Predlog zakona o potvrđivanju Konvencije o očuvanju nematerijalnog kulturnog nasleđa

PREDLOG ZAKONA

O POTVRĐIVANjU KONVENCIJE O OČUVANjU

NEMATERIJALNOG KULTURNOG NASLEĐA

Član 1.

Potvrđuje se Konvencija o očuvanju nematerijalnog kulturnog nasleđa, koja je usvojena u Parizu 17. oktobra 2003. godine, u originalu na arapskom, engleskom, kineskom, ruskom, francuskom i španskom jeziku.

Član 2.

Tekst Konvencije o očuvanju nematerijalnog kulturnog nasleđa u originalu na engleskom jeziku i u prevodu na srpski jezik glasi:

CONVENTION FOR THE SAFEGUARDING

OF THE INTANGIBLE CULTURAL HERITAGE

The General Conference of the United Nations Educational, Scientific and Cultural

Organization hereinafter referred to as UNESCO, meeting in Paris, from 29 September to

17 October 2003, at its 32nd session,

Referring to existing international human rights instruments, in particular to the Universal

Declaration on Human Rights of 1948, the International Covenant on Economic, Social and

Cultural Rights of 1966, and the International Covenant on Civil and Political Rights of 1966,

Considering the importance of the intangible cultural heritage as a mainspring of cultural

diversity and a guarantee of sustainable development, as underscored in the UNESCO

Recommendation on the Safeguarding of Traditional Culture and Folklore of 1989, in the

UNESCO Universal Declaration on Cultural Diversity of 2001, and in the Istanbul

Declaration of 2002 adopted by the Third Round Table of Ministers of Culture,

Considering the deep-seated interdependence between the intangible cultural heritage and the

tangible cultural and natural heritage,

Recognizing that the processes of globalization and social transformation, alongside the

conditions they create for renewed dialogue among communities, also give rise, as does the

phenomenon of intolerance, to grave threats of deterioration, disappearance and destruction of

the intangible cultural heritage, in particular owing to a lack of resources for safeguarding

such heritage,

Being aware of the universal will and the common concern to safeguard the intangible

cultural heritage of humanity,

Recognizing that communities, in particular indigenous communities, groups and, in some

cases, individuals, play an important role in the production, safeguarding, maintenance and recreation

of the intangible cultural heritage, thus helping to enrich cultural diversity and human

creativity,

Noting the far-reaching impact of the activities of UNESCO in establishing normative

instruments for the protection of the cultural heritage, in particular the Convention for the

Protection of the World Cultural and Natural Heritage of 1972,

Noting further that no binding multilateral instrument as yet exists for the safeguarding of the

intangible cultural heritage,

Considering that existing international agreements, recommendations and resolutions

concerning the cultural and natural heritage need to be effectively enriched and supplemented

by means of new provisions relating to the intangible cultural heritage,

Considering the need to build greater awareness, especially among the younger generations,

of the importance of the intangible cultural heritage and of its safeguarding,

Considering that the international community should contribute, together with the States

Parties to this Convention, to the safeguarding of such heritage in a spirit of cooperation and

mutual assistance,

– 2 –

Recalling UNESCO’s programmes relating to the intangible cultural heritage, in particular the

Proclamation of Masterpieces of the Oral and Intangible Heritage of Humanity,

Considering the invaluable role of the intangible cultural heritage as a factor in bringing

human beings closer together and ensuring exchange and understanding among them,

Adopts this Convention on this seventeenth day of October 2003.

I. General provisions

Article 1 – Purposes of the Convention

The purposes of this Convention are:

(a) to safeguard the intangible cultural heritage;

(b) to ensure respect for the intangible cultural heritage of the communities, groups

and individuals concerned;

(c) to raise awareness at the local, national and international levels of the importance

of the intangible cultural heritage, and of ensuring mutual appreciation thereof;

(d) to provide for international cooperation and assistance.

Article 2 – Definitions

For the purposes of this Convention,

1. The “intangible cultural heritage” means the practices, representations, expressions,

knowledge, skills – as well as the instruments, objects, artefacts and cultural spaces associated

therewith – that communities, groups and, in some cases, individuals recognize as part of their

cultural heritage. This intangible cultural heritage, transmitted from generation to generation,

is constantly recreated by communities and groups in response to their environment, their

interaction with nature and their history, and provides them with a sense of identity and

continuity, thus promoting respect for cultural diversity and human creativity. For the

purposes of this Convention, consideration will be given solely to such intangible cultural

heritage as is compatible with existing international human rights instruments, as well as with

the requirements of mutual respect among communities, groups and individuals, and of

sustainable development.

2. The “intangible cultural heritage”, as defined in paragraph 1 above, is manifested inter

alia in the following domains:

(a) oral traditions and expressions, including language as a vehicle of the intangible

cultural heritage;

(b) performing arts;

(c) social practices, rituals and festive events;

(d) knowledge and practices concerning nature and the universe;

(e) traditional craftsmanship.

– 3 –

3. “Safeguarding” means measures aimed at ensuring the viability of the intangible

cultural heritage, including the identification, documentation, research, preservation,

protection, promotion, enhancement, transmission, particularly through formal and nonformal

education, as well as the revitalization of the various aspects of such heritage.

4. “States Parties” means States which are bound by this Convention and among which

this Convention is in force.

5. This Convention applies mutatis mutandis to the territories referred to in Article 33

which become Parties to this Convention in accordance with the conditions set out in that

Article. To that extent the expression “States Parties” also refers to such territories.

Article 3 – Relationship to other international instruments

Nothing in this Convention may be interpreted as:

(a) altering the status or diminishing the level of protection under the 1972

Convention concerning the Protection of the World Cultural and Natural Heritage

of World Heritage properties with which an item of the intangible cultural

heritage is directly associated; or

(b) affecting the rights and obligations of States Parties deriving from any

international instrument relating to intellectual property rights or to the use of

biological and ecological resources to which they are parties.

II. Organs of the Convention

Article 4 – General Assembly of the States Parties

1. A General Assembly of the States Parties is hereby established, hereinafter referred to

as “the General Assembly”. The General Assembly is the sovereign body of this Convention.

2. The General Assembly shall meet in ordinary session every two years. It may meet in

extraordinary session if it so decides or at the request either of the Intergovernmental

Committee for the Safeguarding of the Intangible Cultural Heritage or of at least one-third of

the States Parties.

3. The General Assembly shall adopt its own Rules of Procedure.

Article 5 – Intergovernmental Committee for the Safeguarding

of the Intangible Cultural Heritage

1. An Intergovernmental Committee for the Safeguarding of the Intangible Cultural

Heritage, hereinafter referred to as “the Committee”, is hereby established within UNESCO.

It shall be composed of representatives of 18 States Parties, elected by the States Parties

meeting in General Assembly, once this Convention enters into force in accordance with

Article 34.

2. The number of States Members of the Committee shall be increased to 24 once the

number of the States Parties to the Convention reaches 50.

– 4 –

Article 6 – Election and terms of office of States Members of the Committee

1. The election of States Members of the Committee shall obey the principles of equitable

geographical representation and rotation.

2. States Members of the Committee shall be elected for a term of four years by States

Parties to the Convention meeting in General Assembly.

3. However, the term of office of half of the States Members of the Committee elected at

the first election is limited to two years. These States shall be chosen by lot at the first

election.

4. Every two years, the General Assembly shall renew half of the States Members of the

Committee.

5. It shall also elect as many States Members of the Committee as required to fill

vacancies.

6. A State Member of the Committee may not be elected for two consecutive terms.

7. States Members of the Committee shall choose as their representatives persons who are

qualified in the various fields of the intangible cultural heritage.

Article 7 – Functions of the Committee

Without prejudice to other prerogatives granted to it by this Convention, the functions of the

Committee shall be to:

(a) promote the objectives of the Convention, and to encourage and monitor the

implementation thereof;

(b) provide guidance on best practices and make recommendations on measures for

the safeguarding of the intangible cultural heritage;

(c) prepare and submit to the General Assembly for approval a draft plan for the use

of the resources of the Fund, in accordance with Article 25;

(d) seek means of increasing its resources, and to take the necessary measures to this

end, in accordance with Article 25;

(e) prepare and submit to the General Assembly for approval operational directives

for the implementation of this Convention;

(f) examine, in accordance with Article 29, the reports submitted by States Parties,

and to summarize them for the General Assembly;

(g) examine requests submitted by States Parties, and to decide thereon, in

accordance with objective selection criteria to be established by the Committee

and approved by the General Assembly for:

– 5 –

(i) inscription on the lists and proposals mentioned under Articles 16, 17 and

18;

(ii) the granting of international assistance in accordance with Article 22.

Article 8 – Working methods of the Committee

1. The Committee shall be answerable to the General Assembly. It shall report to it on all

its activities and decisions.

2. The Committee shall adopt its own Rules of Procedure by a two-thirds majority of its

Members.

3. The Committee may establish, on a temporary basis, whatever ad hoc consultative

bodies it deems necessary to carry out its task.

