičnim ugovornim odredbama, u ostvarivanju prava iz ugovora o prodaji (saobraznost i garancija), u ostvarivanju prava iz ugovora o pružanju usluga, u ostvarivanju prava iz ugovora o turističkom putovanju i ugovora o vremenski podeljenom korišćenju nepokretnosti, strategija i institucionalni okvir za zaštitu potrošača i zaštita kolektivnih interesa potrošača.

U pitanju obaveštavanja i podučavanja potrošača, Zakon o zaštiti potrošača je usklađen sa Direktivom Evropske unije 2011/83 o pravima potrošača (član 5). Zakon nameće niz dužnosti trgovcu (npr. da potrošača obavesti o svemu značajnom za robu koju mu nudi; čl. 6-16), koje mora da izvršava besplatno, odnosno bez naplate dodatnih troškova preko označene cene za robu koju potrošač kupuje.

U pitanju nepoštene poslovne prakse, Zakon o zaštiti potrošača je usklađen sa Direktivom EZ 2005/29 o nepoštenoj poslovnoj praksi (čl. 1-10). Zakon zabranjuje nepošteno nastupanje trgovca prema potrošačima u poslovnoj praksi, kao i što mu nameće teret dokazivanja da nije tako postupao. Saglasno spomenutom uputstvu određuje se opšta definicija nepoštene poslovne i obmanjujuće poslovne prakse, kao i što se navode pojedini oblici obmanjujuće poslovne prakse (čl. 17-21). Zabranjena je i nasrtljiva poslovna praksa, a ovaj zakon sadrži, pored njene opšte definicije, i njene pojedine oblike (čl. 22, 23). Tržišnim inspektorima se daju valjana ovlašćenja istrage i izricanja mera radi suzbijanja nepoštene poslovne prakse trgovaca (čl. 149-159).

U pitanju zaštite potrošača kad isporučena roba nije saobrazna, kao i u pitanju garancije, Zakon o zaštiti potrošača je usklađen sa Direktivom Evropske zajednice 1999/44 o određenim aspektima prodaje robe široke potrošnje i pratećim garancijama (čl. 1-7). Time se potrošaču pruža jača zaštita nego ostalim kupcima u nepotrošačkim ugovorima o prodaji po opštim pravilima obligacionog prava, kad stvar koju su kupili ima fizičku manu (čl. 46-56). Pošto su trgovci ranije izigravali pravila o zaštiti kupca u slučaju nesaobraznosti robe, u ovom zakonu se posebna pažnja posvećuje zaštiti potrošača u dokazivanju nesaobraznosti, putem detaljnog uređivanja prava potrošača na prigovor (npr. obaveza trgovca da prigovor zavede u posebnu knjigu). Posebno je produžen rok za pojavu fizičke mane kupljene stvari sa šest meseci na dve godine, kad je stvar nova, kao i što je određeno da rok u nacionalnom pravu za njenu pojavu na polovnoj robi ne sme da bude kraći od godinu dana od kupovine.

Pravila Zakona o zaštiti potrošača u ugovorima na daljinu i onim zaključenim van poslovnih prostorija (čl. 27-40) gotovo su potpuno usklađena sa Direktivom EU 2011/83 o pravima potrošača (čl. 2-22).

Pravila Zakona o zaštiti potrošača u ugovorima koji sadrže nepravične ugovorne odredbe (čl. 41-45) usklađena su sa Direktivom EEZ 93/13 o odredbama koje se protive načelu savesnosti i poštenja (nepravičnim odredbama) u potrošačkim ugovorima (čl. 3-6, i dodatak).

Odgovornost proizvođača za stvari sa nedostatkom uređena je po uzoru na Direktivu EZ 85/734 o ujednačavanju zakona i drugih propisa država članica u vezi sa odgovornošću za proizvode sa nedostatkom. Odredbe o odgovornosti proizvođača nisu čisto „trgovinske”, ali su značajne za trgovinu, jer uređuje odgovornost ne samo proizvođača, već i trgovca, kao prodavca, za štetu usled neispravnog proizvoda. One dopunjuju Zakon o opštoj bezbednosti proizvoda. Odgovornost proizvođača za štetu koja je nastala usled nedostatka njegovog proizvoda jeste apsolutna i to prema svakom licu koje štetu pretrpi. Ona je uređena uglavnom u skladu sa navedenom direktivom.

U pravu Evropske unije se posebno vodi računa o efikasnosti zaštite potrošača u slučajevima kad jedan ili više trgovaca preduzimaju radnje tzv. masovnog (standardizovanog) kršenja njihovih prava. Tada je nedovoljno i neefikasno pružanje pravne zaštite pojedinačnom potrošaču u sudskom ili drugom postupku, jer trgovac izbegava sankcionisanje u povređivanju prava drugih potrošača istom radnjom. Stoga je Evropska unija donela Direktivu 2009/22 o sudskim i upravnim zabranama za zaštitu interesa potrošača. Njime obavezuje svoje države članice da odrede organe za hitnu zaštitu kolektivnih interesa potrošača prema trgovcima, kako bi povređivanje njihovih prava što pre prestalo (čl. 1-5). Zakon o zaštiti potrošača uređuje zaštitu kolektivnih interesa potrošača poverivši nadležnost u tom pitanju ministarstvu nadležnom za poslove trgovine, s tim što su ovlašćena lica za pokretanje postupka zaštite isključivo udruženja potrošača (čl. 145-153). Zakon uređuje i udruženja potrošača, kao i njihovo evidentiranje (čl. 130-138), tako da se u ovoj materiji uglavnom usklađuje sa spomenutim Direktivom (2009/22).

Zakon uređuje i vansudsko rešavanje sporova (čl. 139-144), čime se usklađuje sa Preporukom Evropske komisije o načelima koja važe za vansudska tela u sporazumnom rešavanju potrošačkih sporova iz 2001. godine, kao i sa Direktivom o alternativnom rešavanju potrošačkih sporova 2013/11. Njom se uređuju načela nepristrasnosti, transparentnosti, efikasnosti i pravičnosti u rešavanju tih sporova. Cilj je da se u ovim sporovima, koji su obično male vrednosti, omogući njihovo brže i jeftinije rešavanje nego u sudskim postupcima, kao i da ih se sudovi rasterete.

Zakon o zaštiti potrošača sadrži uglavnom usklađena posebna pravila za zaštitu potrošača u ugovoru o turističkom putovanju, kao i u ugovoru o vremenski podeljenom korišćenju nepokretnosti (čl. 93-122), pored opštih pravila za sve oblike potrošnje roba i korišćenja usluga. Zakon u tim pitanjima, u stvari, preuzima gotovo doslovno, pravila dve direktive Evropske unije. To su Direktiva EZ 90/314 od 13. juna 1990. godine o putnim aranžmanima, aranžmanima za odmore i aranžmanima za organizovana putovanja i Direktiva 2008/122 EZ od 4. januara 2009. godine o zaštiti potrošača u nekim pitanjima tajm-šeringa, dugoročnim aranžmanima za odmor, preprodajnim ugovorima i ugovorima o razmeni. Uprkos manjim razlikama u odnosu na spomenuta uputstva, zakonom uspostavljena zaštita potrošača u ovim vrstama ugovora usklađena je sa propisima Evropske unije.

Zakon o spoljnotrgovinskom poslovanju uređuje trgovinu robom i uslugama između privrednih subjekata iz Republike Srbije i onih izvan nje i usklađen je sa pravilima Sporazuma o carinama i trgovini i Sporazuma o trgovini uslugama, koji su u skladu sa tekstom Urugvajskog kruga pregovora iz 1994. godine u okviru Svetske trgovinske organizacije. Evropska unija je carinska unija, zbog čega za sve njene članice važe ista spoljnotrgovinska i carinska pravila, pri čemu spoljnotrgovinska i carinska ograničenja ne smeju da se nameću u trgovini između država članica na unutrašnjem tržištu Evropske unije. Osim toga, Evropska unija je članica Svetske trgovinske organizacije, zbog čega njeni propisi u spoljnoj trgovini jesu usklađeni sa spomenutim sporazumima Svetske trgovinske organizacije. Ti propisi su brojni i sadržani su i velikom broju akata Evropske unije, i po pravilu su sektorski što znači da uređuju spoljnu trgovinu u pojedinim sektorima privrede i po vrstama proizvoda (npr. mašinska industrija, hemijska industrija, poljoprivreda). Kako su propisi Evropske unije usklađeni sa pravilima Svetske trgovinske organizacije, znači da su i Zakon o spoljnotrgovinskom poslovanju, kao i carinski propisi Republike Srbije, usklađeni i sa pravilima Evropske unije u spoljnoj trgovini.

