Predlog zakona o programu zaštite učesnika u krivičnom postupku

PREDLOG ZAKONA O PROGRAMU ZAŠTITE UČESNIKA

U KRIVIČNOM POSTUPKU

I OSNOVNE ODREDBE

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se uslovi i postupak za pružanje zaštite i pomoći učesnicima u krivičnom postupku i njima bliskim licima, koji su usled davanja iskaza ili obaveštenja značajnih za dokazivanje u krivičnom postupku izloženi opasnosti po život, zdravlje, fizički integritet, slobodu ili imovinu.

Član 2.

Zaštita lica iz člana 1. ovog zakona obezbeđuje se sprovođenjem Programa zaštite.

Program zaštite je skup mera predviđenih ovim zakonom koje se primenjuju u cilju zaštite života, zdravlja, fizičkog integriteta, slobode ili imovine zaštićenog lica.

Član 3.

Pojedini izrazi upotrebljeni u ovom zakonu imaju sledeće značenje:

1) učesnik u krivičnom postupku je: osumnjičeni, okrivljeni, svedok saradnik, svedok, oštećeni, veštak i stručno lice.

2) blisko lice je lice za koje učesnik u krivičnom postupku zahteva uključenje u Program zaštite;

3) zaštićeno lice je lice uključeno u Program zaštite.

Osumnjičeni, okrivljeni, svedok saradnik, svedok, oštećeni, veštak i stručno lice imaju značenje u smislu odgovarajućih odredbi Zakonika o krivičnom postupku.

Član 4.

Program zaštite može se sprovesti pre, u toku i nakon pravnosnažnog okončanja krivičnog postupka, prema učesniku u krivičnom postupku i bliskim licima.

Član 5.

Program zaštite se sprovodi ako su učesnici u krivičnom postupku i bliska lica usled davanja iskaza ili obaveštenja značajnih za dokazivanje u krivičnom postupku izložena opasnosti po život, zdravlje, fizički integritet, slobodu ili imovinu, a bez tog iskaza ili obaveštenja bilo bi znatno otežano ili nemoguće dokazivanje u krivičnim postupcima za krivična dela:

1) protiv ustavnog uređenja i bezbednosti;

2) protiv čovečnosti i drugih dobara zaštićenih međunarodnim pravom;

3) organizovanog kriminala.

Član 6.

Dužnost je svih organa i lica koja učestvuju u sprovođenju Programa zaštite da postupaju sa naročitom hitnošću.

Podaci u vezi sa Programom zaštite su naročito poverljivi i predstavljaju službenu tajnu. Osim službenih lica ove podatke ne mogu odavati ni druga lica kojima podaci postanu dostupni. Službeno lice je dužno da drugo lice obavesti da ovi podaci predstavljaju tajnu.

II NADLEŽNI ORGANI

a) Komisija za sprovođenje Programa zaštite

Član 7.

Odluku o uključenju, produženju, obustavi i prestanku Programa zaštite donosi Komisija za sprovođenje Programa zaštite (u daljem tekstu: Komisija), koja ima tri člana.

Jednog člana Komisije imenuje iz reda sudija Vrhovnog suda Srbije predsednik Vrhovnog suda Srbije, drugog člana imenuje iz reda svojih zamenika Republički javni tužilac, a rukovodilac Jedinice za zaštitu član je Komisije po položaju.

Članovi Komisije imaju po jednog zamenika, koje imenuje predsednik Vrhovnog suda Srbije iz reda sudija Vrhovnog suda Srbije odnosno Republički javni tužilac iz reda zamenika Republičkog javnog tužioca.

Zamenik rukovodioca Jedinice za zaštitu zamenjuje po položaju rukovodioca i u Komisiji.

Stručne i administrativne poslove za potrebe Komisije obavlja Jedinica za zaštitu.

Član 8.

Članovi Komisije i zamenici, osim rukovodioca Jedinice za zaštitu i njegovog zamenika, imenuju se na pet godina i mogu biti ponovo imenovani.

Član 9.

Svojstvo člana Komisije i zamenika prestaje:

1) prestankom dužnosti sudije Vrhovnog suda Srbije ili zamenika javnog tužioca;

2) prestankom radnog odnosa rukovodioca Jedinice za zaštitu odnosno njegovog zamenika odnosno raspoređivanjem na drugo radno mesto;

3) na zahtev člana ili zamenika;

4) zbog nepridržavanja propisa o sprovođenju Programa zaštite;

5) istekom vremena imenovanja.

Rukovodiocu Jedinice za zaštitu odnosno njegovom zameniku ne može prestati članstvo u Komisiji na sopstveni zahtev.

O prestanku svojstva člana Komisije ili zamenika odlučuje starešina organa koji je imenovao člana Komisije ili zamenika.

Član 10.

Radom Komisije rukovodi predsednik. Predsednik Komisije je sudija Vrhovnog suda, a u slučaju njegove sprečenosti menja ga njegov zamenik.

Komisija odlučuje na sednici većinom glasova. Član Komisije koji je podneo zahtev iz člana 25, 31. ili 34. ovog zakona ne može učestvovati u odlučivanju.

Član 11.

Komisija donosi poslovnik o radu.

Komisija podnosi godišnji izveštaj o radu nadležnom odboru Narodne skupštine.

b) Jedinica za zaštitu

Član 12.

Jedinica za zaštitu je specijalizovana organizaciona jedinica Ministarstva unutrašnjih poslova koja sprovodi Program zaštite i obavlja druge poslove u skladu sa ovim zakonom.

U sprovođenju Programa zaštite Jedinica za zaštitu obezbeđuje zaštićenom licu i potrebnu ekonomsku, psihološku, socijalnu i pravnu pomoć.

Svi državni organi, organizacije i službe dužni su da pruže pomoć Jedinici za zaštitu i da na njen zahtev izvrše radnje iz svoje nadležnosti potrebne za sprovođenje Programa zaštite.

Član 13.

Ministar unutrašnjih poslova donosi poseban akt o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mesta u Jedinici za zaštitu.

Ministar unutrašnjih poslova raspoređuje rukovodioca Jedinice za zaštitu u skladu sa zakonom.