4. The Committee may invite to its meetings any public or private bodies, as well as

private persons, with recognized competence in the various fields of the intangible cultural

heritage, in order to consult them on specific matters.

Article 9 – Accreditation of advisory organizations

1. The Committee shall propose to the General Assembly the accreditation of nongovernmental

organizations with recognized competence in the field of the intangible cultural

heritage to act in an advisory capacity to the Committee.

2. The Committee shall also propose to the General Assembly the criteria for and

modalities of such accreditation.

Article 10 – The Secretariat

1. The Committee shall be assisted by the UNESCO Secretariat.

2. The Secretariat shall prepare the documentation of the General Assembly and of the

Committee, as well as the draft agenda of their meetings, and shall ensure the implementation

of their decisions.

III. Safeguarding of the intangible cultural heritage at the national level

Article 11 – Role of States Parties

Each State Party shall:

(a) take the necessary measures to ensure the safeguarding of the intangible cultural

heritage present in its territory;

(b) among the safeguarding measures referred to in Article 2, paragraph 3, identify

and define the various elements of the intangible cultural heritage present in its

territory, with the participation of communities, groups and relevant nongovernmental

organizations.

– 6 –

Article 12 – Inventories

1. To ensure identification with a view to safeguarding, each State Party shall draw up, in

a manner geared to its own situation, one or more inventories of the intangible cultural

heritage present in its territory. These inventories shall be regularly updated.

2. When each State Party periodically submits its report to the Committee, in accordance

with Article 29, it shall provide relevant information on such inventories.

Article 13 – Other measures for safeguarding

To ensure the safeguarding, development and promotion of the intangible cultural heritage

present in its territory, each State Party shall endeavour to:

(a) adopt a general policy aimed at promoting the function of the intangible cultural

heritage in society, and at integrating the safeguarding of such heritage into

planning programmes;

(b) designate or establish one or more competent bodies for the safeguarding of the

intangible cultural heritage present in its territory;

(c) foster scientific, technical and artistic studies, as well as research methodologies,

with a view to effective safeguarding of the intangible cultural heritage, in

particular the intangible cultural heritage in danger;

(d) adopt appropriate legal, technical, administrative and financial measures aimed at:

(i) fostering the creation or strengthening of institutions for training in the

management of the intangible cultural heritage and the transmission of such

heritage through forums and spaces intended for the performance or

expression thereof;

(ii) ensuring access to the intangible cultural heritage while respecting

customary practices governing access to specific aspects of such heritage;

(iii) establishing documentation institutions for the intangible cultural heritage

and facilitating access to them.

Article 14 – Education, awareness-raising and capacity-building

Each State Party shall endeavour, by all appropriate means, to:

(a) ensure recognition of, respect for, and enhancement of the intangible cultural

heritage in society, in particular through:

(i) educational, awareness-raising and information programmes, aimed at the

general public, in particular young people;

(ii) specific educational and training programmes within the communities and

groups concerned;

– 7 –

(iii) capacity-building activities for the safeguarding of the intangible cultural

heritage, in particular management and scientific research; and

(iv) non-formal means of transmitting knowledge;

(b) keep the public informed of the dangers threatening such heritage, and of the

activities carried out in pursuance of this Convention;

(c) promote education for the protection of natural spaces and places of memory

whose existence is necessary for expressing the intangible cultural heritage.

Article 15 – Participation of communities, groups and individuals

Within the framework of its safeguarding activities of the intangible cultural heritage, each

State Party shall endeavour to ensure the widest possible participation of communities, groups

and, where appropriate, individuals that create, maintain and transmit such heritage, and to

involve them actively in its management.

IV. Safeguarding of the intangible cultural heritage at the international level

Article 16 – Representative List of the Intangible Cultural Heritage of Humanity

1. In order to ensure better visibility of the intangible cultural heritage and awareness of its

significance, and to encourage dialogue which respects cultural diversity, the Committee,

upon the proposal of the States Parties concerned, shall establish, keep up to date and publish

a Representative List of the Intangible Cultural Heritage of Humanity.

2. The Committee shall draw up and submit to the General Assembly for approval the

criteria for the establishment, updating and publication of this Representative List.

Article 17 – List of Intangible Cultural Heritage in Need of Urgent Safeguarding

1. With a view to taking appropriate safeguarding measures, the Committee shall establish,

keep up to date and publish a List of Intangible Cultural Heritage in Need of Urgent

Safeguarding, and shall inscribe such heritage on the List at the request of the State Party

concerned.

2. The Committee shall draw up and submit to the General Assembly for approval the

criteria for the establishment, updating and publication of this List.

3. In cases of extreme urgency – the objective criteria of which shall be approved by the

General Assembly upon the proposal of the Committee – the Committee may inscribe an item

of the heritage concerned on the List mentioned in paragraph 1, in consultation with the State

Party concerned.

Article 18 – Programmes, projects and activities for the safeguarding

of the intangible cultural heritage

1. On the basis of proposals submitted by States Parties, and in accordance with criteria to

be defined by the Committee and approved by the General Assembly, the Committee shall

periodically select and promote national, subregional and regional programmes, projects and

– 8 –

activities for the safeguarding of the heritage which it considers best reflect the principles and

objectives of this Convention, taking into account the special needs of developing countries.

2. To this end, it shall receive, examine and approve requests for international assistance

from States Parties for the preparation of such proposals.

3. The Committee shall accompany the implementation of such projects, programmes and

activities by disseminating best practices using means to be determined by it.

V. International cooperation and assistance

Article 19 – Cooperation

1. For the purposes of this Convention, international cooperation includes, inter alia, the

exchange of information and experience, joint initiatives, and the establishment of a

mechanism of assistance to States Parties in their efforts to safeguard the intangible cultural

heritage.

2. Without prejudice to the provisions of their national legislation and customary law and

practices, the States Parties recognize that the safeguarding of intangible cultural heritage is of

general interest to humanity, and to that end undertake to cooperate at the bilateral,

subregional, regional and international levels.

Article 20 – Purposes of international assistance

International assistance may be granted for the following purposes:

(a) the safeguarding of the heritage inscribed on the List of Intangible Cultural

Heritage in Need of Urgent Safeguarding;

(b) the preparation of inventories in the sense of Articles 11 and 12;

(c) support for programmes, projects and activities carried out at the national,

subregional and regional levels aimed at the safeguarding of the intangible

cultural heritage;

(d) any other purpose the Committee may deem necessary.

Article 21 – Forms of international assistance

The assistance granted by the Committee to a State Party shall be governed by the operational

directives foreseen in Article 7 and by the agreement referred to in Article 24, and may take

the following forms:

(a) studies concerning various aspects of safeguarding;

(b) the provision of experts and practitioners;

(c) the training of all necessary staff;

(d) the elaboration of standard-setting and other measures;

– 9 –

(e) the creation and operation of infrastructures;

(f) the supply of equipment and know-how;

(g) other forms of financial and technical assistance, including, where appropriate, the

granting of low-interest loans and donations.

Article 22 – Conditions governing international assistance

1. The Committee shall establish the procedure for examining requests for international

assistance, and shall specify what information shall be included in the requests, such as the

measures envisaged and the interventions required, together with an assessment of their cost.

2. In emergencies, requests for assistance shall be examined by the Committee as a matter

of priority.

3. In order to reach a decision, the Committee shall undertake such studies and

consultations as it deems necessary.

Article 23 – Requests for international assistance

1. Each State Party may submit to the Committee a request for international assistance for

the safeguarding of the intangible cultural heritage present in its territory.

2. Such a request may also be jointly submitted by two or more States Parties.

3. The request shall include the information stipulated in Article 22, paragraph 1, together

with the necessary documentation.

Article 24 – Role of beneficiary States Parties

1. In conformity with the provisions of this Convention, the international assistance

granted shall be regulated by means of an agreement between the beneficiary State Party and

the Committee.

2. As a general rule, the beneficiary State Party shall, within the limits of its resources,

share the cost of the safeguarding measures for which international assistance is provided.

3. The beneficiary State Party shall submit to the Committee a report on the use made of

the assistance provided for the safeguarding of the intangible cultural heritage.

VI. Intangible Cultural Heritage Fund

Article 25 – Nature and resources of the Fund

1. A “Fund for the Safeguarding of the Intangible Cultural Heritage”, hereinafter referred

to as “the Fund”, is hereby established.

2. The Fund shall consist of funds-in-trust established in accordance with the Financial

Regulations of UNESCO.

– 10 –

3. The resources of the Fund shall consist of:

(a) contributions made by States Parties;

(b) funds appropriated for this purpose by the General Conference of UNESCO;

(c) contributions, gifts or bequests which may be made by:

(i) other States;

(ii) organizations and programmes of the United Nations system, particularly

the United Nations Development Programme, as well as other international

organizations;

(iii) public or private bodies or individuals;

(d) any interest due on the resources of the Fund;

(e) funds raised through collections, and receipts from events organized for the

benefit of the Fund;

(f) any other resources authorized by the Fund’s regulations, to be drawn up by the

Committee.