U januaru 2016. godine usvojen je Zakon oglašavanju („Službeni glasnik RS”, broj 6/16). Zakon je usklađen sa odredbama propisa Evropske unije: Direktive 2006/114/EZ Evropskog parlamenta i Saveta od 12. decembra 2006. godine o uporednom i obmanjujućem oglašavanju, Direktive 2003/33/EZ o usklađivanju zakona, uredbi i drugih propisa država članica o oglašavanju i sponzorisanju duvanskih proizvoda, Direktive 2010/13/EU Evropskog parlamenta i Saveta od 10. marta 2010. godine o koordinaciji određenih odredaba utvrđenih zakonom, uredbom ili upravnim rešenjem u državama članicama koje se odnosi na odredbu o audiovizuelnim medijskim uslugama, kao i Preporuke od 14. jula 2014. godine o primerima zaštite potrošača i igrača „on lineˮ igara na sreću i zaštite maloletnika od „on line” igara na sreću.

Cilj donošenja novog zakona je zaštita blagostanja svih potrošača, a naročito osetljivih kategorija poput maloletnika, trudnica ili vozača. S tom namerom, detaljno su uređeni obmanjujuće oglašavanje i ograničenja oglašavanja određenih proizvoda, poput duvanskih proizvoda ili alkoholnih pića. Uzeti su u obzir kako rizici vezani za pojavu novih proizvoda, poput elektronskih cigareta, tako i specifičnosti modernih načina oglašivanja kao Internet oglašavanja. Zakon detaljno reguliše dozvoljene i nedozvoljene načine, predmete i sredstva oglašavanja, sa suštinskim ciljem da obezbedi fer tržišnu utakmicu i da na najbolji način pruži zaštitu građanima Republike Srbije od prevarnih oglasnih poruka ili neodgovarajućih oglasnih praksi. Novi Zakon o oglašavanju treba da predstavlja integralni deo jednog sveobuhvatnog pravnog okvira, kojim će se na najbolji način urediti legitimno isticanje prednosti određenih proizvoda i obaveštavanje potrošača. Oglašavanje nesporno utiče na potrošače, njihove izbore i ekonomske odluke u vezi sa kupovinom robe ili usluge. Zakon postavlja minimalna, transparentna i objektivna merila za sve učesnike u ovom procesu. Namera je da se osigura pravna sigurnost kako za oglašivače, tako i za primaoce oglasnih poruka. U tim naporima, druge mere predviđene Zakonom o zaštiti potrošača, Zakonom o trgovini i posebnim sektorskim propisima, će predstavljati neprocenjivu pomoć.

Izvršeno je pojmovno povezivanje sa Zakonom o trgovini u pogledu prodajnih podsticaja, odnosno njihovog oglašavanja. S tim u vezi određuje se da oglašeni prodajni podsticaj mora da ima sve elemente koje ima i ponuda prodajnog podsticaja, kako je to propisano Zakonom o trgovini.

Imajući u vidu da je donet poseban Zakon o elektronskim medijima kojim su data jasna ovlašćenja za Regulatorno telo za elektronske medije, u Zakonu o oglašavanju je eksplicirano da u vršenju nadzora nad primenom tog zakona u pogledu oglašavanja u elektronskim medijima regulatorno telo nadležno za oblast elektronskih medija ima ovlašćenja i dužnosti utvrđene tim zakonom i zakonom kojim se uređuje oblast elektronskih medija, a naročito da prenosiocu oglasne poruke (pružalac medijske usluge) izrekne meru u skladu sa zakonom kojim se uređuje oblast elektronskih medija, podnese zahtev za pokretanje prekršajnog postupka prema prenosiocu oglasne poruke i obavesti drugi organ javne vlasti ako postoje razlozi za preduzimanje mera prema oglašivaču za koje je taj organ nadležan.

Oglašavanje pojedinih roba i usluga uređeno je posebnim propisima. Tako Zakon o lekovima i medicinskim sredstvima („Službeni glasnik RS”, broj 107/12) i propisi koji su doneti na osnovu njega uređuju ovlašćenja Agencije za lekove i medicinska sredstva za odobravanje oglasnih poruka i oglašavanja lekova i medicinskih sredstava. Imajući u vidu da su Zakonom o oglašavanju propisana opšta pravila oglašavanja, a pre svega obmanjujuće i uporedno oglašavanje, primena posebnih pravila ne isključuje primenu tog zakona bez obzira da li je odobrenje dato. S obzirom da nadzor nad primenom tog zakona vrše i drugi organi i organizacije, kao i nosioci javnih ovlašćenja, pretpostavka je da će voditi računa kako o posebnim pravilima tako i o opštim pravilima oglašavanja prilikom ocene da li je određena oglasna poruka u sladu sa zakonom ili ne.

Uvođenjem paralelne sudske i upravne zaštite za obmanjujuće i uporedno oglašavanje ostavlja se mogućnost privrednim subjektima da ukoliko izostane efikasna upravna zaštita kroz nadzor inspekcijskih organa, pokrenu postupke pred sudom i onemoguće obmanjujuće i nedozvoljeno uporedno oglašavanje i, ukoliko se utvrdi postojanje štete, njenu naknadu.

Zakon o opštoj bezbednosti proizvoda je gotovo potpuno usklađen sa Direktivom 2001/95 Evropskog parlamenta i Saveta od 3. decembra 2001. godine o opštoj bezbednosti proizvoda. Njime se omogućava uvođenje evropskih standarda o bezbednosti svih proizvoda (opšta bezbednost), koji se puštaju u promet u Republici Srbiji, osim onih za koje postoje posebni bezbednosni propisi (posebna bezbednost). Osim toga, njime se u skladu sa spomenutim uputstvom uređuju prava i obaveze proizvođača i prodavca u vezi sa zaštitom potrošača od rizičnih proizvoda, kao i prava i obaveze nadležnih državnih organa da preduzimaju mere radi sprečavanja ili otklanjanja rizika od opasnih proizvoda na domaćem tržištu (npr. obaveštavanje javnosti, povlačenje proizvoda sa tržišta).

Dodatno, naša država se dobrovoljno obavezala da primenjuje evropske standarde i da pruža obaveštenja o bezbednosti proizvoda Evropske komisije i pre nego što je postala njena članica. Nakon pristupanja Republike Srbije Evropskoj uniji, ovaj zakon neće morati da se usklađuje sa pravom Evropske unije.

Zakonom o elektronskoj trgovini uređuje se pružanje elektronskih usluga informatičkih društava (tzv. Internet operatera) njihovim korisnicima, oglašavanje putem elektronskih poruka, zaključivanje ugovora elektronskim putem i odgovornost pružalaca elektronskih usluga u slanju, prenosu, prijemu i skladištenju poruka. Njime se u pravni sistem Republike Srbije uvode pravila Direktive EU br. 2000/31 o pojedinim pravnim pitanjima usluga informatičkih društava na unutrašnjem tržištu, a naročito elektronske trgovine od 8. juna 2000. godine. Naš zakon je sa tim uputstvom usklađen, ali u njemu nije iskorišćeno pravo da država detaljnije uredi materiju elektronske trgovine i oglašavanja, koja je predviđena spomenutom Direktivom, tako da i dalje treba raditi na unapređenju ove oblasti.

Glavna vrednost ovog zakona je u tome što je njime priznata punovažnost pismene forme ugovora zaključenih u elektronskom obliku, zbog čega su pravno izjednačeni sa pismenom formom ugovora zaključenih na papiru. Izuzetak se tiče ugovora koji po zakonu moraju da se zaključe pismeno na papiru uz overu nadležnog organa (npr. javnobeležnička forma ugovora o prometu nepokretnosti). Bitno je, međutim, da se naglasi da će Republika Srbija morati da dopusti na svojoj teritoriji da informatička društva iz država članica Evropske unije slobodno pružaju usluge domaćim korisnicima, kada postane članica Evropske unije (Direktiva, član 3). Osim toga, tada će morati da Evropsku komisiju obaveštava na svakih pet godina o ugovorima čije zaključenje ne dopušta u elektronskom obliku, pri čemu to mogu da budu samo oni ugovori koji su predviđeni Direktivom (član 9).

Sprovođenje zakonskih rešenja

Prethodnom Strategijom bilo je predviđeno da se prvo donese jedan opšti zakon o trgovini, koji bi uređivao opšta i najvažnija pitanja trgovine (npr. trgovac, uslovi za bavljenje trgovinom, vrste trgovine, ravnopravnost trgovaca, državne mere ograničenja trgovine, tržišna inspekcija), čime bi se uspostavile pravne osnove trgovinske politike u Republici Srbiji na duže vreme. Potom je trebalo, polazeći od opšteg zakona, da se donose posebni zakoni u pojedinim oblastima trgovinske politike. Umesto toga, prvo je doneto nekoliko posebnih zakona u pojedinim pitanjima trgovinske politike (npr. oglašavanje, zaštita konkurencije, bezbednost proizvoda, zaštita potrošača, elektronska trgovina), pa potom Zakon o trgovini.

Glavna posledica ovog odstupanja jesu neke nejasnoće u donetim zakonima i pratećim propisima, zato dalje treba raditi na unapređivanju propisa koji se odnose na pravnu zaštićenost trgovaca u međusobnim odnosima, kao i potrošača prema trgovcima. Pre svega treba doneti podzakonske akte predviđene Zakonom o trgovini, kao i propise koji nedostaju, kao što je zakon kojim se uređuju robne berze.