III PROGRAM ZAŠTITE

Mere zaštite

Član 14.

U okviru Programa zaštite primenjuju se sledeće mere:

1) fizička zaštita ličnosti i imovine;

2) promena prebivališta ili premeštanje u drugu zavodsku ustanovu;

3) prikrivanje identiteta i podataka o vlasništvu;

4) promena identiteta.

U toku sprovođenja Programa zaštite može se primeniti jedna ili više mera s tim što se mera promene identiteta može primeniti samo kada se cilj Programa zaštite ne može ostvariti primenom drugih mera.

Mere fizičke zaštite ličnosti i imovine, promene prebivališta ili premeštanja u drugu zavodsku ustanovu i prikrivanje identiteta i podataka o vlasništvu mogu se primeniti kao hitne mere u smislu člana 27. ovog zakona.

Član 15.

Rešenje o određivanju vrste mera iz člana 14. stav 1. tač. 1. do 3. ovog zakona donosi Jedinica za zaštitu, a rešenje o određivanju mere iz člana 14. stav 1. tačka 4. ovog zakona donosi Komisija na predlog Jedinice za zaštitu.

Jedinica za zaštitu samostalno primenjuje mere iz člana 14. stav 1. ovog zakona. Prema zaštićenom licu koje je lišeno slobode Jedinica za zaštitu primenjuje ove mere u saradnji sa Ministarstvom pravde.

Kada se na drugi način ne mogu primeniti mere iz člana 14. stav 1. ovog zakona, Jedinica za zaštitu u obavljanju poslova iz svog delokruga može prikriti identitet svojih pripadnika, kao i podatke o vlasništvu nad stvarima kojima se služi u primeni određene mere.

Jedinica za zaštitu u toku primene mera iz člana 14. stav 1. ovog zakona pruža ekonomsku i socijalnu pomoć zaštićenom licu do trenutka njegovog osamostaljenja. Ova pomoć ne može biti veća od iznosa koji je neophodan za pokrivanje životnih troškova i uključenje zaštićenog lica u novu društvenu sredinu.

Član 16.

Mera fizičke zaštite ličnosti i imovine sastoji se od sprečavanja protivpravnog ugrožavanja života, zdravlja, fizičkog integriteta, slobode ili imovine zaštićenog lica upotrebom fizičko-tehničkih mera.

Član 17.

Mera promene prebivališta sastoji se od privremenog ili trajnog preseljenja zaštićenog lica iz mesta prebivališta ili boravišta u mesto koje odredi Jedinica za zaštitu.

Mera premeštanja u drugu zavodsku ustanovu sastoji se od upućivanja zaštićenog lica koje je lišeno slobode iz zavodske ustanove u kojoj se nalazi u zavodsku ustanovu koju odredi Jedinica za zaštitu u dogovoru sa Ministarstvom pravde.

Član 18.

Mera prikrivanja identiteta i podataka o vlasništvu sastoji se od izrade i upotrebe lične isprave ili isprave o vlasništvu zaštićenog lica u kojoj su privremeno izmenjeni izvorni podaci.

Ispravu iz stava 1. ovog člana izrađuje Jedinica za zaštitu.

Primena mere iz stava 1. ovog člana ne može imati za posledicu izmenu izvornih podataka koji se vode u službenim evidencijama.

Član 19.

Prilikom zaključenja pravnih poslova koji mogu imati uticaj na treća lica, zaštićeno lice može upotrebiti ispravu iz člana 18. stav 1. ovog zakona uz saglasnost Jedinice za zaštitu.

Ako Jedinica za zaštitu ne da saglasnost za zaključenje pravnih poslova iz stava 1. ovog člana, zaštićeno lice može odrediti, uz saglasnost Jedinice za zaštitu, punomoćnika koji će u njegovo pravo ime zaključiti ove poslove.

Član 20.

Mera promene identiteta sastoji se od potpune ili delimične izmene ličnih podataka zaštićenog lica. Uz ovu meru može biti određena i promena fizičkih karakteristika zaštićenog lica.

Promena identiteta može imati uticaja na prava i obaveze zaštićenog lica samo u meri u kojoj je to neophodno radi sprovođenja Programa zaštite i ne utiče na obaveze zaštićenog lica prema trećim licima.

Nakon promene identiteta Jedinica za zaštitu odobrava i nadzire pristup izvornim podacima o identitetu zaštićenog lica. Jedinica za zaštitu vodi računa i o svim statusnim i drugim pravima i obavezama koji su u vezi sa izvornim identitetom zaštićenog lica.

Član 21.

Ako je određena mera promene identiteta, Jedinica za zaštitu poziva zaštićeno lice da izvrši svoje dospele obaveze prema trećim licima.

Nakon izvršenja obaveza iz stava 1. ovog člana, nadležni organ, organizacija ili služba na osnovu podataka koje dostavi Jedinica za zaštitu odmah izdaje ličnu ispravu ili dokument.

Postupak izdavanja lične isprave ili dokumenta ne razlikuje se od postupka izdavanja originalne lične isprave ili dokumenta. Podaci u ličnoj ispravi ili dokumentu ne smeju biti identični sa podacima drugog lica.

Nakon izdavanja lične isprave ili dokumenta, nadležni organ Ministarstva unutrašnjih poslova na zahtev Jedinice za zaštitu unosi u evidenciju o izvornim podacima o zaštićenom licu primedbu da o svim pitanjima u vezi sa identitetom mora biti obaveštena Jedinica za zaštitu.

Evidencija nadležnog organa Ministarstva unutrašnjih poslova vodiće se na način da se na osnovu podataka o izvornom identitetu zaštićenog lica ne može utvrditi njegov izmenjeni identitet.

Član 22.

Prilikom zaključenja pravnih poslova većeg značaja, zaštićeno lice može upotrebiti ličnu ispravu ili dokument iz člana 21. stav 2. ovog zakona uz saglasnost Jedinice za zaštitu.

Zaštićeno lice može odrediti punomoćnika u cilju ostvarenja prava i ispunjenja obaveza nastalih pre promene identiteta.