4. The use of resources by the Committee shall be decided on the basis of guidelines laid

down by the General Assembly.

5. The Committee may accept contributions and other forms of assistance for general and

specific purposes relating to specific projects, provided that those projects have been

approved by the Committee.

6. No political, economic or other conditions which are incompatible with the objectives

of this Convention may be attached to contributions made to the Fund.

Article 26 – Contributions of States Parties to the Fund

1. Without prejudice to any supplementary voluntary contribution, the States Parties to this

Convention undertake to pay into the Fund, at least every two years, a contribution, the

amount of which, in the form of a uniform percentage applicable to all States, shall be

determined by the General Assembly. This decision of the General Assembly shall be taken

by a majority of the States Parties present and voting which have not made the declaration

referred to in paragraph 2 of this Article. In no case shall the contribution of the State Party

exceed 1% of its contribution to the regular budget of UNESCO.

2. However, each State referred to in Article 32 or in Article 33 of this Convention may

declare, at the time of the deposit of its instruments of ratification, acceptance, approval or

accession, that it shall not be bound by the provisions of paragraph 1 of this Article.

3. A State Party to this Convention which has made the declaration referred to in

paragraph 2 of this Article shall endeavour to withdraw the said declaration by notifying the

Director-General of UNESCO. However, the withdrawal of the declaration shall not take

– 11 –

effect in regard to the contribution due by the State until the date on which the subsequent

session of the General Assembly opens.

4. In order to enable the Committee to plan its operations effectively, the contributions of

States Parties to this Convention which have made the declaration referred to in paragraph 2

of this Article shall be paid on a regular basis, at least every two years, and should be as close

as possible to the contributions they would have owed if they had been bound by the

provisions of paragraph 1 of this Article.

5. Any State Party to this Convention which is in arrears with the payment of its

compulsory or voluntary contribution for the current year and the calendar year immediately

preceding it shall not be eligible as a Member of the Committee; this provision shall not apply

to the first election. The term of office of any such State which is already a Member of the

Committee shall come to an end at the time of the elections provided for in Article 6 of this

Convention.

Article 27 – Voluntary supplementary contributions to the Fund

States Parties wishing to provide voluntary contributions in addition to those foreseen under

Article 26 shall inform the Committee, as soon as possible, so as to enable it to plan its

operations accordingly.

Article 28 – International fund-raising campaigns

The States Parties shall, insofar as is possible, lend their support to international fund-raising

campaigns organized for the benefit of the Fund under the auspices of UNESCO.

VII. Reports

Article 29 – Reports by the States Parties

The States Parties shall submit to the Committee, observing the forms and periodicity to be

defined by the Committee, reports on the legislative, regulatory and other measures taken for

the implementation of this Convention.

Article 30 – Reports by the Committee

1. On the basis of its activities and the reports by States Parties referred to in Article 29,

the Committee shall submit a report to the General Assembly at each of its sessions.

2. The report shall be brought to the attention of the General Conference of UNESCO.

VIII. Transitional clause

Article 31 – Relationship to the Proclamation of Masterpieces of the Oral and

Intangible Heritage of Humanity

1. The Committee shall incorporate in the Representative List of the Intangible Cultural

Heritage of Humanity the items proclaimed “Masterpieces of the Oral and Intangible Heritage

of Humanity” before the entry into force of this Convention.

– 12 –

2. The incorporation of these items in the Representative List of the Intangible Cultural

Heritage of Humanity shall in no way prejudge the criteria for future inscriptions decided

upon in accordance with Article 16, paragraph 2.

3. No further Proclamation will be made after the entry into force of this Convention.

IX. Final clauses

Article 32 – Ratification, acceptance or approval

1. This Convention shall be subject to ratification, acceptance or approval by States

Members of UNESCO in accordance with their respective constitutional procedures.

2. The instruments of ratification, acceptance or approval shall be deposited with the

Director-General of UNESCO.

Article 33 – Accession

1. This Convention shall be open to accession by all States not Members of UNESCO that

are invited by the General Conference of UNESCO to accede to it.

2. This Convention shall also be open to accession by territories which enjoy full internal

self-government recognized as such by the United Nations, but have not attained full

independence in accordance with General Assembly resolution 1514 (XV), and which have

competence over the matters governed by this Convention, including the competence to enter

into treaties in respect of such matters.

3. The instrument of accession shall be deposited with the Director-General of UNESCO.

Article 34 – Entry into force

This Convention shall enter into force three months after the date of the deposit of the thirtieth

instrument of ratification, acceptance, approval or accession, but only with respect to those

States that have deposited their respective instruments of ratification, acceptance, approval, or

accession on or before that date. It shall enter into force with respect to any other State Party

three months after the deposit of its instrument of ratification, acceptance, approval or

accession.

Article 35 – Federal or non-unitary constitutional systems

The following provisions shall apply to States Parties which have a federal or non-unitary

constitutional system:

(a) with regard to the provisions of this Convention, the implementation of which

comes under the legal jurisdiction of the federal or central legislative power, the

obligations of the federal or central government shall be the same as for those

States Parties which are not federal States;

(b) with regard to the provisions of this Convention, the implementation of which

comes under the jurisdiction of individual constituent States, countries, provinces

or cantons which are not obliged by the constitutional system of the federation to

– 13 –

take legislative measures, the federal government shall inform the competent

authorities of such States, countries, provinces or cantons of the said provisions,

with its recommendation for their adoption.

Article 36 – Denunciation

1. Each State Party may denounce this Convention.

2. The denunciation shall be notified by an instrument in writing, deposited with the

Director-General of UNESCO.

3. The denunciation shall take effect twelve months after the receipt of the instrument of

denunciation. It shall in no way affect the financial obligations of the denouncing State Party

until the date on which the withdrawal takes effect.

Article 37 – Depositary functions

The Director-General of UNESCO, as the Depositary of this Convention, shall inform the

States Members of the Organization, the States not Members of the Organization referred to

in Article 33, as well as the United Nations, of the deposit of all the instruments of

ratification, acceptance, approval or accession provided for in Articles 32 and 33, and of the

denunciations provided for in Article 36.

Article 38 – Amendments

1. A State Party may, by written communication addressed to the Director-General,

propose amendments to this Convention. The Director-General shall circulate such

communication to all States Parties. If, within six months from the date of the circulation of

the communication, not less than one half of the States Parties reply favourably to the request,

the Director-General shall present such proposal to the next session of the General Assembly

for discussion and possible adoption.

2. Amendments shall be adopted by a two-thirds majority of States Parties present and

voting.

3. Once adopted, amendments to this Convention shall be submitted for ratification,

acceptance, approval or accession to the States Parties.

4. Amendments shall enter into force, but solely with respect to the States Parties that have

ratified, accepted, approved or acceded to them, three months after the deposit of the

instruments referred to in paragraph 3 of this Article by two-thirds of the States Parties.

Thereafter, for each State Party that ratifies, accepts, approves or accedes to an amendment,

the said amendment shall enter into force three months after the date of deposit by that State

Party of its instrument of ratification, acceptance, approval or accession.

5. The procedure set out in paragraphs 3 and 4 shall not apply to amendments to Article 5

concerning the number of States Members of the Committee. These amendments shall enter

into force at the time they are adopted.

– 14 –

6. A State which becomes a Party to this Convention after the entry into force of

amendments in conformity with paragraph 4 of this Article shall, failing an expression of

different intention, be considered:

(a) as a Party to this Convention as so amended; and

(b) as a Party to the unamended Convention in relation to any State Party not bound

by the amendments.

Article 39 – Authoritative texts

This Convention has been drawn up in Arabic, Chinese, English, French, Russian and

Spanish, the six texts being equally authoritative.

Article 40 – Registration

In conformity with Article 102 of the Charter of the United Nations, this Convention shall be

registered with the Secretariat of the United Nations at the request of the Director-General of UNESCO.