Integralni nadzor nad tržištem

Integralni (usklađeni, celovit, objedinjeni) nadzor nad tržištem je u Republici Srbiji uređen Zakonom o inspekcijskom nadzoru („Službeni glasnik RS”, broj 36/15). Većina odredaba tog zakona stupila je na snagu 30. aprila 2016. godine. Njime se uvodi red u rad raznih inspekcijskih organa u Republici Srbiji, kako bi se izbegli višestruki inspekcijski nadzori raznih inspekcijskih organa prema jednom istom subjektu nadzora.

Cilj uvođenja integralnog nadzora je da se izbegava nepotrebno ometanje poslovanja nadziranih subjekata, naročito ako su na listi onih čije je poslovanje usklađeno sa propisima. Takvi subjekti se ređe nadziru, od onih čije poslovanje je inspekcijskim nadzorom utvrđeno kao neusklađeno sa propisima, o čemu se objavljuju liste na Internetu i u javnim glasilima.

Koordinaciona komisija kao koordinaciono telo. Zakonom o inspekcijskom nadzoru se razni inspekcijski organi (npr. tržišna inspekcija, sanitarna inspekcija, inspekcija rada) obavezuju da usklađuju svoje inspekcijske preglede, kako bi ih u isto vreme obavljali (zajednički nadzor; član 11). Stoga je Vlada obrazovala i Koordinacionu komisiju (član 12), koja ima zadatak da usklađuje rad inspekcijskih organa iz različitih oblasti i da im daje obavezujuće smernice u radu.

Koordinisani inspekcijski planovi. Inspekcijski organi postižu usklađenost izradom inspekcijskih planova, a planove moraju da sastavljaju prema rizičnosti (verovatnoći) povreda propisa od strane pojedinih nadziranih subjekata (čl. 9. i 10).

Sistematizovane inspekcijske mere. Zakonom o inspekcijskom nadzoru se uređuju preventivne i represivne mere koje inspekcijski organ može da izrekne, postupak njihovog izricanja, službena lica (inspektori), kao ovlašćena lica za vršenje nadzora, kao i sudska zaštita nadziranih subjekata od nezakonitog rada inspekcijskih organa.

Značajan nedostatak ovog zakona, kao i Zakona o trgovini, jeste u tome što ne uspostavlja načelo nezavisnosti inspektora u odnosu na nadziranog subjekta, jer on ni na koji način ne sme da bude u vezi sa njim. Za to nije dovoljan opšti institut izuzeća službenog lica po Zakonu o opštem upravnom postupku. Povezanost inspektora sa nadziranim subjektom može da bude vrlo posredna, odnosno kroz učešće u poslovanju (npr. kao akcionar) u poslovnim subjektima koji su poslovno povezani sa nadziranim subjektom, što stvara rizik njegove blagonaklonosti (popustljivosti) u nadzoru, ili su, pak, njegovi takmaci na tržištu, što stvara rizik zlonamernosti inspektora prema nadziranom subjektu. Takvi razlozi za izuzeće ne postoje po pravilima opšteg upravnog postupka, te je bilo nužno da se unesu u ovaj zakon, kako bi se obezbedila nepristrasnost u radu inspektora.

Suzbijanje sivog tržišta

Sivo tržište, koje se sastoji od trgovine u kojoj učesnici izbegavaju plaćanje poreza i dugih javnih dažbina, postoji u svim državama, ne samo u Republici Srbiji. Ono se pojačava u periodima ekonomskih kriza, zbog ekonomskog slabljenja privrednih subjekata, kao obveznika dažbina. U uslovima neizgrađenosti odgovarajuće strukture tržišta, nedovoljne konkurencije, uporednog postojanja privatne svojine i naglašenog učešća javne svojine u privredi, nedovršene fiskalizacije, neefikasnog rada nadzornih organa i sl, javljaju se u značajnoj meri nelegalni tokovi prometa robe i usluga.

Sivo tržište je podstaknuto izloženim tokovima u Republici Srbiji koja je još uvek na putu ka izgradnji modernog tržišta i trgovine. Zbog toga je neophodno da se predložene izmene i dopune institucionalnih rešenja iz oblasti tržišta i trgovine što pre realizuju, kako bi se suzili okviri za delovanje nelegalnih tokova prometa robe i usluga. Još važnije od toga je da se i usvojena institucionalna rešenja efikasno sprovode u praksi.

Pored izloženog, značajan uzrok postojanja sivog tržišta u Republici Srbiji su i velike javne dažbine privrednih subjekata u poređenju sa njihovom ekonomskom snagom.

Država, a samim tim i ministarstvo nadležno za poslove trgovine, na dva načina može da se bori protiv sivog tržišta:

Adekvatnim zakonodavnim okvirom;

Kontrolom primene postojećih propisa.

Zakonodavni okvir je uređen po ugledu na razvijene tržišne privrede, međutim u skladu sa promenama koje su veoma izražene na tržištu neophodno je ažuriranje propisa.

Za suzbijanje sivog tržišta najvažniju meru treba da ima delotvoran rad organa nadležnih za nadzor u poslovanju i finansijama privrednih subjekata, a pre svega tržišnih i poreskih inspektora.

Na osnovu Zakona o inspekcijskom nadzoru, Odlukom o obrazovanju Koordinacione komisije („Službeni glasnik RS”, broj 66/15) pokrenut je proces sistemske koordinacije inspekcijskog nadzora u Republici Srbiji, koja će obezbediti stalnu koordinaciju inspekcijskih službi u cilju efikasnijeg rada u oblasti borbe protiv sive ekonomije. U skladu sa Zakonom o inspekcijskom nadzoru, osnovni princip rada inspekcijskih službi biće njihovo preventivno delovanje i savetodavna uloga prema privredi, a u cilju postizanja većeg stepena poštovanja propisa.

Takođe, neophodno je raditi na stalnoj edukaciji tržišnih inspektora, pre svega o izmenama sektorskih propisa.

Za uspešnu borbu protiv sivog tržišta neophodna je stalna edukacija, saradnja i razmena informacija između državnih organa.

Pored fiskalnog opterećenja privrede i administrativni postupci mogu biti uzrok značajnog opterećenja za poslovanje i njihovo pojednostavljenje će značajno uticati na smanjenje sivog tržišta.

U okviru uspostavljanja portala Jedinstvene elektronske kontaktne tačke, ministarstvo nadležno za poslove trgovine će analizirati sve administrativne postupke za obavljanje trgovinske delatnosti.

Potrebno je podizanje svesti građana, pre svega potrošača, o značaju borbe protiv sivog tržišta, i isticanje prednosti koje imaju kada kupuju kod registrovanih trgovaca.

IZRADA KLjUČNIH METODOLOŠKIH REŠENjA U CILjU STVARANjA ADEKVATNE INFORMATIČKE BAZE TRGOVINE

Struktura potrebnih podataka i izveštaja

Podaci o trgovini Republike Srbije prikupljaju se u okviru više različitih izvora različitim metodologijama, ali je njihov obuhvat trenutno nedovoljan za kvalitetnu analizu i upravljanje trgovinom. Institucije koje prikupljaju podatke o trgovini, to čine vršeći svoje nadležnosti, ali bez koordinacije sa drugim institucijama koje prikupljaju neke druge, ponekad vrlo slične podatke. Uprkos povremenoj komunikaciji između institucija, saradnja pa čak i razmena podataka je na vrlo niskom nivou.

Podaci koji se trenutno prikupljaju o trgovini Republike Srbije obuhvataju dve kategorije: 1) Podatke vezane za oblast unutrašnje trgovine; 2) Poslovno-finansijske indikatore trgovinskih preduzeća. Ovi podaci su u određenoj formi dostupni u vidu izveštaja kroz saopštenja Republičkog zavoda za statistiku, dok se manji deo nalazi u osnovnom stanju i moguće ga je dobiti od administrativnog izvora na upit.

Podaci za oblast unutrašnje trgovine koji se trenutno prikupljaju odnose se na opšte podatke za ukupnu trgovinu, kao i indikatore razvoja trgovine. Unutrašnja trgovina je po klasifikaciji delatnosti razdvojena na tri oblasti: trgovinu na veliko i malo i popravku motornih vozila i motocikala (šifra 45), trgovinu na veliko, osim trgovine motornim vozilima i motociklima (šifra 46) i trgovinu na malo, osim trgovine motornim vozilima i motociklima (šifra 47). Treba napomenuti da se u podacima koje objavljuje zvanična statistika prikazuje robni promet koji se ostvaruje posredstvom trgovinske delatnosti (trgovina na malo i trgovina na veliko). Promet koji se ostvaruje neposredno između proizvođača, kao i između proizvođača i potrošača, nije obuhvaćen. Nisu obuhvaćene ni usluge u prometu robe (zastupničke, agencijske, komisione i dr.).