Ako sazna za postojanje obaveze koja je nastala pre promene identiteta, Jedinica za zaštitu poziva zaštićeno lice da preko punomoćnika ispuni obavezu. Ako zaštićeno lice to ne učini, Jedinica za zaštitu ispunjava obavezu ili postupa u skladu sa članom 34. st. 1. i 2. ovog zakona.

Član 23.

Ako je u svojstvu lica iz člana 3. stav 1. tačka 1. ovog zakona pozvano pred sud povodom krivičnog dela učinjenog pre promene identiteta, zaštićeno lice učestvuje u krivičnom postupku sa izvornim identitetom.

U drugom postupku pred sudom ili državnim organom u kojem je neophodna upotreba izvornog identiteta, zaštićeno lice može učestvovati samo uz saglasnost Jedinice za zaštitu. Ako Jedinica za zaštitu ne da saglasnost, zaštićeno lice vrši svoja prava u postupku preko punomoćnika.

Ako zaštićeno lice učini krivično delo nakon promene identiteta, Jedinica za zaštitu obaveštava nadležnog javnog tužioca i Komisiju.

U slučajevima iz st. 1. i 2. ovog člana, pozivanje zaštićenog lica vrši se preko Jedinice za zaštitu koja obezbeđuje njegov dolazak.

Član 24.

Izrada i upotreba isprava i dokumenata izvršena u skladu sa ovim zakonom u cilju primene mera prikrivanja identiteta i vlasništva i promene identiteta zaštićenog lica ne predstavlja krivično delo.

Originalne isprave i dokumenti zaštićenog lica čuvaju se u Jedinici za zaštitu.

b) Uključenje u Program zaštite

Član 25.

Nadležni javni tužilac, istražni sudija ili predsednik veća može po službenoj dužnosti ili na predlog učesnika u krivičnom postupku podneti Komisiji zahtev za uključenje učesnika u krivičnom postupku i bliskih lica u Program zaštite.

Nakon pravnosnažnog okončanja krivičnog postupka zahtev iz stava 1. ovog člana može podneti i Jedinica za zaštitu.

Član 26.

Zahtev za uključenje u Program zaštite sadrži:

1) podatke o licu za koje se zahteva zaštita;

2) opis i zakonski naziv krivičnog dela povodom koga se zahteva zaštita;

3) ocenu postojećih dokaza i značaja iskaza ili obaveštenja za postupak;

4) okolnosti koje ukazuju da postoji opasnost za lice za koje se zahteva zaštita.

Uz zahtev za uključenje u Program zaštite dostavlja se upitnik o ličnim podacima, imovinskim prilikama, krugu bliskih lica i drugim podacima koji popunjava lice za koje se zahteva zaštita.

Pre odlučivanja o zahtevu Komisija će zatražiti od Jedinice za zaštitu da u roku od 15 dana dostavi procenu:

1) opasnosti koja preti licu za koje se zahteva zaštita;

2) opasnosti kojoj bi bila izložena zajednica u slučaju uključenja u Program zaštite;

3) zdravstvenog stanja lica za koje se zahteva zaštita;

4) potrebnih mera zaštite.

Član 27.

Ako nadležni javni tužilac, istražni sudija ili predsednik veća oceni da postoji neposredna opasnost po život, zdravlje, fizički integritet, slobodu ili imovinu učesnika u krivičnom postupku ili bliskog lica, obavestiće Jedinicu za zaštitu o potrebi primene hitnih mera.

Rukovodilac Jedinice za zaštitu naređuje primenu hitnih mera, uz saglasnost učesnika u krivičnom postupku odnosno bliskog lica. Saglasnost u ime maloletnog lica ili lica potpuno lišenog poslovne sposobnosti daje zakonski zastupnik ili staralac.

Rukovodilac Jedinice za zaštitu odmah obaveštava predsednika Komisije i nadležnog javnog tužioca, istražnog sudiju ili predsednika veća o primenjenim hitnim merama.

Primena hitnih mera traje do donošenja odluke Komisije o zahtevu za uključenje u Program zaštite.

Član 28.

Po prijemu procene koju dostavlja Jedinica za zaštitu predsednik Komisije odmah, a najkasnije u roku od tri dana, zakazuje sednicu Komisije.

Komisija odmah, a najkasnije u roku od osam dana, donosi rešenje kojim usvaja ili odbija zahtev za uključenje u Program zaštite. O odluci Komisija odmah obaveštava podnosioca zahteva.

Odluka Komisije je konačna.

Član 29.

Ako usvoji zahtev za uključenje u Program zaštite Komisija nalaže rukovodiocu Jedinice za zaštitu da sa licem čija zaštita je odobrena zaključi sporazum o uključenju u Program zaštite.

Program zaštite se sprovodi od dana zaključenja sporazuma.

Primena hitnih mera traje do početka Programa zaštite.

Primena hitnih mera prestaje po donošenju rešenja o odbijanju zahteva za uključenje u Program zaštite.

Član 30.

Sporazum o uključenju u Program zaštite sadrži:

1) sporazumne strane;

2) izjavu zaštićenog lica o dobrovoljnom uključenju u Program zaštite;

3) izjavu zaštićenog lica da su podaci navedeni u upitniku istiniti i da u slučaju njihove neistinitosti sporazum može biti raskinut;

4) obaveze zaštićenog lica: da se pridržava uputstava Jedinice za zaštitu u toku sprovođenja Programa zaštite; da obavesti Jedinicu za zaštitu o svakoj promeni okolnosti koja bi mogla da utiče na sprovođenje Programa zaštite; da navede svoje račune, pravne poslove, finansijske i druge obaveze; da pre zaključenja pravnih poslova većeg značaja zatraži saglasnost Jedinice za zaštitu; da preduzme sve neophodne mere radi postizanja finansijske samostalnosti do isteka sporazuma;

5) obaveze Jedinice za zaštitu: da sprovodi Program zaštite samo uz neophodno potrebna ograničenja osnovnih sloboda i prava zaštićenog lica; da odredi vreme trajanja i obim ekonomske pomoći zaštićenom licu; da zaštićenom licu pruži potrebnu psihološku, socijalnu i pravnu pomoć;

6) vreme trajanja Programa zaštite;

7) uslove za raskid sporazuma;

8) klauzulu da je sporazum zaključen u jednom primerku, da se čuva kod Jedinice za zaštitu, da je za vreme trajanja Programa zaštite dostupan samo Komisiji, da se obaveze proistekle iz sporazuma ne mogu osporavati u sudskom postupku, izjavu zaštićenog lica da razume sadržaj sporazuma i da je upoznato sa međusobnim obavezama;

9) datum zaključenja sporazuma i potpis sporazumnih strana.