KONVENCIJA O OČUVANjU NEMATERIJALNOG KULTURNOG NASLEĐA

Generalna konferencija Organizacije Ujedinjenih Nacija za obrazovanje, nauku i kulturu, u daljem tekstu – UNESKO, koja se sastala u Parizu od 29. septembra do 17. oktobra, 2003. godine na svom 32. zasedanju,

Pozivajući se na postojeće međunarodne pravne instrumente u oblasti ljudskih prava, posebno na Univerzalnu Deklaraciju o ljudskim pravima iz 1948. godine, Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima iz 1966, kao i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz 1966,

S obzirom na značaj nematerijalnog kulturnog nasleđa kao glavnog pokretača kulturne raznolikosti i garanta održivog razvoja, kao što je naglašeno u UNESKO Preporuci za očuvanje tradicionalne kulture i folklora iz 1989. godine, u UNESKO Univerzalnoj deklaraciji o kulturnoj raznolikosti iz 2001, i u Deklaraciji iz Istanbula iz 2002. usvojene na trećem Okruglom stolu ministara kulture,

S obzirom na duboku međusobnu zavisnost nematerijalnog kulturnog nasleđa i materijalnog i prirodnog nasleđa,

Uviđajući da procesi globalizacije i društvenih transformacija, pored toga što stvaraju uslove za obnavljanje dijaloga među zajednicama, takođe, daju povoda, kao što to čini i pojava netolerancije, do ozbiljnih opasnosti gubitka vrednosti, nestajanja i uništenja nematerijalnog kulturnog nasleđa, posebno usled nedostatka sredstava za očuvanje takvog nasleđa,

Postajući svesni univerzalne volje i zajedničke brige za očuvanje nematerijalnog nasleđa čovečanstva,

Uviđajući da zajednice, posebno autohtone zajedice, grupe i u krajnjem slučaju pojedinci, igraju značajnu ulogu u proizvodnji, očuvanju, održavanju i ponovnom stvaranju nematerijalnog kulturnog nasleđa, i na taj način pomažu obogaćenju kulturne raznolikosti i ljudske kreativnosti,

Primećujući dalekosežni uticaj aktivnosti UNESKO u uspostavljanju normativnih instrumenata u očuvanje kulturnog nasleđa, posebno u donošenju Konvencije o zaštiti svetskog kulturnog i prirodnog nasleđa, 1972. godine,

Primećujući dalje, da još uvek ne postoje obavezujući multilateralni instrumenti za očuvanje nematerijalnog kulturnog nasleđa,

S obzirom na potrebu da se izgradi veća svest, posebno kod mlađih generacija, o značaju nematerijalnog kulturnog nasleđa i njegovog očuvanja,

Uzimajući u obzir da bi međunarodna zajednica trebalo da doprinese, zajedno sa državama ugovornicama ove Konvencije, očuvanju ovakvog nasleđa, a u duhu saradnje i uzajamne pomoći,

Podsećajući se UNESKO programa koji se odnose na nematerijalno kulturno nasleđe, posebno na proglašenje „Remek-dela usmenog i nematerijalnog nasleđa čovečanstva“,

S obzirom na neprocenjivu ulogu nematerijalnog kulturnog nasleđa kao faktora zbližavanja ljudi i obezbeđivanja razmene i razumevanja među njima,

Usvaja se ova Konvencija, na sedamnaesti dan meseca Oktobra 2003. godine.

I. Opšte odredbe

Član 1. – Ciljevi ove Konvencije

Ciljevi ove Konvencije su:

(a) očuvanje nematerijalnog kulturnog nasleđa;

(b) poštovanje nematerijalnog kulturnog nasleđa zajednica, grupa i pojedinaca kojih se tiče;

(v) podizanje svesti na lokalnom, nacionalnom i međunarodnom nivou, o značaju nematerijalnog kulturnog nasleđa, i njegovog uzajamnog uvažavanja;

(g) obezbeđivanje međunarodne saradnje i pomoći

Za potrebe ove Konvencije,

“’Nematerijalno kulturno nasleđe označava prakse, prikaze, izraze, znanja, veštine, kao i instrumente, predmete, artefakte i kulturne prostore koji su s njima povezani – koje zajednice, grupe i, u pojedinim slučajevima, pojedinci, prepoznaju kao deo svog kulturnog nasleđa. Ovakvo nematerijalno kulturno nasleđe, koje se prenosi s generacije na generaciju, zajednice i grupe iznova stvaraju, u zavisnosti od njihovog okruženja, njihove interakcije sa prirodom i njihove istorije, pružajući im osećaj identiteta i kontinuiteta, i na taj način promovišući poštovanje prema kulturnoj raznolikosti i ljudskoj kreativnosti. Za potrebe ove Konvencije, jedino će se uzimati u obzir ono nematerijalno kulturno nasleđe koje je u skladu sa važećim međunarodnim pravnim instrumentima iz oblasti ljudskih prava, kao i sa potrebom uzajamnog poštovanja zajednica, grupa i pojedinaca, ali i održivog razvoja.

“Nematerijalno kulturno nasleđe, kako je definisano gore, u paragrafu 1, se naročito ispoljava u sledećim oblastima:

(a) usmenim tradicijama i izrazima, uključujući i jeziku kao nosiocu nematerijalnog kulturnog nasleđa;

(b) izvođačkim umetnosti;

(v) društvenim običajima, ritualima i svečanim događajima;

(g) znanjima i običajima koji se tiču prirode i svemira;

(d) veštinama vezanim za tradicionalne zanate.

„Očuvanje“ označava mere koje nastoje da obezbede upotrebljivost nematerijalnog kulturnog nasleđa, uključujući identifikaciju, dokumentaciju, istraživanje, očuvanje, zaštitu, promociju, vrednovanje, prenošenje, posebno kroz formalno i neformalno obrazovanje, kao i revitalizaciju različitih aspekata takvog nasleđa.

„Strane potpisnice“ podrazumeva države koje su obavezane ovom Konvencijom i među kojima je Konvencija na snazi.

Ova Konvencija se primenjuje mutatis mutandis na teritorije iz člana 33, a koje su postale potpisnice ove Konvencije u skladu sa odredbama toga člana. U tom smislu izraz „Strane potpisnice“ se odnosi i na te teritorije.

U ovoj Konvenciji ništa ne sme biti protumačeno tako da:

(a) menja status ili smanjuje nivo zaštite bilo kog dobra svetskog nasleđa pod zaštitom Konvencije o Zaštiti svetskog kulturnog i prirodnog nasleđa iz 1972. godine, a sa kojim je bilo koji element nematerijalnog kulturnog nasleđa povezan; ili

(b) da utiče na prava i obaveze Strana potpisnica koje proizilaze iz bilo kog međunarodnog instrumenta koji se odnosi na prava intelektualne svojine ili na korišćenje bioloških i ekoloških izvora, čije su one ugovornice.

II. Organi Konvencije

Ovim se osniva Generalna skupština država ugovornica, u daljem tekstu – „Generalna skupština“. Generalna skupština je vrhovni organ ove Konvencije.

Generalna skupština redovno zaseda svake dve godine. Može zasedati vanredno, ukoliko tako odluči, ili na zahtev međuvladinog Komiteta za očuvanje nematerijalnog kulturnog nasleđa, ili na zahtev bar jedne trećine država osnivača.

Generalna skupština usvaja svoj poslovnik.

Osniva se Međuvladin Komitet za očuvanje nematerijalnog kulturnog nasleđa, u daljem tekstu – “Komitet“, u okviru UNESKO. Komitet je sastavljen od predstavnika 18 Strana potpisnica, koje Strane potpisnice biraju na zasedanju Generalne skupštine, u trenutku stupanja na snagu ove Konvencije, u skladu sa članom 34.

Broj država članica Komiteta će biti povećan na 24, onda kada broj država ugovornica dostigne 50.

Izbor Strana potpisnica Komiteta povinovaće se principima nepristrasne geografske zastupljenosti i rotacije.

Strane potpisnice Konvencije na zasedanju Generalne skupštinie biraju Strane potpisnice Komiteta za mandat od četiri godine.

Ipak, mandat jedne polovine Strana potpisnica Komiteta, koje su izglasane na prvom izboru, je ograničen na dve godine. Ove države biće određene žrebom na prvom izboru.

Svake dve godine, Generalna skupština vrši reizbor jedne polovine Strana potpisnica Komiteta.

Takođe, izabraće onoliko Strana potpisnica Komiteta, koliko je potrebno da bi se popunila upražnjena mesta.

Strana potpisnica ne može biti izabrana u dva uzastopna mandata.

Strane potpisnice Komiteta za svoje predstavnike biraju osobe koje su kvalifikovane u različitim oblastima nematerijalnog kulturnog nasleđa.

Ne dovodeći u pitanje ostala ovlašćenja koji su mu dodeljeni ovom Konvencijom, funkcije Komiteta su sledeće:

(a) da promoviše ciljeve Konvencije, kao i da ohrabruje i nadgleda njihovo sprovođenje;

(b) da daje savete o najboljim praksama i da daje preporuke o merama očuvanja nematerijalnog kulturnog nasleđa;

(v) da pripremi i podnese Generalnoj skupštini na odobrenje, predlog plana korišćenja sredstava Fonda, u skladu sa članom 25;

(g) da nastoji da pronađe načine povećanja sopstvenih sredstava, kao i da preduzima neophodne korake u cilju ostvarenja istih, a uskladu sa članom 25;

(d) da pripremi i podnese Generalnoj skupštini na odobrenje operativna uputstva za sprovođenje ove Konvencije;

(đ) da u skladu sa članom 29, ispita izveštaje Strana potpisnica, i sačini rezime na uvid Generalnoj skupštini;

(e) da ispita zahteve Strana potpisnica, i odluči, u skladu sa objektivnim kriterijumima odabira koje je on ustanovio, a odobrila generalna skupština o:

upisu na liste i predloge pomenute u članovima 16, 17 i 18;

dodeli međunarodne pomoći u skladu sa čl. 22.;

Komitet je odgovoran Generalnoj skupštini. Podnosi joj izveštaje o svim svojim aktivnostima i odlukama.