Sva istraživanja iz kojih se dobijaju podaci za oblast unutrašnje trgovine su sprovedena korišćenjem metoda uzorka. Posmatranim uzorkom su obuhvaćena pravna lica (preduzeća i organizacije) ili njihovi delovi koji se bave trgovinom, a kod trgovine na malo su pored pravnih lica, obuhvaćeni i preduzetnici. Anketiraju se sva velika i sva srednja pravna lica čija je pretežna delatnost trgovina, dok su mala izabrana metodom slučajnog uzorka. U ocenu je uključen i određen broj preduzeća čija pretežna delatnost nije trgovinska, ali imaju delove koji ih obavljaju. Podaci koji se na ovaj način prate pokrivaju sledeće segmente: 1) Promet i indeksi prometa po oblastima delatnosti trgovine pri čemu se podaci posmatraju za nivo Republike Srbije a vrši se i podela na nivo „Srbija sever” i „Srbija jug”, što je nedovoljno za adekvatno upravljanje razvojem trgovine; 2) Broj prodajnih objekata u trgovini na malo na godišnjem nivou i broj preduzeća u trgovini; 3) Broj zaposlenih po oblastima trgovine i sl.

Poslovno-finansijski indikatori predstavljaju podatke koji se odnose na poslovne performanse trgovinskih preduzeća. Ovi podaci se trenutno prikupljaju kroz završne račune koje trgovinska preduzeća podnose na kraju svake godine Agenciji za privredne registre. Na taj način formira se baza podataka o finansijskim i poslovnim karakteristikama trgovinskih preduzeća, koja je pretraživa po različitim kriterijumima. Problem koji se javlja kod ovih podataka je što preduzeća nisu adekvatno podeljena po oblastima trgovine tako da su neki tipični maloprodavci kategorisani kao veleprodaja i obrnuto. Zbog toga je u velikoj meri upitna validnost navedenih podataka za potrebe daljih analiza i razumevanja tokova u trgovini, a posebno po pojedinim sektorima trgovine.

Podaci koji se trenutno ne prikupljaju u adekvatnom obimu ili na potrebnom prostornom nivou, a potrebni su za adekvatno upravljanje i planiranje trgovinom Republike Srbije su: 1) Podaci o trgovinskoj mreži; 2) Podaci o prometu i drugi bilansni podaci u skladu sa stvarnom delatnošću preduzeća i sa strukturom ostvarenog prometa.

Podaci o trgovinskoj mreži Republike Srbije potrebni su do nivoa pojedinačnog prodajnog objekta. Takvi podaci bi omogućili analizu trgovinske mreže po dubini prostornih nivoa. Trenutno ovi podaci postoje samo za nacionalni nivo i to za broj objekata i dobijeni su na bazi uzorka, tj. procene. Podaci o trgovinskoj mreži do nivoa objekta neophodni su, ne samo za potrebe analize trgovinske mreže, već i za potrebe upravljanja trgovinom i njenim planiranjem na teritoriji cele zemlje.

Podaci o prometu do nivoa pojedinačnog prodajnog objekata potrebni su za adekvatnu analizu stanja trgovine i njeno planiranje. Njihovim prikupljanjem formiraće se baza podataka o trgovinskoj mreži Republike Srbije, koja će biti pretraživa po različitim kriterijumima i različitim prostornim nivoima. Veličina prodajnog i skladišnog prostora u trgovini je nepoznanica i na nacionalnom nivou. Neophodno je da donosioci odluka od državnog ali i poslovnog značaja, imaju podatke o strukturi trgovinske mreže po formatima. Takođe su potrebni podaci o drugim bilansnim podacima kao što su nabavna vrednost prodate robe, zalihe i sl. Istraživanje koje je sprovedeno 2009. godine je rezultiralo velikim brojem podataka koji su potrebni za adekvatno upravljanje razvojem trgovine. Navedeni podaci koji su tada prikupljeni su dati u tabeli u Aneksu.

Podaci o trgovini koji su potrebni, a ne prikupljaju se obuhvataju: 1) Podatke o žalbama (reklamacijama) potrošača; 2) Podatke o kvalitativnim aspektima poslovanja.

Podaci o žalbama (reklamacijama) potrošača neophodni su kako bi se pratilo funkcionisanje tržišta i primena propisa i dobre poslovne prakse. Trenutno se ne prikupljaju organizovano i sistematski.

Kvalitativni podaci koji tretiraju trgovinu odnose se, pre svega, na podatke o: 1) Saradnji u kanalima marketinga (odnosi na relaciji proizvođač /zastupnik – veleprodaja – maloprodaja); 2) Zadovoljstvu potrošača (kupaca) na opštem nivou i po pojedinim oblastima (kategorijama roba i usluga); 3) Odnosu između tržišnih učesnika i potrošača (građana), s jedne strane i institucija i organa državne uprave iz oblasti trgovine, s druge strane; 4) Stavovima tržišnih učesnika o različitim pitanjima od značaja za funkcionisanje tržišta i trgovinu generalno. Navedeni podaci su potrebni kako bi moglo adekvatno da se upravlja razvojem trgovine Republike Srbije.

Izveštaji vezani za trgovinu Republike Srbije generišu se na osnovu raspoloživih podataka o trgovini, prikupljenih kroz istraživanja ili kroz određene baze podataka (registri). Struktura izveštaja obuhvata napred pomenute skupove podataka koji se trenutno prikupljaju, kao i one podatke koji trenutno ne postoje u obimu ili prostornom nivou koji su potrebni korisnicima.

Izveštaji koji su trenutno dostupni na bazi raspoloživih podataka o trgovini Republike Srbije su: 1) Mesečni promet robe u trgovini na malo u Republici Srbiji – indeksi – Republički zavod za statistiku; 2) Kvartalni izveštaj o unutrašnjoj trgovini u Republici Srbiji – struktura prometa po oblastima klasifikacije delatnosti, struktura po robnim grupama i indeksi prometa – Republički zavod za statistiku; 3) Izveštaj o unutrašnjoj trgovini u Statističkom godišnjaku Republičkog zavoda za statistiku – podaci o broju objekata, broju zaposlenih, prometu po kategorijama i sl. Navedeni izveštaji uključuju samo agregirane podatke za Republiku Srbiju, a još je prisutna i podela na „Srbiju sever” i „Srbiju jug”. Nema podataka po nižim teritorijalnim jedinicama.

Izveštaji koji su potrebni, ali ih je trenutno nemoguće generisati iz postojećih izvora podataka: 1) Izveštaj o veličini i strukturi trgovinske mreže (ukupan prodajni i skladišni prostor, struktura trgovinske mreže po formatima, prostorni raspored po opštinama i nižim teritorijalnim jedinicama i dr.); 2) Mesečni izveštaj o prometu po oblastima trgovine; 3) Godišnji promet po formatima i kategorijama proizvoda; 4) Godišnji izveštaj o bilansnim podacima za preduzeća u trgovini po stvarnoj delatnosti; 5) Izveštaj o saradnji u kanalima marketinga Republike Srbije; 6) Indeks zadovoljstva potrošača u Republici Srbiji; 7) Izveštaj o žalbama (reklamacijama) potrošača; 8) Izveštaji o kupovnoj moći stanovnika po opštinama; 9) Indeksi maloprodajne saturacije po opštinama.

Metodologija prikupljanja podataka

Metodologija prikupljanja podataka o trgovini Republike Srbije obuhvata nekoliko različitih formi u zavisnosti od potreba korisnika i raspoloživih resursa.

Podaci koji se trenutno prikupljaju o trgovini Republike Srbije, kao što je prethodno opisano, obuhvataju dve kategorije: podatke vezane za oblast unutrašnje trgovine i poslovno-finansijske indikatore trgovinskih preduzeća. Metodologija prikupljanja ovih podataka jasno je definisana u okviru administrativnih izvora koji su vlasnici podataka.

Prikupljanje podataka vezanih za oblast unutrašnje trgovine vrši se od strane Republičkog zavoda za statistiku kroz istraživanja na bazi uzorka koja se redovno sprovode prema planu rada Republičkog zavoda za statistiku. Saopštenja na bazi tih podataka Republičkog zavoda za statistiku objavljuje u određenom vremenskom periodu u svojim publikacijama i na zvaničnoj Internet stranici. Sa promenom klasifikacije delatnosti došlo je do određenih „pomeranja” u okviru šifre delatnosti u oblasti trgovine, tako da nije identičan obuhvat kao kod prethodne klasifikacije delatnosti. Time se bitno otežava uporedivost podataka po godinama. Prikupljeni podaci i generisani izveštaji, raspoloživi su za ograničen prostorni nivo („Srbija” – NTSJ 0, odnosno „Srbija Sever” i „Srbija Jug” – NTSJ 1) i odnose se na skup preduzeća i preduzetnika (P+P). Izuzetak predstavljaju podaci o zalihama i načinu plaćanja, gde se podaci prikupljaju samo za preduzeća i to po strukturi. Bazni indeksi se daju na prosek 2010=100 (prvi put sprovedena određena istraživanja). Podaci o robnim grupama su do 2010. godine dati po COICOP klasifikaciji, da bi se kasnije klasifikovali prema CPI klasifikaciji. Tako je moguća pojava različitih robnih grupa kod poređenja različitih godina.

Poslovno-finansijske podatke prikuplja na bazi registra izveštaja za sve izveštajne jedinice Agencija za privredne registre. Indikatori se generišu u formi izveštaja, a na osnovu baze podataka čiji je administrativni izvor Agencija za privredne registre. Podaci su dostupni korisnicima u formi koja im omogućava pojedinačni pristup i obradu. Generisanje različitih izveštaja je moguće na poseban zahtev upućen Agenciji za privredne registre. Jedan deo podataka obrađuje Republički zavod za statistiku, koje publikuje u vidu svojih saopštenja.