Sporazum u ime maloletnog lica ili lica potpuno lišenog poslovne sposobnosti zaključuje zakonski zastupnik ili staralac.

v) Produženje Programa zaštite

Član 31.

Nadležni javni tužilac, istražni sudija ili predsednik veća može po službenoj dužnosti ili na predlog Jedinice za zaštitu ili zaštićenog lica podneti Komisiji zahtev za produženje Programa zaštite.

Nakon pravnosnažnog okončanja krivičnog postupka zahtev iz stava 1. ovog člana može podneti i Jedinica za zaštitu.

Zahtev za produženje Programa zaštite podnosi se najkasnije 30 dana pre isteka vremena na koje je zaključen sporazum o uključenju u Program zaštite.

Prilikom odlučivanja o zahtevu za produženje Programa zaštite shodno se primenjuju odredbe čl. 28. i 29. stav 1. ovog zakona.

Član 32.

Zahtev za produženje Programa zaštite sadrži:

1) označenje rešenja o uključenju u Program zaštite;

2) podatke o zaštićenom licu;

3) opis i zakonski naziv krivičnog dela povodom koga se zahteva produženje zaštite;

4) okolnosti koje ukazuju da i dalje postoji opasnost po zaštićeno lice.

Pre odlučivanja o zahtevu Komisija će zatražiti od Jedinice za zaštitu da u roku od 15 dana dostavi procenu:

1) opasnosti koja preti zaštićenom licu;

2) opasnosti kojoj bi bila izložena zajednica u slučaju produženja Programa zaštite;

3) zdravstvenog stanja zaštićenog lica;

4) potrebnih mera zaštite.

g) Obustava i prestanak Programa zaštite

Član 33.

Program zaštite se obustavlja:

1) ako više ne postoji potreba za zaštitom;

2) ako protiv zaštićenog lica bude pokrenut krivični postupak za krivično delo koje dovodi u pitanje opravdanost sprovođenja Programa zaštite;

3) ako postoji razlog iz člana 30. stav 1. tačka 3. ovog zakona;

4) ako zaštićeno lice bez opravdanog razloga ne ispunjava svoje obaveze iz sporazuma i time dovede u opasnost ili onemogući sprovođenje Programa zaštite;

5) na zahtev strane države na čiju teritoriju je premešteno zaštićeno lice.

Član 34.

Nadležni javni tužilac, istražni sudija ili predsednik veća može po službenoj dužnosti ili na predlog Jedinice za zaštitu podneti Komisiji zahtev za obustavu Programa zaštite.

Nakon pravnosnažnog okončanja krivičnog postupka zahtev iz stava 1. ovog člana može podneti i Jedinica za zaštitu.

Prilikom odlučivanja o zahtevu za obustavu Programa zaštite shodno se primenjuju odredbe člana 28. ovog zakona.

Član 35.

Zahtev za obustavu Programa zaštite sadrži:

1) označenje rešenja kojim je odobren Program zaštite;

2) podatke o zaštićenom licu;

3) opis i zakonski naziv krivičnog dela povodom koga je zaštita odobrena;

4) okolnosti koje ukazuju da postoji neki od razloga iz člana 33. ovog zakona.

Uz zahtev za obustavu Programa zaštite, zavisno od razloga iz kojeg se podnosi, dostavlja se:

1) mišljenje Jedinice za zaštitu o postojanju razloga predviđenog u članu 33. tač. 1. i 4. ovog zakona;

2) pravnosnažna odluka suda o pokretanju krivičnog postupka protiv zaštićenog lica;

3) upitnik o podacima zaštićenog lica;

4) zahtev strane države.

Član 36.

Program zaštite prestaje:

1) istekom vremena na koje je sporazum zaključen;

2) smrću zaštićenog lica;

3) izjavom zaštićenog lica ili zakonskog zastupnika ili staraoca da se odriče zaštite;

4) donošenjem rešenja o obustavi Programa zaštite.

Član 37.

Jedinica za zaštitu po službenoj dužnosti podnosi Komisiji zahtev za prestanak Programa zaštite.

Sednica Komisije na kojoj se donosi rešenje o prestanku Programa zaštite zakazuje se shodno članu 28. stav 1. ovog zakona.

Član 38.

Zahtev za prestanak Programa zaštite sadrži:

1) označenje rešenja kojim je odobren Program zaštite;

2) podatke o zaštićenom licu;

3) opis i zakonski naziv krivičnog dela povodom koga je zaštita odobrena.

Uz zahtev za prestanak Programa zaštite, zavisno od razloga iz kojeg se podnosi, dostavlja se:

1) sporazum o uključenju u Program zaštite ili o njegovom produženju;

2) umrlica zaštićenog lica;

3) izjava zaštićenog lica ili zakonskog zastupnika ili staraoca.

IV MEĐUNARODNA SARADNjA

Član 39.

Međunarodna saradnja u sprovođenju Programa zaštite predviđenog ovim zakonom ostvaruje se na osnovu međunarodnog sporazuma ili uzajamnosti.

Pod uslovima iz stava 1. ovog člana Jedinica za zaštitu:

1) podnosi molbu stranoj državi za prihvat zaštićenog lica i primenu mera iz člana 14. stav 1. ovog zakona;

2) postupa po molbi strane države za prihvat zaštićenog lica i primenu mera zaštite u Republici Srbiji.

V EVIDENCIJA I ZAŠTITA PODATAKA

Član 40.