Komitet usvaja svoj pravilnik dvotrećinskom većinom svojih Članova.

Komitet može privremeno da obrazuje bilo koja ad hoc savetodavna tela, za koja veruje da su neophodna da bi izvršila njegov zadatak.

Komitet može da na svoje sastanke pozove bilo koja javna ili privatna tela, kao i fizička lica sa priznatim sposobnostima u različitim oblastima nematerijalnog kulturnog nasleđa, u cilju konsultacija oko određenih pitanja.

Komitet predlaže Generalnoj skupštini akreditovanje nevladinih organizacija sa priznatim sposobnostima u oblasti nematerijalnog kulturnog nasleđa, koje će imati savetodavnu ulogu pri Komitetu.

Komitet predlaže, takođe, kriterijume, kao i procedure takvog akreditovanja.

Komitetu pomaže Sekretarijat UNESKO.

Sekretarijat priprema dokumentaciju Generalne skupštine i Komiteta, kao i predlog dnevnog reda njihovih zasedanja, i obezbeđuje izvršenje njihovih odluka

III. Očuvanje nematerijalnog kulturnog nasleđa na nacionalnom nivou

Svaka Strana potpisnica:

(a) preduzima neophodne mere da obezbedi očuvanje nematerijalnog kulturnog nasleđa na svojoj teritoriji;

(b) među merama očuvanja iz člana 2, stav 3, identifikuje i definiše različite elemente nematerijalnog kulturnog nasleđa prisutne na sopstvenoj teritoriji, uz učešće zajednica, grupa i odgovarajućih nevladinih organizacija.

Član 12. – Popis

Da bi osigurala identifikaciju u pogledu očuvanja, svaka Strana potpisnica sastavlja, u skladu sa situacijom u kojoj se nalazi, jedan ili više popisa nematerijalnog kulturnog nasleđa prisutnog na njenoj teritoriji. Ovi popisi će biti redovno ažurirani.

Svaka Strana potpisnica, pri periodičnom podnošenju izveštaja u skladu sa članom 29, daje i odgovarajuće informacije o ovim popisima.

U cilju očuvanja, razvoja i vrednovanja nematerijalnog kulturnog nasleđa prisutnog na njenoj teritoriji, svaka Strana potpisnica će preuzeti na sebe da:

(a) usvoji opštu politiku sa ciljem da vrednuje funkciju nematerijalnog kuturnog nasleđa u društvu, kao i da integriše očuvanje tog nasleđa u programe planiranja;

(b) imenuje ili osnuje jedno ili više kompetentnih tela za očuvanje nematerijalnog kulturnog nasleđa na njenoj teritoriji;

(v) ohrabri naučna, tehnička i umetnička izučavanja, kao i istraživačke metodologije sa osvrtom na delotvorno očuvanje nematerijalnog kulturnog nasleđa, a naročito ugroženog nematerijalnog kulturnog nasleđa;

(g) usvoji odgovarajuće pravne, tehničke, administrativne i finansijske mere u cilju:

pomaganja stvaranja ili jačanja institucija za obuku u upravljanju nematerijalnim kulturnim nasleđem kao i prenošenjem ovog nasleđa putem foruma i mesta određenih za njegovo predstavljanje i iskazivanje;

garantovanja pristupa nematerijalnom kulturnom nasleđu, uz poštovanje običajnih praksi koje uređuju pristup posebnim aspektima tog nasleđa;

osnivanja institucija sa dokumentacijama o nematerijalnom kulturnom nasleđu, kao i olakšanje njihove dostupnosti.

Član 14. – Obrazovanje, podizanje svesti i izgradnja kapaciteta

Svaka Država ugovornica preuzima na sebe da svim odgovarajućim sredstvima:

(a) obezbedi prepoznavanje, poštovanje i vrednovanje nematerijalnog kulturnog nasleđa u društvu, naročito kroz:

obrazovne, informativne i programe za podizanje svesti, namenjene javnosti, a naročito mladim ljudima;

obrazovne i programe obuke, u okviru zajednica i grupa o kojima je reč;

aktivnosti za izgradnju kapaciteta u oblasti očuvanja nematerijalnog kulturnog nasleđa, a naročito upravljanja i naučnih istraživanja; i

neformalne načine prenošenja znanja;

(b) obaveštava javnost o opasnostima koje prete nematerijalnom kulturnom nasleđu, kao i o aktivnostima koje se vode za primenu ove Konvencije;

(v) promoviše obrazovanje o očuvanju prirodnih lokacija i mesta od značaja, čije je postojanje neophodno za izražavanje nematerijalnog kulturnog nasleđa.

Svaka Strana potpisnica nastoji da, u okviru svojih aktivnosti za očuvanje nematerijalnog kulturnog nasleđa, obezbedi najšire moguće učešće zajednica, grupa i, u krajnjem slučaju, pojedinaca koji stvaraju, održavaju i prenose takvo nasleđe, i aktivno ih uključi u upravljanje njime.

IV. Očuvanje nematerijalnog kulturnog nasleđa na međunarodnom nivou

Član 16. – Reprezentativna lista nematerijalnog kulturnog nasleđa čovečanstva

Da bi osigurao bolju vidljivost nematerijalnog kulturnog nasleđa, podigao svest o njegovom značaju, kao i ohrabrio dijalog uz poštovanje kulturne raznolikosti, Komitet će na predlog Strana potpisnica ustanoviti, redovno ažurirati i objavljivati Reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog nasleđa čovečanstva.

Komitet sastavlja i podnosi Generalnoj skupštini na odobrenje kriterijume za ustanovljenje, ažuriranje i izdavanje ove Reprezentativne liste.

Član 17. – Lista nematerijalnog kulturnog nasleđa kojoj je neophodno hitna zaštita

Da bi preduzeo odgovarajuće mere zaštite, Komitet ustanovljava, redovno ažurira i objavljuje Listu zaštite nematerijalnog kulturnog nasleđa kojem je neophodna hitna zaštita, i upisuje takvo nasleđe na Listu, na zahtev zainteresovane Strane potpisnice.

Komitet sastavlja i podnosi Generalnoj skupštini na odobrenje kriterijume za ustanovljenje, ažuriranje i izdavanje ove Liste.

U slučajevima krajnje urgentnosti – čije je objektivne kriterijume odobrila Generalna skupština na predlog Komiteta – Komitet može da upiše jedan element određenog nasleđa, na Listu iz stava 1., uz dogovor sa Stranom potpisnicom.

Član 18. – Programi, projekti i aktivnosti

za očuvanje nematerijalnog kulturnog nasleđa

Na osnovu predloga koje podnose Strane potpisnice, a u skladu sa kriterijumima koje definiše Komitet, a odobrava Generalna skupština, Komitet će periodično birati i promovisati, nacionalne, podregionalne i regionalne programe, projekte i aktivnosti za očuvanje nasleđa, za koje smatra da najbolje oslikavaju principe i ciljeve ove Konvencije, uzimajući u obzir specifične potrebe zemalja u razvoju.

U ovu svrhu, Komitet prima, razmatra i odobrava zahteve za međunarodnu pomoć Strana potpisnica, za pripremanje ovih predloga.

Komitet se pridružuje sprovođenju navedenih projekata, programa i aktivnosti, tako što će na način koji bude odredio, širiti najbolje prakse.

V. Međunarodna saradnja i pomoć

Član 19. – Saradnja

Za potrebe ove Konvencije, međunarodna saradnja obuhvata, naročito razmenu informacija i iskustava, zajedničke inicijative, kao i uspostavljanje mehanizama pomoći Stranama potpisnicama, u njihovim nastojanjima da očuvaju nematerijalno kulturno nasleđe.

Ne dovodeći u pitanje odredbe njihovih nacionalnih zakonodavstava i običajnih prava i prakog nasleđa od opšteg interesa za čovečanstvo, i u tu svrhu se obavezuju da sarađuju na bilateralnom, podregionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou.

Član 20. – Ciljevi međunarodne pomoći

Međunarodna pomoć može biti odobrena za sledeće ciljeve:

(a) očuvanje nasleđa upisanog na Listu nematerijalnog kulturnog nasleđa kome je neophodna hitna zaštita;

(b) pripremu spiskova u smislu članova 11. i 12.;

(v) podršku programima, projektima i aktivnostima koji se sprovode na nacionalnim, podregionalnim i regionalnim nivoima, namenjenim očuvanju nematerijalnog kulturnog nasleđa;

(g) za bilo koji drugi cilj koji Komitet može smatrati neophodnim.

Član 21. – Oblici međunarodne pomoći

Pomoć koju je Komitet odobrio Stranama potpisnicama se uređuje operativnim uputstvima određenim članom 7. i sporazumom iz člana 24., i može imati sledeće oblike:

(a) proučavanja koja se tiču različitih aspekata očuvanja;

(b) obezbeđivanja eksperata i praktičara;

(v) obuke svog neophodnog osoblja;

(g) izrade normativnih i drugih mera;

(d) stvaranja i korišćenja infrastrukture;

(đ) nabavke opreme i prenošenje veština;

(e) druge oblike finansijske i tehničke pomoći, uključujući, u odgovarajućim okolnostima, odobravanje i niskokamatne pozajmice i donacije.