Podatke o trgovinskoj mreži i prometu do nivoa pojedinačnog prodajnog objekta trenutno poseduju u određenom obimu i kvalitetu Agencija za privredne registre i Poreska uprava. Ove baze podataka mogu da posluže kao dobar osnov za izgradnju sveobuhvatne baze podataka o trgovinskoj mreži i prometu. Neophodno je neznatno proširiti postojeći model podataka i unaprediti metodologiju prikupljanja podataka kako bi se osigurao njihov adekvatan obuhvat i kvalitet.

Neophodno je da se uradi početni popis trgovine i trgovinskih kapaciteta kako bi se evidentiralo tzv. „nulto stanje” u trgovini Republike Srbije. Ažurnost baza podataka formiranih na osnovu popisa morala bi se obezbediti kroz postojeće administrativne izvore redefinisanjem postojećeg modela podataka. Dva su moguća pristupa ažuriranju podataka: kroz sistem Agencije za privredne registre i kroz sistem Poreske uprave.

Agencija za privredne registre podatke o trgovinskoj mreži Republike Srbije do nivoa pojedinačnog prodajnog objekta može prikupljati kroz obaveznu registraciju privrednih ogranaka (objekti). Ažurnost tog registra može se obezbediti kroz obavezno prijavljivanje svake promene od strane privrednog subjekata. Time bi se formirala baza podataka objekta koja bi bila višestruko korisna: 1) Agenciji za privredne registre bi ovo koristilo za svrhe unapređivanja kvaliteta postojećih registara i daljeg razvoja, 2) za druge institucije u državi koje koriste postojeće registre ovi podaci bi koristili za unapređenje aktivnosti (Poreska uprava, Republički zavod za statistiku, ministarstva). Ovo iziskuje izmenu propisa koji ne bi bili u suprotnosti sa regulativom Evropske unije, već bi detaljnije uredili datu oblast. Iako bi ovakav način prikupljanja podataka imao određene negativne efekte na privredu (plaćanje naknade za registraciju privrednih ogranaka), on ima veće pozitivne efekte: postojanje precizne statistike o trgovinskoj mreži u vidu ažurnog registra privrednih objekata, ali i mogućnost da se formiranjem tog registra može zameniti eventualno sprovođenje popisa trgovine kao neophodne akcije da bi se dobilo nulto stanje trgovine u Republici Srbiji.

Podaci o trgovinskoj mreži mogu se prikupljati i u okviru Poreske uprave kao administrativnog izvora. Poreska uprava poseduje registar fiskalnih kasa, registar poreskih obveznika i registar obveznika poreza na dodatu vrednost. Registar fiskalnih kasa trenutno obuhvata određeni skup obaveznih podataka za svaku registrovanu fiskalnu kasu na nivou prodajnog objekta u kome se ta kasa nalazi. Kako je u planu unapređivanje postojećeg sistema fiskalizacije u tehničkom smislu, moguće je u tom procesu proširiti sadašnji model podataka u registru fiskalnih kasa podacima o trgovinskoj mreži i njenim kapacitetima. Ovakav modalitet prikupljanja podataka o trgovinskoj mreži je dobar izbor iz nekoliko razloga. Prvo, registar fiskalnih kasa već postoji i potrebno je samo dodatno proširivanje obaveznog skupa podataka koje privredni subjekt podnosi prilikom fiskalizacije. Drugo, ovakav način ne bi iziskivao dodatne troškove za privredne subjekte i administraciju, a Poreska uprava je ujedno i administrativni izvor podataka o prometu prodajnih objekata. Negativna strana ovog načina prikupljanja podataka o trgovini je prevashodno u činjenici da se još uvek nije utvrdila struktura i dinamika procesa unapređenja fiskalizacije, kao ni način obezbeđivanja ažurnosti podataka u pomenutom registru (na primer, ako objekat menja delatnost, a ne zatvara se što bi inače bilo evidentirano u registru kroz defiskalizaciju). Moguće je, u takvom slučaju, predvideti da privredni subjekt bude u obavezi da Poreskoj upravi prijavi i promene u svom prodajnom objektu, što iziskuje dodatni napor da se dođe do rešenja bez dodatnog opterećivanja poreskih obveznika administracijom. Osim toga, uspešna realizacija projekata redefinisanja modela podataka u registru fiskalnih kasa u velikoj meri zavisi od saradnje Poreske uprave sa ministarstvom nadležnim za poslove trgovine. To ministarstvo je najpozvanije da sugeriše deo sadržine budućeg modela podataka koji je od interesa za razvoj trgovine, ali i da učestvuje u definisanju načina čuvanja i obrade tih podataka.

Oba modaliteta prikupljanja podataka o trgovinskoj mreži i njenim kapacitetima imaju svoje pozitivne i negativne strane. Čini se da je prvi modalitet, formiranje registra privrednih ogranaka (objekata) u okviru Agencije za privredne registre kvalitetnije i dugoročnije rešenje. Razlog za to je uhodana procedura registracije privrednih subjekata, redovna komunikacija privrednih subjekata sa Agencijom za privredne registre (najmanje jednom godišnje), razvijen informacioni sistem za upravljanje registrima i savladan postupak stavljanja podataka na uvid javnosti preko Internet portala.

Podaci o prometu do nivoa pojedinačnog prodajnog objekta postoje u okviru Poreske uprave kao administrativnog izvora, a na bazi sprovedene fiskalizacije najvećeg dela poreskih obaveznika u oblasti trgovine. Trenutno su ti podaci ograničeni u kvalitativnom i kvantitativnom smislu, naročito po pitanju agregacije na nivou objekta (ako objekat ima više kasa). Očekuje se da će predstojeće unapređenje fiskalizacije rešiti ovaj problem, te da će baza podataka o prometu do nivoa pojedinačnog objekta biti operativna.

Podaci o žalbama (reklamacijama) potrošača su uobičajeni u zemljama Evropske unije i drugim razvijenim zemljama. Oni ukazuju na funkcionisanje tržišta i pojedinih njegovih delova. Trenutno se prikupljaju u okviru određenih potrošačkih organizacija, a u određenoj meri i u okviru nadležnog ministarstva. Međutim, ne postoji centralni registar upućenih formalnih žalbi (reklamacija). Zato je neophodno da se objedinjeno vode sve formalne reklamacije/žalbe potrošača u centralnom registru.

Podaci o kretanju maloprodajnih cena trebalo bi da se prikupljaju kroz novoformiranu „Opservatoriju cena”, po ugledu na mnoge evropske zemlje kao što je u tome uspela Republika Grčka. Pod okriljem ministarstva nadležnog za poslove trgovine i tržišta funkcioniše javni Internet portal na koji su maloprodavci dužni da ažurno, svakog meseca, unose cene za 1,500 propisanih artikala. Podaci su javno i besplatno dostupni svima. Na osnovu ovih podataka mnoge analitičke i konsultantske kuće računaju indekse promene maloprodajnih cena, indekse troškova života, potrošačku korpu ili nude različite usluge (na primer, usluga upućivanja na najjeftinije mesto snabdevanja za odabranu korpu artikala koje pojedinačni potrošač izabere).

Podaci o kvalitativnim aspektima poslovanja trebalo bi da se prikupljaju na bazi periodičnih istraživanja. U pitanju su sledeće grupe podataka: 1) Podaci o saradnji u kanalima marketinga; 2) Podaci o zadovoljstvu potrošača (kupaca); 3) Podaci o odnosu između tržišnih učesnika, potrošača i institucija i organa državne uprave iz oblasti trgovine i 4) Podaci o stavovima tržišnih učesnika po različitim pitanjima od značaja za funkcionisanje tržišta i trgovinu.

Podaci o saradnji u kanalima marketinga potrebno je da se prikupljaju na osnovu anketiranja reprezentativnog uzorka sastavljenog od predstavnika svih učesnika u kanalima marketinga. Ovo istraživanje tretira pojedinačne odnose na relaciji proizvođač-veleprodaja, proizvođač-maloprodaja i veleprodaja-maloprodaja, kao i odnose sa konkretnim preduzećima koja pripadaju datim kategorijama. Poželjno je da se sprovodi bar jednom godišnje.

Podaci o zadovoljstvu potrošača (kupaca) na opštem nivou i po pojedinim oblastima (kategorijama roba i usluga) po pravilu se prikupljaju kvartalno. Istraživanja se vrše po pojedinim oblastima, s tim da se oblasti ne ponavljaju, već je, shodno sezonalnosti i drugim faktorima, svaka oblast (proizvod tj. brend i usluga, tj. uslužno preduzeće) u fokusu u tačno određenom kvartalu. Na bazi prikupljenih podataka kreiraju se kvartalni i godišnji indeksi zadovoljstva potrošača, a takođe se mogu videti i nivoi zadovoljstva za konkretni brend i/ili preduzeće koji se nalaze u panel uzorku.