Jedinica za zaštitu vodi sledeće evidencije:

1) o ličnim podacima zaštićenog lica, njegovom prebivalištu i podacima koji se odnose na promenu ili prikrivanje identiteta i podataka o vlasništvu, kao i o drugim podacima značajnim za sprovođenje Programa zaštite;

2) o podacima sadržanim u upitniku iz člana 26. stav 2. ovog zakona;

3) o zaključenim sporazumima o uključenju i produženju Programa zaštite;

4) o licima uključenim u Program zaštite na osnovu potvrđenog međunarodnog ugovora ili na osnovu uzajamnosti;

5) o datim saglasnostima u smislu čl. 19, 22. stav 1, člana 23. stav 2. i člana 30. stav 1. tačka 4. ovog zakona;

6) o licima kojima je na osnovu člana 41. stav 1. ovog zakona odobren pristup podacima u vezi sa Programom zaštite.

Član 41.

Rukovodilac Jedinice za zaštitu odobrava i nadzire pristup podacima u vezi sa Programom zaštite.

Odluku o prestanku tajnosti podataka iz stava 1. ovog člana donosi Komisija.

Podaci o zaštićenom licu kome je promenjen identitet trajno se čuvaju u evidencijama Jedinice za zaštitu.

VI FINANSIRANjE

Član 42.

Sredstva za sprovođenje ovog zakona obezbeđuju se u budžetu Republike Srbije.

Članovima Komisije i zamenicima za rad u Komisiji pripada posebna naknada koju utvrđuje uredbom Vlada Republike Srbije.

VII PRELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Član 43.

Ministar unutrašnjih poslova donosi u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona akt o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mesta u Jedinici za zaštitu i raspoređuje rukovodioca Jedinice za zaštitu.

Ministar unutrašnjih poslova donosi u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona podzakonske propise o načinu sprovođenja Programa zaštite i korišćenju sredstava iz člana 42. stav 1. ovog zakona.

Član 44.

Ministar pravde donosi u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona podzakonske propise o načinu sprovođenja Programa zaštite u zavodskim ustanovama.

Član 45.

Nadležno ministarstvo donosi u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona podzakonske propise u vezi sa članom 21. st. 2. i 3. ovog zakona.

Član 46.

Komisija se obrazuje u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Komisija donosi u roku od 30 dana od obrazovanja poslovnik o radu.

Član 47.

Ovaj zakon stupa na snagu 1. januara 2006. godine.

OBRAZLOŽENjE

1. Ustavni osnov za donošenje zakona

Ustavni osnov za donošenje Zakona o Programu zaštite učesnika u krivičnom postupku sadržan je u članu 14. stav 1. Ustava Republike Srbije (u daljem tekstu: Ustav) i članu 11. stav 1. Povelje o ljudskim i manjinskim pravima i građanskim slobodama (u daljem tekstu: Povelja) koji predviđaju da je život čoveka neprikosnoven, u članu 15. stav 1. Ustava koji propisuje da je sloboda čoveka neprikosnovena, članu 72. stav 1. tačka 2. Ustava prema kome Republika Srbija uređuje i obezbeđuje ostvarivanje i zaštitu sloboda i prava čoveka i građanina i članu 14. stav 1. Povelje koji svakome garantuje pravo na ličnu slobodu i bezbednost, i u članu 12. stav 1. Povelje koji predviđa da svako ima pravo na nepovredivost fizičkog i psihičkog integriteta. Treba istaći i član 16. Ustavne povelje državne zajednice Srbija i Crna Gora koji određuje da ratifikovani međunarodni ugovori i opšteprihvaćena pravila međunarodnog prava imaju primat nad pravom Srbije i Crne Gore i pravom država članica.

2. Razlozi za donošenje zakona

Pitanje zaštite svedoka i drugih lica čiji iskaz ima važnost za dokazivanje u krivičnom postupku dobija naročit značaj u svetlu izazova koji pred savremene države postavlja organizovani kriminal, terorizam i, u zadnje vreme, ratni zločini. Postojeća zaštita pomenutih lica, kao i posebni načini njihovog saslušanja u krivičnom postupku pokazuju se najčešće nedovoljnim pred opasnostima kojima može biti izložen život, zdravlje, fizički integritet, sloboda ili imovina davaoca iskaza ili njemu bliskog lica. Zbog toga je neophodno uspostaviti odgovarajući mehanizam, nezavisan od onog u krivičnom postupku, koji će sadržati posebne mere za efikasnu zaštitu učesnika u krivičnom postupku i njima bliskih lica. Na to obavezuju i međunarodni dokumenti koje je naša država ratifikovala, a pre svega Konvencija Ujedinjenih Nacija protiv transnacionalnog organizovanog kriminala i Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda.

3. Obrazloženje pojedinačnih rešenja

Članom 1. i 2. Zakona je istaknuta funkcionalna povezanost Programa zaštite sa krivičnim postupkom, a u isti mah je naglašena i posebnost Programa zaštite kao skupa mera koje se primenjuju u cilju zaštite učesnika u krivičnom postupku i njima bliskih lica.

Član 3. Zakona precizira značenje pojedinih pojmova koji su upotrebljeni u zakonu. Sa tim u vezi, pojam bliskog lica nije određen pomoću odgovarajućeg stepena srodstva ili zajednice života sa učesnikom u krivičnom postupku, već je učesniku u krivičnom postupku prepušteno da označi određeno lice kao blisko. Ovakvo rešenje bi trebalo da otkloni strah u vezi sa bezbednošću bliskog lica, što za učesnika u krivičnom postupku često može imati odlučujući značaj za donošenje odluke o saradnji sa organima pravosuđa.

U poređenju sa krivičnim postupkom i zaštitom koja se u njemu ostvaruje, član 4. Zakona postavlja širi vremenski okvir za sprovođenje Programa zaštite, što znači da se on može sprovesti pre, u toku i nakon pravnosnažnog okončanja krivičnog postupka. Krug lica koja mogu da budu uključena u Program zaštite je usklađen sa preporukom br. R (97) 13 Komiteta ministara državama članicama Saveta Evrope i praksom Evropskog suda za ljudska prava. U skladu sa tim, pored učesnika u krivičnom postupku, predviđena je mogućnost zaštite i njemu bliskog lica.