Član 22. – Uslovi pružanja međunarodne pomoći

Komitet ustanovljava procedure za ispitivanje zahteva za međuanrodnu pomoć, i precizira elemente zahteva, kao što su predviđene mere, potrebne intervencije, i procena njihovih troškova.

U hitnim slučajevima, zahtev za pomoć, Komitet razmatra kao prioritet.

Da bi doneo odluku, Komitet preduzima ona proučavanja i konsultacije, koje smatra neophodnim.

Član 23. – Zahtevi za međunarodnu pomoć

Svaka Strana potpisnica može podneti Komitetu zahtev za međunarodnu pomoć, za očuvanje nematerijalnog kulturnog nasleđa na njenoj teritoriji.

Takav zahtev može biti zajednički podnet od strane dve ili više Strane potpisnice.

Zahtev mora da sadrži informacije predviđene članom 22, stav 1, zajedno sa potrebnom dokumentacijom.

Član 24. – Uloga Strane potpisnice i korisnica

U skladu s odredbama ove Konvencije, odobrena međunarodna pomoć biće regulisana sporazumom između Strane potpisnice i Komiteta.

Po opštem pravilu, Strane potpisnice i korisnica, u okviru sopstvenih mogućnosti, dele troškove mera za očuvanje, za koje je međunarodna pomoć odobrena.

Strane potpisnice i korisnica podnose Komitetu izveštaj o korišćenju odobrene pomoći u korist očuvanja nematerijalnog kulturnog nasleđa.

VI. Fond za nematerijalno kulturno nasleđe

Član 25. – Priroda i sredstva fonda

Ovim se osniva „Fond za očuvanje nematerijalnog kulturnog nasleđa“, u daljem tekstu – „Fond“.

Fond je obrazovan kao poverilački fond u skladu sa Finanasijskom uredbom UNESKO.

Sredstva Fonda čine:

(a) prilozi Strana potpisnica;

(b) sredstva određena za ovu namenu, od strane Generalne konferencije UNESKO.

(v) prilozi, pokloni i legati koje mogu dati:

druge države;

organizacije i programi u okviru sistema Ujedinjenih nacija, naročito Program razvoja Ujedinjenih nacija, kao i druge međunarodne organizacije;

Javna ili privatna tela ili fizička lica;

(g) sve kamate na sredstva Fonda;

(d) sredstva dobijena prikupljanjem prihoda i finansijska dobit od manifestacija organizovanih u korist Fonda;

(đ) i druga sredstva odobrena uredbom Fonda, koja će sastaviti Komitet.

Upotreba sredstava od strane Komiteta biće odlučena na osnovu smernica iznetih od strane Generalne konferencije.

Komitet može da prihvati priloge i druge oblike pomoći u opšte i specifične svrhe koji se odnose na određene projekte, pod uslovom da su ti projekti odobreni od strane Komiteta.

Ni jedan politički, ekonomski ili drugi uslov koji nije kompatibilan sa ciljevima ove Konvencije, ne sme biti povezan sa prilozima koji se daju za Fond.

Član 26. – Prilozi Država ugovornica u Fond

Ne dovodeći u pitanje bilo koje dodatne dobrovoljne priloge Fondu, Strane potpisnice ove Konvencije, prihvataju da, najmanje svake dve godine, uplate u Fond prilog, koji je izračunat po jedinstvenoj procetnoj stopi koji važi za sve Strane potpisnice, a koji će odrediti Generalna skupština. Ovu odluku Generalne skupštine doneće većina prisutnih Strana potpisnica koje glasaju, a koje nisu dale izjavu na koju se odnosi stav 2 ovog Člana. Ni u kom slučaju, prilog Strane potpisnice ne sme premašiti 1% njenih priloga redovnom budžetu UNESKO-a.

Ipak, svaka država na koju se odnosi član 32. ili član 33. ove Konvencije, može da izjavi u trenutku deponovanja svog instrumenata ratifikacije, prihvatanja, odobrenja ili pristupanja, da neće biti obavezana odredbama stava 1. ovog Člana.

Strana potpisnica ove Konvencije, koja je dala izjavu na koju se odnos stav 2. ovog člana, nastoji da povuče pomenutu izjavu, putem obaveštenja Generalnom direktoru UNESKO. Ipak, povlačenje izjave ne ostvaruje dejstvo u pogledu priloga na koji je Država obavezana, sve do datuma početka sledećeg zasedanja Generalne skupštine.

Da bi se omogućilo da Komitet svoj rad planira efektivno, prilozi Strane potpisnice ove Konvencije, koje su dale izjavu na koju se odnosi stav 2. ovog Člana, moraju da budu uredno uplaćivani, najmanje svake druge godine, i moraju biti što je moguće bliži iznosu priloga na koji bi se obavezale, da podležu odredbama stava 1. ovog Člana.

Svaka Strana potpisnica ove Konvencije, koja je u zaostatku sa uplatama svojih obaveznih ili dobrovoljnih doprinosa za tekuću godinu i kalendarsku godinu koja joj je neposredno prethodila, ne može da bude birana u Komitet, ova odredba se neće primenjivati na prvi izbor. Mandat takve Države koja je već član Komiteta, se završava u vreme izbora određenih članom 6. ove Konvencije.

Član 27. – Dodatni dobrovoljni prilozi za Fond

Strane potpisnice koje žele da uplate dobrovoljne priloge kao dodatak na one koji su predviđeni članom 26, obaveštavaju o tome Komitet, što je pre moguće, da bi mu omogućile adekvatno planiranje njegovog rada.

Član 28. – Međunarodne kampanje za prikupljanje sredstava

Strane potpisnice će, koliko je moguće, pružiti svoju pomoć međunarodnim kampanjama pod pokroviteljstvom UNESKO, za prikupljanje sredstava u korist Fonda.

VII. Izveštaji

Član 29. – Izveštaji Strane potpisnice

Strane potpisnice će u skladu sa formom i dinamikom koju propisuje Komitet, podnositi izveštaje istom, o zakonima, uredbama i drugim merama preduzetim u cilju sprovođenja ove Konvencije.

Član 30. – Izveštaji Komiteta

Komitet podnosi, na osnovu svojih aktivnosti i izveštaja Strana potpisnica, na koje se odnosi čl. 29, izveštaj Generalnoj skupštini, na svakom njenom zasedanju.

Izveštaj će biti podnet na uvid i Generalnoj Konferenciji UNESKO-a.

VIII. Prelazne klauzule

Član 31. – Odnos prema proglašenju“Remek-dela usmenog i nematerijalnog nasleđa čovečanstva“

Pre stupanja na snagu ove Konvencije, Komitet ubraja u reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog nasleđa čovečanstva elemente proglašene „Remek-delima usmenog i nematerijalnog nasleđa čovečanstva“.

Ubrajanje ovih elemenata na Reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog nasleđa čovečanstva, ni na koji način ne dovodi u pitanje kriterijume ustanovljene u skladu sa članom 16, stav 2. za buduće upise.

Nakon stupanja na snagu ove Konvencije neće biti daljih Proglašenja.

IX. Završne odredbe

Član 32. – Ratifikacija, prihvatanje ili odobrenje

Ova Konvencija podleže ratifikaciji, prihvatanju ili odobrenju Država članica UNESKO-a, u skladu sa njihovim ustavnim procedurama.

Instrumenti ratifikacije, prihvatanja ili odobrenja se deponuju kod Generalnog direktora UNESKO-a.

Član 33. – Pristupanje

Ova Konvencija je otvorena za pristupanje svim Državama koje nisu članice UNESKO-a, a koje je Generalna skupština pozvala da joj pristupe.

Ova Konvencija je, takođe, otvorena za pristupanje teritorija, koje uživaju punu unutrašnju samoupravu, prepoznatu kao takvu od strane Ujedinjenih nacija, ali koje još nisu stekle punu nezavisnost u skladu sa Rezolucijom 1514 (XV) Generalne skupštine, a koje su nadležne u oblastima kojima se bavi ova Konvencija, uključujući i priznatu nadležnost sklapanja sporazuma koji se tiču tih pitanja.

Instrument pristupanja je deponovan kod Generalnog direktora UNESKO.

Član 34. – Stupanje na snagu

Ova Konvencija stupa na snagu tri meseca nakon datuma polaganja tridesetog instrumenta ratifikacije, prihvatanja, odobrenja ili pristupanja, ali samo u pogledu onih država koje su položile svoje instrumente ratifikacije, prihvatanja, odobrenja ili pristupanja toga datuma ili pre njega. Takođe, stupa na snagu za svaku drugu Državu ugovornicu tri meseca nakon polaganja njenih instrumenata ratifikacije, prihvatanja, odobrenja ili pristupanja.