Podaci o odnosu između tržišnih učesnika (preduzeća iz različitih nivoa kanala marketinga) i potrošača (građana), s jedne strane, i institucija i organa državne uprave iz oblasti trgovine, s druge strane treba da ukažu na funkcionisanje nadležnih organa i pojedinih sektora, kao i na zadovoljstvo ili nezadovoljstvo zakonodavnim okvirom i drugim elementima koji tretiraju oblast trgovine, kao institucionalnog okvira odvijanja delatnosti i funkcionisanja tržišta. Istraživanja bi se sprovodila u ređim intervalima (npr. dvogodišnje) ili u sklopu drugih istraživanja (kao npr. kod istraživanja zadovoljstva saradnjom u kanalima marketinga i/ili istraživanja zadovoljstva potrošača).

Podaci o stavovima tržišnih učesnika o različitim pitanjima od značaja za funkcionisanje tržišta i trgovinu generalno bitni su za razumevanje pojedinih pitanja i aktuelnih tema (npr. stavovi potrošača u vreme kriznih situacija, poput situacije vezane za aflatoksin, stepen potrošačkog etnocentrizma itd). Istraživanja bi se sprovodila ad-hoc korišćenjem različitih tehnika istraživanja i različitog obuhvata (fokus-grupne diskusije, anketiranje, organizovano prikupljanje zahteva, žalbi i predloga tržišnih učsenika i sl).

Indeksi kupovne moći su potrebni kao javni podatak koji bi se mogao konstruisati na osnovu postojećih i novoprikupljenih podataka. Svrha ovog podatka je da ukaže na kupovnu moć stanovništva određene teritorijalne jedinice (opštine ili čak uže teritorijalne jedinice). Zasniva se na podacima o broju stanovnika, primanjima stanovništva, razvijenosti privrede, troškovima života, ali i na podacima o prometu u pojedinim tipovima prodavnica. Ovi indeksi predstavljaju vodič za investiranje i poslovanje trgovinskih i proizvodnih preduzeća, ali i za razvojne planove lokalnih samouprava, pa i trgovinskog sistema na nivou Republike Srbije.

Indeks maloprodajne saturacije je podatak o razvijenosti maloprodajne mreže na određenoj teritoriji. Njegov razvoj je moguć sa razvojem baze podataka o trgovinskim kapacitetima. Tabelarni podaci omogućuju uvid u gustinu mreže na određenim lokacijama i predstavljaju vodič za investiranje, planiranje komunalnih aktivnosti, ali i komunalnih prihoda. Podaci unutar geografskog informacionog sistema (GIS) služe za poslovno i urbanističko planiranje i usklađivanje trgovine i drugih društvenih delatnosti na istom prostoru.

Postupak i troškovi uspostavljanja adekvatne informatičke baze

Informacioni sistem trgovine Republike Srbije treba da omogući prikupljanje, čuvanje, klasifikaciju, pretraživanje, analizu i prikazivanje podataka o trgovini. Reč je o veoma zahtevnom projektu u svakom smislu (organizacionom, finansijskom, tehničkom, informatičkom).

Predlaže se fazna realizacija ovog projekta na principu distribuiranog informacionog sistema. Fazna realizacija treba da olakša savladavanje kompleksnog projekta po različitim dimenzijama i sa velikim brojem učesnika u postupku. Distribuirani sistem bi trebalo da optimizuje napore i troškove izgradnje sistema, uzimajući u obzir već postojeće segmente u različitim institucijama.

Informacioni sistem trgovine trenutno ne postoji u formi koja bi zadovoljila osnovne potrebe korisnika: 1) Adekvatna analiza trgovine, 2) Upravljanje razvojem trgovine – nadzor, korektivne aktivnosti, podrška poslovnoj zajednici i sl, 3) Planiranje do nivoa opština. Prethodni strateški dokumenti koja su se bavili trgovinom Republike Srbije pružili su okvir za izgradnju jednog takvog sistema, iz čega je proizašao i konkretan projekat kreiranja Internet portala sa bazom podataka o trgovini pri Republičkom zavodu za statistiku (aplikacija). Ova aplikacija će biti prebačena na novu lokaciju –ministarstvo nadležno za poslove trgovine i proširena segmentom spoljne trgovine. Ona predstavlja dobru osnovu – portal za pretragu podataka i izveštaja o trgovini Republike Srbije na nacionalnom nivou (NTSJ 0, odnosno NTSJ 1).

Na bazi opisanog modela podataka treba kreirati centralnu bazu podataka trgovine (u danjem tekstu: CBPT), koja će imati javni deo podataka i podatke za internu upotrebu. Detaljni podaci, odnosno podaci do nivoa pojedinačnog objekta će biti dostupni samo državnim organima. To su strateški podaci koji ne smeju biti javno dostupni već samo dostupni državnim organima, kako bi realizovali zakonom određene nadležnosti. Ovo je veoma važno i sa aspekta odabira onoga ko će upravljati informacionim sistemom trgovine.

Troškovi informacionog sistema zavise od strukture potrebnih podataka i izveštaja. Ovi troškovi obuhvataju: 1) Troškove projektovanja informacionog sistema; 2) Troškove prikupljanja podataka; 3) Troškove hardvera; 4) Troškove softvera; 5) Troškove održavanja informacionog sistema. U ovoj fazi se mogu razmatrati samo prve dve kategorije troškova, a ostali troškovi informacionog sistema će u najvećoj meri biti definisani realizacijom projekata koji se odnose na prve dve aktivnosti.

Troškovi projektovanja uključuju troškove izrade idejnog projekata za informacioni sistem i troškove implementacije idejnih projekata, tj. pronalaženje adekvatnih hardverskih i softverskih rešenja. Pored toga je neophodno uključiti i troškove instalacije, obuke, održavanja i sl. Precizno utvrđivanje troškova se može uraditi kroz realizaciju idejnog projekta za informacioni sistem.

Troškovi pribavljanja podataka se odnose na sprovođenje potrebnih istraživanja, ukoliko određeni podaci ne postoje, i troškove transfera već postojećih podataka. Troškovi prikupljanja podataka bi mogli da se raspodele na institucije u čijoj je nadležnosti prikupljanje određenih podataka (kao što su Agencija za privredne registre ili Poreska uprava). Neki troškovi bi mogli da se preliju i na privredu (ukoliko se realizuje projekat formiranja registra objekata u Agenciji za privredne registre). Nadležno ministarstvo bi imalo troškove za istraživanja čiji bi ono bilo naručilac (prikupljanje, čuvanje, obrada, izveštavanje).

Izgradnja informacionog sistema trgovine

Obrisi distribuiranog informacionog sistema trgovine već postoje, imajući u vidu da određeni administrativni izvori poseduju registre i baze podataka o trgovini. Stoga bi kreiranje potpuno novog informacionog sistema bilo dupliranje u administrativnom, kapacitetnom i finansijskom smislu. Postupak izgradnje distribuiranog informacionog sistema ipak iziskuje određenu faznu strukturu, pre svega zbog smanjivanja organizacionih i finansijskih rizika.

U Fazi 1 – Unapređivanje postojećih baza podataka i registara glavni zadatak je uobličavanje postojećih baza podataka i registara različitih administrativnih izvora kako bi se zadovoljile potrebe korisnika (napred opisana struktura podataka i izveštaja). Ova faza treba da započne saradnjom između ministarstva nadležnog za poslove trgovine i Republičkog zavoda za statistiku, Poreske uprave i Agencije za privredne registre, kao i donošenjem odgovarajućeg akta Vlade. Aktom Vlade bi jasno bili propisani zadaci navedenih institucija u smislu prikupljanja i obrade podataka o trgovini. Na osnovu sporazuma o saradnji, postojeća aplikacija za trgovinu može biti ažurirana, a potom na server nadležnog ministarstva mogu biti preneti postojeći i dodatno ažurirani podaci.

Završetak prve faze podrazumeva potpuno realizovanje distribuiranog prikupljanja i obrade podataka kod institucija. Njenom realizacijom dobio bi se potreban obuhvat, kvalitet i ažurnost podataka o trgovini. Definisanje modela podataka o trgovini podrazumeva i jasnu alokaciju podataka prema institucijama. Tek nakon ovoga moguće je pristupiti njenoj realizaciji. Završetak ove faze je preduslov za otpočinjanje sledeće.

U Fazi 2 – Integracija distribuiranog informacionog sistema trgovine, glavni zadatak je formiranje funkcija integracije informacionog sistema i njihovo dodeljivanje (poveravanje) odabranoj instituciji koja ima kapacitete da te funkcije realizuje i njima upravlja. Dve osnovne funkcije integracije informacionog sistema su: CBPT i funkcija za poslovno izveštavanje.