Član 5. Zakona sadrži materijalni uslov za sprovođenje Programa zaštite. Prilikom ocene njegove ispunjenosti uzima se u obzir postojanje opasnosti po učesnika u krivičnom postupku i njemu blisko lice usled datog iskaza ili obaveštenja, značaj iskaza za dokazivanje u krivičnom postupku i krivično delo koje spada u jednu od nabrojanih grupa teških krivičnih dela.

Član 6. Zakona ističe dve bitne karakteristike Programa zaštite: hitnost i tajnost podataka u vezi sa njim. U cilju uspešnog sprovođenja Programa zaštite neophodno je odgovarajućim odredbama krivičnog zakonodavstva inkriminisati slučaj kada lice, koje nema svojstvo službenog lica, neovlašćeno oda podatke u vezi sa Programom zaštite koji mu postanu dostupni.

Član 7. Zakona predviđa Komisiju za sprovođenje Programa zaštite kao nadležan organ za donošenje odluke o uključenju, produženju, obustavi i prestanku Programa zaštite. Sastav Komisije bi trebalo da garantuje svestrano sagledavanje svih okolnosti od značaja za donošenje pravilne i zakonite odluke, dok bi broj njenih članova omogućio efikasnost u radu i predstavljao dodatnu garanciju za očuvanje tajnosti podataka u vezi sa Programom zaštite.

Član 8. Zakona propisuje mogućnost ponovnog imenovanja za članove Komisije iz reda sudija Vrhovnog suda Srbije i zamenika Republičkog javnog tužioca, po isteku petogodišnjeg mandata.

Član 9. Zakona sadrži osnove za prestanak članstva u Komisiji koji, po svojoj prirodi, mogu biti objektivnog i subjektivnog karaktera.

Član 10. Zakona uređuje način rada Komisije i odlučivanje. Sa tim u vezi, predviđen je poseban osnov za izuzeće člana Komisije iz odlučivanja o predmetu u kojem je podneo zahtev za uključenje u Program zaštite, za njegovo produženje ili obustavu.

Član 11. Zakona ovlašćuje Komisiju da donosi poslovnik o radu, što predstavlja dodatnu garanciju njene nezavisnosti. To, međutim, ne znači i odsustvo svake kontrole nad radom Komisije, budući da bi ona bila obavezna da nadležnom odboru Narodne skupštine podnosi godišnji izveštaj o radu.

Članovi 12. i 13. Zakona predviđaju Jedinicu za zaštitu kao posebnu organizacionu jedinicu Ministarstva unutrašnjih poslova za sprovođenje Programa zaštite i obavljanje drugih poslova u vezi sa tim. Reč je o specijalizovanoj jedinici čija unutrašnja organizacija i sistematizacija radnih mesta se uređuje posebnim aktom ministra unutrašnjih poslova. Veoma je bitno da Jedinica za zaštitu bude u organizacionom smislu nezavisna od drugih jedinica Ministarstva unutrašnjih poslova, jer bi, u protivnom, mogao da bude ugrožen njen rad.

Članovi 14. i 15. Zakona propisuju mere zaštite i način njihove primene. Mere fizičke zaštite ličnosti i imovine, promene identiteta ili premeštanja u drugu zavodsku ustanovu i prikrivanja identiteta i podataka o vlasništvu se odlikuju redovnim karakterom, što znači da bi se prvenstveno pomoću njih ostvarivala zaštita lica koja su uključena u Program zaštite. One bi se mogle primenjivati i kao hitne mere, tj. pre nego što bude podnet zahtev za uključenje u Program zaštite. Za njihovo određivanje bi bila nadležna Jedinica za zaštitu. Na drugoj strani, promena identiteta je mera izuzetnog karaktera, jer bi do njene primene moglo da dođe samo kada se cilj Programa zaštite ne može ostvariti pomoću drugih mera zaštite. S obzirom da je reč o meri kojom se nekom licu dodeljuje novi identitet, što ima određene pravne, ekonomske, psihološke i socijalne posledice, odluku o njenom određivanju bi donosila Komisija. Jedinica za zaštitu je samostalna u primeni navedenih mera, osim kada je reč o zaštićenom licu koje je lišeno slobode kada sarađuje sa Ministarstvom pravde.

Članovi 16, 17, 18. i 19. Zakona određuju sadržaj fizičke zaštite ličnosti i imovine, promene identiteta ili premeštanja u drugu zavodsku ustanovu i prikrivanja identiteta i podataka o vlasništvu. Kada je reč o prikrivanju identiteta i podataka o vlasništvu, treba naglasiti da je reč o meri privremenog karaktera. Ona bi se sastojala u izmeni izvornih podataka u ličnoj ispravi ili ispravi o vlasništvu zaštićenog lica, pri čemu oni ostaju neizmenjeni u službenim evidencijama. Njena primena bi trebalo da za određeno vreme ili u određenim situacijama otkloni opasnost po zaštićeno lice. Saglasno privremenom karakteru ove mere, ličnu ispravu ili dokument bi izrađivala Jedinica za zaštitu.

Važno je istaći da bi zaštićeno lice imalo ograničenu mogućnost upotrebe lažnih isprava, jer bi za zaključenje pravnih poslova koji mogu imati uticaj na treća lica bilo potrebno da dobije saglasnost Jedinice za zaštitu. U slučaju uskraćivanja saglasnosti, predviđena je mogućnost da zaštićeno lice angažuje punomoćnika koji bi u njegovo pravo ime zaključio pomenuti pravni posao, ali samo ako bi se sa tim saglasila Jedinica za zaštitu. Za razliku od prve situacije u kojoj se davanje saglasnosti opravdava kako sigurnošću zaštićenog lica, tako i zaštitom interesa trećeg lica, u drugom slučaju davanje ili uskraćivanje saglasnosti Jedinice za zaštitu zavisi isključivo od procene opasnosti koja bi mogla da nastane po zaštićeno lice u slučaju korišćenja njegovih izvornih podataka prilikom zaključenja pravnog posla.

Članovi 20. i 21. Zakona određuju sadržaj mere promene identiteta i postupak njene primene. Reč je o meri u okviru koje bi se mogla izvršiti ne samo potpuna ili delimična izmena ličnih podataka zaštićenog lica, već i trajna promena njegovog fizičkog izgleda. Sam postupak promene identiteta bi bio podeljen u dve faze kako bi se otklonila opasnost da nepozvana lica ne saznaju novi identitet lica uključenog u Program zaštite.