Član 35. – Federalni ustavni sistemi i ustavni sistemi koji nisu unitarni

Sledeće odredbe se odnose na Strane potpisnice koje imaju federalni ili ne-unitarni ustavni sistem:

(a) što se tiče odredbi ove Konvencije, čija primena spada u nadležnost federalne ili centralne vlasti, obaveze federalne ili centarlne vlasti, biće iste kao i kod onih Strana potpisnica koje nisu federalne države;

(b) što se tiče odredbi ove Konvencije, čija primena spada pod nadležnost svake države, zemlje, pokrajine ili kantona koje nisu obavezane ustavnim sistemom federacije, da preduzmu zakonodavne mere, federalna vlada će obavestiti nadležne vlasti takvih država, zemalja, pokrajina ili kantona, o pomenutim odredbama i dati preporuke za njihovo usvajanje.

Član 36. – Otkazivanje

Svaka Strana potpisnica može otkazati ovu Konvenciju.

Otkazivanje se obaveštava instrumentom u pisanoj formi, deponovanog kod Generalnog direktora UNESKO.

Otkazivanje ostvaruje dejstvo dvanaest meseci nakon primanja instrumenta otkazivanja. Ni na koji način otkazivanje ne menja finansijske obaveze Države u pitanju, sve do datuma kada povlačenje ostvari dejstvo.

Član 37. – Funkcija deponenta

Generalni direktor UNESKO, kao Deponent ove Konvencije, obaveštava Države članice Organizacije, države koje nisu članice Organizacije a na koje se odnosi član 33, kao i Organizaciju Ujedinjenih Nacija, o svim položenim instrumentima ratifikacije, prihvatanja, odobrenja ili pristupanja pomenutim u članovima 32. i 33, kao i otkazivanjima iz člana 36.

Član 38. – Amandmani

Strana potpisnica može putem pismene komunikacije, Generalnom direktoru, da predloži amandmane na ovu Konvenciju. Generalni direktor takav dopis prosleđuje svim Stranama potpisnicama. Ukoliko u roku od šest meseci, od datuma prosleđivanja dopisa, ne manje od jedne polovine Strana potpisnica odgovori u korist tog zahteva, Generalni direktor iznosi taj predlog na raspravu i moguće usvajanje, na sledećem zasedanju Genralne skupštine.

Amandmani će biti usvojeni dvotrećinskom većinom Strana potpisnica koje su prisutne i glasaju.

Kada se usvoje, amandmani će biti podneti na ratifikaciju, prihvatanje, odobrenje ili pristupanje Strana potpisnica.

Za one Strane potpisnice koje su ratifikovale, prihvatile, odobrile i pristupile, amandmani stupaju na snagu tri meseca nakon polaganja instrumenata na koje se odnosi stav 3. ovog Člana od strane dve trećine Strana potpisnica. Ubuduće, za svaku Stranu potpisnicu koja ratifikuje, prihvati, odobri ili pristupi amandmanu, on stupa na snagu tri meseca nakon pologanja instrumenata ratifikacije, prihvatanja, odobrenja ili pristupanja od strane te države.

Procedura ustanovljena paragrafima 3. i 4., neće se odnositi na amandmane na član 5. koji se tiče broja Država članica Komiteta. Ovi amandmani stupaju na snagu u trenutku njihovog usvajanja.

Država koja postane potpisnica ove Konvencije, nakon stupanja na snagu amandmana u skladu sa paragrafom 4. ovog Člana, ako se drugačije ne izrazi smatra se:

(potpisnicom ove Konvencije, tako izmenjene i dopunjene; i

(b) potpisnicom Konvencije bez amandmana u odnosu na bilo koju Stranu potpisnicu koja nije obavezana amandmanima.

Član 39. – Ovlašćeni tekstovi

Ova Konvencija sastavljena je na arapskom, kineskom, engleskom, francuskom, ruskom i španskom jeziku, prilikom čega je šest tekstova jednako autentično.

Član 40. – Registracija

U skladu sa članom 102. Povelje Ujedinjenih nacija, ova Konvencija će biti registrovana u Sekretarijatu Organizacije Ujedinjenih nacija, na zahtev Generalnog direktora UNESKO.

Član 3.

O izvršenju ove konvencije staraće se ministarstvo nadležno za poslove kulture i druga ministarstva u vezi sa čijim delokrugom su pitanja obuhvaćena ovom konvencijom.

Član 4.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku Republike Srbije – Međunarodni ugovori”.

OBRAZLOŽENjE

I. USTAVNI OSNOV

Ustavni osnov za donošenje ovog zakona sadržan je u članu 99. stav 1. tačka 4. Ustava Republike Srbije, prema kome Narodna skupština potvrđuje međunarodne ugovore kad je zakonom predviđena obaveza njihovog potvrđivanja.

II. RAZLOZI ZA DONOŠENjE ZAKONA

Cilj Konvencije o očuvanju nematerijalnog kulturnog nasleđa je: očuvanje nematerijalnog kulturnog nasleđa; osiguravanje poštovanja takve baštine zajednica, skupina i pojedinaca kojih se to tiče; podizanje svesti na lokalnom, nacionalnom i međunarodnom nivou o važnosti nematerijalnog nasleđa i o osiguranju uzajamnog uvažavanja takve baštine, te uspostavljanje međunarodne saradnje i pomoći. Važnost očuvanja nematerijalnog kulturnog nasleđa ogleda se i u njenoj ulozi pokretača kulturne raznolikosti i održivog razvoja, kako je i naglašeno u Preporuci UNESKO-a o zaštiti tradicionalne kulture i folklora iz 1989. godine, Opštoj deklaraciji o kulturnoj raznolikosti iz 2001. godine i u Istanbulskoj deklaraciji iz 2002. godine.

Uzimajući u obzir međuzavisnost nematerijalnog kulturnog nasleđa i materijalnog kulturnog nasleđa kao i prirodne baštine, te opasnost od nestajanja i uništenja nematerijalnog kulturnog nasleđa koja preti, u velikoj meri, i od procesa globalizacije i društvene transformacije, Republika Srbija se, kao zemlja bogata nematerijalnim kulturnim nasleđem, zalaže za izgradnju nacionalnog sistema zaštite i očuvanja nematerijalnog kulturnog nasleđa kao i za regulisanje međunarodne saradnje.

Pored navedenog postoji i potreba preduzimanja zaštitnih mera, u saradnji s drugim zemljama potpisnicama ove konvencije, u okviru delotvornog obogaćivanja i dopune postojećih međunarodnih sporazuma, preporuka i rezolucija o kulturnom

nematerijanom nasleđu – novim odredbama koje se odnose na nematerijalno kulturno nasleđe.

III. OBJAŠNjENjE OSNOVNIH PRAVNIH INSTITUTA I POJEDINAČNIH REŠENjA

Konvencija o očuvanju nematerijalnog kulturnog nasleđa sačinjena je u Parizu 17. oktobra 2003. godine, a stupila je na snagu 20. aprila 2006. godine. Do danas je ovu Konvenciju potvrdilo 118 država.

Konvencija o očuvanju nematerijalnog kulturnog nasleđa definiše pojam nematerijalnog kulturnog nasleđa na sledeći način: „Nematerijalno kulturno nasleđe” označava prakse, prikaze, izraze, znanja, veštine, kao i instrumente, predmete, artefakte i kulturne prostore koji su s njima povezani – koje zajednice, grupe i, u pojedinim slučajevima, pojedinci, prepoznaju kao deo svojog kulturnog nasleđa. Ovakvo nematerijalno kulturno nasleđe, koje se prenosi s generacije na generaciju, zajednice i grupe neprestano obnavljaju, u zavisnosti od njihovog okruženja, njihove interakcije sa prirodom i njihove istorije, pružajući im osećaj identiteta i kontinuiteta, i, na taj način, promovišući poštovanje prema kulturnoj raznolikosti i ljudskoj kreativnosti.

„Nematerijalno kulturno nasleđe”, kako je definisano u članu 2. Konvencije, ispoljava se u sledećim oblastima:

(a) usmenim tradicijama i izrazima i u jeziku kao nosiocu nematerijalnog kulturnog nasleđa;

(b) izvođačkim umetnostima;

(v) društvenim običajima, ritualima i svečanim događajima;

(g) znanjima i običajima koji se tiču prirode i svemira;

(d) veštinama vezanim za tradicionalne zanate.

Ova podela treba da služi pri identifikaciji i definisanju različitih elemenata nematerijalnog kulturnog nasleđa prisutnog na teritoriji Srbije.

Konvencija o očuvanju nematerijalnog kulturnog nasleđa sadrži sledeće delove:

Preambulu – koja navodi osnovna polazišta za donošenje Konvencije, kao i osnovne srodne međunarodne ugovore;

Odeljak 1 – Opšte odredbe;

Odeljak 2 – Organi konvencije;

Odeljak 3 – Očuvanje nematerijalnog kulturnog nasleđa na nacionalnom nivou;

Odeljak 4 – Očuvanje nematerijalnog kulturnog nasleđa na međunarodnom nivou;

Odeljak 5 – Međunarodna saradnja i pomoć;

Odeljak 6 – Fond za nematerijalno kulturno nasleđe;

Odeljak 7 – Izveštaji;

Odeljak 8 – Prelazne klauzule;

Odeljak 9 – Završne odredbe.