CBPT treba da preuzima podatke o trgovini iz primarnih izvora podataka, da ih organizuje, skladišti i njima upravlja. Podrazumeva se da ovde treba uključiti i one izvore podataka koji trenutno ne prikupljaju podatke ali bi kroz realizaciju faze 1 to činili. Za realizaciju ovog zadatka, potrebno je obezbediti odgovarajući sistem za upravljanje bazom podataka – „data warehouse”. Kako će troškovi za skladištenje podataka biti vrlo bitna komponenta u ukupnoj ceni sistema, pri izboru treba voditi računa da rešenje omogućava brzo i jednostavno proširenje kapaciteta, bez uticaja na osnovne komponente sistema. Ovo aplikativno rešenje vodiće nadležno ministarstvo, tako da ono snosi troškove njegove nabavke, instalacije, obuke i održavanja. CBPT će se periodično usklađivati sa izmenama propisa, potrebama nadležnog ministarstva i promenama karaktera i obima podataka.

Slika 1. Šema distribuiranog informacionog sistema trgovine Republike Srbije

Funkcija za poslovno izveštavanje treba da, korišćenjem podataka iz CBPT-a (ali i drugih izvora po potrebi), obezbedi pravovremeno i precizno izveštavanje, analize i predviđanja za upravljanje trgovinom, kako na makro, tako i na mikro nivou. Za realizaciju ove funkcije potrebno je obezbediti odgovarajuće aplikativno rešenje (softver), prilagodljivo po pitanju izvora podataka, sadržaju, obimu i načinu prezentacije poslovnih izveštaja, analiza i predviđanja. Navedeni softver vodi nadležno ministarstvo, tako da ono snosi troškove njegove nabavke, instalacije, povezivanja ka CBPT i drugim bazama podataka, obuke i održavanja. Iz prikupljenih podataka i kreiranih izveštaja, deo sadržaja bi bio i javno dostupan preko Internet portala na Internet stranici nadležnog ministarstva, a prema unapred definisanim kriterijumima.

OPERACIONALIZACIJA UPRAVLjAČKOG MODELA U CILjU EFIKASNE INTEGRACIJE SA JEDINSTVENIM EVROPSKIM TRŽIŠTEM

Definisanje ključnih zadataka državnih organa na nacionalnom, regionalnom i lokalnom nivou

Rešenja predložena u Strategiji su fokusirana na definisanje strateških prioriteta u izgradnji moderne trgovine u Republici Srbiji. Ključna rešenja definisana su sa ciljem što efikasnije integracije privrede Republike Srbije sa jedinstvenim tržištem Evropske unije. Napominje se da će biti neophodno da se navedena rešenja stalno dograđuju u procesu pregovaranja o svim poglavljima za pristupanje Republike Srbije Evropskoj uniji.

U cilju realizacije strategijskih opredeljenja, koji se odnosi na operacionalizaciju predloženih rešenja, izrađen je akcioni plan u kojem su navedeni konkretni zadaci i institucije koje su odgovorne za sprovođenje prioritetnih mera i aktivnosti za realizaciju predloženih rešenja. Iz predloženog akcionog plana definisani su konkretni zadaci koji u narednom periodu treba da se realizuju u stvaranju kvalitetnih institucionalnih rešenja na nacionalnom nivou.

U akcionom planu sve mere i aktivnosti grupisane su u sledeće segmente trgovinske politike:

politika konkurencije;

politika podsticanja razvoja malih trgovinskih preduzeća i preduzetnika.

U smislu navedenog, definisane su i neophodne izmene propisa. Na kraju su posebno razrađene mere i aktivnosti u izgradnji odgovarajuće informatičke baze trgovine Republike Srbije.

U akcionom planu definisani su konkretni zadaci koje treba da sprovodi nekoliko državnih organa, koji su direktno ili indirektno odgovorni i pozvani za kreiranje moderne tržišne privrede i moderne trgovine u Republici Srbiji. Razumljivo je da su najodgovornije institucije koje su neposredno zadužene za integralni razvoj trgovinskog sektora privrede.

Veliki je broj zadataka koje u narednom periodu treba realizovati da bi se izgradilo moderno tržište i moderna trgovina u Republici Srbiji. Predložena rešenja imaju za cilj da trgovina, a posebno maloprodaja, ima onu motornu snagu u Republici Srbiji kao što je ima u ukupnom privrednom i socijalnom razvoju Evropske unije. Uporedo s tim, treba da u značajnoj meri jača uloga i status ministarstva nadležnog za poslove trgovine.

Ministarstvo nadležno za poslove trgovine treba da ima najveću odgovornost u ostvarivanju predloženih rešenja iz akcionog plana. Pored ministarstva nadležnog za poslove trgovine, značajnu ulogu u realizaciji predloženih rešenja treba da na nacionalnom nivou imaju i ministarstva nadležna za poslove privrede, finansija, urbanog planiranja, tehnološkog razvoja, saobraćaja, i sl.

Određeni broj zadataka definisanih u akcionom planu treba da se realizuje na regionalnom i lokalnom nivou. Prostorni aspekt razvoja trgovine i trgovinske mreže posebno dolazi do izražaja na lokalnom i gradskom nivou. Stoga se i predlaže da se na nivou opština i gradova formiraju posebne organizacione jedinice koje će se baviti razvojem trgovinske mreže u cilju što intenzivnije konkurencije i kvalitetnog snabdevanja stanovništva na konkretnom tržišnom području.

Zadaci ostalih institucija i asocijacija koje treba da se angažuju u sprovođenju strategijskih opredeljenja u razvoju trgovine

Trgovinski sektor je tesno povezan sa drugim sektorima privrede i ima veliki uticaj na širok spektar zainteresovanih učesnika. Pored državnih organa koji su neposredno vezani za trgovinu, prilikom realizacije strategije i politike trgovine neophodno je uključiti veliki broj institucija i asocijacija. Sledeće institucije se izdvajaju po značaju: 1) Komisija za zaštitu konkurencije; 2) Organizacije potrošača; 3) Strukovna udruženja trgovaca– asocijacije maloprodavaca, asocijacije specijalizovanih trgovaca i sl, 4) Ostale institucije. Komisija za zaštitu konkurencije zahteva direktno angažovanje države, mada Komisija mora zadržati, kao regulatorno telo, potpunu nezavisnost od izvršnih organa državne uprave. Organizacije potrošača i strukovna udruženja moraju dobiti određenu vrstu državne podrške, ali u suštini, predstavljaju institucije u kojima se državni uticaj mora još manje osećati. Ove organizacije se javljaju kao partneri državnih organa i moraju kao takve, u potpunosti očuvati svoju nezavisnost i pregovarački potencijal u odnosu na državne organe.

Komisija za zaštitu konkurencije ima zadatak da spreči ugrožavanje konkurencije na tržištu, a time značajno utiče na sektor trgovine koji celokupnu svoju aktivnost obavlja na tržištu. Povredom konkurencije smatraju se akti ili radnje učesnika na tržištu koje za cilj ili posledicu imaju ili mogu da imaju značajno ograničavanje, narušavanje ili sprečavanje konkurencije. U glavne povrede konkurencije spadaju: restriktivni sporazumi i zloupotreba dominantnog položaja, a Komisija posebno prati pitanja koncentracije. Komisija može učesniku na tržištu da odredi meru zaštite konkurencije, u obliku obaveze plaćanja novčanog iznosa u visini najviše 10% od ukupnog godišnjeg prihoda ostvarenog na teritoriji Republike Srbije. Ono što je jako važno je da se odluke Komisije poštuju i sprovode, kako konkurentska utakmica na tržištu ne bi bila ugrožena i da u tome ima nepodeljenu i apsolutnu podršku državnih organa. Komisija ima zadatak da procesuira svaku povredu konkurencije. Efikasan rad Komisije deluje preventivno na učesnike na tržištu i stvara pozitivnu klimu za razvoj tržišnih odnosa.

Neophodno je da Komisija za zaštitu konkurencije ima podršku državnih organa u pripremi, a zatim i u realizaciji određenih mera. Za to su neophodna odgovarajuća sredstva kojim bi se izgradili kapaciteti (istraživači u analitičkom timu kao i odgovarajuće baze podataka). Neophodno je da Komisija bude adekvatno kadrovski pokrivena i da ima sve preduslove da adekvatno deluje na tržištu. U Komisiji je prema Izveštaju o radu za 2014. godinu zaposlena 31 osoba što je znatno ispod broja zaposlenih u telima za zaštitu konkurencije susednih zemalja (bivših republika SFRJ), kao u zemljama Evropske unije. Posebno je bitno da postoji bliska saradnja sa ministarstvom nadležnim za poslove trgovine. Takođe, neophodno je da se izvršavaju nalozi koje, po zakonu, Komisija ima pravo da donosi. Neefikasnost u realizaciji mera Komisije takođe treba da bude kažnjiva, kao i sama nedozvoljena tržišna praksa.

Trgovina kao nosilac tržišnih odnosa, a naročito maloprodaja, je često pod lupom državnih organa, potrošača i drugih učesnika u kanalima marketinga. Često je neopravdano napadaju i sprovode se mere koje nisu opravdane, kao što su, na primer, bile mere uređene Uredbom o posebnim uslovima prometa određene robe („Službeni glasnik RS”, br. 63/12 i 100/12) koja je zbirnu maržu u trgovini na veliko i trgovini na malo ograničila na 10%. Navedena uredba je narušila konkurenciju na tržištu Republike Srbije, a sve pod uticajem neproverene pretpostavke da maloprodaja zloupotrebljava svoju dominantnu poziciju na tržištu za šta nije bilo realnih argumenata. Ovakvi stavovi se moraju zasnivati na objektivno i profesionalno urađenim analizama. Pa čak i ako se utvrde povrede propisa, mere koje se preduzimaju moraju biti izabrane iz instrumentarijuma tržišno razvijenih privreda (na primer, Evropska unija), a ne iz arhiva iskustava centralno planske privrede.