U prvoj fazi bi Jedinica za zaštitu, nakon što je zaštićeno lice izvršilo dospele obaveze prema trećim licima, dostavljala podatke nadležnom organu, organizaciji ili službi na osnovu kojih se izdaje lična isprava ili dokument. Nadležni organ, organizacija ili služba bi bila dužna da postupi po zahtevu Jedinice za zaštitu i da odmah izda traženu ličnu ispravu ili dokument u postupku koji je identičan postupku izdavanja originalne lične isprave ili dokumenta. Izdavalac lične isprave ili dokumenta, dakle, ne bi bio u prilici da sazna izvorni identitet zaštićenog lica.

Opravdanje za postojanje druge faze leži u mogućnosti da se protiv zaštićenog lica vodi ili bi trebalo da bude pokrenut novi krivični ili neki drugi postupak u kojem je potrebna upotreba njegovog izvornog identiteta. Zbog toga je bilo neophodno predvideti poseban mehanizam vođenja evidencije o izvornom identitetu zaštićenog lica koji bi trebalo da spreči otkrivanje njegovog novog identiteta. U skladu sa tim je predviđeno da se u evidenciju o izvornim podacima zaštićenog lica unosi primedba da se o svim pitanjima u vezi sa identitetom mora obavestiti Jedinica za zaštitu. Ovu primedbu bi unosio nadležni organ Ministarstva unutrašnjih poslova na zahtev Jedinice za zaštitu, pri čemu je neophodno da evidencija bude vođena na način koji isključuje mogućnost da se na osnovu izvornih podataka sazna izmenjeni identitet zaštićenog lica.

Član 22. Zakona ograničava mogućnost zaštićenog lica da upotrebi ličnu ispravu ili dokument prilikom zaključenja pravnih poslova većeg značaja. Naime, zaštićeno lice je obavezno da se prethodno obrati Jedinici za zaštitu koja, ceneći okolnosti konkretnog slučaja i, naročito, opasnost koja može proizaći po zaštićeno lice iz zaključenja takvog pravnog posla, može da uskrati ili da da saglasnost za njegovo zaključenje. Potrebom da se obezbedi sigurnost zaštićenog lica se opravdava i stav 2. ovog člana, budući da zaštićeno lice može jedino preko punomoćnika ostvariti prava i ispuniti obaveze koji su nastali pre promene identiteta. U slučaju neispunjenja takve obaveze Jedinica za zaštitu procenjuje razloge koji su doveli do toga i donosi odluku da li će ispuniti obavezu ili predložiti obustavu Programa zaštite.

Članom 23. Zakona je uređena mogućnost pojavljivanja zaštićenog lica kojem je promenjen identitet pred sudom ili drugim državnim organom pred kojim se vodi postupak. Kada je reč o krivičnom postupku koji se vodi za delo koje je učinjeno pre promene identiteta, zaštićeno lice bi učestvovalo u njemu sa izvornim identitetom. Zaštićeno lice, dakle, zadržava svoj izmenjeni identitet van krivičnog postupka, a od odluke suda pred kojim se vodi pomenuti postupak bi zavisilo da li će ono dobiti status zaštićenog svedoka, odnosno da li će prema njemu biti primenjeni posebni načini saslušanja. Ako je u pitanju krivično delo koje zaštićeno lice učini nakon promene identiteta, Jedinica za zaštitu bi bila obavezna da obavesti nadležnog javnog tužioca i Komisiju, budući da to predstavlja osnov za obustavu Programa zaštite. Pojavljivanje zaštićenog lica u drugom postupku pred sudom ili državnim organom u kojem je neophodna upotreba izvornog identiteta, uslovljeno je saglasnošću Jedinice za zaštitu. Ovakvo rešenje se opravdava pretežnošću javnog interesa za sprovođenje Programa zaštite nad potrebom da se zaštićeno lice pojavi sa izvornim identitetom u postupku pred sudom ili drugim državnim organom. Međutim, uskraćivanje saglasnosti Jedinice za zaštitu bi imalo za posledicu jedino nemogućnost ličnog pojavljivanja zaštićenog lica, tako da bi ono ostvarivalo svoja prava u postupku preko punomoćnika.

Član 24. Zakona isključuje protivpravnost izrade i upotrebe isprava i dokumenata u cilju primene mera prikrivanja identiteta i vlasništva i promene identiteta. Radi sprečavanja mogućih zloupotreba, predviđeno je da originalne isprave i dokumente čuva Jedinica za zaštitu.

Članom 25. Zakona je propisano da nadležni javni tužilac, istražni sudija ili predsednik veća mogu po službenoj dužnosti ili na predlog učesnika u krivičnom postupku podneti zahtev za uključenje u Program zaštite. S obzirom da potreba za uključivanje u Program zaštite može nastati i nakon pravnosnažnog okončanja krivičnog postupka, što može promaći pomenutim podnosiocima zahteva, propisana je mogućnost da Jedinica za zaštitu podnese zahtev za uključenje u Program zaštite.

Član 26. Zakona propisuje sadržaj zahteva za uključenje u Program zaštite, uz koji se prilaže i upitnik o podacima lica za koje se zahteva zaštita. Da bi Komisija mogla da odluči o zahtevu potrebno je da ima pred sobom i određene procene koje dostavlja Jedinica za zaštitu.

Članom 27. Zakona je uređena primena hitnih mera zaštite prema učesniku u krivičnom postupku ili bliskom licu. Takvo rešenje se opravdava mogućnošću da pre podnošenja zahteva za uključenje u Program zaštite, odnosno pre nego što je Komisija donela odluku o tome, nastane neposredna opasnost po život, zdravlje, fizički integritet, slobodu ili imovinu učesnika u krivičnom postupku ili bliskog lica. Rukovodilac Jedinice za zaštitu bi, po pribavljenoj saglasnosti učesnika u krivičnom postupku ili bliskog lica, odmah naređivao primenu hitnih mera i o tome obaveštavao nadležnog javnog tužioca ili sudiju i Komisiju.