Članom 1. Predloga zakona predviđa se potvrđivanje Konvencije o očuvanju nematerijalnog kulturnog nasleđa usvojene 17. oktobra 2003. godine u Parizu.

U članu 2. Predloga zakona dat je tekst Konvencije u originalu na engleskom jeziku i u prevodu na srpski jezik.

U članu 3. propisano je da će se o izvršenju ove konvencije starati ministarstvo nadležno za poslove kulture i druga ministarstva u vezi sa čijim delokrugom su pitanja obuhvaćena ovom konvencijom.

Članom 4. regulisano je stupanje na snagu ovog zakona i to tako da zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku Republike Srbije – Međunarodni ugovori”.

IV. OCENA POTREBNIH FINANSIJSKIH SREDSTAVA ZA PROVOĐENjE OVOG ZAKONA

Članom 25. Konvencije o očuvanju nematerijalnog kulturnog nasleđa osniva se „Fond za očuvanje nematerijalnog kulturnog nasleđa”. Ne dovodeći u pitanje bilo koje dodatne dobrovoljne priloge Fondu, strane potpisnice ove konvencije, prihvataju da, najmanje svake dve godine, uplate u Fond prilog, koji je izračunat po jedinstvenoj procetnoj stopi koji važi za sve strane potpisnice, a koji će odrediti Generalna skupština. Ovu odluku Generalne skupštine doneće većina prisutnih strana potpisnica koje glasaju, a koje nisu dale izjavu na koju se odnosi stav 2. tog člana. Prilog strane potpisnice ne sme da premaši 1% njenih priloga redovnom budžetu UNESKO. Za Republiku Srbiju taj iznos neće biti veći od 1000 evra na godišnjem nivou, te će se on osigurati iz sredstava Ministarstva kulture.

Prema tome, za provođenje ovoga zakona nije potrebno obezbediti dodatna sredstva u budžetu Republike Srbije.

OBRAZLOŽENjE

I. USTAVNI OSNOV

Ustavni osnov za donošenje ovog zakona sadržan je u članu 99. stav 1. tačka 4. Ustava Republike Srbije, prema kome Narodna skupština potvrđuje međunarodne ugovore kad je zakonom predviđena obaveza njihovog potvrđivanja.

II. RAZLOZI ZA DONOŠENjE ZAKONA

Cilj Konvencije o očuvanju nematerijalnog kulturnog nasleđa je: očuvanje nematerijalnog kulturnog nasleđa; osiguravanje poštovanja takve baštine zajednica, skupina i pojedinaca kojih se to tiče; podizanje svesti na lokalnom, nacionalnom i međunarodnom nivou o važnosti nematerijalnog nasleđa i o osiguranju uzajamnog uvažavanja takve baštine, te uspostavljanje međunarodne saradnje i pomoći. Važnost očuvanja nematerijalnog kulturnog nasleđa ogleda se i u njenoj ulozi pokretača kulturne raznolikosti i održivog razvoja, kako je i naglašeno u Preporuci UNESKO-a o zaštiti tradicionalne kulture i folklora iz 1989. godine, Opštoj deklaraciji o kulturnoj raznolikosti iz 2001. godine i u Istanbulskoj deklaraciji iz 2002. godine.

Uzimajući u obzir međuzavisnost nematerijalnog kulturnog nasleđa i materijalnog kulturnog nasleđa kao i prirodne baštine, te opasnost od nestajanja i uništenja nematerijalnog kulturnog nasleđa koja preti, u velikoj meri, i od procesa globalizacije i društvene transformacije, Republika Srbija se, kao zemlja bogata nematerijalnim kulturnim nasleđem, zalaže za izgradnju nacionalnog sistema zaštite i očuvanja nematerijalnog kulturnog nasleđa kao i za regulisanje međunarodne saradnje.

Pored navedenog postoji i potreba preduzimanja zaštitnih mera, u saradnji s drugim zemljama potpisnicama ove konvencije, u okviru delotvornog obogaćivanja i dopune postojećih međunarodnih sporazuma, preporuka i rezolucija o kulturnom

nematerijanom nasleđu – novim odredbama koje se odnose na nematerijalno kulturno nasleđe.

III. OBJAŠNjENjE OSNOVNIH PRAVNIH INSTITUTA I POJEDINAČNIH REŠENjA

Konvencija o očuvanju nematerijalnog kulturnog nasleđa sačinjena je u Parizu 17. oktobra 2003. godine, a stupila je na snagu 20. aprila 2006. godine. Do danas je ovu Konvenciju potvrdilo 118 država.

Konvencija o očuvanju nematerijalnog kulturnog nasleđa definiše pojam nematerijalnog kulturnog nasleđa na sledeći način: „Nematerijalno kulturno nasleđe” označava prakse, prikaze, izraze, znanja, veštine, kao i instrumente, predmete, artefakte i kulturne prostore koji su s njima povezani – koje zajednice, grupe i, u pojedinim slučajevima, pojedinci, prepoznaju kao deo svojog kulturnog nasleđa. Ovakvo nematerijalno kulturno nasleđe, koje se prenosi s generacije na generaciju, zajednice i grupe neprestano obnavljaju, u zavisnosti od njihovog okruženja, njihove interakcije sa prirodom i njihove istorije, pružajući im osećaj identiteta i kontinuiteta, i, na taj način, promovišući poštovanje prema kulturnoj raznolikosti i ljudskoj kreativnosti.

„Nematerijalno kulturno nasleđe”, kako je definisano u članu 2. Konvencije, ispoljava se u sledećim oblastima:

(a) usmenim tradicijama i izrazima i u jeziku kao nosiocu nematerijalnog kulturnog nasleđa;

(b) izvođačkim umetnostima;

(v) društvenim običajima, ritualima i svečanim događajima;

(g) znanjima i običajima koji se tiču prirode i svemira;

(d) veštinama vezanim za tradicionalne zanate.

Ova podela treba da služi pri identifikaciji i definisanju različitih elemenata nematerijalnog kulturnog nasleđa prisutnog na teritoriji Srbije.

Konvencija o očuvanju nematerijalnog kulturnog nasleđa sadrži sledeće delove:

Preambulu – koja navodi osnovna polazišta za donošenje Konvencije, kao i osnovne srodne međunarodne ugovore;

Odeljak 1 – Opšte odredbe;

Odeljak 2 – Organi konvencije;

Odeljak 3 – Očuvanje nematerijalnog kulturnog nasleđa na nacionalnom nivou;

Odeljak 4 – Očuvanje nematerijalnog kulturnog nasleđa na međunarodnom nivou;

Odeljak 5 – Međunarodna saradnja i pomoć;

Odeljak 6 – Fond za nematerijalno kulturno nasleđe;

Odeljak 7 – Izveštaji;

Odeljak 8 – Prelazne klauzule;

Odeljak 9 – Završne odredbe.

Članom 1. Predloga zakona predviđa se potvrđivanje Konvencije o očuvanju nematerijalnog kulturnog nasleđa usvojene 17. oktobra 2003. godine u Parizu.

U članu 2. Predloga zakona dat je tekst Konvencije u originalu na engleskom jeziku i u prevodu na srpski jezik.

U članu 3. propisano je da će se o izvršenju ove konvencije starati ministarstvo nadležno za poslove kulture i druga ministarstva u vezi sa čijim delokrugom su pitanja obuhvaćena ovom konvencijom.

Članom 4. regulisano je stupanje na snagu ovog zakona i to tako da zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku Republike Srbije – Međunarodni ugovori”.

IV. OCENA POTREBNIH FINANSIJSKIH SREDSTAVA ZA PROVOĐENjE OVOG ZAKONA

Članom 25. Konvencije o očuvanju nematerijalnog kulturnog nasleđa osniva se „Fond za očuvanje nematerijalnog kulturnog nasleđa”. Ne dovodeći u pitanje bilo koje dodatne dobrovoljne priloge Fondu, strane potpisnice ove konvencije, prihvataju da, najmanje svake dve godine, uplate u Fond prilog, koji je izračunat po jedinstvenoj procetnoj stopi koji važi za sve strane potpisnice, a koji će odrediti Generalna skupština. Ovu odluku Generalne skupštine doneće većina prisutnih strana potpisnica koje glasaju, a koje nisu dale izjavu na koju se odnosi stav 2. tog člana. Prilog strane potpisnice ne sme da premaši 1% njenih priloga redovnom budžetu UNESKO. Za Republiku Srbiju taj iznos neće biti veći od 1000 evra na godišnjem nivou, te će se on osigurati iz sredstava Ministarstva kulture.

Prema tome, za provođenje ovoga zakona nije potrebno obezbediti dodatna sredstva u budžetu Republike Srbije.

Ostavite komentar