Neophodno je da Komisija za zaštitu konkurencije: 1) ima predvidiva, stabilna i adekvatna sredstva; 2) poseduje adekvatnu i kvalitetnu kadrovsku strukturu sa naglaskom na pravnicima i ekonomistima; 3) nastavi da koristi evropska iskustva i evropska sredstva za dalje unapređenje rada Komisije.

Aktivnosti organizacija potrošača su jako bitni u razvijenim privredama i značajno utiču na učesnike u kanalima marketinga. Neophodno je da se, uz aktivnu budzetsku podršku, razvije kadrovska infrastruktura u organizacijama potrošača, da se obezbede informatičke osnove za obavljanje njihove delatnosti i da se adekvatno primeni evropska praksa. Organizacije potrošača mogu da izvrše veliki pritisak na trgovinu i ostale učesnike u kanalima marketinga.

Aktivne organizacije potrošača u razvijenim zemljama deluju javno i imaju projekte koji tangiraju učesnike na tržištu. Neophodno je da se organizacije potrošača kadrovski i finansijski osposobe kako bi mogla adekvatno da nastupaju na tržištu.

Veoma je bitno i praćenje trošenja dodeljenih sredstava kako bi se sredstva koja se izdvoje, bilo iz evropskih bilo iz domaćih fondova, utrošila na pravi način. Organizacije potrošača u Republici Srbiji imaju znatno manji uticaj nego u razvijenim zemljama i njihovo delovanje nije sistematsko. Uprkos izdvajanju sredstava, o čijoj adekvatnosti je moguće diskutovati, kadrovska i informatička osposobljenost ovih organizacija je na niskom nivou. Stoga su i njihovi nastupi neubedljivi, sporadični i bez većeg uticaja. Neophodno je da se ovim organizacijama pomogne da naprave strateško partnerstvo sa relevantnim institucijama, kao što su državni organi koji poseduju određene podatke, ali i regulatorna tela i univerziteti, kako bi mogli zajednički da rade na razvoju strategije razvoja ovih udruženja, a sve u skladu sa razvijenom evropskom praksom.

Strukovna udruženja trgovaca treba da dobiju na značaju u budućem periodu. Naime, mnogi poslovi koji se danas ne rade adekvatno, a vezani su za trgovinu Republike Srbije, mogu se obavljati u okviru strukovnih udruženja trgovaca ili kroz saradnju državnih organa i strukovnih udruženja. U takve poslove spadaju prikupljanje i prezentacija relevantnih podataka, edukacija tržišnih učesnika, promocija i olakšavanje uvođenja tržišnih inovacija i standarda, i sl.

Država treba da ima interes da pomogne i usmeri razvoj strukovnih udruženja trgovaca koja za cilj imaju promociju trgovinske struke i unapređenje efikasnosti trgovine Republike Srbije. Trgovina Republike Srbije ima potrebu za jačim organizovanjem i za zajedničkim nastupom, posebno u razgovorima sa drugim strukovnim udruženjima i organizacijama. Pri tome, interes države je da ova udruženja funkcionišu na zdravim osnovama i u skladu sa principima modernog udruživanja u trgovini. To znači, da je obaveza države i Komisije za zaštitu konkurencije da vode računa o tome da se ova udruženja ne bave tržišnim dogovorima, podelom tržišta i nedozvoljenim dogovaranjem.

U prethodnoj Strategiji bilo je predviđeno formiranje Centra za razvoj trgovine kao organizacionog tela pri ministarstvu nadležnom za poslove trgovine. Centar je trebalo da obavlja širok spektar poslova koji su neophodni za efikasno upravljanje razvojem trgovine, kao što su: 1) praćenje razvoja trgovine; 2) obezbeđivanje informacija o stanju trgovine i razvijenosti trgovinske mreže u Republici Srbiji; 3) analiza delotvornosti nacionalne strategije trgovine; 4) pružanje smernica za sprovođenje i reviziju strategije; 5) iniciranje strateških i operativnih istraživanja u vezi raznih pitanja kojim bi se poboljšalo stanje trgovinskog sektora (povećanje produktivnosti, poboljšanje obučenosti radnika, povećanje stepena korišćenja novih tehnologija); 6) traženje načina da se unapredi efikasnost i efektivnost u sektoru kao celini; 7) kreiranje geografskog informacionog sistema trgovine Republike Srbije; 8) obezbeđivanje autoritativnog stava povodom raznih pitanja koja se javljaju prilikom modernizacije trgovine.

Neophodno je da se navedeni poslovi obavljaju bez obzira da li postoji poseban centar ili ne. Moguće je da se određeni poslovi delegiraju unutar posebne organizacione jedinice ministarstva nadležnog za poslove trgovine, ili da se deo njih poveri eksternim partnerima koji bi dobili pravo da ih rade. Strukovna udruženja, istraživački centri na univerzitetima ili neka druga tela mogu da dobiju određeni segment poslova. Ministarstvo nadležno za poslove trgovine, po svojoj funkciji i nadležnostima, pozvano je da se bavi adekvatnim koordiniranjem navedenih poslova u cilju aktivnog delovanja na razvoj i funkcionalnost trgovine. Na osnovu izloženog se predlaže da se formira Nacionalni savet za razvoj trgovine Republike Srbije. Savet bi trebalo da ima značajnu ulogu u iniciranju i koordiniranju ključnih aktivnosti u razvoju trgovine Republike Srbije.

SPROVOĐENjE I PRAĆENjE SPROVOĐENjA STRATEGIJE

Ovom Strategijom, planira se obrazovanje Nacionalnog saveta za trgovinu. Osnovni zadatak tog saveta će biti da nadzire i koordinira sprovođenje ove Strategije. Radi obavljanja stručnih poslova, biće predviđeno da se u okviru Nacionalnog saveta za trgovinu mogu obrazovati posebne stručne grupe u čijem radu će učestvovati predstavnici ministarstava, drugih državnih organa, organizacija i institucija, kao i predstavnici poslovnih udruženja, finansijskih institucija, međunarodnih organizacija, donatora, akademske zajednice, stručnih i nevladinih organizacija i stručnjaci. Administrativno-tehničke poslove za potrebe Nacionalnog saveta za trgovinu obavljaće ministarstvo nadležno za poslove trgovine.

Mere sadržane u planovima za sprovođenje ove strategije finansiraće se iz budzeta Republike Srbije, donatorskih sredstava, pre svega kroz IPA, iz sredstava bilateralnih donatora, kao i međunarodnih finansijskih institucija, u skladu sa budzetskim ograničenjima.

Ministarstvo nadležno za poslove trgovine razviće sistem za praćenje uticaja sprovođenja ove strategije, zasnovan na objektivno proverljivim pokazateljima uspešnosti, koji će se oslanjati na zvanične statističke podatke, kao i druge podatke iz relevantnih istraživanja.

Osnovni pokazatelji za praćenje sprovođenja strateških ciljeva dati su u tabeli:

Pregled najvažnijih

indikatora za praćenje

ostvarivanja strateških

ciljeva

Poslednji

raspoloživi

podaci (2014. godina)

2020. godina

Izvori podataka

Indikatori operativnih pokazatelja trgovinskog sektora

Broj zaposlenih

274.686

277.000

Izveštaj o trgovini (Republički zavod za statistiku)

Stopa rasta prometa

-1%

1,1%

Izveštaj o trgovini (Republički zavod za statistiku)

Indikatori razvoja trgovinske mreže

Broj prodavnica

63.819

78.800

Izveštaj o trgovini (Republički zavod za statistiku)

Broj prodavnica u trgovini na malo

58.762

73.500

Izveštaj o trgovini (Republički zavod za statistiku)

Površina prodajnog prostora

4.930.000

5.000.000

Izveštaj o trgovini (Istraživanja koja treba sprovesti)

Broj stanovnika po maloprodajnom objektu

88,2

95

Izveštaj o trgovini (Istraživanja koja treba sprovesti)

Indikatori produktivnosti trgovine na malo

Promet u trgovini na malo po stanovniku

1.485 evra

1.603 evra

Izveštaj o trgovini (Republički zavod za statistiku)

ZAVRŠNI DEO

Akcioni plan za sprovođenje prioritetnih mera i aktivnosti za realizaciju predloženih rešenja i Aneks, odštampani su uz ovu strategiju i čine njen sastavni deo.

Danom objavljivanja ove strategije prestaje da važi Strategija razvoja trgovine Republike Srbije („Službeni glasnik RS”, broj 15/09).

Ovu strategiju objaviti u „Službenom glasniku Republike Srbije”.

05 Broj: 330-10731/2016-1

U Beogradu, 17. novembra 2016. godine

V L A D A

PREDSEDNIK

Aleksandar Vučić

Ostavite komentar