Članovi 28. i 29. Zakona predviđaju rokove za odlučivanje o zahtevu za uključenje u Program zaštite, odluke koje Komisija donosi u vezi sa njim i procesne posledice donošenja rešenja o uključenju u Program zaštite ili rešenja o odbijanju zahteva. Donošenjem rešenja o uključenju u Program zaštite bi bio ispunjen formalni uslov za sprovođenje Programa zaštite.

Član 30. Zakona uređuje sadržaj sporazuma o uključenju u Program zaštite koji, nakon donošenja rešenja o uključenju u Program zaštite, zaključuje Jedinica za zaštitu sa zaštićenim licem. Sam naziv sporazum ukazuje da iz njega ne bi proizilazile jednake obaveze za sporazumne strane, već da zaštićeno lice dobrovoljno prihvata određene obaveze i pristaje na ograničenje koja mu nametne Jedinica za zaštitu, što je uslovljeno potrebom njegove efikasne zaštite. Na drugoj strani, Jedinica za zaštitu bi bila obavezna da se u sprovođenju Programa zaštite rukovodi načelom srazmernosti, odnosno da preduzima samo ona ograničenja sloboda i prava zaštićenog lica koja su neophodno potrebna prema okolnostima konkretnog slučaja.

Članovi 31. i 32. Zakona uređuju uslove za produženje Programa zaštite, nadležne organe za podnošenje zahteva, njegov sadržaj i procene koje u cilju odlučivanja o zahtevu Komisiji dostavlja Jedinica za zaštitu. Da bi se izbegla situacija u kojoj bi zaštićeno lice ostalo bez zaštite pre nego što je odlučeno o zahtevu za produženje Programa zaštite, propisano je da se ovaj zahtev podnosi najkasnije 30 dana pre isteka vremena na koje je zaključen sporazum o uključenju u Program zaštite.

Članovima 33, 34. i 35. Zakona je predviđena mogućnost obustave Programa zaštite. Postojanje osnova iz kojih se može obustaviti Program zaštite (prestanak potrebe za zaštitom, pokretanje krivičnog postupka protiv zaštićenog lica zbog dela koje dovodi u pitanje opravdanost zaštite, neispunjavanje obaveza od strane zaštićenog lica i.t.d.) ne bi dovodilo automatski do obustave Programa zaštite, već bi Komisija, ceneći okolnosti konkretnog slučaja, odlučivala da li će uvažiti zahtev i obustaviti sprovođenje Programa zaštite ili će zahtev odbiti kao neosnovan. Nadležnost organa za podnošenje zahteva za obustavu Programa zaštite je uređena na sličan način kao nadležnost za podnošenje zahteva za uključenje u Program zaštite, a prilikom odlučivanja o zahtevu za obustavu Programa zaštite shodno se primenjuju odredbe koje uređuju postupak za donošenje odluke o zahtevu za uključenje u Program zaštite.

Članovi 36, 37. i 38. Zakona predviđaju osnove za prestanak Programa zaštite, ovlašćuju Jedinicu za zaštitu da po službenoj dužnosti podnese zahtev za prestanak Programa zaštite, određuju njegov sadržaj i dokumente koji se prilažu uz zahtev i uređuju postupak za donošenje odluke o njemu. Za razliku od obustave Programa zaštite, rešenje o prestanku Programa zaštite je deklarativnog karaktera, jer Komisija samo konstatuje da postoji neki od osnova za prestanak Programa zaštite (istek vremena na koje je sporazum zaključen, smrt zaštićenog lica, izjava o odricanju od zaštite i.t.d.).

Članom 39. Zakona je propisano da se međunarodna saradnja u sprovođenju Programa zaštite može ostvariti na osnovu međunarodnog sporazuma ili uzajamnosti. Reč je o mogućnosti koja bi se primenjivala samo kada Jedinica za zaštitu proceni da se na teritoriji naše države ne može obezbediti sigurnost zaštićenog lica.

Član 40. i 41. Zakona predviđaju da evidencije u vezi sa sprovođenjem Programa zaštite vodi Jedinica za zaštitu. Pristup podacima odobrava i nadzire rukovodilac Jedinice za zaštitu, a Komisija donosi odluku o prestanku tajnosti podataka.

Član 42. Zakona propisuje da se za sprovođenje ovog zakona sredstva obezbeđuju u budžetu Republike Srbije, što predstavlja pitanje od suštinskog značaja za uspešno sprovođenje Programa zaštite.

Članovi 43, 44, 45. i 46. Zakona predviđaju rokove u kojima se donose podzakonski propisi za sprovođenje ovog zakona i obrazuju Jedinica za zaštitu i Komisija.

Članom 47. Zakona je određen dan stupanja na snagu ovog zakona.

4. Sredstva potrebna za sprovođenje zakona

Za sprovođenje ovog zakona potrebno je obezbediti sredstva u budžetu Republike Srbije za 2006. godinu u iznosu od 905.440.000 dinara.

Sredstva potrebna za naknade članova Komisije iznose 2.910.000 dinara.

Ukupna sredstva potrebna za formiranje i rad Jedinice za zaštitu iznose 902.530.000 dinara i to:

Potrebna materijalna sredstva orijentaciono iznose oko 759.530.000 dinara, od čega za nabavku opreme (vozila, informatičke, komunikacione i dr. opreme) 684.189.500 dinara, a za nabavku odeće i oružja 75.340.500. dinara.

Godišnji troškovi po jednom svedoku procenjuju se na oko 3.750.000 dinara. Budući da se procenjuje da broj lica koji će biti obuhvaćen Programom zaštite iznosi od 10 do 12 lica godišnje, za ovu namenu potrebno je obezbediti ukupno 45.000.000 dinara.

Ukupna sredstva potrebna za isplatu plata oko 200 radnika koji će biti raspoređeni u Jedinicu za zaštitu iznose oko 98.000.000 dinara.

5. Analiza efekata zakona

Nije potrebna analiza efekata zakona budući da njegova primena neće izazvati posebne dodatne troškove građanima i privredi.

Ostavite komentar